Misija London

Oči službenika su bile ispunjene tugom. Sedeli su uznemireni oko dugog golog stola u sali za sastanke ispod mape Bugarske, koja je bila u hladnim tonovima roze i žute boje. Zli jezici su govorili da je ova karta stavljena tu ne zbog stimulisanja patriotskih osećanja kod službenika, već da ih podseća odakle su došli i gde bi mogli da se vrate ako ne budu dovoljno pažljivi. Praktično, to je bila jedina stvar koja je mogla istinski da ih uplaši. Utvara sećanje na smrdljivu rodnu crnicu trovalo im je život do poslednjeg dana povratka! Ona je lebdela neumoljivo oko njih, kezila se iz svakog ćoška, a njihovog mandata.
Iznenadni dolazak novog ambasadora u bugarsku diplomatsku misiju u Londonu, i strah službenika ambasade da će biti smenjeni i vraćeni nazad za Bugarsku, čini jednu od osnovnih niti ovog romana. Popov, uzimajući svakidašnjicu jedne bugarske ambasade kao jezgro, gradi u vidu koncentričnih krugova različite situacije i likove. Izuzetno duhovita knjiga, u kojoj se mešaju stvarnost i fikcija predstavlja kritiku bugarskih, ili, šire, balkanskih naravi. Za Misiju London kritičari su pisali da je najsmešnija knjiga u savremenoj bugarskoj književnosti, a ujedno i da je to pravi evropski komični roman s elementima krimi priče, kojeg u osnovi karakteriše samoironija i ubojita satira. Autora odlikuje osećaj za detalj, stilski bogat i raznovrstan jezik, i osvežavajući humor.

18.09.04

Jedan od najintrigantnijih savremenih bugarskih romana “Misija London” Aleka Popova, dostupan je i našim čitaocima. Ovaj komični roman, o kome su kritičari pisali da je najsmješnija knjiga u savremenoj bugarskoj književnosti, sa galerijom balkanskih neotesanih likova, objavila je “Geopoetika” u svojoj ediciji “Balkan ekspres”, a u prevodu Marije Joane Stojadinović.
Ukratko, radnja ovog romana se odvija u britanskoj prijestonici, kada Varadin Dimitrov dolazi na novu dužnost bugarskog ambasadora. Njegovo postavljenje isposlovala je bugarska umjetnica Seljakova, a njoj Varadin za uzvrat duguje organizaciju koncerta u Londonu na kome će prisustvovati britanska kraljica. Taj nimalo lak zadatak podići će tenziju i izazvati niz komično-tužnih situacija. Varadin u Bugarskoj ambasadi u Londonu zatiče opšte rasulo, a službenici strahuju da će biti vraćeni u Bugarsku. U takvoj situaciji manipulacije i sitni interesi dolaze do izražaja. Ovu knjigu odlikuje samoironija i ubojita satira, bogat i raznovrstan jezik.
Popov je rođen u Sofiji 1966. godine, diplomirao je bugarsku filologiju, a školovao se i u SAD. Pored romana “Misija London” objavio je zbirke priča “Druga smrt”, “Prljavi snovi”, “Ciklus kupusa”, “Put ka Sirakuzi”, “Nivo za napredne”, autor je i radio drama, scenarija igranih i dokumentarnih filmova. Dobitnik je nagrada za fantastiku, krimi priču, najbolju proznu knjigu u 2002. Njegova proza prevedena je na desetak jezika. Alek Popov je radio u Nacionalnom muzeju za književnost, bio je urednik lista “Demokratija” i ataše je za kulturu pri bugarskoj ambasadi u Londonu. Trenutno živi u Sofiji, gdje je direktor Doma dječije knjige, urednik književnog časopisa “Rodna reč” i sekretar bugarskog PEN centra. Za “ART Vijesti” pisac je govorio iz Varne, gdje je boravio na filmskom festivalu.

