16.05.13 Vreme
Sto muka u Tromuku
Nesreća i stvarne potrebe, Ivančica Đerić
Htjela sam da se njegov logoreični sućutni metroseksualni niz pozitivnih rečenica naprečac – zaustavi. Jer ono što Čester, koji je odrastao u svijetu erkondišna i hokeja i razvedenih roditelja i ručkova iz konzerve nije mogao da zna jeste da svome djetinjstvu nisam zamjerala mnogo. Nije uspjelo da od mene stvori zlu babu ili nesrećnog pacijenta. (...) Govna su došla kasnije. Devedesetih godina. Nije ih moguće objasniti, o njima ne zna ništa i ništa mu i ne namjeravam kazati.
Sledeći trag ovog ispovednog iskaza "glavne" naratorke romana Ivančice Đerić Nesreća i stvarne potrebe, moglo bi se reći da se ova knjiga vrti upravo oko tih govana koja su došla kasnije, poharavši njenu zemlju Jugoslaviju, njen bosanski zavičaj i njen grad Tromuk (od ranije prisutan u prozama ove autorke: tri muke koje ga čine vrlo su prepoznatljiva, no ipak ne i banalna aluzija na "trojstvo" Bosne, koje različiti ideološki narativi po potrebi definišu kao bogatstvo ili prokletstvo), te naposletku, na vrlo konkretan, bolan i nepopravljiv način, i sam njen život. Koji od tog "nultog" trenutka, od osvita rata, "tamo" više i nije moguć, kamoli smislen, nego ga možda može biti još samo negde što dalje Odatle. U Kanadi? Hja, valjda je to dovoljno daleko, mada ćemo videti da ni Australija nije tako loša opcija...
Autorka (odrasla u Prijedoru) i sama odavno živi u Kanadi i spada u novomilenijumski talas naše "iseljeničke" proze, šta god tu značilo ono "naše". NIN-ov žiri (opravdano) drži da to može značiti (i) srpske, pa je ovu knjigu (a i prethodne) uvrstio u konkurenciju za nagradu, mada nije jasno po čemu tačno taj roman jeste a neki drugi roman iz recimo BH ili BH dijaspore nije, ali to je sad već neki drugi par cipela i ne tiče se ovog romana i njegove autorke nego lokalnih idiotskih problema i bizarnih nedoslednosti čiji je koren u tvrdoglavom odbijanju da se konsekventno prizna očigledno: da je književnost jednog jezika krajnje problematično deliti "etnički", a pogotovo kada se radi o literaturi višeslojne Bosne.
Kako god, u tromučkom/bosanskom/jugoslovenskom životu naratorka je bila perspektivna strip crtačica iz bosanske provincije, odrastajući ušuškana u svet knjiga, stripova, filmova, muzike. Glavno i najveće govno zvano rat u njen svet nahrupljuje naizgled pravo niotkuda, i razbija ga u paramparčad. Ona, još adolescentkinja, pokušava da se ratu suprotstavi naivno-utopijskom "gerilskoim" akcijom, i za to biva surovo kažnjena od novih gospodara života i smrti u kasabi. Njen momak, sin lokalnog gospodara rata, ubija se. Utoliko je njen kanadski (vankuverski) život "uspešne poslovne žene" tek svojevrstan afterlife, "odrađivanje" jedne neizlečivo pogrešne "postegzistencije", trošan pokušaj da se iskontroliše šteta od nepopravljive nesreće koja je trajno udaljuje od stvarnih potreba. Ljubavnih, kreativnih... životnih.
Prelomni trenutak izbijanja rata trajno obogaljuje egzistenciju i njenog brata, koji sebe krivi za njenu nesreću, i sestre koja se razvodi od muža i suočava se sa sopstvenim neuspehom da se intimno saživi sa onim što bi imao biti njen život u novim, "boljim" okolnostima; njihovi roditelji su se razveli i žive posve različite živote (nova ženidba odn. manastir!). Istovremeno, njeno kanadsko poslovno okruženje postaje još intimno sve nepodnošljivije i priželjkuje da da otkaz, pa makar i "usred recesije"...
Dovoljno problema za jednu napaćenu dušu? Bez sumnje, no ovo je tek početak... Brat će nestati, sestra će joj se useliti s klincima, oko kuće će se joj motati radoznali rakuni, prosjak-mudrac i neke čudne siluete... A onda će se pojaviti i mladić Eros (!) iz starog kraja, koji dolazi u Vankuver s tajnom misijom koja će pokrenuti zamajac misterioznih događaja koji nikoga od protagonista neće ostaviti netaknutim. Pokušavam da ih ne naznačim odviše konkretno da ne bi bili spoiler...
