Razgovori u Parizu

12.05.07

U mojoj knjizi“Crna Gora u Parizu” željela sam da otkrijem te nevjerovatne svjetove, te dramatične lične priče, i da ih približim našem čitaocu, da pokažem to bogatstvo misli koje ti ljudi posjeduju, Obilježi vas ponekad i susret u vozu, a kamoli susret sa onima koji su obilježili svoj vijek

U crnogorskoj publicistici Branka Bogavac je najpoznatiji autor intervjua. Njenih šest knjiga susreta sa najpoznatijim piscima i umjetnicima Evrope pa i svijeta, nekoliko decenija ne silaze sa stubaca ne samo crnogorske, nego i jugoslovenske štampe. Dugo vremena živi u Parizu odakle prenosi poruke ličnosti koje su obilježile dvadeseti vijek. Ovih dana se u izdanju "Pobjede" pojavila njena najnovija knjiga susreta i razgovora sa crnogorskim umjetnicima pod zanimljivim naslovom “Crna Gora u Parizu”.

Vašu novu knjigu “Crna Gora u Parizu” čine intervjui sa slikarima. Šta ste nastojali otkriti kroz razgovore sa tim ljudima, gdje su korijeni tih vaših traganja?
- Oni koji rade intervjue znaju da je to veoma delikatan dio publicistike. U mojoj novoj knjizi “Crna Gora u Parizu” ta delikatnost nije bila samo u formi i strukturi intervjua, nego i u činjenici da se putem intervjua predstavi Crna Gora u glavnom gradu jedne velike i prijateljske zemlje- Parizu. Razgovarala sam zato ne samo sa umjetnicima koji su svoje slikarstvo i svoj život vezali za ovaj grad, ovu prijestonicu svjetske umjetnosti, nego sam razgovarala i sa onim crnogorskim umjetnicima čije su izložbe u svome domenu bile ogledalo zavičaja, a koji nijesu živjeli ovdje. Znamo da je Pariz igrao važnu ulogu u umjetničkim karijerama Petra Lubarde, Rista Stijovića, Mila Milunovića, Mirka Kujačića, Uroša Toškovića i, već pedeset godina, Dada Đurića. Za Pariz se vezala i nova generacija naših umjetnika: Šobajić, Nikčević, Vešović, Papović, Dedić, Karadžić, Glamočak, Kovačević, Popović i Saičić. Svi su oni glasonoše jedne male, ali značajne zemlje i kulture. Sjećate li se šta je za Španiju značilo da u Parizu ima jednog Pikasa, Dalija i Miroa!
Šta sam nastojala otkriti ovim razgovorima? Svaki čovjek je svijet za sebe. A kada se radi o umjetniku, onda je to sasvim specifičan svijet u koji treba prodirati polako, delikatno, iz više razloga. Izučavanjem, a razgovor je i vrsta izučavanja na licu mjesta, toga svijeta prodiremo u jedno veliko duhovno bogatstsvo koje i ne slutimo. Umjetnici su osjetljiva bića, a zato su i umjetnici, kroz svoje djelo oni iznose svoj život, svoj pogled na svijet, svoje muke i svoje radosti, svoja otkrića i svoja osjećanja. Željela sam da otkrijem te nevjerovatne svjetove, te bajke i te dramatične lične priče, i da ih približim našem čitaocu, da pokažem to bogatstvo misli koje ti ljudi posjeduju, a koje mi ne vidimo u svakodnevnom opštenju sa njima. Beogradska kritičarka Gordana Majstorović, govoreći o mojim intervjuima, napisala je: “Brankini intervjui su kao mali romani”. Mogu mirne duše reći da je svaki ovaj razgovor sa našim slikarima vrsta priče ili malog romana, vrsta iskrene ispovijesti koja plijeni dušu i obogaćuje čitaoca. Nema ništa zanimljivije od čovjeka i njegovog života. Moj intervjuerski rad je, u stvari, otkrivanje umjetnika kroz njegovo djelo. Korijeni mojih traganja upravo idu odatle, a ono što sam nastojala otkriti je zapravo specifičnost jedne (moje) zemlje, estetike i etike njene umjetnosti. “Crna Gora u Parizu” je refleks moje višedecenijske nostalgije za izgubljenim zavičajem, budući da sam svoj život vezala za ovu lijepu i kulturnu, pa ipak tuđu zemlju, kako se to u nas kaže.

