25.11.06
Roman koji opisuje posljednjih sedam dana našeg svijeta
Božidar D. Benedikt
Kada se osamdesetih godina prošlog vijeka pojavio roman “Paralelni svijet” B. D. Benedikta, mnogi su pomislili da je to djelo stranog autora. Međutim iza tog romana stoji Božidar Damjanović Benedikt, rođen 1938. godine u malom hrvatskom mjestu Vinici. Damjanović je 1971. godine emigrirao u Kanadu, gdje je postao pisac i filmski reditelj i svakako je poznatiji izvan svoje zemlje. Tome u prilog govori i nedavno snimljen dokumentarni film “Nepoznati velikani” kanadske TV u kome je bogato ilustrovan Benediktov neobični život. Benedikt je autor 36 knjiga, a kao sineasta radio je za jugoslovensku, njemačku, kanadsku i holivudsku filmsku industriju u svojstvu scenariste, reditelja i scenografa. Benedikt je završio dva američka univerziteta, sa diplomom mastera iz filmskog dizajna i doktoratom iz literature i dramskih umjetnosti. Redovan je član Udruženja kanadskih reditelja i Kanadske filmske akademije. Živi sa porodicom u Torontu, odakle je i govorio za “Vijesti”.
Povod za ovaj razgovor bio je Benediktov posljednji roman “Sedam dana Apokalipse” (izdavač “Lento”, Beograd) i u njemu se opisuju fiktivni događaji koji će se desiti tih posljednjih sedam dana prije otkrovenja, odnosno Apokalipse. Svijet će biti uništen u užasnoj katastrofi i umjesto njega nastaće novi svijet, u kome više nema zla. Ova knjiga proročki govori o sudbini, smaku svijeta, stvaranju novog i čovjekovoj nemoći da preduprijedi neumitan kraj.
“Sedam dana Apokalipse” je Vaš posljednji roman iz serije “religioznih trilera”. Možete li nam objasniti zapravo kakav je to žanr i imate li uzor i prethodnike?
- “Sedam dana Apokalipse” spada u žanr naučne fantastike, jer sve što se odnosi na Boga ili “onaj svijet”, nažalost, još uvijek se smatra čistom fantazijom. Uzor mi je bilo sadašnje žalosno stanje u svijetu, iz kojeg se čini kao da nema izlaza. Roman je namijenjen isključivo onim čitaocima koji vjeruju u postojanje Boga. A ja ih uvjeravam da ih On neće iznevjeriti ni razočarati!
U romanu opisujete događaje koji će se desiti tih posljednjih sedam dana. Zašto baš ova tema?
- Po svim znacima opisanim u biblijskim proročanstvima, “Pad velikog Vavilona” (World Trade Center), bio je posljednji predznak pred onim što uskoro dolazi; “Velike nebeske pojave”! U romanu sam izostavio opis same Apokalipse, jer ona je poznata samo Bogu. Umjesto toga, ostavio sam čitaocima da sami, svako prema svom iskustvu, zamisle događaje tih zadnjih dana i svoje mjesto u njima.
Zašto je Vaš opis modernog svijeta dat uglavnom u vidu globalnog ludila i duhovnog samouništenja?
- Zar je ovom pitanju uopšte potreban odgovor?! Svjedoci smo velikog zla po svijetu. Ta samo uključite vaš televizor i pogledajte današnje “vijesti iz svijeta”. Svakog dana u svijetu nasilno umire 12.000 osoba! Svakog dana u svijetu od posljedica gladi umire oko 35.000 osoba, uglavnom djece! Svakog dana u svijetu se prodaje pornografske robe u vrijednosti od 23 miliona dolara! Svakog dana u svijetu se podaje za par dolara oko četiri miliona maloljetne djece! Istog dana prodaće svoje seksualne usluge oko 14 miliona žena i djevojaka! (Podaci UNICEF-a) Da li da nastavim?!
