Ko je ko u klubu debelih žena
Hilari Gardner – Naša pričalica. Hilari je medicinska sestra na defektologiji i supruga farmera. Danas ima već troje dece. Moli je skoro pet godina, Izabeli, zvanoj Eli, još malo pa tri, a Alfi je upravo navršio desetu nedelju života.
Andrea Betridž – Naša fudbalerka. Andrea je policajka i strastveni navijač Arsenala. Ima dva sina, Maksa i Sema. Maks će za koji dan napuniti pet, a Sem ima skoro tri godine.
Sara Grouvs – Naša lepotica. Sara je trenutno jedini pravi predstavnik Kluba debelih žena, budući da je u petom mesecu trudnoće s trećim detetom, kojoj ipak polazi za rukom da uvek izgleda besprekorno. Njeno najstarije čedo Džek samo što nije napunio pet, dok će Eloaz uskoro navršiti dve godine.
Lindzi Lorens – Naš genije. Lindzi je naš naučnik i pametnica, trenutno na porodiljskom bolovanju s drugom kćerkom, Kejtlin. Kejtlin je tri meseca, a njena starija sestra Betan samo što nije napunila pet godina.
Gde smo sada?
Pet godina mogu da se učine kao čitava večnost, a opet i da izgledaju kao tren. Teško je poverovati šta se sve izdešavalo u našim životima za poslednjih nekoliko godina, kako veselog tako i krajnje tužnog, ali sve je to samo još više učvrstilo prijateljstva u Klubu debelih žena.
Ogroman gubitak za sve nas bila je smrt „debele dame“ i naše drugarice Anete pre dve godine. Za njom je ostala velika provalija u našoj maloj ženskoj družini. Postale smo bolno svesne njenog odsustva iz naših života onda kada smo shvatile da će ovu knjigu pisati samo nas četiri umesto pet.
Pa, čemu ovaj nastavak? Često sebi postavljamo to pitanje. Nije to zato što smatramo da smo nepresušni izvor znanja u pogledu negovanja dece predškolskog uzrasta, a svakako se ne smatramo ni guruima vaspitavanja čiji primer svi treba da slede. A ako ste pak pomislili da ne znamo šta ćemo s vremenom, dalje ste od svake istine. Ako smo prvu knjigu smatrale nemogućom misijom koju nikada nećemo završiti, ova će biti više nego čudo. S druge strane, ako smo išta naučile u proteklih nekoliko godina, onda je to činjenica da se od majki zapravo i očekuje da budu čudotvorci. Neverovatnom brzinom smo uvidele da je osnovna veština materinstva sposobnost žongliranja s deset loptica, tri samurajske sablje i još dve baklje pride, čisto da sve bude potaman – i naravno, sve to dubeći na glavi dok pevamo „Mi imamo magarence, ime mu je Njako...“
Nedavno smo razgledale slike s našim dragim prvorođenim bebama. Izgledale smo tako mladoliko, bez ijedne sede dlake na pomolu, što se više nikako ne može reći. Starije smo mada ne i pametnije! Verujemo da se nijedna nikada neće osećati „odraslom“... u svakom slučaju, nikako „odgovornom zrelom osobom“. Sve imamo najmanje dvoje dece, uz zahtevan posao i muža – da pomenemo samo neku od naših „loptica za žongliranje“. A i svakoj je u život ubačena poneka od onih zeznutih bakljica i samurajskih sablji, čisto da nam provere granice izdržljivosti i pobrinu se za izbijanje onih sedih vlasi.
Eto tako, odlučile smo da napišemo nastavak jer smo još jednom želele da „bez zadrške“ damo vernu životnu sliku doživljaja tih prvih godina roditeljskog žongliranja s predškolskom decom, ispravnim pristupima, pogrešnim pristupima, grižom savesti i kikotanjima. Nemamo nikakvu nameru da se takmičimo s književnim veličinama poput slavnog dr Grina, niti s njegovom knjigom Kako pripitomiti svoje dete*. Neće biti onoga „šta se sme a šta ne“, niti kakvih psiholoških obrazlaganja povodom primenjivanja različitih vaspitnih mera, već samo naše otvorene i iskrene priče o svim onim prilikama „dođe mi da počupam kosu“, kada se ozbiljno zapitate ko je tu zapravo dete. Nadamo se da ćemo vas samo nasmejati i pomoći vam da shvatite da niste sami onih noći kada, gonjeni osećajem krivice, smestite dete u krevet, poljubite ga za laku noć i zavalite se kujući planove kako ćete od sutradan sve raditi bolje.