Šta je za vas, konkretno, predstavljalo izazov da napišete roman “Misija London”?
- Bilo je to moje lično iskustvo diplomate. Bio sam prikupio dosta strašnih autentičnih iskustava, tako da sam ubrzo potom shvatio da nemam drugog izbora već da sve to pretvorim u književnost. Bila bi velika šteta da sam to iskoristio samo kao puko iskustvo. U početku, bilo je to 2001. godine, niko se nije usuđivao da štampa moj rukopis. Izdavači su se osjećali nelagodno zbog sadržaja knjige. Rekao sam sebi ponovo, možda bi bilo bolje da nešto izmijenim, da smjestim zaplet u neku izmišljenu balkansku ambasadu... Konačno, jedna mala izdavačka kuća usudila se da “rizikuje” i štampa moj roman. I to je bilo to! Ubrzo potom pojavilo se drugo i treće izdanje, a trenutno se pripremaju i nova izdanja.

Koliko je istine u ovom romanu? A koliko autobiografskog, ako znamo da ste radili kao ataše za kulturu pri bugarskoj ambasadi u Velikoj Britaniji?
- Da, kao ataše za kulturu pri Bugarskoj ambasadi radio sam u periodu 1997-1998. godine. Eto razloga zašto je beckgrouund priče, ta pozadina baš toliko uvjerljiva. Čitaoci imaju običaj da misle ako je pozadina priče istinska, da je i priča takođe vjerodostojna. Da, može biti da je tako, ali na drugom nivou. Većina likova iz romana imala je, naravno, svoje prototipove, ali ja bih rekao da su oni prije arhetipovi. To je galerija tranzicijskih arhetipova. Zaplet je fikcionalan, ali isto tako je mješavina autentičnih likova. Ta vjerodostojnost konteksta navodi čitaoce na pomisao da su se svi događaji o kojima pišem u romanu zaista dogodili. Kao na primjer priča o klanju pataka. Bugarska štampa poistovijetila je protagonistu romana sa jednim bugarskim glumcem koji je živio u Londonu. Napravili su članak na osnovu moje priče kako je taj jadni momak hvatao patke po Rojal parku, potom ih klao i prodavao bugarskoj ambasadi za kuhinju... Stvarni osjećaj poistovjećivanja je toliko jak, među nekim nazovi prototipovima, tako da to može stvoriti probleme.

Da li sam u pravu ako kažem da je roman “Misija London” knjiga o mentalitetu Balkanaca na Zapadu?
- U tom pogledu Bugarska je oličenje pojma cijele Istočne Evrope. “Misija London” je knjiga o Istočnoj Evropi, ne samo o Bugarskoj. Tu se krije razlog što sam žestoko bio protiv svake sugestije da uvedem u roman neku izmišljenu ambasadu. Moj cilj nije bio da pravim nekakvu sitnu alegoriju na Bugarsku. Time bi se uništila poenta romana.

A kakva su Vaša iskustva života na Zapadu? Kako Englezi gledaju na ljude iz bivših komunističkih zemalja?
- Ja mislim da su oni oduvijek gajili prema nama neku vrstu straha. Ima nečeg u našem narodu što oni ne mogu u potpunosti da shvate. I ja lično, često ne mogu njih da razumijem! Mi izgledamo isto, ili skoro isto, ali imamo različite vrste iskustava. Ta naša specifična pozadina dala nam je drugačiju perspektivu, drugačiju tačku gledišta, i drugačiju mudrost. Uzmimo samo naš smisao za humor. Zapadnom čitaocu je veoma teško da razumije naše šale. Naš osjećaj za apsurdno je daleko više razvijen. I to rađa osjećaj nesigurnosti u harmoniji zapadne duše.

Kritika kaže da ste u bugarsku prozu unijeli inovativan stil, ironiju, humor, imaginarne zaplete, koji se temelje, djelimično na istorijskim dešavanjima u različitim vremenskim periodima i među različitim kulturama. To kaže kritika. A, kako vi možete definisati sopstvenu poetiku?
- Ja samo pokušavam da budem precizan. Dopadaju mi se jasne misli i nekakav logičan red. “Misija London” je moj prvi roman i po prilično se razlikuje od onoga što sam prije pisao. Više je direktan, realističniji i dinamičniji. Društvena satira mi se oduvijek sviđala. U većini mojih knjiga društvena snaga igra značajnu ulogu. Postoje dvije glavne teme u koje sam se trenutno zaglibio. To su: tranzicijski period i višestruke svjetske teorije. Ja vjerujem da mnoge realnosti koegzistiraju istovremeno. I da svaki predmet, čak i objekat ima svoje lično vrijeme.

