12.01.10
Kad nema Boga sve je dozvoljeno
Žarko Komanin
Celokupna NOB literatura sem Ćopićevog „Proloma” lagala je i o našem strašnom polomu
Žarko Komanin (1935), dobio je nedavno Povelju za životno delo koju dodeljuje Udruženja književnika Srbije. Njegov novi roman „Ljetopis vječnosti” (Građa za roman o smrti i vaskrsenju Simona Rujanića iz Pelinova. Komadi izgubljene priče), koji je objavila Srpska književna zadruga, u 101. Kolu, ušao je u najuži izbor za NIN-ovu nagradu. Predgovor za ovaj roman, koji je svojevrsni nastavak romana „Ako te zaboravim, moj oče”, napisao je Petar Pijanović.
Komanin je autor drama: „Pelinovo”, „Vožd Karađorđe i knez Miloš”, „Timočka buna”, „Prorok”, „Ognjište”, „Godo je došao po svoje”, romana: „Kolijevka”, „Prestupna godina”, „Kostanići”, „Provalije”, „Gospod nad vojskama”... Branko Ćopić je, svojevremeno, dve knjige, kao dve gromade, izdvojio: „Pelinovo” Žarka Komanina i „Među Vuka Manitoga” Matije Bećkovića, a Meša Selimović je roman „Kolijevka” ocenio kao „događaj godine u kulturi”. Dela Žarka Komanina prevođena su na francuski, ruski, slovački, engleski, italijanski, rumunski, makedonski...
Roman započinje odlomkom iz „Knjige proroka Jezekilja”. Bavite se, dakle, vaskrsenjem, vaskrsenjem istine?
Zidajući svoje delo, trudio sam se da ugađam Bogu a ne ljudima, jer ne tražim slavu od ljudi, ali mi je milo što se Udruženje književnika setilo mene. I Jezekiljine kosti od pre tri hiljade godina, i Hristove kosti od pre dve hiljade godina, i kosti iz naših deoba u poslednjem ratu, i kosti svih poraženih iz svih vremena, svetle iz jama, ispod zemlje, gde je bila sakrivena i naša crkva. U našoj „prokletoj avliji” istina je zakopana ispod zemlje i odatle svetli i vapi da izađe na svet. Ta istina i te kosti, osvetlele su jame bezdanice koje su bile u mraku, jer u mojim knjigama ja se ne svetim, nego pokušavam da otkopam istinu o tim kostima i tako vaskrsnem i kosti i istinu.
Zašto su ideološke deobe kod nas bile tako snažne i tako tragične?
Moja knjiga je napunjena pobunom i zaboravom. Deobe u Drugom svetskom ratu, koje su izazvali Brozovi ljudi, razorile su naše i duhovno i fizičko biće. Što je najstrašnije, celokupna NOB literatura, sem Ćopićevog „Proloma”, lagala je i o našem strašnom polomu. U mojim knjigama deobe imaju dve obale, i Morava i Morača imaju po dve obale. Ni sam ne znam otkuda tolika mržnja pobednika prema poraženima. Možda zato što su pobednici ubili Boga, jer kad nema Boga sve je dozvoljeno.
Čitavu priču sagledavate iz ugla poražene strane?
Moja majka me je sačuvala od osvete i mržnje, u mojim delima ujamljeni opraštaju onima koji su ih jamili i smatraju da je teže onima koji bacaju u jame nego ujamljenima. Nažalost, pobednici se nikad nisu kajali. Možda je jedini Tanasije Mladenović uspeo da savlada sebe i da javno kaže: „Mi srpski komunisti izdali smo svoj narod”. Ne znam nijednog pobednika, niti intelektualca, niti običnog seljaka iz strašne pobedničke armije da se pokajao. Zbog Mladenovića, velikog pesnika, moja majka je srećna što se njen sin ne sveti, već svedoči. Kada sam bio u Parizu video sam u „Mondu”, povodom neke od godišnjica evropskih logora, da nigde ne pominju Jasenovac. I poema Ivana Gorana Kovačića „Jama” živela je kratko posle Drugog svetskog rata, i nju su „ućutkali”, a poema „Jama” je – Jasenovac.
Otkrivate istinu koja je bila zatrpana pod zemljom više od šest decenija?
Ni danas ne može da se otkopa istina o našem polomu, jer Jakova Rujanića nisu u jamu bacile ustaše već komunisti. Brozov „novi čovek” sve uništava i ukida čak i Boga, kome sudi posle Drugog svetskog rata, u Gornjem Polju kod Nikšića. Pa ipak, u mojim knjigama nema mržnje, niti želje za osvetom, ali je strašno što ne mogu ni da se pomere nataložene i nakalemljene laži od strane pobednika o našim deobama i strašnom polomu.