Roman Ivančice Đerić zapravo je, uz svu "akciju" kojom je nakrcan, uz svu dinamiku, živopisne likove, neretko duhovite dijaloge, dubinski sasvim introspektivan: ono o čemu se ovde "zapravo radi" jeste (ne)mogućnost trajnog prevazilaženja Traume, i zaborava kao načina potpunog prilagođavanja Novom Svetu. Sve džaba! Tromuk i njegovi ljudi, žrtve i dželati, zlice i dobrice, ne odlaze nikuda iz i od tebe, pa makar se ti sakrio u luksuznu kuću nedaleko od Tihog okeana. Baš kao ni sve ono što je prethodilo Prelomu, sva ona poputbina YU-civilizacije koju emigranti vuku sa sobom kuda god krenuli. Ivančica Đ. o njoj govori bez prezaslađene nostalgije onih koji žive daleko, ali i bez jalovog cinizma nepametnih Naknadnih Pameti. Vrlo solidno, pošteno, stilski izbalansirano štivo, ako ne najbolji onda svakako među najboljim romanima u prošloj (doduše, tanušnoj) godini. A Tromuka što se tiče, sto mu muka, ne morate do Bosne da biste ga videli: svaki je naš potkontinentalni grad i Tromuk i Stomuk, ali boljih i bližih nemamo...
Teofil Pančić
22.03.13 Politika
Strip heroji u nama
Nesreća i stvarne potrebe, Ivančica Đerić
U okviru narativnog diskursa emigrantske proze, sve prisutnijeg u delima eks-Ju pisaca–Davida Albaharija, Vladimira Tasića, Dubravke Ugrešić, Aleksandra Hemona i drugih, našao se i roman Nesreća i stvarne potrebe, Ivančice Đerić. Stvarajući upečatljive i autentične likove koji se suvereno kreću kroz fikciju nastalu na istorijskim činjenicama tragičnog raspada zemlje, što dalje uzrokuje tragičnost njihovih izbegličkih sudbina, Ivančica Đerić na ubedljiv način konstituiše sopstvene okvire ove specifične tematike. Pokušaj da se krhotine ljudskih života ponovo sastave u novoj zemlji i u novoj civilizacijski i kulturološki različitoj sredini prema kojoj autorkazadržava pravo na kritičko-ironičku distancu, njenim likovima uspeva samo delimično –oni su materijalno obezbeđeni, ali su emotivno ranjivi i reklo bi se hronično nezaceljeni, bez stvarne nade za konačnim oporavkom.
Dva su vremensko-prostorna plana koja se ravnomerno prepliću pripovedajući priču o strip-crtačici, Uni –u prvom saznajemo šta se sa njom (i njenom porodicom) događalo do prelomnog trenutka izbeglištva posredstvom pripovesti o mladiću koji tragom njenih stripova crtanih u mladosti, dolazi iz Uninog rodnog mesta, Tromuka u Bosni, dok drugi prati njen život u novoj domovini, Kanadi. Tromuk, izmišljeni, fiktivni toponim prisutan u svim dosadašnjim romanima Ivančice Đerić, metafora je bilo kog ratom i tranzicijom namučenog mesta u Bosni, a ime mu se može tumačiti i kao trostruki muk ili kao trostruka muka, mesto regresivne utopije, negdašnja idila koja se preko noći pretvorila u zbirno mesto svekolikih ljudskih nesreća i jada, ali i zla.
Unin život, podeljen na pre i na posle,jestekao gorko-slatko-kiseli pelinkovac koga pije svakog dana pre i posle posla –pomešanih osećanja izazvanih gorko-slatkim sećanjima na prošli život u bivšoj zemlji i slatko-kiselom sadašnjicom u kojoj „imam šta jesti jer nisam htjela ići u rat”. U stalnom procepu kako nastaviti dalje život koji je na jednom mestu bio prekinut na najsuroviji mogući način, ona, uprkos stalno prisutnom osećanju nesreće, odlučuje slediti osnovne životne potrebe –jesti, spavati, biti živ –pomoći porodici da to isto čini i tako se boriti sa avetima prošlosti.
