Strahote podzemlja

10.12.14 e-novine.com

U perspektivi današnje književnosti koja se kreće u sasvim drugačijem pravcu, uveren sam pogrešnom sa časnim izuzecima, „Strahote podzemlja“ deluju toliko sveže i novo poput mlade osobe u staračkom domu. Jezička lucidnost, politička beskompromisnost i putenost koja zrači životom na fonu onoga što se dešava sada u literaturi deluju gotovo nestvarno. Zbog toga se ne treba pitati zašto danas „Strahote podzemlja“ nego kako to da ovaj tekst, zajedno sa „Ljudskim slabostima“ i drugim tekstovima generacije „Vidika“ i vojvođanskih neoavangardista, nije u školskoj lektiri
Uvek postoji strah u ovoj našoj palanačkoj književnosti da knjige traju kratko, uprkos onoj latinskoj o prolaznosti glasa i trajanju zapisanog. S povećanom produkcijom koja broji stotine i stotine naslova godišnje, to i ne treba da iznenađuje, većina ih zaista ne traje ni dok se osuši štamparski lepak. Umetnost je bezvremena, a s druge strane dešava se da vreme nekim knjigama oduzme snagu. Posebno je to tačno za parodiju i satiru, žanrove koji u mnogome zavise od okolnosti svog nastajanja, odnosno o referencama na trenutak. Međutim, uprkos floskuli naglašavam: velika književnost, kvalitetna literatura nikada ne gubi na važnosti i aktuelnosti.
Izdavačka produkcija Levog krila jednim svojim delom bavi se i ponovnim stavljanjem u žižu knjiga koje su nepravedno zaboravljene ili zapostavljene. Nakon velemajstorskih Ljudskih slabosti Predraga Čudića, ove godine je došao red na roman Strahote podzemlja Vujice Rešina Tucića. Originalno objavljen 1991, a pisan od 1970. do 1980. godine, pred čitaoce koji se s njim danas susreću neminovno se postavlja pitanje koliko je tekst aktuelan, odnosno da li je moguće sve ono što je u njemu kontekstualizovano, doživeti sa intenzitetom njegovih prvobitnih čitalaca, odnosno onih kojima je bio namenjen. Već u ovom pitanju koje se tiče današnje estetičke recepcije nalazi se zamka. Naime, roman je objavljen desetak godina nakon što je završen, što, s obzirom na tematiku kojom se bavi i prirodom kritike koja je upućena tadašnjem društveno-političkom sistemu, i nije čudno. Da se pojavio krajem sedamdesetih sasvim izvesno bi svom autoru doneo neprilike. Radi se, dakle, o povesti koja veoma ozbiljno, isključivo kroz humor, kritikuje ondašnju Jugoslaviju i sve njene protivrečnosti, a posebno se poigrava sa tipom ljudi koji su kasnije postali popularni zahvaljujući Kovačevićevom Balkanskom špijunu. Jer Panta Rhei nije ništa drugo do duhovni otac braće Čvorović, iako roman Vujice Rešina Tucića zahvata neuporedivo šire od dramskog teksta.
Pomenutu the bigger picture omogućuje mu jedna vrsta detabuizacije seksualnosti koju roman neprekidno vrši. Njegova rableovska razgiranost koja se vrti oko seksualnog čina u svim njegovim varijantama, oblicima i mogućnostima, ne zazirući ni od homoseksualizma koji se, suprotno duhu vremena, ne nipodaštava, omogućava mu da se pozicionira sa obe strane principa zadovoljstva, odnosno da kroz gotovo pornografizaciju Pantine i Leposavine ljubavi progovori o prirodi njihove društvene uloge. Tako se seksualni činovi pretvaraju u travestiju društvenih uloga, odnosno delanja-u-društvu. Pantina i Leposavina prenaglašena seksualnost svedoči o njihovim gotovo karikaturalnim likovima, njega kao super-heroja u maseratiju sa opancima, a nje kao device-pretvorene-u-pohotnicu.
Dodatnu intervenciju Vujica Rešin Tucić vrši u jeziku koji je takođe upregnut u svrhu karikaturalnog raskrinkavanja društvenih praksi. Njegovo rimovanje koje narativ pretvara gotovo u roman u stihovima, banalizacija svake emotivnosti koja se vrši nasilnom/humornom i izvitoperenom jezičkom upotrebom – sve to stoji u neprekidnoj funkciji detronizacije koja je preko potrebna da bi od teksta načinila uvijeno, a opet ogoljeno oruđe kritike. Književnost, kako to ističe Đorđe Krajišnik uOslobođenju, ne mora nužno da se bavi visokoparnošću i patosom da bi bila smrtno ozbiljna, štaviše. U slučaju Strahota podzemlja ozbiljnost je maskirana u jeziku koji tvori stvarnost, tačnije neprekidno podseća na sopstvenu autoreferencijalnost, na svoje poreklo. Ona je u konstantnoj mimikriji jer heroj je u stvari zlikovac, a zlikovac mogući heroj, ali čitaoci tako nešto i očekuju, odnosno ne bi mogli ni da prihvate drugačiju situaciju. Konačno, mogući pravi heroj romana je Pantin arhineprijatelj – Paja Jugoslavija, dvopolni biseksualac možda je jedina alegorijska figura u čitavom tekstu koja na kraju uspeva da probudi večno-žensko, Leposavu sa dva pištolja, spremnu na sve, odnosno geteovski princip spasenja koji u romanu deluje ideološko-politički, a ne lično-etički.
Ono što tekst karekteriše i daje mu odista van-, tačnije, svevremensku dimenziju jeste neprekidna autoironizacija uloge pisca/intelektualca u društvu. S jedne strane ide neprekidna poruga bivšim šezdesetosmašima i liberalima koji su morali predstavljati prilično razočaranje, ali, s druge, ne smemo zaboraviti da je piscu i intelektualcu mesto upravo sa njima. Interesantno je primetiti da i Ljudske slabosti i Strahote podzemlja u stvari nastaju kao reakcija na studentski revolt ’68, čije odjeke u jugoslovenskoj književnosti tek treba pronaći i istražiti. Konačno, veoma dobro svestan svoje vojvođanske sekcije, tačnije svog avangardnog nasleđa, Vujica Rešin Tucić se neprekidno podsmeva najpre sebi, a tek zatim i svima ostalima, uključujući tu i birokratizaciju društva, novonastali konzumerizam, ili sve veće ekonomske razlike između društvenih slojeva u tadašnjoj, a bogami i sadašnjoj Jugoslaviji, odnosno onog što je od nje nastalo. Ipak, umetnik mora biti spreman da se nađe negde između Pante Rheija, osvedočenog protivnika intelektualaca i Paje Jugoslavije, mutanta nastalog ukrštanjem intelektualca i radnika.
U perspektivi današnje književnosti koja se kreće u sasvim drugačijem pravcu, uveren sam pogrešnom sa časnim izuzecima, Strahote podzemlja deluju toliko sveže i novo poput mlade osobe u staračkom domu. Jezička lucidnost, politička beskompromisnost i putenost koja zrači životom na fonu onoga što se dešava sada u literaturi deluju gotovo nestvarno. Zbog toga se ne treba pitati zašto danas Strahote podzemlja nego kako to da ovaj tekst, zajedno sa Ljudskim slabostima i drugim tekstovima generacije Vidika i vojvođanskih neoavangardista, nije u školskoj lektiri. Odgovor na to je veoma jednostavan. Palanka se plaši i smeha i seksa.
Vladimir Arsenić