Ako je Bog unaprijed do tančina projektovao sudbinu čovječanstva mimo koje se ništa bitno ne može dogoditi, znači li to da je projektovao i postojanje tolikog grijeha i grešnika? Ako je tako, zašto onda pravedni Gospod za taj Njegov projektovani grijeh kažnjava čovjeka?
- Bog nije projektovao ili odredio sudbinu čovječanstva. Mi smo sami odabrali naš put i kao takvi smo odgovorni za svoja djela i posljedice, a time i za sudbinu čovječanstva. Međutim, Bog je vidio budućnost i pravac koji nas vodi u uništenje i konačno u đavolov svijet. Zbog toga nas je kroz vjekove upozoravao preko svojih vidovitih ljudi da promijenimo svoj put i vratimo se Njemu.
U romanu “Sedam dana Apokalipse” vrlo jasno je opisano gdje će završiti zli, a šta čeka one dobre i pravedne.
- Nekad davno dogodio se građanski rat na nebu. Bog je Sotonu kao predvodnika pobune pobijedio i protjerao daleko od svog prijestola. Zapravo, Bog mu je dao zemlju da se na njoj nastani sa svojim palim anđelima. Nešto kasnije taj isti Bog iz raja progoni čovjeka pa i njega nastanjuje na zemlju. Zašto baš na zemlju kad je na njoj već bio nastanjen Sotona. Ili je zemlja za Boga značila isto ono što je i Australija nekad značila za Engleze pa su skoro sve svoje veće prestupnike prog-onili na taj udaljeni kontinent?
Bog nije sadista, kako đavo želi da ga prikaže naivnima. On nikog ne kažnjava. Naše kazne su posljedice nepridržavanja božjih zapovijesti. I raj smo morali napustiti jer smo prekršili božji zakon ponašanja. Tako smo se našli u ovom materijalnom svijetu, bez prava da mu se vratimo. Ali naš Otac nas je toliko volio da nam je poslao Isusa da nas pouči i upozori i svojim bezgrešnim životom i na kraju mučeničkom smrću otkupi naše grijehe. Ovim nam je Bog pružio drugu šansu da se ispravimo i da mu se vratimo i spasimo od vječne propasti. O nama ovisi da tu šansu prihvatimo i svjesno se opredijelimo za dobro, odnosno za Boga, ili za zlo, odnosno za đavola. Po mom skromnom mišljenju, ovaj proces našeg opredijeljenja trajaće dok i posljednja duša ne dobije šansu da se rodi i opredijeli. Tada će isteći i period božjeg “nemiješanja” u sudbinu naše civilizacije. U romanu “Sedam dana Apokalipse”, jasno sam opisao da će pred sam kraj Bog voditi računa o onima koji su se za njega opredijelili i na koji način će ih prebaciti u paralelni svijet, prvu fazu našeg vraćanja Njemu.
Zanimljiva je i interpretacija kloniranja o kojoj pišete, te da su i drevne civilizacije bile upućene u to? Koje? Koliko su bile uspješne u tome?
- Stari egipatski faraoni, odnosno “ljudi bogovi”, znali su da će ih jednog dana neko ponovo oživjeti od njihovih gena. Zbog toga su tražili da se balsamiranjem što duže održe u neraspadljivom stanju. Tvrdi se da već sada postoji tehnologija oživljavanja mumija, ali se ne primenjuje iz religiozno-etičkih razloga! Ovdje treba napomenuti da bi mala Kleopatra, na primjer, odrasla u isti lik svoje prethodnice, ali se u njoj ne bi nalazio duh prave Kleopatre, već ko zna čiji!
U Kanadi ste režirali 4 filma, sarađivali ste i sa velikim imenima filmskog svijeta, Kjubrikom, Bredberijem...
