Jedan od najboljih pisaca iz doba realizma - Milovan Glišić rođen je 6. januara 1847. godine u selu Gracu, kraj Valjeva. Škole u selu nije bilo i nije se mogao redovno školovati, ali su ga roditelji osposobljavali za život onim što je najbolje u njima. Otac guslar i majka, darovit usmeni pripovedač, naučili su ga da piše orlovom perom. Tako pripremljen Milovan je u Valjevu primljen u drugi razred osnovne škole. Sa sedamnaest godina, 1864. stupio je u prvi razred Beogradske niže gimnazije.
Siromašan, Glišić se oslanjao samo na sebe. Godine 1865. umire mu otac. Bio je đak i sluga, posluživao po imućnijim kućama, prao sudove, ponekad zabavljao decu, radio je svašta samo da bi imao krov nad glavom. Ipak, bio je dobar đak. Njegovo interesovanje nije se svodilo na školske predmete, čitao je sve, a učio je ruski, nemački i francuski.
Po završenoj gimnaziji, 1870. godine, počeo je da studira tehniku. Tada je ušao u javni život, kao urednik satiričnog lista "Vragolan" i član pokreta Svetozara Markovića. Uhapšen je 1872. kao protivnik režima. Zbog materijalne nemaštine on je te godine napustio tehnički i prešao na filološko-istorijski odsek Velike škole. Međutim, studije je napustio 1875. godine.
Početak njegove karijere označava služba pomoćnika urednika "Srpskih novina". Godine 1875. književni list "Otadžbina" štampa mu prve pripovetke. Posle smrti Đure Jakšića, 1871. godine, postavljen je za korektora Državne štamparije. Dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu postao je 1881, 1898. je penzionisan, a 1900. godine vraćen je u državnu službu kao pomoćnik upravnika Narodnog pozorišta. To je bio najveći položaj koji je postigao. Umro je 20. januara 1908. u Dubrovniku.
Najznačajniji deo Glišićevog rada predstavljaju pripovetke. Svoje satire stvarao je na motivima koji su bili prirodni odjeci društvene stvarnosti. Njegove najznačajnije pripovetke su "Glava šećera", "Zloslutni broj", "Podvala", "Svirač", "Šetnja", "Prva brazda", "Tetka Desa", "Sigurna većina", "Brata Mata", "Novi Mesija" i druge.