Ivančica Đerić Nesreću i stvarne potrebe komponuje kaoroman tajne,gde čitaoca tehnikom saspensa drži budnim sa povišenom tenzijom iščekivanja trenutka u kom će se otkriti ključni događaj iz prošlosti uzrokovan i koincidiran sa početkom rata i raspada zemlje, a ovde nagovešten kao zamajac svih daljih romanesknih zapleta. Ovaj roman se može u svom drugom sloju i vizuelizovati poput stripa,jer sadrži mnogobrojne citate iz manje ili više poznatih stripova („ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”) koji tvore jednu vrstu metaproznog diskursa i skrivene škrinje – oslonca glavne junakinje, upotrebljive i u najtežim trenucima.
Antički motiv pharmakosa, nevine žrtve, prisutan je u kontekstu stradanja i nezaslužene patnje. U ovom višeslojnom romanu, ispisanom autentičnim darom da se kao u stripu, nenametljivo, kroz nekoliko žanrovskih diskursa provuče „čaša žuči”, roman je na momente duhovit, prožet autoironijom i namerom da se i najteže teme razvedre i dobiju svoju neophodnu dozu optimizma. Ta umetnička i autorska odluka jesteu tesnoj vezi sa ličnim odlukama glavne junakinje da opraštanjem, požrtvovanjem i snagom sopstvene ličnosti pravi bolne životne rezove i prevazilazinezasluženu patnju i nesreću –makar ona imala i arhetipske dimenzije –i nastavi dalje –makar i uz izgovor o stvarnim potrebama. Pokazaće se u ovom višedimenzionalnom romanu da i nesreća i stvarne potrebe imaju veliki broj pojavnih oblika, ali i da nisu strip heroji jedini koji se mogu sa njima izboriti i pobediti.
Jasmina Vrbavac
13.01.12 e-novine.com
Odlazak iz Jugoslavije
Nesreća i stvarne potrebe, Ivančica Đerić
Jugonostalgična književnost tako, u romanu Ivančice Đerić, poprima razmere jednog egizstencijalističkog mita, nekog novog Sizifa, koji ima svoju fantastičku stranu u vidu Jugoslavije kao regresivne utopije i svoju stvarnosnu stranu u vidu nepremostivog jaza između nesreće i stvarnih potreba, traume i stvarnosti, idiličnog i idealizovanog porodičnog jedinstva i onoga što je od nje ostalo i to su granice u kojima likovi deluju. Ovaj večiti dualitet ne može se izbeći, ali se eventualno može nadilaziti i nadživljavati, svaki put iznova, dan po dan
Možda je Jugoslaviju bilo moguće preživeti i sahraniti, ali jugonostalgija je opaka bolest od koje oboljevamo gotovo svi rođeni pre 1980. godine. Pored hronične rasprostranjenosti na teritoriji bivše nam države, ona je posebno prisutna u zemljama razvijenog Zapada, na Severnoameričkom kontinentu, u Australiji i na Novom Zelandu. Nešto manje je ima u Istočnoj Evropi, mada pojedini gradovi, poput Praga, beleže pojave epidemijskih razmera. Opis može zvučati kao ironija, ali njegovu istinitost i gorčinu potvrđuju i brojni postjugoslovenski romani, kojih ima u tolikoj meri čak da bismo mogli da definišemo žanr jugonostalgične književosti. I kao i u svakom žanru i u ovom postoje generičke karakteristike: narativ se gotovo po pravilu odvija u dva vremenska plana, najčešće je u pitanju porodična drama u kojoj dominiraju otuđenost junaka/junakinje i nesnalaženje u trenutnim okolnostima praćene reminiscencijama na bolju, predratnu prošlost, obilato se koristi arhetipskim mestima iz YU mitologije, a sve je praćeno shvatanjem da bez obzira što ne postoji, što je završila u „masovnim grobnicama i koncentracionim logorima“ i što su junaci često na sopstvenoj koži osetili posledice njenog nestajanja u vidu rata i nesreća proizašlih iz njega, Jugoslavija živi u virtuelnoj zajednici, duhovnom bratstvu ljudi koji ovu zemlju osećaju kao, da se poslužim rečima Dalibora Plečića, regresivnu utopiju.
