Priče o pesmama - 45 obrtaja

05.11.07

Poznati muzičar Dejan Cukić je više od četvrt vijeka, uporedo sa muzičkom, gradio i karijeru novinara i publiciste posvećenog otkrivanju zanimljivosti iz rok istorije. Kao plod decenijskog istraživanja zanimljivosti iz rok istorije nastala je Cukićeva knjiga "45 obrtaja - Priče o pesmama" koju je nedavno objavila "Laguna". To je autorski izbor najboljih djela nekih od najpoznatijih svjetskih muzičara koji su radili i stvarali u prošlom vijeku. Među koricama ove knjige našli su se Robert Džonson, Bili Holidej, Frenk Sinatra, Elvis Prisli, Bob Dilan, Hendriks, "Bitlsi", "Enimalsi", "Dorsi", "Rolingstonsi", "Aerosmit", "Metalika", "Nirvana", "Rejdiohed"... Iz Cukićeve knjige čitaoci mogu saznati pozadinu nastanka pjesama poput: "Hey Joe", "Light My Fire", "My Way", "Layla", "Bohemian Rhapsody", "Sweet Home Alabama", "Shine On You Crazy Diamond", "Hotel California", "No, Woman, No, Cry", "London Calling", "Smells Like Teen Spirit"... Ukupno 45 rok autora i bendova koji su promijenili muzičku istoriju, a manje poznati detalji iz njihovih biografija, koje nam autor ove knjige iznosi na vidjelo, bacaju sasvim novo svjetlo na njihov život i rad.

O nastanku knjige "45 obrtaja - Priče o pesmama" Dejan Cukić je na početku razgovora za "Vijesti" rekao:
- Ova knjiga nastajala je tokom posljednjih desetak godina kroz moju saradnju sa listom "Politikin zabavnik" i serijal "Priče o pesmama". Već poslije prvih nekoliko nastavaka bilo mi je jasno da će se od tog materijala jednog dana napraviti zanimljiva knjiga. Dijelom zbog moje lijenosti, a dijelom zbog nepovjerenja u izdavače, dočekao sam trenutak da mi se nakupi preko 60 nastavaka kada mi se obratila ozbiljna izdavačka kuća kao što je "Laguna". U životu je najteže baviti se nečim što si nekada davno uradio, pa nijesam za to uvijek imao dovoljno koncentracije. Upravo sam ovog jutra ustanovio da je iz knjige ispala priča o Brusu Springstinu koja je bila jedna od najljepših... ali to je život. Praviš greške, pa ih poslije ispravljaš.

Zanimljiva je, a i istinita Vaša tvrdnja da su sve pjesme Džona Lenona nastale pod uticajem pjesme "Heartbreak Hotel" Elvisa Prislija. Možete li nam to pojasniti?
- To je teorija mog druga Spire, koga sam i citirao u knjizi, a za koju sam našao potvrdu u nekim Lenonovim intervjuima. Mislim da je svakom autoru potrebna nekakva varnica koja u jednom trenutku pokreće njegov kreativni požar. Za Džona je to bio Elvisov "Hotel..."

Vaš izbor najbolje pjesme "Bitlsa" bio je "Love Me Do". Zašto?
- I serijal u "Zabavniku", a i knjiga počinju pričom o "Raskršću" Roberta Džonsona. Na neki način izbor nije bio vođen mojim ličnim ukusom, već sam želio da pišem o pjesmama koje su predstavljale prekretnice u istoriji popularne muzike. "Bitlsi" su samom svojom pojavom predstavljali jedan od najvećih preokreta, ne samo u muzici, već uopšte u razvoju naše civilizacije, pa sam pomislio da je zgodno da se pozabavim njihovom prvom, iako veoma naivnom pjesmom. Uz to, ploča sa "Love Me Do" pojavila se 5. oktobra 1962, pa je pominjanje ovog datuma imalo dodatnu dramatiku 40 godina kasnije. Inače, moje omiljene pjesme, kada su "Bitlsi" u pitanju su više one iz njihove zrelije faze, ali svakako imam ambiciju da jednog dana napišem knjigu koja će se baviti isključivo liverpulskim kvartetom.

Postoji nekoliko "teorija" kako je nastala pjesma "Rolingstonsa" "Sympathy for the devil": pod uticajem okultnog ili pod impresijama Bulgakovljevog romana "Majstor i Margarita" na Mika Džegera. Koja je varijanta po Vama prihvatljivija?
- Jedina istina je da je Džeger taj tekst napisao kada je pročitao "Maestra i Margaritu" Mihaila Bulgakova, inače jedan od mojih najomiljenijih romana svih vremena. Svako drugo tumačenje je obična budalaština. Mik Džeger je bio i ostao jedan fino vaspitan momak iz konzervativne engleske porodice srednje klase. Njegova posvećenost bluzu dovela je do toga da "Stounsi" u svom radu preuzmu mnoge simbole bluz mitologije, a u vrijeme kada su se "takmičili" sa "Bitlsima" i svjesno su išli na sliku o sebi kao "lošim i opasnim" momcima. Ironično je da su, sa druge strane, četvorica probisvijeta radničkog porijekla, iz lučkog grada kao što je Liverpul, koji su se kao tinejdžeri otisnuli u drugu luku, Hamburg, da tamo po sumnjivim striptiz barovima zarađuju novac, ostali upamćeni kao "vječite dobrice".

