24.05.14 e-novine.com
Ludilo jedne stvarnosti
Vojislav Radojković – Patuljci broje do sedam
Neke knjige su prosto osuđene na to da ostanu neprimećene, bez obzira na svoj kvalitet. Razloge za to treba tražiti u činjenici da je u Srbiji, a bogami i u čitavom svetu zavladala skribomanija: piše se i objavljuje neuporedivo više nego ranije, a i izdavača (sa ili bez navodnika) je sve više. Nekada se znalo, bilo ih je pet ili šest velikih, sa ozbiljnim programima, timovima koji su radili na svakoj knjizi, a sve ostalo što se pojavljivalo u takozvanim malim ili nezavisnim izdanjima, imalo je opet drugačiju specifičnu težinu, često i veću od oficijelne. Danas, pak, svako može da objavi roman. Da ga napiše, napuni tekstom dvestotinjak stranica, plati između 300 i 500 evra i hop! eto knjige. Zbog toga mnoge od njih ostaju nepročitane.
Vojislav Radojković nije nepoznat autor, štaviše. Pažnju čitalaca skrenuo je svojim romanom Poslednji dani bioskopa Delo, ali i ta knjiga je, mahom ostala nevidljiva. Nije se pojavljivala u užim i sve užasnijim izborima, preskakale su je mnogobrojne nagrade, ali to nije obeshrabrilo pisca, pa je prošle godine u beogradskom Platou objavio novi roman Patuljci broje do sedam. Da li zbog činjenice da je ovaj izdavač kao reka ponornica, čas ga vidimo, a čas nestane sa lica zemlje, ili zahvaljujući tome što autor nema svoj lobistički krug, niti pripada nekom od vodećih kružoka, i Patuljci su, koliko znam, prošli nezapaženo. A svakako nisu to zaslužili.
Da odmah isteramo stvari na čistac, nije u pitanju remek delo, rekao bih da je knjiga prilično neujednačena i dok je njen prvi deo koji opisuje stradanje Milanovo i Svetislavovo neuporedivo bolji, drugi u kojem se Radojković poigrava žanrovskom, kriminalističkom matricom i direktnije se poziva na postmodernističko nasleđe biva nešto slabiji, ali je roman kvalitetan dovoljno da se nađe među famoznih pet za svaku nagradu u ovoj sirotinjskoj književnosti. (Ne treba ovaj pridev brkati sa pozorišnom upotrebom kod Grotovskog, već ga treba shvatiti veoma doslovno, dakle, ova je književnost jadna, bedna i mučna, posebno ako je nedavno preminuli „almost Nobel prize winner“ iz Velike Drenove njena dika i ponos.)
Roman Patuljci broje do sedam govori o užasu tranzicije. Naravno da je ovo sad već opšte mesto jer svaka knjiga napisana otkad je famozna pretvorba „ni iz čega u ništa“ stupila na delo govori o njoj i našem (čast izuzecima koji bi, da je pravde, trebalo da budu iza rešetaka) opštem nesnalaženju u novom sistemu. Ipak, način na koji je Radojković ilustrovao raspad porodice (Milan), odnosno uništenje života jednog dendija (Svetislav) i raskidanje, čak i doslovno komadanje dugogodišnjeg prijateljstva je više nego upečatljiv. Krećući se unutar sveta čije temelje čine veštičarenje, snovi, literatura i, kao okvir, čisto ludilo, pisac postavlja ključno pitanje stvarnosti. Šta odista čini naš svet, da li njime upravljaju više sile u vidu četiri devojke koje se bave vlaškom mađijom, da li je kroz njega moguće proći zaklonjen kvalitetnim romaneksnim ostvarenjima ili će, pak, onaj ko pokuša da živi neprimećen naposletku neminovno biti kažnjen, samo su neka od pitanja koja kroz zamišljeno obraćanje kineskom premijeru Ven Dijaobau postavlja Vojislav Radojković, narator.
