Srpski lavirint i crnogorski minotaur

14.01.04

U izdanju Srpske književne zadruge nedavno je objavljena knjiga eseja "Srpski lavirint i crnogorski Minotaur" Milutina Mićovića, pesnika i prozaiste iz Nikšića. U ovom polemičnom delu Mićović ironično ukazuje na trenutnu društvenu i kulturnu situaciju u Crnoj Gori u kojoj se sve više zaoštravaju polemike o crnogorstvu, odnosno srpstvu.

Koristeći se grčkim mitom, Mićović pokušava da pažnju čitalaca usmeri na vešto manipulisanje istorijskim istinama i da upozori na nedopustivi odnos prema njima.

U razgovoru za naš list, pisac "Srpskog lavirinta i crnogorskog Minotaura" objašnjava, između ostalog, i razloge zbog kojih je napisao ovo delo.

- U Vašoj knjizi govorite o imenu roda i jezika. Kako kao pesnik gledate na taj problem?

– Na rođenom, srpskom jeziku, istkano je naše sjećanje do praizvora. Taj jezik obasjava naše lice, i lice naroda – koliko je on u stanju da se obnavlja iznutra.

Što su vremena crnja i stihijnija, i narod i pojedinci pozvani su da pokrenu dublje oslonce i da rode življe riječi.

Globalni Niko

- Raspravljate o "crnogorskom faktoru" i "srpstvu". Tema nije nova. Koliko je anahrona u vremenu globalizacije?

– Dok su u prirodnom stanju, i crnogorstvo i srpstvo normalno protiču duhovnim krvotokom Crnogoraca, blagotvorno, stvaralački prožimajući se. Za te riječi, ali još više za Onu koja je iznad obe, živio je prost narod kroz vjekove, i posebno, njegovi najrodniji izdanci. Međutim, same za sebe, bez onih univerzalnih oslonaca (čojstva i čovještva), i crnogorstvo i srpstvo su ništa, ili, još gore – motka u rukama spekulanata i političara.

Srpstvo je, dakle, nosilo crnogorstvo, a crnogorstvo je protkalo srpstvo. To se tkanje ne može rasjeći, pa da svako, kako nas nagovaraju, dobije svoj pokrivač. Kad bi ispod te sjekire svako dobio svoje, tražili bi svoju glavu, ali je više ne bi mogli naći. A svoj guber bio bi taman svoj pokrov.

Globalizacija, u njenoj boljoj (više teorijskoj) varijanti, podrazumijeva očuvanje onog univerzalnog i temeljnog na kojem stoji i pojedinac i poseban narod. Ali, globalizacija ima i drugu stranu i praktičniju upotrebu. Iza lijepih riječi zna da otvori velika usta koja mali pojedinci i narodi, posebno ako su laki na lake riječi i ako su malo ustrašeni, mogu da zamišljaju kao neko novo nebo i nove zvijezde. I da im krenu izmišljati i pjevati pjesme, razbijajući strah. Dok ne postanu globalni Niko, srećni što su se riješili svojih lokalnih nesporazuma.

- Gde je u svemu tome kultura, vera, tradicija, književnost, pitaju se i Vaše kolege pisci...

– Pisci su zaduženi da čuvaju ono što im je predato u riječima. A riječi i vjera čuvaju se ako se ponovo rađaju kroz nas. Ako se nanovo ne rađamo, oslijepiće u nama naše nasleđe, i same riječi našeg jezika postaće nam tuđe. Pisci žive samo kroz to stvaralačko obnavljanje. I naše nasleđe se samo daje onima koji se obnavljaju s temelja koji mi ne možemo izmisliti. Unaprijed smo zaduženi i obilježeni, ali nam niko unaprijed nije uzeo slobodu, ni izbrisao trag pečata.

Simbolička moć

- Povezali ste antički mit i savremenu politiku jednog uskog kruga u Crnoj Gori. Da li je ironija ostala kao jedina odbrana?

– Metafora lavirinta je široko poznata i dosta je korišćena u literaturi, ali metafora Minotaura (podzemnog bića s glavom bika i trupom čovjeka, koje guta one koji se zagube u lavirintu, ili mu se prinose na žrtvu) manje je poznata i mnogo manje korišćena. A, lavirint, po poznatoj starogrčkoj (kritskoj) priči, ne postoji bez Minotaura. Taj mit je, u stvari, jedna univerzalna antropološka metafora, koju moderni svijet ubrzano aktualizuje, šireći bezizlazni lavirint, ispod kojeg narasta podzemni, gutajući zaborav, gladna usta Minotaura.

Simbolička moć i semantička adekvatnost ovog kompleksnog i jednostavnog mita učinila mi se podesnom da razotkrije duhovnu traumu kojom je opterećena savremena Crna Gora.

Poznata je nova ideologija političkog i kulturnog establišmenta Crne Gore koja svim silama pokušava da stvori novu Crnu Goru i Crnogorce, oslobođene od stvarnog duhovnog i kulturnog pamćenja. I da deset vjekova postojanja unazad predstavi kao srpsku kulturnu i duhovnu okupaciju. Po njima, poslije deset vjekova, novi Crnogorci su se dosjetili ko su bili (dohvativši se onoga oslonca od prije no su bili!). A svi koji su gradili autentični lik Crnogoraca, i stajali na svom kamenu, posebno veliki Petrovići – živjeli su u zabludi da su bili odnekuda Srbi. Sad sve to treba, radikalnom hemijom, ili politikom, ili, nepostojećim duhovnim i kulturnim sjećanjem, oprati i istjerati, da bi se dobili čisti Crnogorci.

Ti Crnogorci se doista ponašaju kao da su u ustima Minotaura koji im kasapi mozak (pamćenje), ali ih to ništa ne boli, jer su se prethodno opili novom ideologijom i državnom moći. Zagubljenost u lavirintu, bez Arijadninog konca, proglašavaju novootkrivenim izlazom, a put u ništa putem u sticanje zaboravljene slobode.

Dakle, ironija na djelu, u samom životu, proizvela je ironiju u tekstu i dala mu svojevrsno, često i crno nadahnuće. Ironijom je jedino i moguće rasvjetliti takve naume, naslikati iznutra ljude koji su se uhvatili u to naopako kolo. Pa, kako se kaže – da se i u jadu nasmijemo.

A. Cvijić