Hilari
* * *
Mogu pouzdano da kažem da sam od svih nas najgore prošla što se tiče starenja. Da nije onog fenomenalnog izuma zvanog farba za kosu, cenim da bih već bila potpuno bela. Kada deca razgledaju slike Kluba debelih žena iz prvih dana našeg drugovanja, ne mogu čak ni da me prepoznaju. Rađanje troje dece očigledno je uzelo veći danak nego što sam mislila.
I dalje sam udata za Dejvida, farmera s kojim sada imam troje dece. No kada je posredi konkretna ispomoć na farmi, sve više podsećam na pokondirenu Margo Ledbeter umesto na domaćicu Barbaru Gud*. Još od trudnoće s Moli, pre pet sezona jagnjenja, nisam u stanju da išta pomažem oko jaganjaca. Čini mi se da sam svake godine ili trudna – pa mi je zabranjeno da se uopšte približavam stadu iz straha da ne dobijem toksoplazmozu – ili vučem prikolicu sa sobom, pa sam više na smetnji nego od pomoći sve i ako se potrudim da zasučem rukave. Prvih nekoliko godina bila sam totalno isfrustrirana zbog toga, no naglo počinjem da se radujem što više nema brabonjaka na mojim zelenim gumenjacima.
Uz to, i Moli je nekako prava mala klinceza – „barbi“ roze i poljski radovi zaista ne idu pod ruku. Voli da se igra u dvorištu farme, uopšte voli da bude napolju i smatra da joj je svaki dan Božić kad god joj njen taja dozvoli da se provoza s njim na traktoru, ali ako joj samo pružite jagnje, videćete kako joj lice poprima izraz krajnjeg gnušanja na pomisao da će je pokakiti. S dve i po godine, Izabela (naša mala Ela) njena je sušta suprotnost. Za nju nema veće radosti nego da legne u tor s jaganjcima ili da utrči među ovce i uvalja se u najcrnje moguće gnojivo. Alfi, naš mali dasa, ima samo nekoliko nedelja i tek treba da uvidi da zapravo postoji i drugi svet sem sise. Vođenje farme se drastično promenilo od pre nekoliko godina, ali to je sasvim druga priča. Za nas se najveća promena ogleda u tome što je Dejvid morao da zatvori farmu svinja, budući da se više nije isplatila. Zbog toga se prilično demoralisao, pošto ju je prethodno gledao kako raste, no moram priznati da je za decu i mene to bila prava sreća u nesreći. Dok sam sedela uz njega očajnički nastojeći da pokažem saosećanje i razumevanje, Margo u meni potajno se radovala što se u bašti više neće osećati smrad svinja koji celo leto štipa za oči. Neće više biti prostiranja opranog veša u kući čak i po najvećoj jari, kako nam se težak zapah ne bi uvukao u svako vlakno odeće. Neće više biti odvratnog radnog kombinezona koji se mota po mom tremu, niti muža koji vonja dok se izležava u večernjim časovima, govoreći: „Ja ništa ne osećam“, a meni dođe da povratim i na pomisao da uđem u istu sobu s njim! Gice su možda slatke, možda su čak i najčistije životinje po prirodi, ali mora se reći da ne mirišu baš zanosno. Do sada ste verovatno ukopčali da mi je bilo prilično drago što ću se od njih oprostiti. Od tada su letnji dani u bašti poprimili sasvim novo značenje. I dalje radim kao sestra na defektologiji u mesnoj bolnici, mada krajnje skraćeno. Pošto sam rodila Moli, počela sam da radim tri dana u nedelji. S moje tačke gledišta sve se lepo uklopilo – uživala sam podjednako u svojoj ulozi profesionalca i roditelja, smatrajući da mi to radno vreme savršeno odgovara. Međutim, Moli uopšte nije bila oduševljena mojim povratkom na posao. Ispočetka ju je čuvala jedna moja prijateljica. Sve je ukazivalo da je to savršeno rešenje – jednostavno je uključila Moli u svoj porodični život. No iako je imala samo sedam meseci kada sam počela da radim, kakve joj je, brate, samo muke zadavala! Prvih nedelja privikavanja vrištala je do te mere da bi na kraju povratila svaki put kada bih ja izašla iz sobe, a kada sam konačno počela da radim, drala se bukvalno čitav dan. Pošto sam se vratila kući, moja jadna dadilja bila je na izmaku snage i briznula je u plač. Spopala me je neopisiva griža savesti, najpre zbog toga što sam ostavila svoju milu devojčicu, a najviše zato što