- “Vanesa” je moj četvrti kanadski film. U njemu igraju holivudski glumac Nik Mankuso i kanadska zvijezda Dženifer Del. U filmu se pojavljuje i Lazar Rokvud kao specijalan gost. Lazar je igrao glavne uloge i u moja dva prethodna filma. Mnogima nije poznato da je ovaj glumac našeg porijekla, rodom iz Sombora. Do sada se pojavio u preko 80 akcionih filmova. Sa Kjubrikom nijesam imao čast da radim direktno, već sa njegovim direktorom specijalnih efekata, Volijem Džentlemenom. Zajedno smo radili na filmovima Reja Bredberija “Infinite Horizons” and “Martian Chronicle”. U filmu “Priča s groblja” (Graveyard Story), glavni glumac mi je bio Džon Ajrland, inače poznat kao revolveraš iz mnogih vesterna. Za ulogu novinara u filmu “All the KingČs Men” bio je nominovan za Oskara. U filmu “Brza pravda” (Quick Justice), koji sada pripremam, šerifa će igrati čuveni holivudski glumac Geri Bjusi, takođe nominovan za Oskara.
Vi ste zapravo počeli kao crtač? Prisjetite se tih dana?
- Prvi sam počeo da crtam filmove u Srbiji. Moji reklamni crtaći prikazivali su se po bioskopima prije filmova. Ovim poslom sam nastavio da se bavim i u Torontu. Odmah po dolasku u Kanadu, primljen sam za jednog od animatora na TV seriji dječjih crtanih filmova “Roket Robinhud”. Kasnije sam prešao na igrane TV reklame, a onda i na igrane filmove po mojim romanima.
I prije odlaska u Kanadu pisali ste knjige. Kako je nastala serija od 15 roto-romana o šerifu Edu Rolandu?
- U vrijeme kada sam počeo da pišem seriju roto-romana Federalni šerif, radio s-am u Američkoj čitaonici u Beogradu. Tu sam nabasao na knjigu “Istorija Sjedinjenih Država” koja mi je dala ideju da u slobodnom vremenu napišem nekoliko romana o tom fiktivnom heroju Divljeg zapada. U isto vrijeme, dvojica naših novinara pisali su uspješne serije “Lun kralj ponoći” i “Dok Holidej”. “Ekopress” iz Kragujevca je čuo o mojim istorijskim romanima i zatražio da ih pročita. Tako je došlo do 15 izdanja. “Federalni šerif” je postao vrlo popularan i štampan je po 50.000 primjeraka. Serija je čak bila oslobođena “poreza na šund” jer glavni junak nije ubijao, a sadržaji su bili krajnje napeti za čitanje. Romani su popularisali ljubav prema čovjeku, viteštvo, moral i ostale vrline čovječjeg duha.
“Paralelni svijet”, knjiga o parapsihološkim fenomenima doživjela je ogroman uspjeh na prostorima bivše Jugoslavije. Kako danas, 20 godina poslije, objašnjavate taj fenomen?
- Knjiga “Paralelni svijet” nikad nije prestala da se štampa. Do danas je izašlo preko 25 raznih izdanja na srpskom, hrvatskom i poljskom, a trenutno Slovenci pripremaju prvo izdanje na svom jeziku. Fenomen objašnjavam činjenicom da je naš narod poslije 40 godina književne cenzure postao željan Boga. Kažu da je prosječno godište mojih čitalaca od 15 do 27 godina, a to potvrđuju i njihova vrlo iskrena i otvorena pisma na mom E-mailu, mada mi se javlja i velik broj starijih čitalaca koji su shvatili da nijesu slučajan "nus-produkt" prirode, u šta su ih ubjeđivali komunistički teoretičari preko 40 godina, nego su svjesna duhovna bića stvorena od Boga. Kada čitam pisma tih ljudi, nije mi žao što sam proveo 30 godina pišući napete romane koji ih uzbuđuju, zabavljaju i između redova poučavaju i upozoravaju. Tako je došlo do “religioznih trilera”. Umjesto špijunskih akcija između Istoka i Zapada, za naše duše bore se Bog i đavo. Na kraju dozvolite da napomenem da ja pišem moje knjige iz čiste vjere u Boga i ljubavi prema Njemu. Kroz njih želim da zabavim ali i upozorim moje čitaoce na veliku božju ljubav prema ljudima i da pomognem onima koji se još uvijek kolebaju između dobra i zla, između vječne smrti i vječnog života. Ima ljudi koji kažu teško je vjerovati u nešto što ne vidiš. A ja ih podjsećam na mudre riječi Svetog Augustina: “Nagrada onima koji vjeruju u neviđeno, biće da vide ono u šta su vjerovali!”
