01.02.06
Branko Ćupurdija, Porodica kolonista u Bajmoku 1945-1948
Glasnik Etnografskog instituta SANU
Studija Porodica kolonista u Bajmoku 1945-1948. predstavlja rezultat istraživanja tri postavljena zadatka:
1. da se prikaže proces naseljavanja Bajmoka; 2. da se prikažu najvažniji izvori za proučavanje porodice kolonista, pod čim se podrazumeva njena privredna, nacionalna, verska i ideološka osnova, zatim predvojenost i deoba porodice i tip preseljene porodice; 3. da se prikažu najvažniji zbirni dokumenti o porodici kolonista i na taj način ukaže na mogućnosti etnografskog čitanja arhivske građe.
Autor ističe da je kolonizacija stanovništva planirana na četiri kalendarske godine, a zapravo je trajala oko dve godine i devet meseci. Kolonizacija je bila najintenzivnija u poslednjoj dekadi 1945. i prvoj dekadi 1946. godine. Zapravo, započela je onda kada je privremena Narodna skupština DF Jugoslavije donela Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji 23. avgusta 1945. godine. Kolonizacija stanovništva po ovom zakonu regulisana je posebnim uredbama.
U periodu 1945-1948. godine u Bajmok je preseljeno 359 porodica iz Hrvatske, 2 iz Bosne i Hercegovine i 2 iz Makedonije. Sa teritorije Hrvatske preseljavalo se stanovništvo iz Drežnice, Dubrava, Vrbovskog i okoline (mesta: Sela, Grabrk, Milani, Tuk, Radočaj i Močila), Jasenka, Gomirja, okoline Ogulina (mesta: Brestovac, Oklinak, Tounj). Ovo preseljavanje, koje je inicirala tadašnja vlast, obuhvatilo je uglavnom porodice iz Drežnice, a mnogo manje iz drugih pomenutih mesta.
„Obećana zemlja“ za neke koloniste nije bila ono što su oni zamišljali i od nje očekivali, pa su se ubrzo po kolonizaciji počeli vraćati u stari kraj. Prema istraživanju autora studije, prva dva meseca bila su presudna u prilagođavanju naseljenika novostvorenim uslovima života.
U novom kraju kolonisti su dobijali kuću sa okućnicom, uključujući i baštu, određeni „kvotu“ zemlje, vinograd, hranu, odeću, pokućstvo i dr., a sve u skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi. Svako veće pomeranje stanovništva iz kraja gde su rođeni i odrasli u novo i nepoznato iziskuje povećani napor organizatora da se sve odvija po u napred određenom planu. Prema mišljenju onih koji su organizovali kolonizaciju o kojoj je ovde reč, ona je obavljena uspešno. Kao što autor ističe za proučavanje porodica kolonista koje su naselile Bajmok u periodu od 1945. do 1948. od značaja su: 1. molbe i rešenja za kolonizaciju; 2. različiti zbirni spiskovi kolonista; 3. pojedinačna dokumenta koja se odnose na ovu temu.
Autor smatra da su najznačajnije molbe za kolonizaciju koje su zainteresovani pojedinci upućivali Ministarstvu DF Jugoslavije sa sedištem u Beogradu, kao i odgovori ovog Ministarstva podnosiocima molbi. Podaci upisani u formulare, na osnovu kojih je kolonizacija i odobravana, pružaju temeljni sinhronijski presek, čime se otvara mogućnost sagledavanja porodice kolonista na osnovu mnogih pokazatelja. Ako se sve to posmatra, prema rečima autora, „sa aspekta ljudi koji su napustili stari kraj i naselili se u novi kraj, ovaj izvor je kolektivno pamćenje i kulturni dokaz, koji su oni stvorili zajedno sa državnom administracijom, koja ga je zatim, po službenoj dužnosti, prenela u njihov novi zavičaj. On je dokaz vlastitog, individualnog, porodičnog i regionalnog porekla i postojanja svakog naseljenika ponaosob“.
Od pojedinačnih zbirnih spiskova treba pomenuti Spisak kolonista za katastarsku opštinu Bajmok, koji je značajan za proučavanje dinamike u strukturi porodice, predvojenosti porodice i delovanja globalnih društvenih uslova na porodicu.
U skladu sa izvorima, u radu se akcenat stavlja na privrednu, nacionalnu, versku i ideološku osnovu porodice, predvojenost i deobu porodice.
Naseljenici u Bajmoku su dobrim delom zadržali način privređivanja kraja iz koga su došli. Najvažnije delatnosti ostale su zemljoradnja i stočarastvo, ali su se sada razlikovale u organizacionom i tehnološkom vidu. Obrađivanje zemlje i štalsko stočarstvo biće još dugo osnovno zanimanje većine kolonista.