sam dadilju osudila na tako svojeglavu damicu. Ispostavilo se, međutim, da je Moli imala upalu grla, pa me je obuzeo takav osećaj krivice da sam gotovo istoga časa poželela da smesta prekinem radni odnos. Uzela sam godišnji odmor cele te prve nedelje po povratku na posao, nakon čega je ponovo započela bitka oko odvajanja. Na svu sreću, dadilja je sa strpljenjem svetice istrajala s mojom jogunastom devojčicom. Moli je trebalo čitave četiri nedelje da ipak prihvati da je neko čuva i da se vrati kući s malom slikovnicom u kojoj je pisalo: „Mojoj nestašnoj Moli! Hvala za naš prvi lepo proveden zajednički dan. S ljubavlju, Debi.“ Od tada su naredne dve godine protekle prilično glatko. Moli se sasvim privikla na ritam koji je podrazumevao dva dana s dadiljom a jedan s mojom majkom, koji nikada nije ni doživljavala kao čuvanje, već kao pravu poslasticu. Čak je veoma dobro podnela i promenu dadilje pred kraj prve godine. Međutim, uvek bi se pobrinula da sam čin opraštanja bude istinsko mučenje. Kada bi je odvajali od mene, obisnula bi mi se o vrat ispuštajući grozomorne krike od kojih se krv ledila. To bi me svako veče unapred pogađalo i izbezumljivalo. Sva sreća te smo kroz ovo srceparajuće iskustvo morali da prolazimo samo dva puta nedeljno. Dobro je što sam makar znala da se nakon samog razdvajanja lepo provodi, inače ne bih to nikako podnela.
Pošto je Ela stupila na scenu, ponovo sam počela da radim kada je Moli bilo dve i po godine, no ovoga puta sam ih obe dala u jaslice. Na Moli je to čudesno delovalo – obožavala je da ide, nikada nije plakala kada bih je ostavila i činilo mi se da je u svom elementu. Osećala sam kao da sam ogroman teret skinula s leđa – sve dok Ela nije naumila da se igra igre „hajde da mami jedemo dušu“, jasno pokazujući da ne podnosi što je u „bebećoj grupi“. Nekako smo izdržali, iskoristivši i poslednji sat godišnjeg odmora, strpljivo čekajući da dođe vreme za prelazak u grupu za jednogodišnjake, jer sam verovala da će joj se tamo dopasti – i zaista jeste. Uživala sam čitave četiri nedelje kada su obe bile zadovoljne, a onda je Moli prešla u stariju grupu i košmar je počeo iz početka. Dva meseca kasnije – dve godine i osam meseci pošto sam se vratila na posao s prvog porodiljskog bolovanja – najzad sam podigla belu zastavicu i priznala poraz. Nisam više mogla da se nosim s emocionalnom burom nastalom usled žongliranja s karijerom i čuvanjem dece. Glas mi je podrhtavao od plača dok sam sedela s upravnicima jaslica saopštavajući im da ispisujem decu. Osećala sam se potpuno promašeno, i kao roditelj i kao profesionalac, a budući neprekidno preokupirana s ova dva aspekta svoga života, znala sam da užasno obavljam i ulogu supruge. Od trenutka kada smo odlučili da kažem zbogom svojoj karijeri, osećala sam se fantastično. Bila sam spremna da slažem police u večernjim časovima kako bih uvećala naš kućni budžet, i voljna da se, za promenu, bar jednog posla – posla majke – prihvatim kako valja.
Ispostavilo se da moji šefovi i kolege nisu bili jednako spremni da se oproste od mene. Skovali su plan po kome je trebalo da radim samo jednom nedeljno kako bi mi omogućili da mi tog dana mama čuva dete. Upravo to i činim otprilike poslednjih godinu dana. Raditi samo sedam i po sati nedeljno prava je blagodet – taman da ostanem u formi i održim mozak u kondiciji. Povrh toga, ovako donosim kući više novca nego dok sam radila tri dana nedeljno, jer ne plaćam za čuvanje dece. Žalim samo što to nisam učinila od samog početka. Trenutno sam opet na porodiljskom bolovanju i nameravam da se vratim na posao kada Alfi napuni četiri meseca. Jedino se nadam da će mama uspeti da se snađe taj jedan dan žonglirajući sa sve troje dece, s odvođenjem i dovođenjem iz obdaništa i mojim nepokretnim ocem. Sigurno će joj biti naporno, ali zar ne gajimo svi mi potajnu nadu da su naše majke, zapravo, čudotvorci? Prema tome, sigurna sam da će se i moja snaći.