Ekstenzivno služenje intertekstualnim materijalom, odnosno citiranje najkvalitetnijih tekstova savremene svetske književne produkcije (Frenzen, Arundati Roj, Dovlatov, Peljevin, Oster, Laršon, da pomenem samo neke od njih), te poigravanje sa identitetom naratora, odnosno autora uvodi roman u postmodernističku paradigmu, ali je donekle i nadmašuje. Ako, kako tvrdi Brajan Mekhejl, postmodernizam postavlja pitanje ontološkog utemeljenja sveta, za razliku od modernizma koji se zanima mogućnostima saznavanja istog, onda mi se čini da Radojković (ovoga puta njegovo ime treba da posluži kao metonimija samog romana) kombinuje ove dve nedoumice. Naime, svet možda postoji i izvan knjiga, ali samo kao čisto ludilo, kao postvarena metafora (na primer, pretvaranje Milana u Ignacija Rajlija, glavnog junaka romana Zavera budalaDžona Kenedija Tula), odnosno kao nepatvoreni produkt uma koji je odavno s one strane (koje?!). Zamah kojim se na kraju potencira pitanje prirode stvorenog sveta nije nužno njegovo negiranje jer ispripovedana i/ili pročitana povest koja se dogodila Milanu i Svetislavu, Jeleni i Sanji, Milošu i Petru, bila ona istinita ili ne, bila samo dokona zabava ili „stvaran svet oko mene“, neminovno je uticala na nas, naterala nas je da postavimo neka veoma važna pitanja, te tako književnost ima direktne implikacije na stvarnost, bez obzira na naše ili autorove namere. Na koncu, knjige i u Milanovom i u Svetislavovom životu imaju neku funkciju: i jednom i drugom služe kao bekstvo od onoga što ih okružuje, a to nije mala stvar, posebno kad je svet takav kakav jeste i neprekidno izmiče kontroli.
Jasno je sad zbog čega je roman ostao nezapažen i kako to da jedan ovako načitan autor, kakvih zaista ima premalo u ovdašnjoj književnosti, nema više poklonika. E, pa čitanje je odavno izašlo iz mode, posebno među piscima i kritičarima. Zvuči neverovatno, ali je istinito. Zato većini nije moguće da svari ovakav tekst, da ga proradi i doživi jer mahom ne zna o čemu se radi. Ovaj roman ne ponavlja glupe žanrovske matrice, ne bavi se nedavnom istorijom, ne mudruje o tome gde smo i kako pogrešili u svojoj državotvornoj politici, naprotiv, on referira isključivo na književnost i to onu najbolju, gradeći uz njenu pomoć autentičan pogled na našu savremenost. I, gle čuda, o njoj daje jednako precizan i potresan sud.
Vladimir Arsenić
31.01.14 Danas
Otvorena knjiga
Patuljci broje do sedam, Vojislav Radojković
Vojislav Radojković, autor romana Poslednji dani bioskopa Delo, prošle godine je objavio novi roman Patuljci broje do sedam. Radnja ovog proznog dela više je nego komplikovana. Reč je o dvojici srpskih prijatelja koji, stupajući u sredovečnu psihološku krizu, pokušavaju da poboljšaju svoj život, pre svega u seksualnom smislu te reči.
Jedan je apatičan i pasivan, drugi promiskuitetan i amoralan, a obojicu vezuje čitalačka strast, pa razmenjujući sadržaje romana koji im dospevaju u ruke, oni porede pročitano i doživljeno, učitavajući izabrane citate u kontekst sopstvene stvarnosti.
Ovi junaci nisu samci. Njihove porodice, žene, ljubavnice, stari i novi prijatelji, čine mrežu sumnjivih podataka, u kojoj se ne zna ko protiv koga spletkari i ko kome radi iza leđa. Kako neki od likova fiziološki (de)gradiraju smerom ka ekstazi seksualnih perverzija, tako se udaljavaju od slike tipičnog porodičnog života u kojoj su se prividno nalazili. Najbitnije, zaplet sugeriše mogućnost da je protiv jednog od njih usmerena zavera vlaških vradžbina, a njegovo telesno prostiranje doseže takve psihodelične visine da ostatak sveta za njega i saučesnike postaje mali poput sveta patuljaka. Kao posledica ovih penetrativnih motiva sve ove seksualne avanture eskaliraće do krvavog klimaksa.
Kao i prethodna knjiga (Poslednji dani bioskopa Delo), ova predstavlja kružni vrtlog informacija u koji je umešan veliki broj karaktera i njihovih dosijea. Takođe, motivi radnje isprepletani su sa teorijom, u prvom slučaju filmske, u drugom književne umetnosti. Sinteza i analiza umetničkog dela nalaze svoje uporište u nesvesnim postupcima junaka, čiji će se svakodnevni životi postepeno razvijati ka strukturi kriminalističkog romana. Takođe, zajednički imenitelj ovih knjiga je lik pisca i detektiva po imenu Vojislav Radojković, koji se nalazi u ovim situacijama poput posmatrača iz senke. Njegov subjekat je krajnje relativan, jer u prvoj knjizi on govori iz ugla mrtvog čoveka, a u drugoj iz pozicije duševnog bolesnika. Ovaj će junak, kao natprirodna spona između čitaoca i ostalih junaka, redukovati smisao samog zapleta, a povećavati formalni značaj okolnosti koje su sa radnjom povezane indirektno i asocijativno.