Aktuelno pitanje stvaranja seljačkih radnih zadruga postavljeno je i u slučaju kolonista. Većina stanovnika Bajmoka im je pristupila, te se i veći deo obradivog zemljišta našao u okviru zadruga. Učešće kolonista u ovim zadrugama proizilazilo je iz partijske i državne orijentacije ondašnjeg jugoslovenskog društva. Krajem pedesetih godina (nakon ukidanja zakona o zemljoradničkim zadrugama), a naročito posle šezdesetih godina prošlog veka, počinje povećano zapošljavanje izvan seoskog poseda.
U korišćenoj arhivskoj građi ima malo podataka o nacionalnom sastavu porodica, tako da ona ne može biti jedini i osnovni izvor za proučavanje ovog pitanja. Na osnovu popisa prezimena porodica i pojedinaca može se zaključiti da je stanovništvo iz Drežnice i Dubrave (najveći broj kolonista Bajmoka došlo je iz ovih mesta) bilo pretežno srpske nacionalnosti, dok je pripadnika hrvatske nacionalnosti bilo malo.
Kao što je poznato, srpske porodice preseljene u Bajmok su pravoslavne, a hrvatske, bunjevačke i romske su katoličke vere. Katoličko stanovništvo poreklom je iz različitih mesta Gorskog kotara, a po doseljavanju u Bajmok, u kome je postojala katolička crkva, moglo je nesmetano da nastavi ispoljavanje vere.
Srpsko stanovništvo živelo je u starom kraju u skladu sa svojom verom, a verski rituali su upražnjavani u crkvama u Drežnici, Jasenku, Dubravama, Ogulinu i manastiru Gomirje. U crkvu se u starom kraju išlo radi krštavanja dece, venčavanja mladenaca i o većim crkvenim praznicima (Božiću, Uskrsu, Maloj Gospojini i dr.). Sveštenik je bar jednom godišnje zalazio u svaku kuću.
Pravoslavno stanovništvo je po preseljenju zadovoljavalo svoje verske potrebe u pravoslavnoj crkvi u mestu Pačir, 8 kilometara udaljenog od Bajmoka. Prvih godina kolonisti su učestvovali u proslavi crkvene slave (Petrovdan) u Pačiru.
Posle zakona o agrarnoj reformi menja se i odnos države prema crkvi što se odrazilo na verski život stanovništva i način upražnjavanja običaja i proslavljanja verskih praznika. Običaji bivaju zabranjivani tako da se i verski život stanovnika Bajmoka, ali i drugih mesta, svodi na najmanju moguću meru. Od kraja osamdesetih godina prošlog veka počelo se slobodnije gledati na veru. U poslednjoj deceniji 20. veka u Bajmoku je izgrađena Srpska pravoslavna crkva Svetog Georgija, i zahvaljujući tome pravoslavno stanovništvo dobilo je priliku za puniji verski život.
Pravo na kolonizaciju imali su prvenstveno borci partizanskih odreda i članovi njihovih porodica, što je bilo regulisano članom 16. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Prema ovom zakonu pravo prvenstva u dodeli zemlje imali su zemljoradnici koji su bili bez nje ili sa nedovoljno obradive zemlje, pre svih borci partizanskih odreda, invalidi NOR-a, porodice i siročad izginulih boraca narodnooslobodilačkog rata, kao i žrtve i porodice žrtava fašističkog terora. Poznato je da je stanovništvo Gorskog kotara masovno učestvovalo u partizanskim odredima, pa otuda i njihovo pravo na posleratnu kolonizaciju.
Osim što izvori dopuštaju osvetljavanje šire društvene osnove na kojoj počiva porodica, na osnovu nekih od njih moguće je i bliže sagledavanje ovih porodica iznutra, tj. međusobnih odnosa u samoj porodici.
U molbama za preseljenje navodi se broj članova porodice, broj doseljenih na dan popisa, broj onih koji su se naselili, ali i onih koji se nisu naselili (razlog njihovog izostanka), kao i ukupan broj članova porodice na osnovu koga se dodeljuje kuća, okućnica i zemlja.
Manji broj doseljenih u odnosu na spisak prijavljenih u starom zavičaju svedoči, pored ostalog, o teškoćama sa kojima se doseljeničke porodice susreću u svom životu, kao i o delimičnom rasulu svojih članova, što ukazuje, makar i na privremenu, predvojenost porodice. Okupljanje i stabilizacija ovih porodica bila je teža u odnosu na one porodice koje nisu imale nekih porodičnih problema.