Vaš roman je, u stvari, pobuna protiv zaborava. Otac živi u sećanjima sina Simona Rujanića?
Moj junak Simon Rujanić samo se seća, ne sveti se. On razmišlja onako kako hoće Pripovedač Bezdanović, mada je važnije kako radi i kako tka sama priča. Zato što priča i pričanje oslobađaju i Pripovedača Bezdanovića i Simona Rujanića od svega što steže slobodu i samu priču. Teško je kada znaš priču i znaš da je priča samo u tebi, i znaš da priča može umreti s tobom, svakog trenutka, zanavek, a sa njom nestaje i njena zagonetna i neiskazana lepota i nemir vremena koji nosi. I kad znaš da priča, neispričana, može umreti i potonuti u „ljetopis večnosti”, gde se ništa ne gubi i odakle se ništa ne vraća. U tome je Duh Pričanja i Duh Istine.
Pripovedač Bezdanović stavlja znak jednakosti između slobode pričanja i slobode življenja?
Pripovedač Bezdanović želi da oživi slobodu pričanja kao slobodu življenja. Jer, istinito pričanje zaslužuje slobodu kao što čovek zaslužuje da može slobodno da umre.
Zoran Radisavljević
-------------------------------------------------------
Šta rade potomci Njegoša
„Politika” je u novogodišnjem broju, na prvoj strani, objavila: „Zaga za sutra dzindzule već ove sjedmice”. Kako gledate na crnogovor, na novo abecedno pismo, na stvaranje „novog čoveka” u Crnoj Gori?
Toliko sam zapanjen na sve ovo da i kad znam što znam, teško mogu da odgovorim. Takozvani „novi čovek” se posebno primio u Srbiji i Crnoj Gori. Srpski i crnogorski komunisti su nametnuli sve ovo što se danas dešava našem narodu. Posle pada komunizma, i dalje vladaju komunisti i klonirani komunistoidi. Vladali su razni Miloševići, Đukanovići, Mesići, Gligorovi, Drnovšeci – sve članovi Centralnog komiteta. I čovek ne zna da li da plače ili da se smeje što se potomci Njegoša, Marka Miljanova, Stefana Mitrova Ljubiše, ne pokoravaju istini već lažima i komunističkoj dogmi. Možda se treba sprdati svemu tome, kao što to čini Matija Bećković, mogu samo da zamislim šta bi danas na sve ovo rekao Miodrag Bulatović, a ja ostajem bez reči i stidim se za druge.
23.01.10 Politika
Senke Arackih i Rujanića
„Glasovi u vetru“ Grozdane Olujić i „Ljetopis vječnosti“ Žarka Komanina
Glasove petočlanog žirija koji dodeljuje NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 2009. godini, podelili su, s najmanjom mogućom razlikom, nagrađeni „Glasovi u vetru“ Grozdane Olujić i „Ljetopis vječnosti“ Žarka Komanina.
Objavljena kod istog, najstarijeg beogradskog izdavača, „Srpske književne zadruge“, ovo su dela pisaca kojima je nekoliko bitnih osobina zajedničko.
I Olujićeva i Komanin, u poodmakloj dobi, prevalili su polovinu osme decenije. I jedno i drugo, potvrđeni su autori, kritički povoljno zapažani još od svojih prvih romana, i ne samo u sopstvenoj sredini. Njihova dela, nesporno, pripadaju korpusu lepe književnosti. Stil im je negovan, leksika bogata i probrana, a ideja dela uvek dobro promišljena. Iako neskloni formalnom eksperimentisanju, romane objavljuju u dužim vremenskim razmacima. Kad bi, kojim slučajem, NIN-ova nagrada bila ukinuta, što bi godišnju romanesknu produkciju kod nas u najmanju ruku prepolovilo, broj njihovih romana zasigurno bi ostao isti.
Od sličnosti njihovih autora zanimljivija su, i ovde važnija, slična svojstva njihovih najnovijih dela.
I glavni junak „Glasova u vetru“, Danilo Aracki, i glavni junak „Ljetopisa vječnosti“, Simon Rujanić, na kraju su životnog puta. Oba, s vidika poslednjih svojih dana, sagledavaju svoje živote i živote svojih najbližih predaka; prisećanjima, oni ispisuju porodične hronike pune bola, straha i stida. I jedan i drugi bore se protiv zaborava; od njega otržu i pretaču u sećanje, verujući da tako vaskrsavaju svoje mrtve. Njihov odnos prema sećanju toliko je srodan da bi, bez ikakvog skrnavljenja karaktera, gotovo sve reči jednog, koje se na ovo odnose, mogao izgovoriti onaj drugi. „Jedino uz pomoć njegovih sećanja oni traju“, piše u jednoj; „smrt nije dio sjećanja“ – u drugoj knjizi.