Moram reći da mi čak i samo jedan radni dan u nedelji ometa moj burni društveni život. Pre nego što sam izrađala decu, nisam mogla da zamislim čime to „celodnevne“ majke ispunjavaju svoje vreme. Teško mi pada da priznam da se i ja s mukom borim da uglavim u svoj dan sve one nesnosne a neophodne stvarčice kao što su kuvanje, čišćenje i nabavka hrane. Tačno je, doduše, da je moj rokovnik preplavljen uglavnom dečjim aktivnostima: baletom, plivanjem, odlaskom po njih u igraonicu, drugarima koji dolaze na igranje, vođenjem u dečju teretanu – zapravo, spiskom bez kraja i konca. Setiti se samo kuda ono treba da odem, kada i po koje dete, pravi je izazov i za prosečnog člana Mense, a kamoli za mamu pomalo omekšalog mozga! A kada na sve to još dodam očekivane dečačke aktivnosti koje će Alfi sasvim sigurno za neku godinu uneti u moj nedeljni program! Što zbog ovoga, a što zbog mojih očajničkih pokušaja da u sve to povremeno uglavim fitnes ili neku društvenu aktivnost, dani su mi toliko ispunjeni da moj mozak i telo više ništa ne primaju.
Jesam li se promenila od kada sam dobila decu? E pa, na to pitanje biste dobili različit odgovor u zavisnosti od toga koje prijatelje i članove porodice pitate. Ukoliko biste potražili mišljenje prijatelja iz mog starog hokejaškog kluba, oni bi vam bez sumnje rekli da sam se sasvim izmenila – naročito oni koji se još nisu pridružili roditeljskom klubu. Retko posećujem klupski restoran, i to obično odem s decom na sat vremena, nakon Dejvidove utakmice, tako da sam više preokupirana paženjem dece nego podupiranjem šanka. Više uopšte ne igram hokej i nemam ama baš nikakvu želju da izađem napolje i suočim se s čarima ciče zime samo u hokejaškoj suknjici i nakolenicama. Sada se pomalo i sama osećam kao autsajder. To vam donekle liči na okupljanje u klubu fakulteta po završetku studija. Atmosfera je ista, pijanke se nisu promenile, ali vi jednostavno više niste deo toga. Možda deluje jadno i depresivno, no moram priznati da mi uopšte ne nedostaje. Ostala sam u vezi s nekim bliskim prijateljima iz kluba s kojima se redovno viđam, samo ne više u sportskom fazonu. Osim ovog isključenja iz hokejaškog kluba, mislim da se nisam nimalo izmenila. I dalje sam prava alapača koja ne zna kada da ubaci u ler. I dalje imam svoje mišljenje na svaku moguću temu, i ne prestajem da gnjavim sa svojom težinom, mada i ne pomišljam da smanjim količinu hrane.
Naš se društveni život ipak promenio. Dejvid i ja retko izlazimo zajedno u društvo i radije pozivamo ljude da dođu kod nas na večeru. To mora da je pravi košmar za naše goste, jer su primorani da pomno prate moje brbljanje budući da sam čitav dan bila lišena društva odraslih. Uz to su podvrgnuti i mom kulinarskom umeću, a ja nisam baš Džejmi Oliver, blago rečeno. Do ovog prelaska s restorana i pabova na kućno okupljanje došlo je najviše zato što time izbegavamo frku oko traženja bebisiterke. Čak i kada idemo u goste, pokupimo se svi đuture i decu onda ćušnemo na prvi slobodan krevet, a kući ih ponovo transportujemo u gluvo doba noći. Navikli smo ih na to od samog početka i odlično podnose spavanje dok ih vozikamo po komšiluku. Jedna od ogromnih mana života u nedođiji upravo je ta nemogućnost da se pronađe bebisiterka. Među decom u susedstvu priča se da u našoj kući žive duhovi, pa se međusobno čikaju ko sme da joj priđe. Zato bi za većinu ovdašnjih tinejdžera čuvanje dece u njoj bilo ravno provođenju noći u kući strave! Ne mogu da kažem da mi nedostaje vukljanje po pabovima posle hokeja jednom nedeljno, iza koga sledi klopa i tuča za jedini taksi koji bi mogao da nas vrati kući pre zore. Zapravo, stid me je da priznam da mi se mnogo više dopada obična kućna zabava, zbog čega zaista zvučim kao neka jadna dama u trideset i nekoj, zar ne?