Problem knjige je to što je lik naratora poremećen u oba smisla, i pred jednim i pred drugim auditorijumom. I kao što je pogrešno snimati dosadan film o dosadi, tako je pogrešno pisati ludačku knjigu o ludilu. Zato pisac permutuje socijalnu konfuziju svojih junaka sa mentalnom konfuzijom sebe kao pisca, a razbarušenost proznog stila postaje nejasnoća dramskog sadržaja. Umesto da pobedničkim tretmanom lika u prvom licu napravi dinamički skok i tako prekine dezorijentaciju svojih karaktera, on uvodi još jednu dijagnozu među dijagnozama.
Ono što Radojković želi čitaocu da predoči jesu prateće konotacije ovih situacija, to jest njihova sociopolitička pozadina. Preko svih ovih slučajeva nazire se istorija balkansko-slovenskih društvenih klasa, u kojima su profesionalne zasluge njihovih protagonista različite od svakodnevnih uloga koje im je društvo nametnulo.
Iza ovih junaka i njihovih naizgled običnih života nalaze se političke okolnosti postkomunističke Jugoslavije i njihovih kulturno-ekonomskih predstavnika. Radojkovića zanima odnos između slobodnog i poslovnog vremena u prostoru balkanskih intelektualaca, jer je ta veza, po njemu, šizofreno razdvojena. Naime, život njegovih junaka ne liči na njihova zanimanja; ako su im zanimanja od značaja, onda su im privatni životi beznačajni i obrnuto. I kako intima ovih junaka postaje dominantan činilac njihovog života, a njihov osećaj odgovornosti ustupa mesto biološkim strastima, pisac pronalazi sistem za tretiranje ovih junaka posredstvom pojma seksualne konspiracije. Način na koji junaci žive za svoje nagone, tako da literarni citati koje izučavaju na njih ne utiču, već samo čine kolekcionarsku sadržinu njihovih iskustava, govori o feudalnom karakteru zajednice u kojoj telo gospodari društvenim odnosima u sred javnih kulturnih prostora.
Radojković je u svojim romanima zapravo predstavnik nadzornih organa države, koja, kao slaba i ugrožena, biva ubijena ili hospitalizovana, sve u naporu da dokaže da su njeni sugrađani vinovnici zloupotrebe društvenih položaja. Ali ni sugrađani nisu prošli ništa bolje. Njihovo prostorno širenje im se obija o glavu u obesnom naletu orgijastičnih motiva. Kako se prepuštaju klimakteričnim hormonima oni postaju žrtve duhova istorije, pa sve manje deluju kao građani u službi države a sve više kao sadistički gospodari nesvesno obuzeti istorijom beskrupuloznih predaka. Pod uticajem vlaške (starorimske) magije, poput aktera nekog italijanskog horora, oni predstavljaju zatočenike zamkova nasilne prošlosti koju su sami prizvali eksponiranjem mračnih strana svoje ličnosti.
Iako je privatno i javno ovde čvrsto povezano, protagonisti knjige to ne uviđaju, niko to ne vidi sem naratora Radojkovića, koji čiste savesti, ali poremećenog uma, ne uspeva da dokaže svoju teoriju nikome, čak ni čitaocu. A ova knjiga se obraća dvostrukoj publici. Radojković vidi jednu publiku u nama, objektivnim čitaocima ali i drugu, među čitaocima-likovima u samoj knjizi. Dve grupe čitalaca ogledaju se jedna u drugoj, a između njih stoji virtualni lik pisca u ogledalu, koji saopštava istinu jednima i drugima, ubijajući obe muve jednim udarcem.
Radojković osporava funkcije svojih junaka, kroz kritiku njihove varvarske seksualnosti u kojoj je karnalna čast i animalna strastvenost vrednija od njihovog stručnog obrazovanja i profesionalne odgovornosti. Zato ova knjiga predstavlja atak na plodnost srpsko-jugoslovenske građanske klase. Kad već ne može činjenicama da naruši njenu anonimnost, Radojković na ovaj način, baca kletvu na potenciju publike. Ovaj roman ne uljuljkuje čitaoca u zaštićeni posmatrački svet, već uznemiruje njegovu privatnost, sugerišući mu da razmisli, ne samo koje knjige je pročitao, već koji su sve pisci pročitali njegove misli kao knjigu.
