Jovan Zivlak (1947, Nakovo). Školovao se u Kikindi i u Novom Sadu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu na odseku za Srpski jezik i knjizevnost.
O književnom delu Jovana Zivlaka napisan je veliki broj eseja, studija, jedna monografija i jedan magistarski rad; i veliki broj bibliografskih jedinica u zemlji i inostranstvu. Piše poeziju, esej , književnu i likovnu kritiku.
Knjige pesama:
Brodar (1969), Večernja škola (1974), Čestar (1977), Tronožac (1979), Čekrk (1983), Napev (1989), Zimski izveštaj (izbor, 1989), Čegrtuša (1991), Obretenje (izbor, 1993, 1994, 1995). Ostrvo, 2001.
Knjige eseja:
Jedenje knjige (1996), Aurine senke (1999).
Pesničke knjige u prevodu:
Trepied (francuski, 1981), Penge (mađarski, 1984), Trinožnik (makedonski, 1985), Zol gostin (makedonski, 1991), Il cuore del mascalazone (italijanski, 1994), Zly host (slovački, 1997), Penitenta (rumunski, 1998) i Poemes choisis (francuski, 1999).
Zastupljen u svim bitnijim antologijama srpske poezije u zemlji i inostranstvu. Pesme mu prevođene u mnogim stranim časopisima od engleskog, italijanskog, poljskog, nemačkog, francuskog do kineskog i japanskog.O pesništvu Jovana Zivlaka održan je simpozijum u Novom Sadu 2002. godine.
Priredio knjige:
Jovan Dučić: Pesme (izbor, pogovor, bibliografija, hronologija), Kairos, 1996; Dušan Vasiljev: Pesme ( izbor, pogovor, bibliografija, hronologija), Kairos, 2000; Danilo Kiš: Autopoetike , eseji ( izbor, pogovor), Svetovi, 1999; Milorad Pavić: Panonske legende, priče ( izbor, pogovor), Draganić, 2000; Laza Kostić : Među javom i med snom, pesme ( izbor i pogovor), UIKJ , 2001.
Književne nagrade:
Mlada Struga 1974; Pavle Marković Adamov ( poezija),1992; Kruna Despota Stefana Lazarevića (poezija), 1993; Stanislav Vinaver (Jedenje knjige, esej), 1995; Dušan Vasiljev (poezija), 1997; Nagrada Zlatna značka KPZ Srbije (književnost i izdavaštvo), 1998. i Nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine (Aurine senke, esej), 1999; Nagrada Stevan Pešić (celokupno delo), 2001. Oktobarska nagrada grada Novog Sada ( književnost), 2001 i Milica Stojadinović Srpkinja( poezija), 2003.
01.01.00
Politika
12.01.2002.
Savremena poezija
Prožimanje tamnim znakovima
Jovan Zivlak: "Ostrvo", izdavač: "Draganić", Beograd, 2001.
Pesništvo Jovana Zivlaka (1947), iako je u sebi od prve zbirke amalgamisalo najbitnije aspekte modernog pesništva, nekako je do danas ostalo po strani, izdvojeno i zaokruženo u svom osobenom stvaralačkom naporu. Zivlak eksplicitno ne pripada nijednoj od vodećih posleratnih poetičkih usmerenja (kolikogod ona bila samo arbitrarna), kao što su mitopeizam, jezikotvorna tradicija, neosimbolistička ili lirska struja, kritički verizam, eksperimentalno-formalne tendencije karakteristične za sedamdesete godine srpske neoavangarde, ili pak obnovljeno, u mnogo čemu retrogradno interesovanje za tradicionalne teme, oblike i stih koji su obeležili dobar deo srpske poezije poslednje decenije proteklova veka.
Ono što je, u izvesnom smislu, do najnovije, desete autorove knjige ostalo njen prepoznatljivi znak jeste zagonetna mera jezičke aluzivnosti kada je u pitanju empirijsko i svekoliko literarno, odnosno civilizacijsko upućivanje. Motivi Zivlakovih pesama artikulišu neprestanu pesnikovu sumnju u vrednost povlašđenih "pesničkih tema", odnosno svest da jezik samo kruži oko bića, ocrtavajući njegove konture, ili kako bi pesnik rekao "aurine senke".