U romanu “Misija London” bugarska ambasada prepuna je recidiva prošlosti. Da li je ista situacija danas u savremenom bugarskom društvu?
- Ambasada predstavlja vrstu mikrokosmosa za sebe. Ovdje je suština tranzicije opipljivija nego drugdje. Tu je toksični koncentrat arhetipova, situacija i društvenih primjera koji postoje u post-komunističkoj zbilji, a koji stvaraju jedan oštar osjećaj za grotesku i apsurdnost. Smatram da je to glavna osobina Istočne Evrope. Mi smo uvijek u nekoj vrsti tranzicije, u žurbi za vozom Istorije. Epohe nas često preskoče - i to je znatniji izvor komičnih situacija u našoj kulturi.

Prije romana “Misija London” pisali ste priče. Koje vrste? Recite nam nešto više o tim knjigama?
- Moje kratke priče reflektuju savremeni život na suptilniji način. Najprije, one su više alegorične. Znam ponešto o naučnoj fantastici, koja je po tom pitanju znatnija. Sklon sam da miješam dokumentarne činjenice sa imaginarnim zapletom, i da završim sa nekom vrstom pukih činjenica. Veoma mi se dopadaju priče sa neočekivanim krajem, više od polovine mojih priča su takve. Zapravo, postoje samo četiri osnovne vrste priča kojima se mi uvijek iznova vraćamo. To su priče o moći, o seksu, o novcu i o smrti. Ali, postoje brojni načini da se one ispričaju.

Bugarska, uostalom kao Srbija i Crna Gora prolazi kroz period tranzicije. Da li ste razočarani u demokratiju?
- Ljudi stvaraju demokatiju. Demokratija po sebi nije za prijekor. Ali, ja smatram da se isto to traži i u socijalizmu. Da je ljudska vrsta savršena, živjeli bismo u savršenom svijetu. Ali, kao pisac ja sam sumnjičav prema svim vrstama društvenih sistema. Moram da budem takav!

A šta je sa ruskim uticajem na Bugarsku? Da li je to dio vaše prošlosti?
- Imamo sasvim jedinstvenu mogućnost da razumijemo Ruse. Ali, nikome to ne uspijeva... Ja sam imao nekoliko različitih likova Rusa u mojim pričama. Koliko god da se naši odnosi sa Rusima preklapaju, rekao bih da će oni sa protokom vremena transformisati u naročite odnose, utemeljene na razumijevanju, umjesto na sili. Taj proces podrazumijeva zrelost.

Koliko je danas jak interes u Bugarskoj za književnost sa prostora bivše Jugoslavije? Koliko Vam je poznata ta književnost?
- Potrebno je da uspostavimo zajedničko književno tržište u regionu. To je suštinski uslov, ne samo za proširenje čitalačke publike, već i zbog konteksta književnosti! Ostati zatvoren u torovima nacionalnih okvira, ne donosi nikome nikakvo dobro. Izolacija je ključ faktora za provincijalizam. Kada se knjige budu objavljivale istovremeno u Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji - to će stvoriti jednu drugačiju dimenzju. To je primjena značaja lokalnih književnosti. Smatram da bi trebalo da postoji mnogo veća cirkulacija autora i knjiga u našem regionu, koji je sličan i po jezicima i stavovima u kulturi.

A, šta nam možete reći o savremenoj bugarskoj književnosti? Posljednjih godina pojavila su se mnoga nova književna imena...
- Hvala Bogu da je tako! Trenutno vlada jedan veliki talas interesovanja za savremenu bugarsku književnost. Čitaoci su se zasitili priča koje se dešavaju daleko od njihovog svijeta i nepoznatih okruženja. Oni žele da pročitaju nešto o sebi, o sopstvenoj situaciji i sudbini, a samo bugarski pisac im može ponuditi knjigu sa takvim zapletom.

