30.06.12 e-novine.com
Rukopisi ne gore
Oficirova kći, Milan Milišić
Interesantan je izbor da roman koji govori o odrastanju Milišić napiše iz ugla devojčice koja postaje devojka. Međutim, čini se da je on to učinio upravo iz potrebe da preskoči sve one klasične modele dečačkog odrastanja koje nam je književnost nudila i da istraži ono što nije tipično, Da odrastanje ne prikaže nizom veselih i razuzdanih zgoda tipa Amarkord, već da mu da jednu setnu notu do koje se lakše dolazi kroz ženski lik. U tom smislu je Milišićev roman odličan primer ženskog pisma, ma koliko to paradoksalno zvučalo. On je drugačiji, rasterećeniji, istraživački, lirskiji, ljubavniji, ako hoćete. Drugim rečima, sadrži upravo one kvalitete koji su često odsutni iz tekstova autorki koje pokušavaju da pišu i misle kao muškarci ili da na drugi način zadovolje maskuline fantazme o ženama
Nisam veliki pobornik istraživanjima po piščevoj/spisateljicinoj zaostavštini, retko se tamo može naći nešto što je zaista vredno, a što nije već voljom autora/ke izašlo na svetlo dana, odnosno što je još važnije, preživelo strogi proces autokritike i autocenzure. Međutim, ima slučajeva kada je to neophodno i kada se čak direktno oglušivanje o volju autora/ke pokaže kao istorijski važno. Najpoznatiji primer za to je svakako Kafka čiji je uticaj na potonju književnost nemerljiv, a čije bi delo ostalo gotovo neprepoznato da Maks Brod nije odlučio da ne posluša poslednju volju svog prijatelja. U ovdašnjim književnostima najpoznatiji primer za važnost ostavštine jeste Milan Milišić, književnik i prevodilac iz Dubrovnika koji je nastradao u prvim bombardovanjima grada od strane JNA i čije je delo na nasvirepiji mogući način prekinuto. Ipak, zahvaljujući prijateljima i supruzi slikarki Jeleni Trpković, imamo priliku da dođemo do Milišićevih rukopisa koji su maltene spremni za objavljivanje i da se uverimo u njihov značaj i gotovo neuporediv kvalitet u odnosu na ono što se danas pojavljuje pod maskom književnosti.
Oficirova kći je poslednji naslov koji je izašao u toku ovog poduhvata očuvanja imena i dela Milana Milišića. Začudo radi se o romanu, formi kojoj Milišić kakvog poznajemo nije bio preterano sklon, ali u kojoj kao i u poeziji on zaista briljira. Radi se o coming of age romanu ispričanom iz perspektive devojke Katice, koja budući rođena nešto pre Drugog svetskog rata svoja prva iskustva beleži pri kraju i neposredno nakon ovog, za istoriju naših prostora, formativnog događaja. Zbog prirode teksta, odnosno njegove nedovršenosti, ne možemo sa punim pouzdanjem govoriti o njegovoj konačnoj strukturi, ali obim onoga što nam je poznato, a posebno vrsnost mikroplana (strukture rečenice i poglavlja), svedoči o tome koliko je Milišić kvalitetan pisac. Namerno sam upotrebio reč dovršenost, a ne završenost. Razlika između ova dva pojma očituje se u tome što romanu nedostaje upravo poslednja piščeva redakcija, onaj kreativni proces koji nastaje kada je sve završeno, a onda dolazi pitanje čišćenja rukopisa, ujednačavanja naracije, izbacivanja u prvi plan određenih stvari na račun nekih koje bi trebalo da se nađu u drugom. Čitavom romanu nedostaje dakle onaj poslednji proces selekcije koji bi nam možda objasnio vezu između Katice i njenog brata od tetke Aleksandra kojem se u većem delu romana direktno obraća i sa kim u jednom od poglavlja vodi dijalog. To bi čitanje romana možda odvelo u nekom drugačije smeru. Takođe, čini se da su neka poglavlja koja su ostala u knjizi suvišna, posebno kada bi nam bila poznata konačna struktura knjige.
