15.01.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Slikar snažne individualnosti
Vjekoslav Ćetković: “Milenko Šerban”
O Milenku Šerbanu (1907-1979) pisano je više tek poslednjih desetak godina. Do tada je o njemu pisano sporadično, uglavnom povodom grupnih ili samostalnih izložbi. Može se reći da njegova reputacija ni posle smrti, kada je njegovo umetničko delo završeno, nije bila onakva kakvu zaslužuje. NJegovoj afirmaciji su odlučujuće doprinele celovite studije Irine Subotić i potkraj 2003. objavljena monografija Vjekoslava Ćetkovića.
Ćetković daje celovit uvid u Šerbanovo likovno stvaralaštvo, počev od dvadesetih godina prošlog veka do poslednjih dela. Bio je slikar samouk, koji je rano odabrao nekoliko tema koje će ga zaokupljati celog života. To su portret, akt, pejzaž, mrtva priroda. Ove teme dominirale su i na njegovoj prvoj izložbi, 1926. Zahvaljujući uspešnom predstavljanju, mogao je da ode na usavršavanje u Pariz. Ćetković ukazuje na značaj Šerbanovog školovanja u Parizu na njegovo potonje slikarstvo, na uticaj Renoara, Matisa i Sezana. Zajedno s drugim Sremcem, Savom Šumanovićem, bio je učenik Andrea Lota. U Parizu su tada boravili i Petar Dobrović, Milan Konjović, Milena Pavlović-Barili...
Ćetković ističe da se Šerban u Parizu izlagao plodotvornim uticajima francuskog slikarstva, ali i da je ostao veran prvobitnim opredeljenjima u pogledu tema. I posle povratka iz Pariza slika portrete poznanika, članova porodice, aktove, i u velikom broju pejzaže, najčešće s motivima iz Fruške gore, rodnog Čerevića, Sremskih Karlovaca, Ledinaca, Dunava. Autor prati faze Šerbanovog stvaralaštva posle povratka iz Pariza - ekspresionističku, prelaznu od ekspresionizma ka fovizmu, fovističku, u kojoj dolazi do izražaja novi kolorit koji karakteriše upotreba jakih boja, često bez polutonova, nijansi. Karakteristične boje su žuta, narandžasta, crvena, plava, zelena i ljubičasta. Prisutna je i bela.
Recepcija dela
Vrednost ove monografije uvećava i praćenje recepcije Šerbanovog stvaralaštva, od prvih napisa do smrti. Recepcija pokazuje kako se kod nas teško probijalo novo, u umetnosti kao i u književnosti, i kako je prava mera o jednom stvaraocu, kao u Šerbanovom slučaju, mogla da bude izrečena tek nakon njegove smrti. Veoma je koristan i dodatak, iz pera samog slikara, neka vrsta umetničke autobiografije.
U knjizi su detaljno analizirane sve faze u Šerbanovoj karijeri, kroz analizu pojedinačnih slika. Ćetković to čini veoma dosledno i studiozno, tako da njegova monografija liči na priručnik za tumačenje Šerbanovih slika. On pri tome ukazuje ne samo na slikarevo opredeljivanje pod uticajem aktuelnih tendencija u umetnosti, već i usled spoljašnjih okolnosti. Rat i socijalistički realizam ostavili su traga i na Šerbanovo stvaralaštvo, mada u manjoj meri. Kao snažna umetnička individualnost nije mogao da prihvati nametanje stavova u umetnosti, nikakvo ukalupljivanje. Naslikao je samo dve slike u ovom maniru : „Novosadska racija’’ i „Obnova’’.
U posleratnom periodu, ističe Ćetković, portret je bio Šerbanova omiljena forma. Tu su brojni portreti uglednih Novosađana, članova porodice, supruge Sonje, kćerke Nade i sina Slobodana. Ovi portreti, skupa sa kasnijim autoportretima, čine posebno poglavlje Šerbanovog slikarstva.
Autor zatim prati Šerbanovo približavanje apstraktnoj umetnosti pedesetih godina, kada su popustile ideološke stege. Tada slikar uspostavlja kontinuitet sa svojom predratnom umetnošću, kako u pogledu slikarskog postupka tako i u pogledu motiva. Ponovo su na njegovim platnima pejzaži, motivi iz rodnog Čerevića, krivudavi sokaci, bašte, kapije, crkveni toranj, rodna kuća...
LJubica Popović-Bjelica