U okviru priče "Light my Fire" pominjete i mogućnost da Džim Morison nije umro. Odakle potiču ove tvrdnje?
- To je legenda koju potkrepljuju mnoge neprovjerene okolnosti vezane za njegovu smrt. Ipak, iskreno mislim da bi se poslije toliko godina on vjerovatno negdje pojavio da je zaista živ. Ali, legende su uvijek zabavne za čitanje.

U zapadnim zemljama pjesme najpoznatijih svjetskih muzičara mogu se izučavati i na akademskom nivou, mogu se čitati kao prvoklasna poezija. Međutim, kod nas se ova djela još smatraju popularnom kulturom, da ne kažem supkulturom. Vidite li neke pozitivne pomake u godinama koje dolaze?
- Ljudi iz izdavačke kuće "Laguna" su mi prijavili da su sve školske biblioteke sa kojima imaju saradnju naručile primjerak moje knjige. To je dobar znak, zar ne? Mislim da je i kod nas počelo sa više poštovanja da se gleda na stvaralaštvo umjetnika rok generacije. Ponekad su to pomalo nespretne reakcije na šund koji je zavladao muzičkom scenom, i još nedostaju prava analitička štiva, ali nadam se da će i toga biti u budućnosti. Najvažnije je da se umjetnost procjenjuje bez predrasuda i da se ljudima ukaže na vrijednosti istinski nadahnute poezije bez obzira na to u kom kontekstu je ona nastala.

ROK I NAŠ JEZIK

Kada biste radili ovakvu vrstu knjige sa izborom najboljih ex Yu pjesama, koji bi to hitovi bili na prvih 5 mjesta?
- Mislim da bih i takvu knjigu radio vođen istim kriterijumom. Znači, bez obzira na lični ukus, već na važnost koju je neka pjesma imala u određenom trenutku i koliko je odslikavala vrijeme u kome je nastala. Na primjer, nikada nijesam naročito volio pjesmu Bijelog Dugmeta "Ne spavaj mala moja..." ali bi se ona sigurno našla u tom izboru jer je to bilo prvi put da sam čuo kako naš jezik može dobro zvučati u pravom rokenrol ritmu... Ne mogu sada da se obavežem na 5 naslova... ali bila bi i neka od Džonija Štulića sigurno.

VELIKA RASKRSNICA

Na osnovu ličnih digresija koje iznosite povodom mnogih pjesama, stiče se utisak da je Beograd tokom 60-ih i 70-ih, pa i početkom 80-ih, u smislu muzike, zaista bio osobeno mjesto...
- Lične digresije su upravo to - lične. Ja sam odrastao u Beogradu tog vremena i meni je to bilo najzanimljivije mjesto na planeti, jer sam u njemu započeo svoje istraživanje i muzike i svijeta uopšte. Opet, i objektivno, Beograd je bio i ostao, prije svega, jedna velika raskrsnica kroz koju duvaju najrazličitije vrste promaja. U svjetlu ružnih stvari koje su nam se događale tokom posljednjih decenija ljudi su skloni da zaborave sve dobro što smo imali. Ja vjerujem da je dobrota duboko ugrađena u svakog čovjeka i kroz sve što radim pokušavam da ljude koji odaberu da slušaju moju muziku ili čitaju stvari koje pišem uputim da se prisjete sopstvene dobrote.

