U Aleksandriji, Egiptu, najjuznijoj tacki grcke dijaspore rodjen je 29. aprila 1863. godine Konstantin P. Kavafi, pjesnik koji je svojim stihovima stekao svjetsku reputaciju i smatra se jednim od najznacajnijih poeta 20. vijeka. Okoncao je zivot u rodnom mjestu, na 70. rodjendan. Za zivota K. Kavafija, znalo se jedva za stotinak njegovih pjesama, da bi se u skorije vrijeme ta cifra konacno zaustavila na broju 154.
Kavafi pripada rijetkim knjizevnim stvaraocima koji su iza sebe ostavili tako malo po obimu, ali ogromno po znacaju pjesnicko djelo! Neke od njegovih pjesama kao sto su ôGradö, ôItakaö, ôOcekujuci varvareö, ôZidoviö, spadaju u vrh svjetskog pjesnistva. Danas, nesto vise od 70 godina od smrti i 140 od njegovog rodjenja, podsjeticemo na zivot i djelo ovog velikana koji za zivota nije objavio nijednu zbirku poezije. Od aprila do oktobra ove godine, u Solunu, Atini, Aleksandriji i Istanbulu odrzavaju se prigodne svecanosti, knjizevne veceri, serije konferencija, tri izlozbe u njegovu cast!
Kavafijevi roditelji, porijeklom iz Carigrada, imali su devetoro djece od kojih je Konstantin bio najmladje. NJegov otac, Petar, napustio je Carigrad jos kao mladic da bi se pridruzio bratu u Engleskoj. U Londonu su osnovali firmu ôCavafy Brothersö koja se godinama bavila uvozom egipatskog pamuka. Godine 1849. Petar je posjetio Carigrad i tu je upoznao 14-godisnju Harikliju, kcerku trgovca dijamantima, sa kojom ce se ubrzo i vjencati. Godinu dana kasnije, u Engleskoj, rodice im se prvi sin, najstariji Konstantinov brat. Porodica se 1855. godine seli u Aleksandriju. Petar umire 1870, ostavljajuci porodicu u siromastvu, a Hariklija sa svojih sedam sinova se seli u Englesku, da bi se poslije kraceg vremena opet vratili u Aleksandriju.
Sedam godina, koliko je Konstantin Kavafi kao djecak proveo u Engleskoj bile su veoma znacajne za njegov intelektualni razvoj i sticanje poetskog senzibiliteta.
Odusevljavala su ga djela Sekspira i O. Vajlda, a pohadjao je Hermis Liceum, skolu u koju su odlazila uglavnom djeca grckih doseljenika. Tri godine zivota Kavafi je proveo i u Carigradu (1882-1885.) sa majkom i dva brata. Bili su to dani bijede, oskudice i neudobnosti. Pjesme je pisao na engleskom, francuskom i grckom jeziku. Razmisljao je i o tome da otpocne karijeru politicara ili novinara, ali je bio obeshrabren, jer nikada nije zavrsio prava. Po ponovnom dolasku u Aleksandriju 1885, postao je dopisnik novina ôTelegraphosö, a ujedno je radio i na egipatskoj berzi, kao asistent svom bratu Aristidisu. Sa 29 godina Kavafi se zaposljava kao sluzbenik u sluzbi za navodnjavanje pri Ministarstvu javnih poslova.
U penziju odlazi 1922. godine i nastavlja da zivi u Aleksandriji, sve do 1933. godine kada umire od posljedica kancera grla. List ôTahidromosö donio je sjutradan nekrolog: ô...Sa utjesnim osjecajem, da predajes svoje djelo besmrtnosti, otpozdravljaju ti prijatelji i obozavaoci, Konstantine Kavafisu, u ovom posljednjem casu, ubijedjeni da ce svijetli oblak helenske misli primiti tvoju dusu u Jelisijum, da bi je sjedinio sa svojom besmrtnom cjelinom...ö
Iako za zivota nije objavio nijednu zbirku poezije, Kavafi je pjesme pojedinacno stampao na odvojenim listovima u malom broju primjeraka. NJih bi zatim spajao u cikluse i dijelio prijateljima i svakom ko bi mu pisao i trazio ih. Neke od pjesama su objavljene po casopisima onog vremena. Poslije Kavafijeve smrti izasle su ôSabrane pjesmeö, kojima su kasnije dodate ôOdbaceneö, ôSkriveneö i ôNedovrseneö pjesme, kao i jedan tom proze.
U poznim godinama, Kavafi je znao da kaze za sebe da je ôpjesnik staroga kovaö, uporedjujuci se sa Anatolom Fransom, koji je napisao sjajna djela tek poslije 45. godine. Stvarao je sporo i dugo, ali nasuprot stvaranju, priznanje je doslo brzo. Godine 1911, poslije smrti svojih najblizih, on ostaje sam i potpuno odbacuje sve svoje ranije pjesme (osim nekoliko koje je preradio), cak im odrice i svoje autorstvo, govoreci da je te godine zaista postao ôKavafisö. Tokom narednih godina, sve do smrti, nastaju najznacajnije njegove pjesme, koje su usle u antologije sirom svijeta. Godisnje je pisao po sedamdesetak pjesama, da bi na kraju zadrzavao svega tri-cetiri a ostale je unistavao.
Kavafi je pjesnik ciji se stihovi najmanje gube prevodjenjem, on je pjesnik tragedije, poraza, straha i razocarenja. NJegov pjesnicki jezik je mjesavina tadasnjeg knjizevnog, ucenog jezika (katarevuse), svakodnevnog narodnog jezika (dimotike) i dijalekta kojim je govorila grcka zajednica u okruzenju u Aleksandriji. U osnovi svih Kavafijevih pjesama nalazi se l sjecanje. On je pjesnik starosti. Bilo da su u pitanju licna iskustva, istorijske cinjenice, pseudoistorijske licnosti i dogadjaji, on im uvijek pristupa kao necem sto je proslo i sto se nanovo ozivljava u pjesmi. Pozornica njegovih pjesama, skoro uvijek je l grad: Aleksandrija, anticki, a najrjedje neki savremeni grad.
Vujica Ognjenovic