BERMONDSI
Ovo nije običan dan.
Berni mi sipa veliku kriglu i stavlja pred mene. Gleda me, zbunjenog, mlitavog, psećeg lica, ali vidi da nisam za ćaskanje. Došao sam, pet minuta nakon otvaranja, na mali tihi sastanak s kriglom od pola litra. Vidi moju crnu kravatu, iako je od pogreba prošlo četiri dana. Pružam mu peticu, on je nosi do kase i vraća mi kusur. Spušta novčiće, s naročitom pažnjom, gledajući me, na šank pored moje krigle.
„Neće biti isto, je l" da?“, kaže odmahujući glavom i gleda niz šank, ka slobodnim mestima. „Neće biti isto.“
Ja kažem: „Još ćeš ti čuti za njega.“
On kaže: „Još ću šta?“
Srčem penu s piva. „Rekoh, još ćeš ti čuti za njega.“
Mršti se, češe obraz, gleda me. „Naravski, Rej“, kaže i odmiče se niz šank.
Nisam hteo da ispadne šala.
Ispijam dva-tri santima piva i palim pljugu. Osim mene tu je još troje-četvoro ranoranilaca, a pab ne izgleda baš najbolje. Hladno je, miriše na sredstvo za čišćenje, ima previše praznog prostora. Kroz prozor ulazi snop sunčevog svetla prepun trunčica. Navodi misli na crkvu.
Sedim tu, gledam stari sat gore iznad šanka. Tomas Sleteri, časovničar, Sautvark. Boce su poređane jedna uz drugu kao cevi orgulja.
Sledeći stiže Leni. On ne nosi crnu kravatu, on uopšte ne nosi kravatu. Na brzinu baca okce kako sam obučen i obojica osetimo da smo promašili.
„Ja ću, Leni“, kažem. „Veliku kriglu?“
On kaže: „Grom iz vedra neba.“
Berni nam prilazi. „Nova satnica, je l"?“
„"Jutro“, kaže Leni.
„Daj Leniju veliku“, kažem.
„Sad smo u penziji, je l" da, Leni?“, kaže Berni.
„Već je vreme, zar ne, Bern? Nismo k"o ovaj ovde Rej, gospodar svog vremena. Potreban sam trgovini voćem i povrćem.“
„Ali ne danas, a?“, kaže Berni.
Berni puni kriglu i odlazi do kase.
„Nisi mu rek"o?“, kaže Leni gledajući Bernija.
„Nisam“, kažem gledajući svoje pivo, a onda Lenija.
Leni podiže obrvu. Lice mu izgleda grubo i pocrvenelo. Uvek je takvo, kao da će mu izaći modrice. Cima okovratnik, bez kravate je.
„Grom iz vedra neba“, kaže. „A Emi ne dolazi? Mislim, nije se predomislila?“
„Ne“, kažem ja. „Samo mi, rek"o bi". Najuži krug.“
„Njen rođeni muž“, kaže on.
Uzima svoju kriglu ali ne počinje da pije, kao da danas drugačija pravila važe čak i za pijenje piva.
„Idemo kod Vika?“, pita on.
„Ne, Vik dolazi ovamo“, kažem ja.
On klima glavom, podiže kriglu, odjednom zastaje, na pola puta do usta. Obrva mu se diže još više.
Kažem: „Vik dolazi ovamo. S Džekom. Pij, Leni.“
Vik stiže oko pet minuta kasnije. Nosi crnu kravatu, ali to se i očekivalo, s obzirom na to da je pogrebnik, i da stiže pravo iz svog zavoda. Ali nije u punoj opremi. Na sebi ima mantil od jelenske kože, a iz džepa mu viri pljosnata kapa, kao da pokušava da kaže kako je on samo jedan od nas, ovo nije zvanična prilika, ovo je drugo.
„"Jutro“, kaže.
Pitao sam se šta će doneti sa sobom. Kao i Leni, rekao bih. Zamišljao sam kao da će Vik otvoriti vrata paba i umarširati unutra, sav svečan, noseći mali hrastov kovčeg okovan mesingom. Ali on ispod miške nosi samo običnu smeđu kartonsku kutiju, otprilike petnaest sa petnaest, visoku tridesetak centimetara. Izgleda kao neko ko je svratio u radnju i kupio kutiju pločica za kupatilo.