Rascep bića
Upravo ovaj rascep bića, njegovo opisanje, usitnjavanje, neistovetnost sa samim sobom i jezikom koji ga mistično materijalizuje opeva Zivlak u jednoj od uvodnih pesama "Venac": "osluškivao je biće. ali njegove razmere / nije mogao da nazre. biće je gore / dole / u sredini / ili je na zemlji / vazduh nebeski / ili na zdencu pije samo sebe. / biće je venac na stazi / zvono i zvuk koji se vraća u / suštinu šuplju". Govorna pozicija pesničkog subjekta je uvek u sferi neodređenog, bilo da je data u prvom, trećem licu ili kvazidijaloškoj formi obraćanja. Pesnik kao da računa s tim da njegov govor neće čuti svi, odnosno da i ne treba svi da ga čuju jasno i razgovetno, već da nekom vrstom ironičnog šapata, opomenom da su jezičke veze prozirne, labave, ali ponekad ubitačne - pokrene čitaoca na egzistencijalno-saznajno "obretenje", zapravo suočavanje, odmeravanje razlike, uočavanje ponovljivosti i relativnosti.
Oneobičavanje "prostora pesme" ("Predeo") takođe je preduslov za pesnikovo suptilno raslojavanje mitskih šifri - osobito su funkcionalne one o smislu pevanja, o orfejskoj temi, energiji Tanatosa koja zrači iz svakog obraćanja Duši, Erosu, Prisustvu. U dva centralna ciklusa zbirke "Okean" i "Pramenje" tema jezičke nedostatnosti i istovremene nežnosti izricanja ekspresivno se izdvaja iz obilja ponekad hermetičnih asocijacija: "on metež priziva koji ga veselim čini/i ne seća se kako kljasti jezik luta u pustinji/i u zvukovima nerazgovetnim / među svračjim kljunovima lovi zaboravljeno ime" ("Ovidije").
Pesnikov govor, prema Zivlaku, jeste izuzetan u onom retkom elitističkom smislu na koje savremeno srpsko pesništvo uglavnom nije naviklo. Iako je suštinski utemeljen u rečima, on zazire od svake "pleve reči" i pamćenja "kratkih nogu", od svake prejake formulacije koja se direktno obraća čitaocu, apeluje na njega, prepričava svet. Zivlakov govor kreće se između sumnje i očiglednog, između neporecivih saznajnih, etičkih, političko-socijalnih i psiholoških činjenica i njihovog odzvona, problematizacije u složenoj stvaralačkoj nervaturi.
Jezik poezije
U tom smislu, pesnikovo delanje priziva nešto što je na suprotnom polu od ispraznog brbljanja i proliferacije reči: "da zuri kroz nemost / i traga za pramenovima neponovljivosti" ("Rečitost"), da asketski podnosi povratnu snagu isti reči koje u upravo u pesničkom tekstu dobijaju svoj jedini mogući lik: "ali ja sam ovde u pustinji svoga jezika / u njegovom beznadnom zagrljaju / u tvojim sam dahovima uzimao njegove / mišice / slušao njegovu sipljivu tvrdoću / njegova me tama obuzimala / i bacala u olujno meso" ("Munja").
Taj "viši život" koji pesniku otkriva duša (njegova, ženska, ljudska, Božja) jeste ona bodlerovska nadrealnost koja jezik poezije neporecivo odvaja i omeđuje od realnog života. ali on ne ostaje zatvoren u skupocenom pramenju jezika, u njegovim slikovnim arabeskama, iako bi se ba u formalnom smislu u Zivlakovoj poeziji ponešto moglo i promeniti, inovirati. Naprotiv, on sve vreme ukazuje da je uslov postojanja pesničkog teksta pokušaj približavanja, obuhvatanja, naslućivanja bića, koja iako ga ljudi sramno poriču i razdeljuju, ipak prebiva u telu onoga čije je srce iskidala munja.
Bojana STOJANOVIĆ-PANTOVIĆ