Nema zemlje za starce

01.06.08 Vijesti

„Put“ i „Nema zemlje za starce“, dva romana savremenog američkog pisca Kormaka Makartija objavljena su u izdanju „Beobuka“. Makarti je jedan od najvećih živih američkih pisaca, a njegovo stvaralaštvo najčešće porede sa Foknerovim i Melvilovim djelima. Za roman „Put“ (prevod Vesna Podgorac i Branislava Jurašin) Makarti je 2007. godine dobio Pulicerovu nagradu, a po romanu „Nema zemlje za starce“ (prevod Milan i Vuk Šećerović) braća Koen (Džoel i Itan) snimili su istoimeni film koji je osvojio Oskara i Zlatni globus za najbolje adaptiran scenario i najbolji film u 2007. Jedina zamjerka izdavaču “Beobuku” je što se na naslovnici knjige „Nema zemlje za starce“ provukla greška: umjesto pravilne transkripcije imena pisca - Kormak Makarti (Cormac McCarthy) stoji Kormark Makarti.“Put” je zastrašujuć i lijep roman koji na neobičan način govori o suštini ljudskog bića, o onom najboljem i najgorem u čovjeku. Bezimeni otac i sin, junaci romana, idu nekoliko mjeseci kroz spaljenu Ameriku prema jugoistočnom dijelu američke obale, kako bi u toplijim krajevim preživjeli predstojeću zimu. U opustošenom predjelu, koga je godinu dana ranije zadesila neimenovana kataklizma uništena je većina života, ništa se ne pomjera, sem pepela na vjetru. Otac i sin nemaju ništa osim jedan drugog, jednog pištolja, kojim se brane od ljudi, odjeće na sebi i kolica nađene hrane. Njihov put simbolizuje potragu za boljim, bjekstvo od grupa kanibala, ali pokušaj pronalaska boljeg ishoda ne daje povoljan rezultat. Iako sveden na minimalnu radnju, ako izuzmemo putovanje, Makartijev “Put” je antiutopija, knjiga preispitivanja čovjekove uloge u savremenom svijetu i u izuzetno ekstremnoj situaciji. “Put” isijava iz sebe značajna pitanja današnjice kao što su odgovornost, nada, put u koji nas vodi savremeni način života, odnosi prema bližnjima. Ipak, najizraženija je pripovjedačka nit koja čovjeka markira kao destruktivno biće.
Makarti kaže da je inspiraciju za ovaj roman pronašao tokom posjete El Pasu u Teksasu. Tada je u Teksasu boravio sa svojim sinom i pitao se kako bi ovaj grad izgledao u budućnosti. Iz te inicijalne bilješke nekoliko godina kasnije nastao je u Irskoj roman “Put”, koga je pisac posvetio svom sinu Džonu Frensisu Makartiju. Prema romanu “Put” trenutno je u Americi počelo snimanje istoimenog filma.
Roman „Nema zemlje za starce“ napisan je 2005, godinu dana prije “Puta”. Radnju ovog romana Kormak Makarti smješta na granicu Teksasa i Meksika, poprište njegove čuvene Granične trilogije. Vrijeme je sadašnje, kradljivci konja ustuknuli su pred dilerima droge, a oružani obračuni su svakodnevica u zabitim varošicama. Levelin Mos nailazi na pikap oko kojeg na sve strane leže leševi. U njemu pronalazi paket heroina i torbu sa dva miliona dolara. Kada Mos uzme novac, povlači za sobom lanac reakcija katastrofalnog nasilja kome čak ni zakon – u liku vremešnog, razočaranog šerifa Bela – ne može da stane na kraj. Mos pokušava da izbjegne progonitelje, naročito misterioznog genijalca. Priča romana se širi u pravcu američke krimi drame, sa neskrivenim promišljanjem o ulozi dobra i zla. Nasilje i bezakonje, ljudska borba protiv mračnih sila, žrtve i progonitelji, očevi i sinovi, manjina pravednika protiv iskvarenog svijeta - samo su neke od tema koje Makarti ponavlja u oba romana.
Kormak Makarti rođen je 1933. godine u SAD kao Čarls Makarti. Autor je knjga “Krvavi meridijan”, “Čuvar voćnjaka”, “Spoljnji mrak”, “Dijete Boga”, “Svi lijepi konji” (po kome je snimljen film sa Metom Dejmonom). Makarti piše i drame i filmske scenarije. Dobitnik je brojnih književnih priznanja: Foknerove nagrade, Gugenhajmove stipendije, stipendije Mekartur, nagrade Američke akademije, Nacionalne književne nagrade... Američka književna kritika uvrstila ga je u sam vrh američke književnosti, uz imena Tomasa Pinčona, Dona de Lila i Filipa Rota. Kormak Makarti gotovo da ne daje intervjue i svoj život drži u tajnosti. U svom jedinom televizijskom intervjuu, snimljenom u biblioteci Instituta u Santa Feu, kada je prošle godine gostovao u emisiji Opre Vinfri, Makarti je rekao da ne poznaje toliko puno pisaca i da mu se više sviđa društvo naučnika. Tada je i pričao o nemaštini u koju je vremenom zapadao tokom svoje spisateljske karijere, kao i o svom iskustvu očinstva.
Vujica OGNJENOVIĆ