Smešta se na stolicu pored Lenija, spušta kutiju na šank i otkopčava mantil.
„Hladno napolju“, kaže.
„Je l" to to?“, pita Leni, gledajući. „To je to?“
„Jeste“, kaže Vik. „Őta pijemo?“
„Őta je unutra?“, pita Leni.
„Őta misliš?“, kaže Vik.
Okreće kutiju tako da vidimo belu karticu pričvršćenu lepljivom trakom za jednu stranu. Na njoj su datum, broj i ime: DÄEK ARTUR DODS.
Leni kaže: „Mislim, nije valjda on u kutiji, je l"?“
Vik u odgovor podiže kutiju i palcem otvara preklop na vrhu. „Ja ću viski“, kaže. „Mislim da je danas dan za viski.“
Poseže u kutiju i polako izvlači plastičnu posudu. Izgleda kao velika tegla za instant kafu, ima na vrhu isti poklopac s navojem. Ali nije od stakla, nego od bronzane, bledo sjajne plastike. Na poklopcu ima još jedna nalepnica.
„Evo“, kaže Vik i pruža teglu Leniju.
Leni je uzima, nesigurno, kao da nije spreman da je prihvati ali ne može da je ne uzme, kao da je prvo trebalo da opere ruke. Čini se da se nije pripremio za njenu težinu. Sedi na svojoj barskoj stolici, drži posudu, ne zna šta da kaže, ali računam da misli isto što i ja. Da li je sve to samo Džek ili se Džek pomešao s ostacima nekih drugih, nekih koji su sređeni pre i nekih koji su sređeni posle. Znači, Leni možda drži nešto Džeka i nešto žene nekog drugog tipa, na primer. A ako ovo jeste Džek, da li je zaista sav unutra ili je tu samo ono što je moglo da stane, pošto je bio vrlo krupan momak.
On kaže: „Čini se nemoguće, je l" da?“ Onda mi pruža teglu, sve nekako menjajući raspoloženje, kao da je ovo nekakva igra. Pogodi težinu.
„Teško“, kaže.
„Čvrsto pakovanje“, kaže Vik.
Računam da ja ne bih ispunio teglu pošto sam sitan. Pretpostavljam da ne bi išlo da odvrnemo poklopac.
Vraćam teglu Leniju. Leni je vraća Viku.
Vik kaže: „Dokle je Berni stigao?“
Vik je četvrtast, čvrst i sposoban momak, od onih koji protrljaju šake kad nešto započinju. Ruke su mu uvek čiste. Gleda me držeći teglu kao da mi je upravo predao poklon. Utešno je znati da je pogrebnik tvoj drugar. Mora da je i Džeku to bila uteha. Utešno je znati da će te tvoj drugar izložiti i spakovati u sanduk i obaviti sve što je neophodno. Bolje nam je zato da Vik potraje.
Mora da je za Džeka bila uteha što je njegova radnja, Dods i sin, porodična mesara, odmah preko puta Vikove, sa voštanim cvećem, komadima mermera i anđelom pognute glave u izlogu. Taker i sinovi, pogrebne usluge. Uteha i podsticaj, sve se nekako uklapalo, s obzirom na mrtve životinje u jednoj radnji i ljudske leševe u drugoj.
Možda zato Džek nikad nije hteo da se preseli.
12.04.03 Politika
Novi bestseleri
"Gospoda i dame" naziv je romana Terija Praceta, pisca koji samo naizgled piše za decu, a ustvari svojom pricom o disksvetu stavlja na velike muke starije citaoce, uvijajuci u "oblandu" sva njihova dosadašnja znanja. Izdavacka kuca "Laguna" sa velikom upornošcu objavljuje dela Terija Praceta, i "Gospoda i dame" koji su nedavno štampani predstavljaju dvadeseto Pracetovo delo na srpskom jeziku (prevod Aleksandar Milajic).
Poznati pisac ciji se romani prodaju u milionima primeraka, vratio se seriji o disksvetu, baki Vedervaks i vilenjacima, uz patuljke, carobnjake, trolove... Praceta treba citati sa mnogo pažnje, i doživeti ga prenosno. Tome bi se i on radovao.