Zašto najveća imena? Zašto najveći izazovi?
- Ako bismo promijenili redoslijed riječi u Vašem pitanju, dobili bismo pravi odgovor: izazov je veći što je ime veće- velika imena zahtijevaju i veliki trud, neku vrstu alpinističkog uspinjanja, osvajanja visokih planinskih vrhova. Kao što se alpinista polako penje po liticama uz velike napore, da bi osvojio najviši vrh, tako publicista polako osvaja veliki um izučavanjem njegovog djela i na taj način mu se se približava, usvaja ga, nastoji da ga shvati. Kada je to postigao može sa njim da vodi razgovor na ravnoj nozi.
U ovoj knjizi se, naravno, ne nalaze samo najveća imena. Izazovi, takođe značajni, nalaze se i u onim imenima koje još nije ovjenčala slava. Njihovi svjetovi, u njihovom spontanom iskazu, su takođe čudni, zagonetni, neponovljivi... Koliko li tek ima u svim njihovim odgovorima ljubavi za tu znamenitu, gordu i prelijepu Crnu Goru! Ona nije samo lajtmotiv njihove umjetnosti, nego i njihovog života! (Evo kako to Filo koji je sve svoje djelo stvorio u Beogradu, izražava: « Inspiraciju, tu nerazumnu snagu koja poziva ka djelu, često sam nalazio u motivima moje Crne Gore. Kamen, more i horizonti nad njima...Slikajući imaginarnost koja potiče iz te male zemlje na obali Jadranskog mora, čini mi se da sam veoma rano došao do sopstvenog izraza...” )

Slikari nijesu jedini s kojima ste razgovarali. Tu su filozofi, književnici, režiseri... Da li ti razgovori, otisci našeg vremena, ali i skice njihovih života, ostavljaju trajne tragove u Vama?
- Široka je lepeza imena sa kojima sam se sretala: od dobitnika Nobelove nagrade do poznatih slikara, muzičara, režisera, glumaca i pjesnika... Kako ti susreti djeluju na mene? Kao opojno piće. Pred susretom sa značajnim stvaraocem ispunjava me veliko uzbuđenje, a pri rastanku sam ushićena duhovnim bogatstvom koje ispunjava moj život smislom. Tada se osjećam kao da imam krila. Obilježi vas ponekad i susret u vozu, a kamoli susret sa onima koji su obilježili svoj vijek! Mogla bih dugo da Vam pričam o susretima sa Gorbačovom, Paradžanovim, Sioranom... Vjerujem stoga da je utisak o jednom umjetniku kompletan tek onda kada se uzme u obzir i ono što je on sam rekao o sebi i svom djelu. Da nije tog uvjerenja, vjerovatno se ne bih bavila ovim poslom.

Vjerujete li da ste se uspjeli tim ljudima približiti...?
- Bilo je toliko zanimljivih susreta! Toliko prijateljstava! Kad sagovornik vidi u kojoj mjeri poznajete njegovo djelo, njemu je prijatno, nema podozrenja ili nepovjerenja, opusti se, i sam rado učestvuje u razmjeni mišljenja. Margerit Diras me lično pozvala telefonom da provjeri ko sam i da li zaslužujem susret sa njom i mi smo se već telefonom sprijateljile, ona me je pozvala da joj dođem kući. Kada sam Miloša Česlava srela ponovo poslije dugo godina i počela da se predstavljam, on me je prekinuo:” Gospođo, odlično se sjećam našeg susreta u tom i tom hotelu...” Milan Kundera i njegova žena Vjera pozivali su me na ručak. Ručala sam i sa Joneskom, a doručkovala sa Borhesom! Koliko puta sam bila na večeri kod Alena Boskea vodeći mu naše slikare! Prevela sam jednu zbirku njegovih pjesama. Koliko puta sam bila kod Sjorana, Kloda Simona, Natali Sarot ili Nikole Brebana, najvećeg živog rumunskog pisca, koji me je puno puta pozivao kući i bio moj gost. Bila sam gost u kući Bele Ahmaduljine u Moskvi, u Pasternakovoj kući, gost u Montrealu kod kanadskih pisaca; gost u Rumuniji, gost u Italiji... I tako redom.
I kako da takvi susreti ne ostave tragove !

