19.08.12 e-novine.com
Riba se oseća od glave
Kuća koja se smanjuje
Biti pisac je prilično zajebano, ako mi dozvolite ovaj kolokvijalizam, a kod nas je to profesija mahom ljudi koji ne znaju šta bi radili, malo su studirali književnost, dobijali dobre ocene u školi za pismene sastave na zadatu temu i tako jedne večeri u dokolici seli i počeli da udaraju u tastaturu. E pa gospodo i dame koji tako činite dok pišete, nemojte da se iznenadite što vam vaša delca bivaju čitana samo u krugu porodice i prijatelja.
Ne valja čitati dobru stranu književnost, posebno ne ako se bavite kritikom. Onda vam se ova naša, a tu mislim na čitav region bhsc jezika, u većini slučajeva čini ubogom, jadnom, nepismenom, neinventivnom, opterećenom večnim i banalnim temama i štošta još. Naravno da je teško pobeći od usuda malog jezika (u smislu broja govornika) i grozomorne istorije koju smo mahom sami proizvodili, udarnički i „herojski“, ali ipak, elementarna književna kultura je kod nas još u povoju. Trebalo bi da se zna šta podrazumeva jedan roman, da postoje neka osnovna pravila i da zaista pisanje nije ni terapija, ni lov na slavu ili novac, već krvav, proklet i kakav god želite posao, potplaćen i često zaludan, ali izabran, posvećenički. Biti pisac je prilično zajebano, ako mi dozvolite ovaj kolokvijalizam, a kod nas je to profesija mahom ljudi koji ne znaju šta bi radili, malo su studirali književnost, dobijali dobre ocene u školi za pismene sastave na zadatu temu i tako jedne večeri u dokolici seli i počeli da udaraju u tastaturu. E pa gospodo i dame koji tako činite dok pišete, nemojte da se iznenadite što vam vaša delca bivaju čitana samo u krugu porodice i prijatelja.
Vladimir Krakov je ove godine objavio roman „Kuća koja se smanjuje“ (Stubovi kulture). Vau, kakav naziv, hičkokovski skoro. Prava je šteta što u bhsc jeziku ne koristimo više glagolske prideve, kao u engleskom, pa bi ovaj naslov zvučao još bolje. Ali, nije to sve, imate tu i jednu skrivenu metaforu. Ipak, verujem da je svima jasno koja je to kuća koja se smanjuje, jedini problem što roman ne pokušava da odgovori na pitanje zbog čega se to smanjivanje dešava, odnosno pokušava, ali...
Da krenem od glave jer je poznato da se riba odande oseća. Na početku imamo jednu suludu situaciju. Marko, dete odraslo u Holandiji, sa ocem i maćehom, muzičar koji pati od epilepsije, posle jednog napada, shvata da mora da pođe na Balkan da traži majku. Godina je ni manje ni više 1999. u istoriji ovdašnjoj poznata kao godina agresije NATO snaga na našu nedužnu zemlju. (Nadam se da će u nekom od budućih udžbenika istorije, ova formulacija biti izmenjena i dopunjena pravom istinom o zločinima na Kosovu koju su srpske snage počinile, kao i o poslednjim godinama režima Slobodana Miloševića koji se ovim ratom još nekako održavao na vlasti i da ćemo dobiti naučno potkrepljen narativ o tome šta se zaista događalo. Nadam se takođe da će srpski zločini počinjeni na Kosovu biti procesuirani do kraja i zlikovci kažnjeni, da ćemo konačno znati koliko je ljudi stradalo, zbog čega se vojska skrivala po bolnicama i školama i da će ovaj coup de grace sramote koja je počela dovođenjem Miloševića na vlast i koja, usput budi kazano, još traje, biti konačno stavljen ad acta. Nada umire poslednja.)
Pođe, dakle, Marko na „Balkan“. Čitalac naivni se ne zapita što čovek ne pođe u Bugarsku ili Rumuniju. Mogao je lepo da se zaputi i u Albaniju. Ali ne, zna dečko kuda će, ali to kud je pošao se u njegovoj svesti zove „Balkan“, iako su mu i otac i mater iz Banja Luke. Pri tome, saznaćemo da je njegov bhsc idiom, neka čudna ijekavica, nastao malo kod kuće, ali mnogo više čitanjem Rastka Petrovića, Zvonimira Goloba, Nastasijevića, Ujevića i drugih, a on govori i sporazumeva se bez muke, čim dođe na „Balkan“. Ma daj, nemojmo se igrati književnosti.
