Helen Danmor (Jorkšir, 1952.) je radila kao književni kritičar Tajmsa i Observera, autor emisija na radiju BBC i predavač na kursu za kreativno pisanje i poeziju pre nego što je 1983. objavljena njena prva knjiga, zbirka pesama pod nazivom "Pad jabuke". 1986. objavljena je druga zbirka poezije, "Morski klizač", koja autorki donosi nagradu Elis Hant Bartlet i otvara joj širom vrata kod kritike, čiji će miljenik Danmorova ostati do danas. Sledilo je još nekoliko zbirki pesama, da bi se 1991. pojavio prvi roman, "Zenor u mraku" (nagrada MekKiterik), priča o zamišljenom boravku velikog engleskog pisca D. H. Lorensa u Kornvolu tokom I sv. rata. Usledili su nagrađeni roman "A Spell of Winter" (1995), "Razgovor sa mrtvima" (1996), "Tvoj plavooki dečak" (1998), "S tvojim prevrtljivim srcem" (1999), romani u kojima se Helen Danmor bavila međuljudskim odnosima i dramom svakodnevnog življenja u savremenom britanskom društvu.2001. dolazi do pomaka u odnosu na dotadašnje teme, objavljivanjem romana "Opsada", koji je skoncentrisan oko gotovo hiljadu dana duge opsade Lenjingrada u II sv. ratu. Roman je ušao u uži izbor za prestižne nagrade Vitbred i Orindž.Pored ovoga, Danmor piše i za decu (jedna zbirka pesama i dva romana), pokazajući veliku raznovrsnost u stvaranju, originalnost ideja i jedinstven literarni osećaj.
Juni 1941.
Pola jedanaest je uveče, ali dnevno svetlo još prosijava kroz lišće lipe. Lišće je toliko zeleno da izgleda kao priviđenje leta koje su svi već skoro prestali da očekuju. Sveže je i nežno na dodir. Kao da dotičeš bebinu kožu.
Kasno proleće, sumorno i neizvesno, dugo se držalo za skute zime. Ali tako to biva u Lenjingradu. Pod krošnjama drveća oko Admiraliteta, jezerca sunđerastog leda postala su siva. Posvuda lapavica, a s Neve duva leden, gadan vetar. Mraz, pa jugovina, pa opet mraz.
Mesecima su ribari čučali kraj rupa koje su probušili u ledu, sedeli napolju po zimi, glava uvučenih u ramena. A onda, baš kada je izgledalo da je leto ove godine zaboravilo na Lenjingrad, sve se promenilo. Led je pukao i odvojio se od čvrste mase oko Strelke. Labudovi su počeli da čiste perje na plovećim santama koje struja nosi ispod mostova, niz Nevu u njenom širenju ka moru. Reka je nadošla i potekla brzo, a rezak vetar podizao talase tako svetle da od pogleda na njih bole oči. Sve što je dotle bilo čvrsto počelo je da se kruni, puca, pluta.
Ljudi su se naslanjali na parapet Dvorskog mosta, posmatrali led kako plovi i prolazi ispod. Zimski svet im se raspadao. Više od svega, naravno, želeli su proleće. Svakom porom čeznuli za suncem.
Ali proleće boli. Kada proleće dođe, ako stvari mogu da budu drugačije, kako onda podneti da sve ostane isto kao što je bilo?
Vremena su teška. Nikome se ne može verovati, čak ni sebi samom. Zaplašeni muškarci i žene hitaju po vetru koji nosi pesak. Velike zgrade Pitera nadnose se nad njih veličanstvene, kao da će ih smožditi. Po takvom vremenu ulice su preširoke. Dugo ti treba da, suviše vidljiv, pređeš trgove Pitera. Ti si meta i ne znaš ko te gleda. Previše je nestalih, toliko strepnje. Crni kamioni krstare ulicama. Osluškuješ intonaciju njihovih motora i srce ti lupa, čini ti se da ćeš se ugušiti dok kamion usporava. Ali ovoga puta prolazi i zaustavlja se na ulazu u neko drugo dvorište, ne ono u kojem ti živiš. Čuješ kako se vrata kamiona zatvaraju i znoj te obliva od olakšanja, stida. Ovoga puta u kamionu je neki drugi jadnik.