Sve što se pojavljuje u novinama nije uvijek novinarstvo

U čemu je ključ dobrog intervjua? Kako učiniti da on izađe iz omeđenosti publicistike? Kako ga dovesti u ravan vrijednog literarnog štiva ?
- Ja intervjue objavljujem skoro trideset godina. Imam, od rane mladosti, ogromnu radoznalost za umjetnost u cjelini. Čitajući knjige i gledajući slike, slušajući muziku i gledajući glumce na sceni, ili filmu, shvatila sam, sasvim intuitivno, da iza djela ima nešto skriveno ne samo u njegovom stvaraocu, nego i u samom djelu. Ključ dobrog intervjua je, vjerovatno, u potrazi za tim ključem. Moji intervjui su bazirani na tome, pitanje je samo da li to uvijek dopre do pravog čitaoca. Kroz razgovor nastojim da stignem u onaj kutak u čovjeku u koji ni pisac ni umjetnik još nije zavirio i da mu dam priliku da on sam u tom trenutku otkrije nešto novo u sebi i svom djelu. To je možda ono najdragocjenije u jednom intervjuu- navesti sagovornika da pronađe nešto sasvim neočekivano, neotkriveno, autentično na šta do tada nije mislio. Ako se pažljivije iščitaju ti intervjui, vidjeće se da su mi intervjuisani rekli i ono što nikome drugome nijesu rekli. Ponekad i ono što se ne nalazi u njihovom djelu.
Da bi intervju dostigao neku literarnu vrijednost mislim da je neophodno odlično izučiti djelo sagovornika i kroz pitanje mu dati priliku da se izražava kao kad piše svoje literarno djelo. Publicistika je na granici literature, ali savremena literatura ima toliko elemenata publicistike, čak i roman, da o kritici i ne govorim. Oni koji su pisali o mojim knjigama intervjua, istakli su da su one neophodan priručnik za izučavaoce umjetnosti i književnosti. Da nema literarnog štiva i literarnog nivoa u njima, one to posigurno ne bi mogle da budu. Dodaću i to da intervju ima nekoliko modela : novinarski, publicistički i literarni. U nas, kad se govori o intervjuu, obično se misli na onaj novinarski, a zaboravlja se da sve ono što se objavljuje u novinama, nije uvijek novinartsvo.

Ključ za Dadovu magičnu kutiju

Jezdimir Radenović je napisao : “Ako je Gete imao Ekermana, Dado je imao Branku...”Laskaju li Vam takve ocjene?
- Radenović je prije svega takozvani idealni čitalac, i sve što kaženegdje ima svoje uporište. Ne laska mi on poredeći me sa Ekermanom. On govori o nečemu što je u jednom drugom tekstu napisao da su nam otišli u vječnost toliki značajni ljudi, a niko se ne sjeti da porazgovara sa njima o enigmi njihovog stvaranja, o vijeku u kojem su živjeli. U razvijenim kulturama kao što je Francuska, postoji more knjiga razgovora sa svim značajnim savremenicima. "Galimar" je objavio knjigu razgovora sa velikim filozofom Sioranom koji je tako rijetko, i tako teško, davao intervjue, pa ipak je ovaj veliki izdavač itekako držao do toga da se uz njegova sabrana djela pojavi i ova knjiga intervjua u koju je uvršten, reći ču to bez ikakve lažne skromnosti, i moj intervju. I naš Dado je takođe hermetična ličnost. Otvara se teško pred ljudima, zagonetan je i na slikama, a za intervjue ga i nije briga. Prije mene mogao je da ima intervju u najvećim francuskim listovima i časopisima. Ne znam danas ni sama kako sam onda, tek na početku moga rada, uspjela da nađem put prema njemu, ključ za njegovu magičnu kutiju, ali je on preda mnom otvorio tu kutiju i rekao ono po čemu će se pamtiti. Radenović zna da je moj razgovor s Dadom bio prvi ne samo u nas, nego i u Francuskoj. To, ta činjenica da sam uspjela da učinim da Dado progovori i da to dopre do ljudi, do zajedničke nam Crne Gore, to me čini srećnom.

Vlatko Simunović