Hristo Stoičkov i Hari Poter

Zanimljiva je tvrdnja Aleka Popova da je možda bugarska fudbalska reprezentacija i Hristo Stoičkov, poznati bugarski fudbaler inspirisao Džoan K. Rouling za stvaranje bugarskog kvidič tima u njenom romanu “Hari Poter i vatreni pehar”. Koliko je u tome istine?
Alek Popov je u tekstu, objavljenom prije nekoliko godina u bugarskoj štampi, a koji su prenijeli mnogi zapadni mediji, tvrdio da je bugarska fudbalska reprezentacija 1994. godine bila “medijska zvijezda, na čelu sa famoznim Stoičkovim”. Naravno, tu vijest je, smatra Popov, i Džoana K. Rouling čula i literarno uobličila 2000. godine u svoj roman.
“Šest godina kasnije, Bugari su na svjetskom prvenstvu... u “kvidiču”, fantastičnom sportu koji praktikuju mladi čarobnjaci u romanu “Hari Poter”. Zašto je tu samo bugarski tim, a ne recimo albanski, turski, rumunski ili mađarski”, pita se Popov. “Hari Poter”, kao ogromno književno djelo podrazumijeva i paralelnu stvarnost, koja je osnovni kulturni fenomen 21. vijeka. A, prisustvo Bugarske u virtuelnom šampionatu u kvidiču, makar i slučajno, u kontekstu je pomenutog. Popov nalazi i sličnost u opisima vila u romanu i bugarskom folkloru, a naravno, kako on tvrdi, pravi odgovor na ovo dala bi Dž.K. Rouling.

Dolazak umjetnika

Dolazak bugarske umjetnice Seljakove sa svojom “svitom” u London, Popov je ovako opisao. (Pa, možda se i neki od naših “svjetskih putnika” prepoznaju!)“Prvo su se iskobeljale njene dvije pratilje, supruge političara nešto nižeg ranga koje su takođe prigrlile dobrotvorne akcije i besplatan avionski transport. Iza njih su se pojavili stvarni učesnici koncerta: dvije pjevačice narodnih pjesama, gajdaš, guslar, jedan sopran koji je obećavao i nekakvo neobično stvorenje koje je trebalo da izvede ritual prizivanja kiše. Posljednji se vukao urednik sa teškom putnom torbom preko ramena. Bio je i vajar i u torbi je nosio figuru jazavičara, izlivenu u bronzi. Nadao se da će ga prodati za vrijeme svog kratkog boravka u Londonu”.

Vujica Ognjenović

06.08.04 Vreme

Alek Popov (rođ. 1966) jedan je od najznačajnijih savremenih bugarskih pripovedača, toliko značajnih da je – uz mnoge druge jezike – prevođen čak i na srpski, što po časopisima, što po (retkim) izborima i antologijama bugarske proze. No, osim ovoga, Popov je za nepunih četrdeset godina dosadašnjeg života & rada uspeo da se pozabavi i raznim drugim poslovima, između ostalog i da neko vreme provede kao ataše za kulturu pri Ambasadi Bugarske u Londonu. Ovaj biografski podatak je važan utoliko što je sada već od bibliografskog značaja: prvi Popovljev roman (nakon nekoliko zbirki priča) "Misija London" teško da bi mogao izgledati ovako bez tog piščevog iskustva. Ne, dakako, zato što bi Popov u njemu opisivao "kako je bilo", to jest "stvarne" likove i događaje – pisac se mudro ograđuje naglašavajući da je svaka sličnost... etc. etc., znate već kako to ide – nego zato što mu je ova vrsta iskustva sigurno pomogla da tako pronicljivo i duhovito secira kulturno-mentalitetski (te otuda i politički, etički... whatever) sraz Ostrva i Potkontinenta, da ne rečemo ono već otrcano – Istoka i Zapada ili pak Evrope i Balkana...