Otkrila sam o sebi još nešto, a to je da, izgleda, zaista imam potrebu da se do daske uključim u svaku aktivnost koje se prihvatim. Dok sam pripadala hokejaškom klubu, nije mi bilo dovoljno da budem samo član. Bila sam predsednik ženskog tima, menadžer ženskog juniorskog tima i jedan od glavnih članova u društvenom odboru. Jasno je da sam sve to napustila, ali sada sam aktivni član odbora za skupljanje priloga za dečju igraonicu, držim časove veronauke u seoskoj crkvi, a jednom mesečno, posle škole, držim i službu za decu koja se zove Sunčana služba. Nemam pojma kako mi je pošlo za rukom da se toliko uključim u crkveni život, ali „debele dame“ su mi već nadenule nadimak ženski paroh Diblija, po čuvenoj seriji. Iako sam kao dete išla u crkvu, a kao tinejdžerka pomagala na nastavi veronauke, kasnije se nisam mnogo uključivala. Kada je Aneta umrla, osećala sam potrebu da povremeno odem u crkvu, pa sam počela da vodim i svoje devojčice. Zaista sam želela da mi deca steknu solidno osnovno hrišćansko obrazovanje, da znaju biblijske priče i dečje himne, ali i da se zabave. I pre nego što sam se osvestila, sama sam se prijavila za pružanje upravo takvih usluga celom selu. Na kraju sam čak o prošlom Božiću održala celu službu. Don Frenč, sklanjaj se, stiže Hilari Gardner!
Dakle, život mi se jeste promenio i kada se sada osvrnem za sobom, uviđam da su te promene bile prilično dramatične, ali u svakom slučaju nabolje. Volim što sam majka, iako sam uverena da ne umem to dobro da radim. Moji prioriteti i životna zadovoljstva možda su se promenili, ali sam ja i dalje ja, s istim smislom za humor i provod, koji su oduvek bili deo mene, i zaista sam srećna što mogu da kažem da obožavam svoj život baš ovakav kakav je.
Andrea
* * *
Počeću time što ću ponosno da se pohvalim kako još nemam ni jednu jedinu sedu dlaku. To je prava sreća za mene, jer kada čujem Hilari i Saru kako raspravljaju o pozitivnim i negativnim stranama polupostojanih odnosno postojanih boja i isplativosti farbanja kod kuće naspram troškova frizeraja, osećam da bi me poterao takav maler kad bih se upustila u tu vrstu ženskarija da bih završila ko zna kako – možda čak i zelene kose.
Nažalost, verujem da ću se ubrzo pridružiti klubu sedokosih, budući da sam u procesu prolaska kroz najstresnije razdoblje svoga života. Da, teško mi pada da priznam, ali sam, statistički gledano, ona jedna od pet u našem društvancu čiji se brak raspada. Spadam u osobe koje su svoj bračni zavet shvatile veoma ozbiljno i koje su izgovarajući ono „dok nas smrt ne rastavi“ to i mislile, tako da odluka o rastavi nije bila moja. Nikada mi nije ni na pamet padalo da ću se naći u poziciji u kojoj se trenutno nalazim. Pravo je čudo kako čovek nikada ne zna šta ga čeka iza ugla. Mislila sam da me je tome naučila brzina kojom se Aneta razbolela i umrla, ali ponovo sam frapirana neočekivanim obrtom u svom životu. Sećam se kako sam pre samo devet meseci, dok smo Brus i ja ulazili na Hajberi* kikoćući se od uzbuđenja što ćemo uskoro gledati Arsenalov prvi meč u sezoni, pomislila koliko sam srećna što sam udata za čoveka koji me u potpunosti prati u fanatičnom navijanju za Arsenal. Prijatelji su naš brak smatrali jednim od najčvršćih, a ipak, eto mene – s odobrenom hipotekom za samohrane majke i ugovorenom prodajom kuće – gde čekam da se s dečacima uselim u svoj novi mali dom. Dakle, kako se to dogodilo? Prošle godine, Brus je razvio svoju firmu za elektronske kompjuterske komponente, i ide mu neverovatno dobro. U osnovi se zaljubio u posao i više me ne smatra delom svog novog života. Nisam sigurna šta bi bilo gore – da me suprug napušta zato što je zaljubljen u drugu ženu, u muškarca ili naprosto u sopstvenu želju da uspe. Sve bi bolelo. Samo mi nije dat taj luksuz da nekog drugog krivim! Najtužnije je što mi, ovakvoj kakva sam, ne polazi za rukom ni da se naljutim na njega. Mislim da sam jednostavno zahvalna što se ne odljubljuje i od dece, pa mu opraštam ono što meni čini. Mora da izgledam kao neka ćurka, ali takva sam. Posvećuje se dečacima i u potpunosti namerava da ostane brižljiv otac kakav je oduvek bio.
