Prodor u srce sakraliziranog zločina

sagledavano iz rakursa moje profesije, neupitno se može primijeniti zamjedba Marka Thompsona koji je, u osvrtu na knjigu Nasilje kao generativna sila Maxa Bergholza, ustanovio kako je nasilje na Balkanu previše opisano, a premalo objašnjeno, a gotovo je isti slučaj i s, recimo to uopćeno, teologijom. Kritika religijskih struktura utopljenih u salamuru etnonacionalizma u postjugoslavenskom kontekstu poprilično je obimna i u mnogome je ozbiljna, no ipak ono što čitavom tom korpusu nedostaje jest jedna konkretna znanstvena profilacija, koja bi imala kako jasne kriterije tako i dostatno kapaciteta za adekvatnu i konstruktivnu obradu malformacija nastalih intenziviranjem odnosa između etnonacionalnog i religijskog aspekta.
Za to pak teologija, premda po svemu prioritetna, nije dostatna, jer pristup neophodno mora biti interdisciplinarnog karaktera, te uključiti mnoga povijesna, politička, društvena, sociološka, etnološka, antropološka, kulturološka, umjetnička te i na druga istraživanja kako bi se uspjela sklopiti jedna čvrsta i adekvatna konstrukcija, koja je u stanju prodrijeti mnogo dalje od samih reperkusija sakralizacije etnonacionalističkih narativa kao direktne posljedice nekritičkog prihvaćanja agendi etnički orijentiranih politika od strane određenih religijskih krugova.
U tom je smislu rukopis, koji je pred vama, svojevrsni nastavak diskursa koji sam s tom namjerom i na tom, znanstveno podrobnijem, nivou započeo već svojom prvom knjigom, dok ovom taj isti diskurs širim, produbljujući ga. Prodor o kojem je ovdje riječ, naime, ponire u samo srce dotične problematike, te razlaže na proste faktore fenomen etnoreligijantstva unutar srpskog pravoslavnog i hrvatskog katoličkog korpusa, ulazeći u nutrinu tog zastranjenog vida za- jedništva, s jasnom namjerom da ga posve dokine.