Istovremeno sa preseljavanjem porodica tekao je i proces spajanja i deobe pojedinih porodica. Na osnovu arhivskih primera ne može se jasno odrediti tip kućne zajednice u slučajevima kada se tražila deoba, jer nisu jasno naznačene srodničke veze njihovih članova. Na osnovu zabeleženih primera stiče se utisak da je državna administracija dozirala proces deobe porodice. Glavni razlog je najverovatnije bio ograničen broj kuća za dodelu novim vlasnicima, koji je Komisija imala na raspolaganju.
Jednu grupu izvora za proučavanje porodice kolonista čine pojedinačna dokumenta u kojima se nalaze podaci o predvojenosti i deobi porodice, kao i nekim osobitostima kolonizovanih porodica. Tako se, na primer, u njima govori i o netipičnom ponašanju novih naseljenika, odnosno o ponašanju koje odudara od uobičajenih normi po kojima se vršila kolonizacija.
U „zemlji kolonizacije“ nisu se svi pojednako snalazili. Najteže je bilo porodicama koje su bile sastavljene samo od dece, ili od dece i jednog od roditelja (najčešće su to bile majke sa decom). Da bi se ove porodice mogle izdražavati, često su izdavale deo kuće u zakup.
Prvih posleratnih godina oskudica se osećala i pritiskala je sve slojeve društva, uprkos naporima države da se situacija poboljša. Tako se kod kolonista Bajmoka osećala oskudica hrane, odeće, obuće, pokućstva, poljoprivrednih mašina i novca. Porodice često nisu bile u stanju da obrade dobijenu zemlju, jer nisu imale sredstva za to. Pojačana oskudica će se osećati sve do kraja pedesetih i početka šezdesetih godina prošlog veka, kada se situacija donekle menja otvaranjem industrijskih pogona, što će omogućiti zapošljavanje, pa je samim tim i materijalni status porodica bitno popravljen.
Primeri zabeleženi u dokumentima ukazuju da su brojne i nagle društvene promene dovele do toga da se istanji i raspe ljudska osnova prvobitne porodice, koja je mlađim članovima porodice služila kao okrilje iz koga su se otiskivali u život. Kao što je već pomenuto, u Bajmoku je naseljeno 359 domaćinstava sa 2040 članova. Najmanje domaćinstvo imalo je jednog, a najveća po 15, ali i 16 članova. Značajno je napomenuti da je opšta tendencija bila da se stanovništvo ženi i udaje unutar vlastitog sela, regije, vere i nacije, ali je došlo i do sklapanja manjeg broja etnički mešovitih brakova. Najviše brakova je sklopljeno unutar drežničkih domaćinstava. Mnogi od ovih brakova trajali su i po pedeset i više godina, a neki traju i danas, znači više od šest decenija.
U Bajmoku su najizraženije bile zadružne porodice. Neke porodične zadruge podelile su se odmah po preseljenju. Deoba zadruga, osim što je bila potreba njenih članova, bila je i neminovan proces. Međutim, manje porodične zadruge nastaviće da postoje i nakon završene agrarne reforme i kolonizacije. Najčešće je oženjeni sin nastavljao da živi sa roditeljima, bar dok ne izgradi novu kuću i preseli se. Poneke od ovih zadruga postoje i danas.
***
Pitanje kolonizacije stanovništva u Vojvodini nekako je ostalo izvan šireg interesovanja istraživača, pa i etnologa. Iz tog razloga, svaki rad koji se time bavi od velikog je značaja za popunjavanje praznina u sagledavanju određene problematike pojedinih regija i oblasti.
Proučavanje porodice kolonista u prvim godinama posle Drugog svetskog rata značajno je ne samo za etnološku nauku. Autor ove studije, prof. dr Branko Ćupurdija, prateći naseljavanje stanovnika u selu Bajmok na severu Bačke, sagledava i šire društvene fenomene, koji su posledica planskih migracija, kao i adaptacije kolonista u novim i potpuno drugačijim uslovima za život u odnosu na ranije mesto boravka – Gorski kotar u sadašnjoj Republici Hrvatskoj.
U ovu svrhu autor pretežno koristi arhivske izvore, koji se u etnološkim radovima relativno malo koriste. Takođe, od značaja je i trud autora da proveri arhivske podatake u razgovoru sa učesnicima kolonizacije u Bajmoku, ali i onih koji nisu učestvovali u kolonizaciji već su ostali u Hrvatskoj, pre svega u Drežnici, mestu iz kojeg je bilo najviše iseljenika.
Studija Porodica kolonista u Bajmoku 1945-1948, je dobra polazna osnova ne samo za proučavanje društvenih i kulturnih promena nastalih kao posledica kolonizacije, već i za proučavanje drugih mesta koja su bila zahvaćena preseljavanjem stanovništva.
Milina Ivanović-Barišić