Proleće je sve ogolelo. Pokazalo sivu, opuštenu kožu svakoga starijeg od trideset godina. Osvetlilo usne stisnute od jada, i oštre bore oko njihovih uglova.
Ali gole grane lipa ispunile su se sunčevim bleskom i pesmom ptica. Ptice uopšte nisu sumnjale. Pevale su glasno i sigurno u još smrznutom svetu. Znale su da je zima na izmaku.
Sada je juni, noć je kratka kao zamah krila, tek jedan čas žutih zvezda na nebu što nikad ne postane mračnije od tamnog, blago plavog.
Niko ne spava. Gomile sveta u metežu izlaze iz kafana i tumaraju ulicama, ne mare kuda idu sve dok mogu da podignu lica i napiju se svetlosti. Bilo je mnogo meseci mraka.
Redovi mladića, zagrljenih, pijanih, ukočenih od napora da se održe na nogama, ljuljaju se na uglu Univerzitetskog keja i Mosta poručnika Šmita. Neće otići kući. Ne mogu da se rastanu jedan od drugoga. Hodaće, eto šta će raditi, s kraja na kraj grada, sa ostrva na ostrvo, preko kamenih mostova i blistave vode. Takvim noćima Lenjingrad ostavi pečat na svaki naraštaj svojih stanovnika. To su noći njihovog krštenja. Letnja svetlost preplaviće svaku česticu lenjingradskog kamena kao što nadire u svaku ćeliju njihovih tela. U tri ujutru, pod punim sunčevim sjajem, obrešće se u kakvoj sporednoj ulici drvenih kućeraka, kilometrima daleko. U nekom dovratku mačka će lizati šape, a starica lagano napredovati niz ulicu, sa buketićem jasmina zataknutim u jaknu. Svaki cvet će biti beo i jasan kao zvezda na pohabanoj sivoj podlozi. I ona će se osmehnuti mladićima kao da im je baka. Neće negodovati zbog njihovog pijanstva, galame i pevanja. Potpuno će shvatiti kako se osećaju.
Koliko god stari bili, ne možete ostati unutra u noći poput ove. Komešaju se, ponovo, obećanje i nehaj belih noći. Piter plovi kao labud svojim ledenim, krvlju natopljenim močvarama. Labudova krila još su svijena, ali podrhtavaju u letnjoj noći, trepere i spremaju se da polete. Tama jedva da ih dotiče.
Dašak povetarca je blag. Voda obavija podnožja mostova u ponoć. I najednom ti postaje jasno da nema veće sreće nego biti ovde, čak i ako si toliko star da ne možeš da hodaš. Nasloniš se na prozor svoga stana, ukočenih nogu i iščilele snage, nad gradom koji će te nadživeti.
24.02.04 Pobjeda
Slika iznutra
Helen Danmor: "Opsada"
Izdavačka kuća „Laguna” sve više se trudi da prevodi djela koja zadovoljavaju visoke literarne kriterijume, kao što je slučaj sa romanom „Opsada” britanske spisateljice Helen Danmor.
Danmor (51) do sada nije prevođena na srpski jezik, iako je u Velikoj Britaniji veoma cijenjena i nagrađivana pjesnikinja i romansijer. Prije nego što je objavila „Opsadu” 2001. godine, stekla je popularnost trećim romanom „Period hladnoće”, za koji je 1996. godine osvojila literarnu nagradu „Oranž”. Zatim je objavila još četiri romana, koji se mogu svrstati u žanr trilera, da bi publiku iznenadila romanom „Opsada”, posvećenom opsadi Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Roman je bio u najužem izboru za prestižnu nagradu „Vitbred”, a i čitaoci su ga izuzetno dobro primili.
N. Š.
17.01.04 Pobjeda
Najstrašnija zima 20. vijeka
Helen Danmor: “Opsada”
Izdavačka kuća Laguna nedavno je objavila roman Helen Danmor “Opsada”, koji je sa engleskog prevela Branislava Radević Stojiljković.