KNJIGA KAO LIJEK
- Na ideju za moj prvi bestseler “Paralelni svijet”, došao sam za vrijeme rada u Holivudu gdje sam radio kao umjetnički direktor na SF seriji od Reja Bredberija sa kojim sam imao čast da sarađujem. Stanovao sam kod prijatelja, inače jednog engleskog režisera na Holivud Hilsu. Jedne večeri, nakon kratke diskusije o postojanju Boga i “onog svijeta”, moj prijatelj i njegova žena demonstrirali su mi kako se “na čašu” priča sa duhovima pokojnih. Bio sam prije toga skeptik kao i većina ljudi, ali kada mi se uskoro s one strane javio jedan pokojni drug iz Kino Kluba, i to na srpskom, kosa mi se podigla na glavi! Tu mi je domaćin istovremeno objasnio da su razgovori s duhovima vrlo opasni, jer se često “uvlače” u razgovor zli dusi koji mogu vrlo gadno da vam se osvete pogresnim informacijama i zato su od Crkve zabranjeni. Odjednom sam shvatio da postoje i Bog i drugi, paralelni svijet. Još za vrijeme mog boravka tamo, počeo sam prikupljati materijale i posjetio sam neke naučnike koji su se tim stvarima bavili. Što se tiče reakcije klera u Jugoslaviji, čuo sam da su moju knjigu neki sveštenici u Hrvatskoj pokazivali svojim vjernicima i preporučivali je za čitanje. Rekli su im da će u njoj naći sve one odgovore kojih nema u Bibliji. A čuo sam da su i mnogi naši psihijatri i psiholozi davali knjigu na čitanje nekim pacijentima, naročito ucviljenim roditeljima.
MAČAK TOŠA POPUT TOMA I DŽERIJA
- Moja majka, mlađa sestra i ja, doselili smo se u Beograd 1952. Živjeli smo u jednoj straćari u Ulici Stojana Protića 43. Imao sam tada 14 godina. Od rane mladosti volio sam da crtam, a kada sam vidio prvi crtani film (ruski) “Konjić Grbonjić”, bio sam potpuno opijen tom vrstom umjetnosti. Za vrijeme ferija kod rođaka u Hrvatskoj, posjetio sam “Dugu film” u Zagrebu, tada jedinog proizvođača crtanih filmova u Jugoslaviji. Imao sam tu čast da me osnovama animacije podučavaju čuveni zagrebački karikaturisti i animatori braća Noegebauer, koji su vodili odjeljenje animacije. Proveo sam sa njima nedjelju dana, a na odlasku su mi poklonili nekoliko čistih listova celuloida. Jedan drug iz ulice, kojem je bila poznata moja ljubav za crtane filmove, odveo me 1955. u Kino klub Beograd. Odmah sam se učlanio i zatražio skromna sredstva da nacrtam prvi crtani film u Srbiji. Zvao se “Boks meč” i bio je dugačak minut i po. Oduševljeni članovi Kino kluba prozvali su me tada Dizni, a mnogi mi ni danas ne znaju pravo ime! Kada me je Zavod primijenjenih umjetnosti zamolio da za njih proizvedem seriju crtanih reklama za bioskope, predložio sam im srpsku verziju Toma i Džerija, a koja bi se zvala “Mačak Toša”. Pošto je Branko Ćopić stanovao svega tri zgrade od Zavoda, ja i direktor smo ga posjetili i pitali za dozvolu. Ćopić je razgledao moje crteže i scenario i dozvolio ime svog dječjeg junaka mačka Toše.
Vujica OGNJENOVIĆ