Međutim, ovo je zaista manje važno. Ono što jeste važno i ono što zaista Oficirovu kći čini vrhunskim književnim uživanjem nalazi se u sjajnoj karakterizaciji naratorke i protagonistkinje Katice, u njenom odnosu prema ocu i majci i, naravno, u onome u čemu je Milišić bio izvanredni majstor, a to su gradski pejzaži kako Dubrovnika, tako i drugih gradova o kojima se pripoveda u romanu - Šapca i Siska. Ovi pejzaži ne podrazumevaju samo plastično dočaranu arhitekturu, već i ono što bismo mogli nazvati duhovnom klimom siromašne provincije koju Milišić tako majstorski slika. Takođe, siromaštvo se ne odnosi samo na stvarnu nemaštinu u koju su prirodom svog istorijskog usuda gurnute građanske porodice nakon Drugog rata. Ono podrazumeva i jednu suštinsku usamljenost osetljivih (misli se na one iz Kišove posvete u Ranim jadima za decu i osetljive), osuđenost na trajanje skučeno u svakom smislu.
Ono što verovatno najviše opčinjuje u Milišićevoj prozi jeste predstavljanje odnosa između oca i kćeri. On je, na koncu, i glavna nit u strukturi romana koji se završava preranom očevom smrću. Verovatno bi se ovaj odnos mogao tumačiti klasičnim psihoanalitičkim sredstvima, posebno s obzirom na odnos koji Katica ima prema majci Tanji, međutim meni se čini da bi to bilo bitno osiromašenje ovog dinamičnog ljubavnog odnosa čija su kruna šetnje u dvoje po Rijeci dubrovačkoj ili Župi. Upravo zbog stožerne uloge ove povezanosti između Katice i Marija, ali i zbog sudbine porodice koja zavisi od oca, čitav roman se na neki način ogleda u ovom lajtmotivskom odnosu. Katičina seksualnost kojoj je posvećeno dosta prostora i koja često funkcioniše kao vrsta utehe i utočišta pred svetom, u vremenu kada je otac odsutan, takođe je direktno zavisna od ovog odnosa. Na koncu i sam način biranja muškaraca/momaka sa kojima će stupiti u vezu, direktno je uslovljena njihovom sličnošću sa ocem. Otac, naravno ne figurira samo kao lik, već i kao metafora, često veoma politička, za vreme u kojem se roman odigrava. Bivši domobranski oficir, čovek građanske provenijencije, tolerantan, vredan i uredan, on je oličenje onih koji su nastradali u najezdi pobednika, a njegova porodica je trpela posledice njihove bahatosti. Ipak, prihvatajući nova pravila igre, vremenom se i Katicina porodica polako uzdiže na socijalnoj lestvici, zauzimajući postepeno prostor koji joj je pripadao pre rata.
Interesantan je izbor da roman koji govori o odrastanju Milišić napiše iz ugla devojčice koja postaje devojka. Međutim, čini se da je on to učinio upravo iz potrebe da preskoči sve one klasične modele dečačkog odrastanja koje nam je književnost nudila i da istraži ono što nije tipično, Da odrastanje ne prikaže nizom veselih i razuzdanih zgoda tipa Amarkord, već da mu da jednu setnu notu do koje se lakše dolazi kroz ženski lik. U tom smislu je Milišićev roman odličan primer ženskog pisma, ma koliko to paradoksalno zvučalo. On je drugačiji, rasterećeniji, istraživački, lirskiji, ljubavniji, ako hoćete. Drugim rečima, sadrži upravo one kvalitete koji su često odsutni iz tekstova autorki koje pokušavaju da pišu i misle kao muškarci ili da na drugi način zadovolje maskuline fantazme o ženama.
Oficirova kći je pored svega dokaz i opomena. Dokaz jer nam jasno potvrđuje tezu iz Bulgakovljevog remek dela da rukopisi ne gore i da sve ono što je zverski učinjeno Dubrovniku i njegovim stanovnicima nije uspelo da naškodi ovoj knjizi i ona je na koncu uprkos bombama, vatri i divljem gnevu prema lepoti uspela da preživi i nađe svoj put do čitalaca. Opomena - da se prisetimo onoga što je u naše ime činjeno, posebno u svetlu vidovdanskih političkih događaja koji sa sobom nose breme odvratnih uspomena.
Vladimir Arsenić
16.05.12 Popboks
Kad sam bio mali/a...
Mali kasapin, Patrik Makejb & Oficirova kći, Milan Milišić
Dva nova naslova u srpskoj knjižarskoj ponudi, geografski i vremenski udaljena ali ipak sa dva zajednička sadržatelja - zagledanošću u prošlost i fokusom na dane detinjstva
Zoran Janković
Patrik Makejb, irski književni superstar, od nedavno može da se podiči i prevodom na srpski jezik. Izdavačka kuća Booka nam je podarila njegov roman Mali kasapin (u prevodu Aleksandra Milajića) i, premda je ovo Makejbov debi na srpskom govornom području, on je ipak stari znanac ovdašnjih pop-ezoterika. Naime, Makejba smo imali prilike da upoznamo posredno - putem filmova maestra Neila Jordana koji je, osim Malog kasapina, na veliko platno preneo i kasniji Makejbov roman Breakfast on Pluto. Već ovaj filmski diptih može da nam posvedoči dosta toga o Makejbovoj prozi, odnosno o njenim kvalitetima.