Lenjingrad, septembar 1941. Hitler naređuje njemačkim trupama da opkole grad na početku najopasnije i najstrašnije zime u istoriji. Za dva para ljubavnika ş mladu Anu i Andreja, Aninog oca pisca i glumicu Marinu ş opsada postaje borba za preživljavanje. Oni će ubrzo spoznati kako izgleda glad zbog koje se kuva supa od kože sa cipela i promrznutost zbog koje se potpaljuju sopstveni namještaj i knjige. Ali ovo nije samo borba za opstanak, ovo je takođe i borba da se očuva iskra nade...
“Opsada” je štivo koje na upečatljiv način govori o fašističkoj opsadi Lenjingrada 1941. godine. Danmorova opisuje najstrašniju zimu dvadestog vijeka za Ruse i, paralelno govoreći o ljubavi i o smrti, piše sagu o ratu i patnjama, ali i o ljudskom vitalitetu i snazi i želji da se preživi i ono najteže. “Opsada” je roman napisan u skladu sa istorijskim fakticitetom, ali iz ugla običnih ljudi, koji su jednog proljeća još sanjali o slikarstvu, teatrima i ljubavi, da bi već sljedeće zime upoznali ukus posljednje kašike slatkog od malina na dnu polomljene tegle i stvarnost supe od kože cipela. Uprkos svim užasima koje ratovi sobom donose, oni se i dalje vode. “Opsada” je jedno od onih djela koja zauvijek podsjećaju na užase i surovost ratova, kao i na činjenicu da su protekla istorijska iskustva možda i nastrašnije što je čovjek dosad preživio.
Helen Danmor ipak nije napisala knjigu o ratovima i smrti, nego o vjeri i nadi, najjačim oružjima koje ljudi sa sobom donose na ovaj svijet. Opsadu Lenjingrada preživjeli su oni čija je ljubav prema životu i ljudima bila najvitalnija.
29.12.03 Danas
Opsada iz Lagune
Helen Danmor: "Opsada"
Laguna je nedavno objavila roman Helen Danmor "Opsada", koji je sa engleskog prevela Branislava Radević Stojiljković. "Opsada" je štivo koje na upečatljiv način govori o fašističkoj opsadi Lenjingrada 1941. godine. Danmorova opisuje najstrašniju zimu dvadesetog veka za Ruse i, paralelno govoreći o ljubavi i o smrti, piše sagu o ratu i patnjama, ali i o ljudskom vitalitetu i snazi i želji da se preživi i ono najteže.
"Opsada" je roman napisan u skladu sa istorijskim fakticitetom, ali iz ugla običnih ljudi, koji su jednog proleća još sanjali o slikarstvu, teatrima i ljubavi, da bi već sledeće zime upoznali ukus poslednje kašike slatkog od malina na dnu polomljene tegle i stvarnost supe od kože cipela. Uprkos svim užasima koje ratovi sobom donose, oni se i dalje vode. "Opsada" je jedno od onih dela koja zauvek podsećaju na užase i surovost ratova, kao i na činjenicu da su protekla istorijska iskustva možda i najstrašnije što je čovek dosad preživeo. Helen Danmor ipak nije napisala knjigu o ratovima i smrti, nego o veri i nadi, najjačim oružjima koje ljudi sa sobom donose na ovaj svet. Opsadu Lenjingrada preživeli su oni čija je ljubav prema životu i ljudima bila najvitalnija.
S. D.
22.12.03 Politika
Hitovi u knjižarama
Lagunini hitovi
"Ne samo jedan od najboljih pisaca trilera već jedan od najboljih pisaca uopšte", stoji zapisano na naslovnoj stranici knjige "Havanski zaliv" Martina Kruza Smita, inače autora koji je svetskim čitaocima poznat i po romanima "Park Gorki" i "Crveni trg". U prevodu Olivere Bulajić, i u izdanju "Lagune" iz Beograda, ovaj roman još jednom potvrđuje autorovu umešnost da napiše triler u kojem su isprepleteni politika i kriminal.