U oba romana važan je letopis – već napisana ili upravo pisana knjiga sećanja kojima su glavni junaci obuzeti. Kod Olujićeve to je „Karanovski letopis“, hronika mesta na Tisi, u kojem su živeli Aracki. Kod Komanina to je upravo „Ljetopis vječnosti“, hronika Pelinova, u susedstvu Ostroga, koje su nastanjivali Rujanići. U pseudonimima i jednog i drugog letopisca krije se reč za onog koji ponire u beskraj (zaborava/sećanja) tj. onog koji iz beskraja zahvata. „Karanovski letopis“ napisao je „Šaptač iz Božjeg sna“, „Ljetopis vječnosti“ piše Pripovedač Bezdanović. Sećanja oba junaka žude i preko sadržaja ovih letopisa. „Nema priče koja može sve da ispriča“, kaže Komanin; to je i Olujićevoj na pameti.
Vreme oba romana, godine su uoči i tokom krvavog raspada Jugoslavije potkraj prošlog veka; vreme na koje su upućena sećanja njihovih junaka, uglavnom su bratoubilačke godine Drugog svetskog rata i neposredno posle njega. „Jama s kostima roditelja, braće i sestara čeka, a noževi se ponovo oštre“, piše u „Glasovima u vetru“. „Poslije prohujalih godina, jamari se ne pominju, a pasja groblja prekrivena su travom zaborava“, piše u „Ljetopisu vječnosti“. U oba romana, dakle, postoji tema pobednika i poraženih u građanskom ratu 1941–1945, samo što je u jednom ona fundamentalna, a u drugom sporedna. To je ključna, ne i jedina, razlika između ova dva neobično slična romana.
Komaninov junak priziva seni svojih nastradalih predaka, on želi da ih se seća. Junaka Grozdane Olujić seni mrtvih predaka progone, on bi da ih se otarasi.
Cilj Simona Rujanića sav je u tome da, posle decenija prinudnog ćutanja, otkrije prikrivanu istinu o stradanjima poraženih od strane pobednika, na poljima i gudurama „od Pelinova do Pohorja u Sloveniji“. Zadatak Danila Arackog u tome je da sazna istinu o svom nestalom bratu o kome se pronose glasine da je viđen na Golom otoku.
Aracki, vođen intuicijom, onim enigmatičnim redom uzroka koji nazivamo slučajem, tumara po svetu kako bi, među Indijancima plemena Meskvoki, brata otkrio u njegovom sinu, za koga nije ni znao. Rujanić lek za svoju „bolest zaboravljanja“, kako kaže autorka „Glasova u vetru“, nalazi u svom rodnom mestu, upravo nad jamom koja mu je progutala i oca i ujaka.
Gotovo dvostruko obimniji od „Ljetopisa vječnosti“, „Glasovi u vetru“ opisuju poslove i dane pet generacija porodice Aracki, uključujući i one s kojima su oni dolazili u dodir. Priča o „pasjim grobljima“ u njima je samo segment sage o stradanjima u raznim vremenima i na raznim mestima diljem sveta.
„Ljetopis vječnosti“, gotovo bez radnje, u potpunosti je „priča o jamama i diobama“, u kojoj ne saznajemo skoro ništa o postupcima junaka koji, dakle, ne delaju nego trpe. Potonuli u bol i stid iz poznatog im razloga, junaci su tu samo personifikacije ovih osećanja. Ceo roman je, bez ikakve enigme, varijacija jedne jedine teme. Njegova struktura je struktura koncentričnih krugova.
Žrtve zlodela za koje „nije bilo razloga“, kako kaže pisac „Ljetopisa vječnosti“, kod Grozdane Olujić su nevini pripadnici nekadašnje građanske klase. Kod Žarka Komanina, to su pripadnici četničkog pokreta, o čijim, pak, delima ništa ne znamo. Jedino što o njima znamo jeste to da su, „bez saslušanja i bez suđenja“, svirepo stradali od pripadnika partizanskog pokreta.
Olujićeva se osvrće na negativna svojstva komunističke ideologije, ali ne favorizuje ideologiju suprotne, poražene strane. Ona govori isključivo o nevinim žrtvama. Komaninov roman se, pak, ne zadržava na posledicama „crvene sablazni“ ili „crvenog terora“; u nekoliko navrata, u njemu se četništvu izražava naklonost. „Izmislili su za nas ono što nijesmo bili i tako nas i danas tumače“, kaže stogodišnji rođak Pripovedača. U tim momentima, resantiman narušava ideju dela da „tražiti istinu, ne znači tražiti osvetu“.
Zlatko Paković