Naime, na uzorku Malog kasapina se da izreći sud da je Makejb čvrsto ušančen u irski mikroksmos i tamošnje prilike i najčešće naravi, a sem toga Jordanovi filmovi ukazuju da, mimo neosporivih čisto literartnih kvaliteta, Makejbovo pismo nudi i filmu nužnu dinamiku, živopisnost i komunikativnost. Konkretno u Malom kasapinu Makejb se kroz priču o nekoliko užasnih godina u odrastanju irskog dečaka nemirnog duha, istovremeno poetski zagledanog u sitne radosti života baš tu i upravo u tom trenutku i sklonog nasilju i brutalnosti u ophođenju prema onima koje doživljava kao provokatore i pretnju, bavi i mogućnostima jezika i poznatih pripovednih tehnika u slučaju priče čiji autor teži ka očiglednoj komunikaciji sa potencijalnim čitateljstvom. Makejb bez vidnijeg upinjanja pronalazi uverljiv i osoben detinji glas, praćen ubedljivim doživljajajem sveta kroz oči deteta kome spoljne okolnosti baš ni ne idu na ruku, a sve je to praćeno Makejbovim poigravanjem interpunkcijom (tačnije izostankom i savitljivošću iste), pravopisnim uzusima i srodnim finesima, a valja napomenuti da srpski prevod to prati u zadovoljavajućoj meri. Sve to je ovde primenjeno sa punim povodom, jer Makejb nastoji i potpunosti uspeva da oslika univerzum dečaka čija lična patologija biva rimovana širom difunkcionalnošću tamošnjeg i tadašnjeg društva, te se na stranicama ovog Makejbovog romana istinski užasi zadivljujuće lako smenjuju sa leoptama svakodnevice.
Oficirova kći, prozni dragulj iz zaostavštine dubrovačkog pesnika srpskog porekla Milana Milišića stiže nam zahvaljući beogradskom izdavaču Geopoetika. Milišić je za vreme pokojne SFRJ bio poznat kao vrli pesnik, a sudbina mu je potom namenila ulogu i u potonjem srpskohrvatskom sukobu (Milišić, premda gorljivi protivnik rata, je ostao zapisan kao prva civilna žrtva napada na Dubrovnik). A Oficirova kći, njegov roman o ličnoj evoluciji iz perpektive devojčice koja odrasta u hrvatsko-srpskoj porodici, na ovoj tački našeg danas se nameća kao primer sjajne proze koja bitiše i mimo priča o pesničkoj prirodi i nesrećnoj sudbini autora ovog štiva. Iako sačuvan u rukopisu, Oficirova kći ostavlja utisak zaokruženog i dobrano izbrušenog dela. Milišiću polazi za rukom da zauzda svoj pesnički instinkt, iskoristivši tek ponešto poesničkog zanosa na mestima gde to ovoj intimistički intoniranoj priči i ponajviše odgovara, te je ovaj roman proza u ponajboljem izdanju za ovdašnje prostore, jezike i narečja. Milišić nam ovde predočava uzbudljivu i višesložnu povest o odrastanju devojčice nemirnog i kontemplativnog duha čija porodica krstari po ličnim kotama poratne Jugoslavije (Sisak-Šabac-Dubrovnik). Glavna junakinja spoznaje sve, uči zakonitosti opštenja među ljudima koje je tek fatum uputio jedne na druge, da bi iznašla ironiju, odnosno autoironiju kao najefikasniji štit od nevolja spoljašnjeg ludila. Zanimljivo je da je ovaj roman, uprkos dominatnom gorkoslatkom tonu i suštinskoj benevolentnosti, gotovo potpuno lišen sentimentalizma i relativizacije doživljenog koja neozbežno vodi ka zaključku o boljoj, smislenijoj i barem iluzijama i obećanjima bremenitijoj prtošlosti. Naprosto, Milišićeva mala heroina gotovo svesno bira da pokuša da dokuči sveta baš onakav kakav je u treutku kada ona krene da ga pojmi i pobedi. Međutim, u jednom trenutku, junakinja primeti ono što i junak Makejbovog Malog kasapina - svet je nemoguće spoznati iz vizure živućeg, ali je makar moguće prekrajati i vreme i zabaviti se pokušavavajući.