Marko Kostić
13.06.13
IZMEDJU POPULISTIČKOG I METAFIZIČKOG
Vojislav Radojkovic: Patuljci broje do sedam
Emitovano u emisiji Metropolis, 13. Jun 2013.
***
Vlaška magija upletena u svakodnevicu četvoro prosečnih ljudi, život je ili san, postavlja zagonetku čitaocima Vojislav Radojković dok ispisuje svoj novi roman Patuljci broje do sedam. Čitalac se, pak, s druge strane pita, da li se u ovom romanu može pronaći i nešto više od vesele i maštovite igre pisca koji balansira na tankoj liniji izmedju trivijalnog i postmoderno orijentisanog metaproznog romana.
Radojkovićev prethodni roman, Poslednji dani bioskopa Delo, uspešno je prevladao ovu dilemu smeštajući u okvire detektivskog žanra pripovest o nekoliko palanačkih sudbina neraskidivo povezanih sa zatvaranjem lokalnog bioskopa, a posredstvom pominjanja konkretnih filmova roman je širio horizonte kroz interpoliranu teoriju i filozofiju filma prisutnu kroz navode citata u knjizi.
Patuljci broje do sedam je roman čija se osnovna ideja o prožimanju umetničkog dela i svakodnevice u intertekstualnom kovitlacu u celini podudara sa prethodnim romanom. Osim što je ovde umesto filma, iskorišćena književnost, umesto okvirnog krimi žanra, ovde je u osnovi folklorna fantastika, a pripovedač istog imena kao i pisac, još otvorenije ironizuje svoju poziciju koristeći se čestim metaproznim upadicama u fikcionalizovano štivo.
Kao moto Radojković postavlja Čuang-Ceovu metaforičnu priču o čoveku, leptiru i snu gde je na filozofski nivo uzdignuta dilema o pravoj prirodi bivstvovanja. Crna magija čijem dejstvu tokom romana na tragičan način podležu junaci, trebalo bi da bude nastavak početno postavljene dileme o nespoznatljivoj prirodi čovekovog života. Medjutim, valjana zamisao kao da se neprekidno otima autoru kome stoga u lakoj igri kombinovanja ljubavnih životnih priča, izmiče snažnija potreba za metafizičkim utemeljenjem. Literarno i intertekstualno uporište koje Radojković traži u citatima preuzetim iz brojnih dela, do kraja bi trebalo da raskol izmedju vidljivog i nevidljivog sveta, koga je čovek retko svestan, produbi, potkrepi i uzglobi u celinu sa većim konotativnim potencijalima, ali se intertekstualni nivo bez valjanog razloga iscrpljuje u mnoštvu pomenutih autora, naslova, koncepata, umesto da se fokusira isključivo ona koja bi mogla ostvariti čvrstu celinu. Kao ključna poglavlja bi se morala razmotriti ipak dva koja, verovatno nehotično, zauzimaju centralnu poziciju u romanu: Prvo je naslovljeno po studiji ruskog postmoderniste Mihaela Epštajna, Filozofija tela, o smislu i ulozi tela i telesnosti i u potpunosti bi moglo podržati osnovnu nit romana oslonjenu na neosvešćene sile telesnog, erotskog, duboko zapretenog magijskim i onostranim silama koje još od antičkih mitova o bogu Bahusu, svečanostima održavanim uz orgijastičko ludilo, preko Euripidovih Bahatkinja, renesansog ludizma jednog Bokača, pa sve do Markiza de Sada i Žorža Bataja. Iako naslov bilo kog Batajevog dela ovde izostaje, njegova misao o povezanosti erotskog i htonskog, mističnog, nečistih sila, nasilja, smrti i zla, kao i erotizmu kao jedinoj potvrdi života u smrti bi svakako mogla da na pravi način zaokruži ovaj roman. Nažalost, posle Filozofije tela, naslov narednog poglavlja nije Batajev Erotizam, već nepoznati naslov, Poslednji obredi, što pripada romanu jednog islandskog autora koji ispisuje bestseler avanturu fantastičko-mistične podloge u krimi ključu.
Taj gotovo paradigmatični raspored odabranih citata ukazuje na to da se ovoga puta Radojkoviću na klackalici izmedju višedimenzionalnog učitavanja tradicije i jednostavnosti čitljivog možda i nevoljno izmakao pogodak u centar.
Jasmina Vrbavac