Kritika ciničnoga uma

tičnu tačku" samonegacije prosvjetiteljstva vidi u amfiboličnosti vezanoj uz slogan : znanje je moć.Njemački filozof konstatuje da je svijest prosvijećena i potpuno svjesna izvrnutosti uslova u kojima čovjek modernog doba živi, ali i da, u praksi ona, ne samo što nije uspjela da promijeni korumpiranost socijalnog okruženja, nego je i sama postala korumpirana. Svijest se našla fazi nedovršene prosvjećenosti („dobro situirana i bijedna istovremeno“), postavši lažna i nesretna svijest. U Sloterdijkovom dualnom svjetonazoru „gornjeg“ i „donjeg“, razum je promijenio strane. On caruje nad okolnostima za koje zna da su lažne, i vlada s visoka nad njihovim prosvjetiteljskim potencijalom kao „cinizam“. U tome se sastoji i cinizam razuma. Suprotni pojam je „kinizam“, („pasja“) pobuna odozdo protiv „polurazumnosti“ svijeta. Prototip „kiničara“ je poznati antički filozof iz bačve, Diogen iz Sinope, koji je na racionalno kompleksne skrupule razmišljanja i filozofska nadmudrivanja odgovorio tjelesnom jednoznačnošću i odbijanjem logosa.Nasuprot „idealističkom otuđenju“ razuma Sloterdijk stavlja „kinično“ napuštanje filozofije, stupanje u stranu na „vrhu razmišljanja“, čime bi na mjesto neprekidnog „činjenja“ bilo postavljeno povremeno „nečinjenje“. Njegov apel za poboljšanjem upućen kritički prosvijetljenom „subjektivnom razumu“, u kojem se pri pasivnoj svijesti može spoznati „objektivno“, najkraće je rečeno: zahtjev za više opuštenosti.