Malo veselijim tonom mogu da kažem da sam i dalje opsednuta Arsenalom, više nego ikada, i mislim da su u proteklih pet godina delovi mog života oslikavali uspone i padove moga tima. Godina ’97/98. predstavljala je ogroman uspon na oba polja, jer je pred sezonu došao na svet naš prvenac Maks, a samo što je napunio deset meseci, Arsenal je ostvario dvostruki uspeh, osvojivši prvo mesto u Premijer ligi i nacionalni kup. Siroti dečko nije znao šta ga je snašlo kada se oglasio konačni zvižduk u finalu kupa. Toliko se prestrašio ugledavši oba svoja roditelja kako skaču po dnevnoj sobi kao dva utripovana kengura da mu se donja usna vidno oklembesila. To, srećom, nije ostavilo dugoročne štetne posledice na njegove fudbalsko-navijačke afinitete, ali budući da smo mu od prvoga dana obukli Arsenalovu zekicu, nije zapravo ni mogao mnogo da bira hoće li voleti fudbal ili ne.
I pre te velike Arsenalove pobede, Maks je obavezno gledao s nama svaki TV prenos u sezoni i ubrzo skapirao činjenicu da mama i tata urlaju kada mnoštvo ljudi u crvenom trči po ekranu. Mora da je mislio: „Kad se snužde i ućute, to se zove gubljenje, ali najviše volim kada se jako uzbude i na kraju me izvedu da me časte – to se zove pobeda.“ Stoga ne čudi što je do osamnaestog meseca razumeo koncept fudbala i što je i on bivao oduševljen kada bi Arsenal pobedio. Što zbog ovog ranog gledanja iz fotelje, što zbog nedelja i nedelja provedenih s mojom prijateljicom Lizi na aut-liniji, odakle je posmatrao mamicu kako igra fudbal, s ponosom mogu da kažem da je Maks sada „mali tobžija*“ do koske. Njegov omiljeni igrač je Fredi Ljungberg. Voli da peva pesmu o Frediju, a nedavno je izjavio da želi crveni čiroki kakav ima i njegov idol. No moraće da pričeka do letnjeg raspusta, jer ne verujem da bi u školi na to gledali s odobravanjem! Maks je do guše zaljubljen u sport i obožava da u punoj opremi šutira loptu po dvorištu iza kuće. Drugo je pitanje da li je vešt i da li ima dovoljno sportskog duha da postane pristojan igrač. Bojim se da isuviše liči na svog oca, što bi onda značilo da će preokupacija čistoćom nadjačati njegov poriv za sportom. Jedan je od onih likova koji trči kući plačući kao da je smak sveta čim i najmanje isprlja svoj beli šorts, i ne smiruje se dok ponovo ne bude besprekorno čist.
Koliko Maks liči na oca, toliko Sem, moj drugi sin, već s dve i po godine pokazuje očitu sličnost mom karakteru. Sve u svemu, oboje spadamo u vesele, ali i ne može biti trapavije ljude. Ma šta da nam se nađe na putu, Sem i ja ćemo se garantovano o to saplesti, srušiti ga ili pasti. Doduše, rano je pokazao da je nasledio i moje sportske sposobnosti: zaista ima oko za loptu i ne haje za „persil belinu“ svojih gaćica. Toliko mi je sličan da se samo nadam da neće naslediti i moju bolesnu opsednutost tačnošću. Rodila sam se pet nedelja pre vremena, i ako se na dogovorenom mestu ne pojavim najmanje pet minuta ranije, uvek paničim da ću zakasniti. Sem se takođe rodio pet nedelja pre termina, tako da mi sada jedino preostaje da čekam i vidim ima li ikakve istine u teoriji da je tačnost kao osobina povezana s prevremenim dolaskom na svet.
Trudnoća sa Semom oslikavala je, na više načina, igru moga tima te sezone. Arsenal je pokazao sklonost da stalno glumi deverušu i, uprkos velikom uzbuđenju, završio na drugom mestu – a kao kruna svega, mlada je postao Mančester junajted. Slično tome, vladalo je veliko uzbuđenje zbog moje trudnoće, ali je nad njom lebdela stalna senka straha da ne izgubim bebu. Čitava trudnoća nije protekla nimalo glatko, ali ću pojedinosti o tome sačuvati za kasnije. A povrh svega, nakon odlaska na jednu Arsenalovu utakmicu, vodenjak mi je pukao šest nedelja pre vremena. Nedelju dana kasnije rodio se Sem i moram reći da ga je mnogo lakše izdržati od kada je izašao iz stomaka. Često se pitam da li bih dobila doživotne počasne karte da mi je vodenjak otišao na samoj utakmici.