Vujica OGNJENOVIĆ

25.01.08 Popboks

Nastale kroz kolumnu u Politikinom zabavniku dugogodišnjeg novinara/urednika i radio-voditelja, Instruktora Sporog Ritma, Priče o pesmama su njegova druga prošlogodišnja knjiga, objavljena samo nekoliko meseci pošto je letos namenski izdao The Rolling Stones – uputstvo za upotrebu
Voli, voli me
Znaš da volim te
Uvek ću biti iskren
Zato, molim te, voli me
(The Beatles)
Davne 1977. godine kosmički brod bez posade i kormilara krenuo je na daleki put van šengenskih granica Sunčevog sistema. Uz svu neophodnu logističku opremu, na Voyageru se nalaze – a verovatno se i dan-danas vrte – male zlatne pločice golden records. Pored poruka koje su našim nesvrstanim i vanzemaljskim prijateljima pročitali tadašnji predsednik SAD Džimi Karter i u to vreme sekretar UN, danas upokojeni ratni zločinac Kurt Vajdhajm, na njima su i snimci nekih popularnih pesama.
U društvu dela drugova Baha, Stravinskog, Mocarta, Blajnd Vili Džonsona i Navaho Indijanaca, na pločici se našla i jedna rock’n’roll pesma: Johnny B. Goode, u izvedbi legendarnog druga Čak Berija.
Ova pesma nije našla svoje mesto u nedavno objavljenoj knjizi Dejana Cukića, zborniku članaka originalno objavljenih na stranicama Politikinog zabavnika, časopisa koji, ne bez razloga, decenijama privlači publiku od sedam do 77 godina.
Priče o pesmama (skraćeno P.O.P.) su – da odmah kažemo nestrpljivim čitaocima – odlična literatura.
OK, ako ne oblepite korice samolepljivom trakom, knjiga neće preživeti ni trećinu od četrdeset pet čitanja, a da se totalno ne raskupusa. Čuvajte je ljubomorno. Nemojte nikom da je posuđujete.
Ali od raskupusane dijagnoze, koja verovatno ima svoje ekonomsko pokriće, pate skoro sva izdanja beogradske izdavačke kuće Laguna.
Tokom 10 godina u rubrici po čijem imenu je i knjiga Dejana Cukića dobila ime objavljeno je 60 kratkih priča o najpopularnijim vokalno-instrumentalnim pop i rock hitovima 20. veka.
Osim kratkih biografskih crtica i detalja vezanih za diskografiju, karijeru, tekstopisce i kompozitore, autor se većim delom fokusirao na same pesme. Vreme i okolnosti u kojima su one nastale i izvođene u nekim slučajevima su odigrali izvesnu ulogu. Neke od njih su nadživele i svoje autore.

Iako to po svoj prilici nije bila početna namera autora, 45 izdvojenih priča neočekivano zaokružuju kompaktnu celinu. Kroz prizmu nekad najvažnijeg a danas skoro u potpunosti potisnutog i izumrlog formata dobili smo instant-istoriju hit-lista, single ploča, ali i cele jedne epohe pop muzike.
Mnoge od opisanih pesama poznaju i deca rođena dugo posle njihovog objavljivanja. Hitovi kao što su Moja generacija (The Who), Stvarno me imaš (The Kinks), Dim nad vodom (Deep Purple) ili Ljubav će nas razdvojiti (Joy Division) u više su se navrata pentrali na vrhove top-lista. Pri tome, ni po interpretaciji ni po produkciji nimalo nisu odudarale od najsvežijih hitova.
U Cukićevom obraćanju publici preovlađuju lični stav i opušteno-edukativni karakter. Bez ozbiljnije namere da se obračunava s opisanim delima, da traži greške i nedostatke, on se ponekad s ironijom osvrće na "vreme kad je rock bio mlad". Kao primer može da posluži pesma Malena igračica Eltona Džona i njeno oživljavanje u filmu, ili kako to sam Cukić kaže: „Rock’n’roll limunadi Almost Famous". Ali najbolje je da taj deo pročitate sami.
Cukić se uputio na svoje literarno putovanje direktno s crnih izvora, klasika Roberta Džonsona Na raskršću. Sledeća stanica se zvala Čudno voće, tužbalica u nezaboravnoj interpretaciji blues dame Bili Holidej. Dalje se dotakao Džimija Hendriksa (Hej, Džo), Run DMC-ja (delom zaslužni za uspeh Krenite za nama) i Majkla Džeksona (Bili Džin), za koga ipak nije sigurno da li je „mrtav ili beo“. Priča je zaokružena megahitovima Radioheada (Nakaza) i Metallice (Ulazi babaroga), i nešto dužom ali zanimljivom i izdašnom analizom Američke pite Dona Meklina.

Posebnu draž ovog izdanja predstavljaju prevodi i prepevi tekstova pesama. Jedino se na Aerosmithovoj Krenite za nama (Walk This Way), iz razumljivih razloga (pokušajte sami i bez grimasa da prevedete na srpski: "Walk this way, walk this way / Walk this way, talk this way / Just gimme a kiss / Like this!"), autor nije pozabavio ovim teškim i nadasve nezahvalnim poslom. U svakom slučaju, izrazi poput „dušo“, „draga“, „mala“, „o"ladiš“, „zezam”, u ovom kontekstu deluju sveže i životno. Bilo bi lepo i dobro kad bi se domaći rockeri, umesto traganja za metafizikom i sigma-deltom, u obraćanju publici vratili jednostavnim svakodnevnim rečima.
Da ste nekim slučajem u mogućnosti, verovatno biste izdvojili neku pesmu iz knjige Dejana Cukića i umesto Johnny B. Goode, upisali je na zlatnu pločicu sonde Voyager. Ja glasam za sledeću:

„Voleo bih da možeš da plivaš
Kao delfini što plivaju
Iako nas ništa neće zadržati zajedno
Mi ih možemo pobediti,
zauvek“
(Dejvid Bouvi)
Mislim da bi se svidela vanzemaljcima.

Dario Stajić