Narativ počinje kao pikarski roman, nastavlja se kao roman potrage za majkom koja će ostati nedostupna, nema i daleka, a završava kao porodična tragedija jer će Marko upoznati i dva svoja polubrata: Milana i Damjana. Obojicu će spasti – jednog iz vojske, a drugog iz pakla droge, a na kraju će ih ujediniti umetnost. Bajka o tri brata koja pronalaze svrhu i životnu harmoniju, svog ličnog boga, otelovljenog u muzici, dok oko njih padaju bombe, na kraju će biti očekivano pokvarena, ali ne na logičan i priči inherenatan način, već potpuno nemotivisano. U ovom kratkom sižeu koji geografski pokriva maltene čitavu teritoriju bivše Jugoslavije, nije li to kuća koja se smanjuje, ma ne nije moguće, daleko bilo, mogu se, dakle, videti dva osnovna i ogromna nedostatka ovog romana: ideološka matrica koju narativ potencira i zabrinjavajuće odsustvo svake književne logike i motivacije.
Ideološka potka koju priča implicira je uvredljiva i nacistička. Ona nije nacionalistička jer se Krakov, kao dobro obavešten i pristojan čovek, od toga čuva: tu je jedna draga Hrvatica, Zagrepčanka divnog kajkavskog idioma, koja kao da je juče stigla iz Zagorja, a ne da je rasla u Dubravama i koja je naravno luda za Srbima što je banalan stereotip kojim se Dubravka Ugrešić igrala još u Štefici Cvek. Tu su i dobri, odnosno lojalni muslimani, te prijazni i gostoljubivi Albanci. Ipak, priča je nacistička u onom smislu u kojoj se srednji brat Milan na Kosovu 1999. godine ponaša kao „dobronamerni“ vojnik Wermachta u Kragujevcu septembra 1941. S jedne strane on uči albanski i stupa u srdačne odnose sa taksistom koji ga vozi po Prištini, a s druge nemilosrdno ubija vođe OVK. On je naravno slep za bilo kakve oblike terora koju formacija moći koju i sam predstavlja sprovodi na Kosovu. Aparthejd je za njega prirodan poredak stvari. Roman je nacistički jer podrazumeva rasne podele na bezvredne i Übermensche, na one koji imaju svako pravo da ubijaju snajperom i one koji ne smeju da se bore protiv ugnjetavača.
Motivacijski sklop romana nikako ne funkcioniše. Verovati da će Milan, mladi muzičar, čelista, dete iz mešanog braka, student konzervatorijuma u Beču pristati, manje-više dobrovoljno, gotovo iz uverenja, da bude JNA snajperista, i da će pobiti ne znam koliko desetina vođa OVK, a zatim da će pobeći iz vojske bez pardona i niko ga neće progoniti, pa to je bajka u koju nijedan, čak ni najneobavešteniji čitalac neće poverovati. O kraju romana koji se završava ubistvom Marka, onog istog nesrećnika koji je započeo potragu krećući na Balkan, a koji je inače clairevoyante, srpski vjedogonja, ne vredi ni trošiti reči. Vidoviti čovek, čovjek pardonez-moi, valjda se ne bi dao ubiti tako lako. I možda bi ga neko spasao, bez obzira što ga tuče ne znam koliko Slobinih divljih policajaca, i to sve nakon što je „rat“ završen. Ako se kuća već smanjuje to ne mora da znači da isti proces treba da zahvati čitalački mozak. A pisac očigledno ima nameru da testira naše sive ćelije, a bogami i strpljenje.
Kuća koja se smanjuje je stvarno loš roman. To je neuspela stilska vežba nabijena zabrinjavajućom ideologijom. Zabrinjavajućom stoga što je Krakov čovek koji bi u svakom smislu trebalo da bude potpuno izvan mitomanskih narativa koji se nalaze u jezgru onoga što mi danas živimo. On je roker koji je pravio odličnu muziku, tip koji bi po defaultu trebalo da bude oličenje urbanosti i tolerancije. Možda smo verovali da se u nekom trenutku promenila oblanda ideoloških matrica koje živimo, međutim ovaj roman je potvrda da je jezgro ostalo čvrsto i netaknuto, okamenjeno u svom zadrtom nacizmu. Sada kada se i dvanaestogodišnji omotač polako topi, kada je jasno da nije frka biti snajperista, mislim to što ubijam, nisu ljudi, to su teroristi koji ubijaju našu nejač, a svet je jebena video-igra, kada je to sve ponovo in, bolje je ipak čitati Bolanja, Uelbeka, Dragomana ili Frenzena i ne petljati se sa domaćom prozom, osim ako vam to nije posao za koji ste odlično plaćeni.
Vladimir Arsenić