Što se tiče posla, vratila sam se da radim kao policajka kada je Maksu bilo sedam meseci. Sve dok nisam otišla na razgovor za novo radno mesto pozornika, nisam shvatala koliku su rupu u mom samopouzdanju napravili bolovanje i porođaj. Iako sam u to vreme imala deset godina iskustva pod opasačem i pre porodiljskog radila u jedinici za narkotike, ipak sam se osećala kao pravi gušter. Na sreću, ranije stečena reputacija mi je pomogla da prođem komisiju, nakon čega me je čekalo samo skakanje adrenalina prilikom ponovnog stupanja na posao i prvog hapšenja. Sve što sam dve godine ranije radila bez imalo razmišljanja odjednom je postalo zastrašujuće prvo iskustvo.
Tih nedelja uoči povratka na posao bila sam toliko nervozna da je prava sreća sa ostavljanjem Maksa u jaslicama nisam imala isti problem kao Hilari. Isprva sam se vratila na puno radno vreme, a Maks je provodio tri dana u lokalnim jaslicama, dok ga je četvrtog pazila Brusova mama, a petog dana Brus. Odlično se uklopio u jaslice. Imali smo pokoju suzu neka dva dana, ali nakon toga bi se samo nasmešio i mahnuo u znak pozdrava. Kada bih došla da ga pokupim, obično bih ga spazila pre nego on mene. Fantastičan je osećaj bio videti radostan izraz na njegovom licu kada bi me prepoznao i dogegao se do mene. Ubrzo sam otkrila da mu nije bilo važno ni ko ga dovodi i odvodi iz jaslica – što je bilo sjajno, jer tako lokalni kriminalci nisu znali da sam mlada brižna mama koja razmišlja ko joj čuva dete. Prvih nekoliko nedelja po povratku imala sam zaista pune ruke posla – bilo je super uleteti pravo u vatru i ponovo steći samopouzdanje policajca, ali me je morio žestok osećaj krivice, pošto sam nebrojeno puta morala da pozovem bilo Brusa, bilo svoju prijateljicu Lizi i bez najave ih zamolim da pokupe Maksa umesto mene.
Jaslice su zaista bile super u mnogo čemu, mada su imale i jednu manu, a to je brzina kojom se šire infekcije. Tokom prvog meseca, Maks je dobio konjuktivitis, bolest „ruka-noga-usta“* (bila sam šokirana, jer sam je pobrkala s virusom noga-usta*, što je potpuno deseta stvar), a da ne pominjemo stalno slinavi nos i dubok kašalj. Razboleo bi se u jaslama, a onda bio „proteran“ dok se ne oporavi. Konjuktivitis mu se pojavio prve nedelje kad sam počela da radim i jednostavno nisam imala srca da odmah zatražim slobodne dane, pa smo Maksa odveli kod moje mame u Somerset dok ne prezdravi. Iako je sve dobro funkcionisalo, palo mi je prilično teško budući da sam se tada prvi put odvojila od njega. Doduše, osvetila sam se mami za sve one godine neprestanih i preterano brižnih telefonskih poziva kad god bih bila bolesna. Mora da sam je zvala na svakih sat vremena da proverim kako je!
Uživala sam u svojoj novoj ulozi na poslu, ali nakon šest meseci donela sam tešku odluku da smanjim radno vreme na četiri dana nedeljno, a potom, nakon Semovog rođenja, na tri dana u nedelji. Shvatila sam da vreme koje provodim s dečacima nije kvalitetno, a da će začas porasti i da više neću moći da ga nadoknadim. Kažem da je to bila teška odluka jer sam oduvek volela poziv koji sam odabrala, a skraćivanjem radnog vremena verovatno sam se pomirila s tim da ću na neko vreme morati da ga ostavim po strani. Policija je poslednjih godina postala mnogo fleksibilnija, dozvolivši ženama da rade skraćeno, te sam tako imala izvanrednu podršku šefova. Nažalost, među nekim kolegama uvek će preovlađivati mišljenje da terenci ne bi smeli da rade skraćeno, pa sam morala da se ugrizem za jezik na neke komentare koje bi mi takvi metuzalemi upućivali. Često osećam da moram da se zalažem mnogo više nego što sam poziv zahteva ne bih li dokazala da se barjak ženskih sposobnosti i dalje vijori! Uprkos svemu, veoma mi je drago što sam donela odluku da bar jedan dan u nedelji posvetim samo deci. Idemo na plivanje, nalazimo se s prijateljima ili se naprosto vrzmamo zajedno, što nam uvek pričinjava veliko zadovoljstvo.