"Misija London" započinje iznenadnim banućem novog ambasadora pravo u epicentar bugarske diplomatsko-tehničke enklave usred gizdave prestonice jedne šarmantno ocvale Imperije; mahom freestyle mutikaše, lezilebovići ili naprosto birokratski glodari nama tako prepoznatljivih naravi, oni gledaju samo kako da se izvuku od nekog ozbiljnijeg posla i obaveza, a iznad svega kako da izbegnu prevremeni – bilo kakav, uostalom – povratak kući, "silazak" u tužni donjotranzicijski svet, daleko od deviznih prihoda i elegantne udobnosti življenja zemlje u kojoj se niko ne uzbuđuje zato što svi voze pogrešnom stranom ulice. Novi ambasador Varadin Dimitrov – i sam jedna od živopisnih postkomunističkih cvećki svoje vrste – u Londonu zatiče Rasulo koje je zapravo tek donekle u stanju da registruje na pravi način, da dokuči i protumači šta se zapravo dešava, a još manje je kadar da ga obuzda; službenici mu u "slobodno vreme" šuruju sa sumnjivim likovima iz balkansko-postsovjetskog podzemlja i u ambasadi sakrivaju "vruću robu" (u vidu smrznutih pataka za kineske restorane...), ili pak igraju sa metalnom šipkom u striptiz-barovima Sohoa. I baš na svima njima – na tim aparatčicima u tranziciji – Alek Popov demonstrira svoje raskošno pripovedačko umeće, veštinu karakterizacije likova (punokrvnih koloritnih individua, a istovremeno i nenametljivo rasnih "junaka našeg doba"), te opserviranja bez esejiziranja kakvo valjda može da odlikuje samo onoga ko se prekalio na tolikim zbirkama kratkih priča da unapred može da nanjuši svaki potencijalni "višak" u romanu, i da ga odstrani pre nego što ga i napiše...

I ambasador, jakako, ima svog dobročinitelja (tačnije – dobročiniteljku) u Otadžbini, onu Uticajnu Ličnost kojoj ima zahvaliti za svoj uspon, i kojoj se s vremena na vreme treba nekako odužiti... A to će učiniti tako što će u Ambasadi organizovati njen "humanitarni" koncert, uz prisustvo krema britanske aristokratije – na manje ova gospoja Fema od Bulgarije ne pristaje! – na čelu sa samim Njenim Veličanstvom, kraljicom Elizabetom II... Ali, kako da skromni balkanski ambasador obezbedi tako Visoko Prisustvo? E, to ćete sami morati da saznate. Paralelno sa ovim zapletom, "Misija London" se spušta na ulicu i u podzemlje, među polusvet metropolitenskih mufljuza "istočnog" porekla. Tu Popovljev "portretistički" dar i bespoštedni cinizam takođe dolaze na svoje, a posebno su neodoljive njegove "invektive" glede specifičnog post-kom poimanja "pribavljanja protivpravne imovinske koristi", kao i eksploatisanja zapadnjačkog "legalizma" bez granica. A koliko je Popov u stanju da razume pobude svih svojih likova i koliko je vešt u onome što je naumio, neka za ilustraciju posluži i kratak opis mentalnog stanja barmena Srbina – sasvim nevažnog lika u priči – bivšeg ratnika, ovisnika o adrenalinu: "Simić je brisao tanjire, razdragan; njegova je otadžbina upravo preuzela ofanzivu protiv albanskih separatista u južnoj pokrajini, što je zasigurno obećavalo jake emocije narednih meseci. U poslednje vreme je život u Evropi postao i suviše monoton". To je to: garantovana porcija emigrantskih emocija Za Našu Stvar!