Martin Kruz Smit poznat je po tome što je bio prvi američki pisac koji je za mesto radnje svog prvog trilera, "Park Gorki" (1981), odabrao Sovjetski Savez. Tada je i nastao njegov junak, ruski istražitelj Arkadij Renko (glavni lik i "Crvenog trga" i romana "Polarna zvezda") koji se i sada pojavljuje u romanu "Havanski zaliv". Renko dolazi na Kubu da bi identifikovao telo nepoznatog Rusa koje je pronađeno u Havanskom zalivu, a Martin Kruz Smit svome junaku "otkriva" lepote Kube u koju je bio zaljubljen Ernest Hemingvej, pri tom mu omogućavajući i da pohvata niti međunarodne zavere. Za roman "Havanski zaliv" Martin Kruz Smit je dobio nagradu koja nosi ime slavnog Dašijela Hemeta.
Lenjingradska zima
"Laguna" je proteklih nedelja objavila i još nekoliko vrlo zanimljivih romana, potencijalnih bestselera. Izdvojićemo "Opsadu" Helen Danmor (prevod Branislava Radević-Stojiljković), knjigu u koju nas uvodi odlomak iz naređenja Adolfa Hitlera od 29. septembra 1941. godine. Kao strogo poverljivo, u ovom dokumentu stoji da je "Firer odlučio da zbriše Lenjingrad sa lica zemlje... Namera je da se grad opkoli i sravni sa zemljom artiljerijskom vatrom svih kalibara i neprestanim vazdušnim napadima... Svaki zahtev da se grad preda, koji bi proizišao iz situacije u njemu, biće odbijen, jer opstanak njegovog stanovništva i snabdevanje hranom ne može i ne treba da bude naš problem. U ovom ratu za opstanak, u našem interesu nije da održimo čak ni delić stanovništva ovog velikog grada".
Helen Danmor u romanu "Opsada" stvorila je priču o tom vremenu kako pod opsadom Lenjingrada, tokom jedne od najstrašnijih zima, ljudi pate ali i kako opstaju zahvaljujući ljubavi i trunčici nade za koju se hvataju kao za slamku spasa.
Aleksandar Milajić preveo je sa engleskog roman "Zagrcnut" Čaka Palahnjuka, pisca koji se proslavio delom "Borilački klub" prema kojem je i snimljen film, i romanom "Preživeli". Reč je o delu koje može da se učini nepretencioznim, ali po ideji – propali student u poznatim restoranima glumi da se zagrcnuo kako bi, kasnije dobijenim novcem od onih koji ga spasavaju i samilosno mu šalju čekove, mogao da plaća starački dom svojoj majci, i troškari po svome ćefu – i, naoko lepršavom, stilu vidi se da je Palahnjuk, zapravo, imao mnogo veću ambiciju. A to je da pokaže koliko smo u ovom vremenu užasno nespremni da osetimo samilost, i još gore – spremni da sebično koristimo tuđu dobrotu i pažnju zato što u sopstvenim životima nismo uvek sposobni da pronađemo uporišta za sazrevanje.
Palahnjuk pokazuje sviftovski dar za satiru, zapisala je književna kritika, uz jedan dodatak. A on glasi da roman "Zagrcnut" može da bude uznemirujući, da izazove dopadanje, ali i gnušanje. U svakom od tih slučajeva, čitalac ne ostaje ravnodušan.
Priča o slobodnoj ženi
I, najzad, "Laguna" je objavila roman "Lu. Priča o slobodnoj ženi" Fransoaz Žiru, u prevodu Ane Stošić sa francuskog jezika. Reč je o jednom novom prilazu životu i delu Lu Salome, novim aspektima, kako će kazati autorka, "jedne od najzagonetnijih među ženama". Lu Andreas-Salome rođena je 1861. godine u Sankt Peterburgu, bila je obrazovana i pisala je, a poznata je po tome što je svojim prisustvom ostavila izuzetno duboki trag u životima i u delu tri slavna stvaraoca, Ničea, Rilkea i Sigmunda Frojda. Lu Salome je bila novinar, romanopisac, esejista i psihoanalitičar. Bila je izvanredno inteligentna, slobodna, feministkinja jeretik, kako je vidi Fransoaz Žiru koja će još zapisati: "Lu Andreas-Salome je savršen primer srećnog spoja ženske i muške komponente". Priču o "Lu" čitajte, samostalno ili paralelno, sa drugom sjajnom knjigom, sa beskrajno lepom pričom pod nazivom "Kad je Niče plakao" Irvina D. Jaloma koju je pretprošle godine objavio beogradski "Plato".
A. Cvijić