Često se pitam u kom će se pravcu kretati moja karijera. Bila sam donekle isplanirala da ponovo počnem da se penjem uz policijske lestvice, pa sam tako nedavno razmišljala o polaganju ispita za narednika, ali sada pre vidim mogući kraj ovoj karijeri policajca-operativca. Iako sam mislila da to nikada neću izgovoriti, jedan incident od pre nekoliko godina naterao me je da zastanem i zamislim se nad svojom budućnošću. Prilikom nekog hapšenja, udarila sam se sopstvenim lisicama po licu, usled čega mi je iznad gornje usne ostao trajni ožiljak. Maksa je ovo izuzetno uznemirilo, pa mi neko vreme nije dao da idem na posao kako se ne bih povredila. Njegova reakcija me je istinski pogodila, primoravši me da shvatim da više ne mogu da mislim samo na sebe. Stoga sam odlučila da se „vratim u školu“ i steknem neku diplomu. Pošto sam prošle godine upisala večernju školu prava, s ponosom kažem da sam u nejakom dobu od trideset i dve godine položila svoje prve akademske ispite. Svesrdno sam uživala privikavajući mozak na ponovno učenje, pokazavši se pomalo i kao pravi štreber koji je seminarske radove uvek predavao na vreme! Na ispitu sam se ipak osećala krajnje matorom. Kada bi u amfiteatar nagrnuli svi oni redovni sedamnaestogodišnji studenti, ličila sam samoj sebi na neku bakicu koja drastično povećava starosni prosek.
Pošto je došlo vreme za rezultate, bila sam toliko uzbuđena da nisam mogla da dočekam obaveštenje poštom, pa sam otišla i stala u red da sa ostalim studentima sačekam svoju žutu kovertu. Ako sam u amfiteatru mislila da bodem oči, kako li sam tek štrčala u svojoj policijskoj uniformi dok sam čekala među ovim tinejdžerima u grandž fazonu! Međutim, kada sam otvorila kovertu i videla da sam prošla, bila sam uzbuđena kao i oni, vrisnuvši od radosti kao da im potpuno pripadam. Osetila sam na sebi, doduše, nekoliko čudnih pogleda dok sam skakala okolo čestitajući i grleći sve žive, ali niko nije imao hrabrosti da pita kog vraga ja tu tražim. Možda su pomislili da sam na tajnom zadatku praćenja, ali da ga krajnje loše obavljam, zaboravljajući osnovno pravilo za stapanje s okolinom: prvo skini uniformu. Nakon ovog akademskog uspeha, upisala sam dopisni kurs na fakultetu, sa ciljem da steknem diplomu. Nemam nikakve definitivne planove šta ću s njom raditi u budućnosti, ali ako nastavim da se i dalje usmeravam na studije prava, nadam se da će mi to omogućiti da promenim svoj operativni posao za neki drugi koji bi ipak bio u okrilju krivičnog pravosuđa.
Eto, stigla sam do današnjeg dana, a sada moj život i uspeh moga tima ne mogu biti različitiji. Definitivno sam se našla u jednoj od najtežih faza u životu, pošto se pripremam da započnem život samohrane majke. S druge strane, Arsenal je nezaustavljiv i upravo je ponovo osvojio i ligu i kup. Tokom svih ovih uspona i padova, „debele dame“ su svakako postale veliki ortaci. Obožavam da banem kod Sare na partiju ćaskanja, što je mnogo zgodno jer živi na deset metara od moje policijske stanice, ili da okrenem Hilari telefonom čisto da bih nervirala njenog muža nekom nebitnom pričom iako planiramo da se nađemo za deset minuta, a onda da okrenem Lindzi ili joj pošaljem mejl kako bih joj saopštila istu stvar. Oduševljena sam što sam kuma Eli, Hilarinoj i Dejvidovoj drugoj ćerki odnosno Semovom „seki drugaru“, kako je zove, i obožavam što me je Sara pozvala na posao jutros pre devet sati da mi čestita na sinoćnoj Arsenalovoj pobedi. Osim što zna kakve su im boje klupski dresovi, sada čak zna i imena nekoliko igrača!