Za delo "Poslednja tura" Grejem Svift je 1996. dobio Bukerovu nagradu za najbolji roman godine, a prema njemu je snimljen i film, sa Bobom Hoskinsom, Dejvidom Hemingsom, Helen Miren i Majklom Kejnom. Radnja je u neku ruku neobicna, ali su glavni junaci poput svih nas, "obicni ljudi" koje muce uobicajeni problemi: odnosi sa roditeljima, sa bracnim drugom, sa prijateljima. A sve pocinje tako što se cetiri muškarca nalaze kako bi ispunila želju svog preminulog prijatelja da rasprše njegov pepeo u more. Uspomene naviru, ali u tom secanju nema sladunjavosti, vec samo blagosti i iskrenosti. Knjigu je za "Lagunu" preveo vec prekaljeni mladi prevodilac Nenad Dropulic, a isti izdavac objavio je i "Snove o zabranjenom vocu" Fatime Mernisi, u prevodu Maje Kaluderovic.
Pre zemljotresa
Ovaj roman nosi podnaslov "Price o detinjstvu u haremu" i u njemu marokanska književnica, poznata kao angažovan pisac u islamskom svetu (profesor sociologije, predaje na Univerzitetu u Rabatu) govori o danima svoje rane mladosti koje je provela u haremu u Fezu. Rec je o dokumentu ali "upakovanom" u beletristicko ruho, a harem nije od onih koji su cvetali u vreme muslimanskih dinastija, vec je porodicni, u kojem postoje vidljivi i nevidljivi zidovi što održavaju tradiciju, ne dajuci modernom da prodre u strogo cuvano porodicno jezgro.
"Laguna" je objavila i hit "Pre zemljotresa" Suzane Džons, koji sadrži i krimi, i ljubavnu pricu. Istovremeno, otkriva lepote Dalekog istoka – japansku kulturu, iz perspektive devojke koja dolazi sa Zapada, i uklapa se u novi život. Roman je preveo Alksandar Milajic..
"Tajfun" je roman – novela Džozefa Konrada koji su objavili "Stubovi kulture" (prevod Aleksandar Vidakovic) u drugom kolu svoje biblioteke "Stubovi", "rezervisanoj" za klasike strane i domace i književnosti. Konrad, koji je imao zavidnu pomorsku karijeru i "oplovio atlantska i pacificka mora", u "Tajfunu" kroz napore posade da sacuvaju svoju ladu koja u olujnom nevremenu više lici na orahovu ljusku, prica zapravo o snazi prirode i covekovoj borbi sa njom.
Ljubav u kampu
Grcku savremenu spisateljicu Katerine Piperopulu našim citaocima predstavlja "Plato" romanom "U potrazi za Euridikom", koji je sa grckog prevela Aleksandra V. Jovanovic. Knjiga varira mit ciji su junaci Orfej i Euridika, ali kroz pricu o dve devojke koje se bave muzikom i cije ce prijateljstvo biti stavljeno na probu kada se postavi pitanje ljubavi.
"Graficki atelje Dereta" objavio je u novoj biblioteci "In" roman Barbare Delinski "Žena u škripcu" (prevod sa engleskog Milan ?uric). Ova knjiga, veliki hit u Americi, u sebi sadrži sve elemente onoga što citaoci navikli na ovu vrstu bestselera i ocekuju: zaplet, prijateljstvo, i "isceljujucu moc" ljubavi.
"Zograf" iz Niša štampao je ovih dana roman "Ljubav u Kairu", drugi roman iz severnoafricke trilogije Isidore Bjelice. Ono što su recenzenti napisali sasvim je dovoljno da zaintrigira sve koji vole Bjelicinu prozu: "Ljubav u Kairu", kažu, otkriva tajni i šokantan ljubavni i špijunski život Jovana Ducica u poslanstvu u Kairu". A Isidora Bjelica, koja je i na naslovnoj stranici knjige, u napomeni dodaje da su likovi u "Ljubavi u Kairu" stvarni, a ne izmišljeni. Osim toga, svaka slicnost sa imenovanim je, kaže autorka, namerna i apsolutna, a razlicitost cista omaška pisca. Na citaocu je da se uveri šta je, dakle, istina a šta omaška.
A. Cvijić