Prošlogodišnji roman Ivančice Đerić Nesreća i stvarne potrebe, koji se više nego zasluženo našao u najužem izboru za Ninovu nagradu, jedan je od odličnih primera jugonostalgične književnosti koji već u svom naslovu kontrastira prošlost i sadašnjost, odnosno budućnost. S jedne strane se nalazi nesreća koja u sebe uključuje čitav korpus jugoslovenskih tema, predratnu idilu i ratnu traumu, a s druge se nalaze stvarne potrebe nastavka života u Kanadi, kao i u prethodnim romanima ove autorke. Roman se koncentriše na priču o Uni i njenoj porodici i pokušava da razreši traumu zbog koje je porodica ove mlade i talentovane strip autorke napustila Tromuk. Naravno da je rat uzrok napuštanja Tromuka koji u Đerićkinkim romanima ima približno onu ulogu koju je u Foknerovim igrao grad Džeferson u okrugu Joknapatofa, država Misisipi, međutim neposredan povod za beg iz grada u i o kojem svi ćute (Tro-muk) je ono što tera narativ napred, onaj struktralni zamajac koji će na koncu, kada bude otkriven, baciti jasnije svetlo na događaje, motivaciju likova i njihove odnose.
Dramaturški veoma dobro izvedena priča je jedno od stalnih karakteristika proze Ivančice Đerić. I u romanima Bosanci trče počasni krug i Priručnik za zločin, pokazala je veliko umeće raspoređivanja građe, neprekidno budeći i izneveravajući čitalačka očekivanja, što njene romane čini lakim i zanimljivim za čitanje. Kao u detektivskom romanu sve vreme želite da saznate ko je ubica/šta se zapravo događa i užurbano grabite kraju kada će vam to biti saopšteno. Međutim, ono što ovaj roman izdvaja od prethodnih jeste zreliji jezički izraz koji na momente ostavlja lažni utisak anglizacije, pažljivije i preciznije izabrane metafore i simbolika.
Ipak, najznačajnijim u ovom romanu čini se glavni lik. Iako je narativ ispripovedan iz dve različite perspektive, ipak je ona koju predstavlja mladi Eros u funkciji priče o Uni. Njegova povest je tu samo da bi jasnije osvetlila njenu, da bi joj dodala dimenzije koje nije moguće izvesti bez pogleda sa strane. Ono što Unu uzdiže iznad uobičajenih likova egzilanata i jugonostalgičara jeste što je ona konačno okolnostima, stvarnim potrebama, naterana da priču o Jugoslaviji završi, da je stavi ad acta. Međutim, to nije sve. Ona poseduje svest da joj ni tamo gde se nalazi, dakle u Kanadi, okružena mogućnostima da svoje prilike iskoristi, nije dovoljno dobro. Upravo to saznanje da smo zauvek-već ranjeni i da nam je sudbina da ostanemo takvi, da je to stanje ono od kojeg bega nema predstavlja istinsku i duboku tragičnost njenog lika. Nije moguće izbrisati Tromuk iz sebe, ali u istoj meri nije moguće prilagoditi se Kanadi. Osuđeni smo na večno nezadovoljstvo, na metafizičku izmeštenost, ako hoćete, i to gotovo da nema nikakve veze sa Tromukom i Kanadom, sa ratom ili mirom, sa prošlošću i sadašnjošću, sa pokušajima da se zaštitimo od sveta ili da se ogolimo pred njim. Unin lik kao da nam poručuje da se od sveta nije moguće zaštiti i ne postoji nikakav agens koji bi nam u tome pomogao.
Jugonostalgična književnost tako, u romanu Ivančice Đerić, poprima razmere jednog egizstencijalističkog mita, nekog novog Sizifa, koji ima svoju fantastičku stranu u vidu Jugoslavije kao regresivne utopije i svoju stvarnosnu stranu u vidu nepremostivog jaza između nesreće i stvarnih potreba, traume i stvarnosti, idiličnog i idealizovanog porodičnog jedinstva i onoga što je od nje ostalo i to su granice u kojima likovi deluju. Ovaj večiti dualitet ne može se izbeći, ali se eventualno može nadilaziti i nadživljavati, svaki put iznova, dan po dan.
Roman pokreće još čitav niz tema i nikako se ne iscrpljuje u ovom prikazu. Tu je, na primer, porodična dinamika na relaciji roditelji deca, ali i na relaciji brat-sestra i sestra-sestra. Tu je, zatim, i veoma oštra kritika korporacijskog kapitalizma. Značajno mi je bilo da istaknem neku vrstu poetičkog i tematskog zaokruživanja onoga čime se Ivančica Đerić bavila u ovom i u prethodnim romanima. Ovo je bez sumnje njena najbolja knjiga kojom je dosegla veoma visoke standarde književnog stvaranja i sada nam ostaje da vidimo u kom pravcu će se dalje kretati. Odavde mi ne preostaje ništa drugo nego da joj poželim mnogo uspeha.
Vladimir Arsenić