Potkožne tetovaže

u u fokusu siromašni, izbjeglice, zatočenici, silovane žene, Cigani, Židovi, rudari i drugi radnici, i bilo tko od one Isusove „najmanje braće“ (…)

Erijevi jezgroviti iskazi o ljudima i drugim životinjama, o biljkama i drugim bićima, o drugim stvarima i pojavama, te o cijeloj pozornici života koju zovemo prirodom, osmišljavaju, ispunjavaju smislom ono što se već odavno obesmislilo, pa se kao tehnički termin koristi u nedomišljenim znanstvenim raspravama i ideološkim prepucavanjima, a to je svetost života. Taj pojam neizbježno je religiozno ili čak kršćanski obojen. Ali Eriju, slutim, ta konotacija nije odbojna, jer – iako je nevjernik – nije indiferentan ni prema religiji, ni prema kršćanstvu. (…)

Stoga, parafrazirajući naslov njegova djela Ti, moj, Eriju danas možemo punih usta i nabubrelog srca reći: Ti, naš. A to se može reći samo onome tko je shvatio i životom posvjedočio staru mudrost humanizma: možeš postati i netko drugi, i još nešto možeš postati, i još nečiji možeš postati, a da ne prestaneš biti ono što si bio prije toga, ono što jesi. Tako je Eri De Luka – ako sasvim sažmemo njegovu biografiju – Talijan i talijanski pisac, ali naš talijanski pisac i naš Talijan: naš čovjek – il nostro uomo. A to potvrđuje i njegova poezija, njegove i naše Potkožne tetovaže, više nego ikakvi pasoši i drugi dokumenti koje se može krivotvoriti.

(iz pogovora Hrvoja Jurića)