Više od ovoga o samoj Priči ne bi valjalo otkrivati. Ono što "Misiju London" čini jednim od najprijatnijih prevodnih osveženja (bar) u ovoj sezoni fakat je da nas Popov raskošno dariva svim onim što nam srpski pisci uskraćuju: njegov je roman prava lekcija iliti pokazna vežba iz pisanja koje je vrlo komunikativno, a da "estetska vrednost" (kako to gordo zvuči!) ni malo zbog toga ne trpi, primer potencijalnog pametnog bestselera, superiorna igra sa i "nama" tako poznatim dirljivo nespretnim "autoevropeizovanjem" (jugo)istočnjaka i sa hladnom ravnodušnošću bogatog Zapada, sa ubogom naivnošću kojom se naši tranzicioni skorojevići daju povući za nos u potrazi za sanjanim parčetom imperijalnog glamura; Popov je nesmiljen i prema "domorocima" i prema bizarnim balkanskim dotepencima, razorno duhovit u dočaravanju "balkanističkih opštih mesta" poput međusobnog saplitanja Pretendenata Na Evropu, ili opsesija o "nama" kao o "najstarijem narodu" – te, sledstveno, "pupku" (a ne, recimo, šupku) Jevrope – kojem dušmani to neće da priznaju... Kao furiozno zabavna knjiga, "Misija London" je pravi izbor i za sparne beogradske dane, ali i za izležavanja u Albeni, Nesebru ili Zlatnim Pjascima, uz tahan halvu ili gibanitzu: uostalom, ova će vam knjiga pomoći da shvatite da ste i tamo, bogami, još kako kod kuće.

Teofil Pančić

03.08.04 Danas

Nedavno je beogradska izdavačka kuća Geopoetika predstavila nove naslove: zbirku priča Zvonke Gazivode "Delfini na helijumu", roman Aleka Popova "Misija London", prvi tom sabranih drama Henrika Ibzena i roman "Aprilska veštica", čija je autorka Šveđanka Majgul Akselson. "Delfini na helijumu" prva je knjiga proze Zvonke Gazivode i reč je o karakterističnoj prozi koncentričnih krugova, koja zahteva čitaoca sklonog avanturi i iznenađenjima. "Delfini na helijumu" su, dakle, pikarska proza, sa elementima realnog, nadrealnog, ali i pesničkog i tragikomičnog. Pre "Delfina na helijumu", Zvonka Gazivoda je objavila dve zbirke poezije: "Riba šljokičaste krljušti" i "Vladam". Roman Aleka Popova "Misija London", jedno je od onih štiva koja osvajaju ubojitom satirom, ironijom i samoironijom. Ovo delo, koje je ubrzo po objavljivanju okarakterisano kao najsmešniji roman bugarske književnosti, prevela je Marija Joana Stojadinović. Geopoetika ovaj roman objavljuje u okviru edicije "Balkan ekspres", a može se čitati i na nivou vešto napisane krimi priče, ali i ubojite satitre balkanskog karakazana u kome se kuvaju uzavrele balkanske naravi. Roman "Aprilska veštica" Majgul Akselson, delo je koje je prevedeno na dvadeset jezika, u Švedskoj je prodato u više od 500.000 primeraka i postiže veliki uspeh u čitavom svetu. Priča prati odrastanje i život četiri sestre, od kojih je jedna od rođenja u sanatorijumu. Akselsonova u "Aprilskoj veštici" vešto i sigurno slika psihološke portrete različitih žena, ističući značaj porodice i snagu porodične ljubavi. "Aprilska veštica" spada u toplo, emotivno, bolno i uzbudljivo štivo, koje u sebi nosi i karakterističnu atmosferu Bergmanovih filmova. Ovaj roman su sa švedskog preveli Marija Danić, Dorijan Hajdu, Slađana Ječmenica, Milica Levajac, Ivana Milinković, Nikola Peričić, Marija Simić, Jelena Stanković i Angela Šošić, dok je koordinator ovog prevodilačkog projekta bila Zorica Mančić.
U okviru prvog toma Ibzenovih drama, Geopoetika je objavila "Stubove društva", "Lutkinu kuću", "Aveti","Narodnog neprijatelja" i "Divlju patku". "Stubove društva" prevela je sa norveškog Nataša Ristivojević Rajković, "Lutkinu kuću" (Noru) Ljubiša Rajić, "Aveti" Sofija Bilandžija, "Narodnog neprijatelja" Ivana Bojović, a "Divlju patku" Nevena Ašković, dok se za stručnu redakturu pobrinuo Nebojša Bradić. Ovo je prilika da naši čitaoci ponovo urone u blistav Ibzenov opus, koji je uvek svež, moderan i nov. Geopoetika planira da objavi i drugi tom Ibzenovih drama, u kome će se naći komadi "Gospođa s mora", "Graditelj Sulnes", "Mali Ejuf" i "Jun Gabriel Borkman".
S. Domazet