06.12.14 e-novine.com

Pisci, čini se, ponekad književnost nastoje shvatiti i doživjeti sasvim lagodno, bez onih sudbonosnih velikih tema, bez lomova nakon kojih ništa nije isto, prevelikih očekivanja i vjerovanja da baš ta knjiga može promijeniti svijet iz temelja

Ne mislimo, dakako, da pisci pišu da bi sve pobrojano zadovoljili, ali se neminovno doima da je književnost, ovako kako je pozicionirana, često predimenzionirana u svojim mogućnostima i značajima. Jasno, smrt jednog djeteta negdje u bespućima svijeta bila bi bez te književnosti sasvim obesmišljena, sve patnje čovječanstva, sve tamne strane povijesti ostale bi na nivou istoriografske zabilješke, mita, anegdote. Književnost je, dakako, tu da propita svijet, da zarovi ispod svih pokrova, da raskopa grobnice, da ponovo rasječe još nezarasle rane, da pusti zlu krv da isteče.

Lakrdija

No, ipak, trebamo li književnost, kao takvu, u toj mjeri ozbiljno shvatati, trviti se oko nje, kinjiti, podmetati, falsificirati, optuživati, zazivati muze, kršiti ruke u polutami sobe pokušavajući, pod stresom i pritiskom, da istisnemo, isklešemo onu rečenicu koja vrijedi, koja ima svoj kvalitet, ritam, koja nešto, u moru besmislenih rečenica, stvarno znači? Trebamo, nužno ju je shvatati ozbiljno. Ali još ozbiljnije moramo od nje praviti lakrdiju. Onog trenutka kad književnost ostane bez lakrdije, bez potrebe da se razobliče sve okoštalosti, sve stalnosti i ukorijenjenosti, nema ni nje same. Književnost koja ostane bez satire i izvrtanja svijeta i same književnosti naglavice, mrtva je, jalova i opasna. Takva književnost starozavjetno će prijetiti, optuživati, suditi, zapadati u ideološke tlapnje i kanonske zatvore.

Takva književnost, bez titranja smijeha i parodiranja svih svetinja društveno-političko-intelektualnih, svih bogobojažljivosti, ostaće samo dosadna matrica na koju će svoju teorijsku aparaturu tupiti akademska književna pofesura. Takva je književnost, na koncu, idealna za sva iskrivljenja, ona kao takva može veoma lako postati oružje nacionalizama, staljinizama i glupologije. Što praktično znači da književnost sa tim bremenom odumire kao stanje duha, kao disciplina koja omogućava da se sve sagleda iz rašomonstva, iz daljine, iz visine, iz perspektive oslobođene stega. Zamislite, stoga, kakva bi to književnost bila i koliko smo daleko od nje danas? Jasno je da književnost uvijek nađe put kojim će se osloboditi, ali ona danas i ovdje, u mnogome, tavori opterećena ograničenjima koja su proizišla iz procesa čiji je cilj bio od književnosti napraviti sredstvo za sticanje lične koristi određenih grupacija. One su, te grupacije, nastojale da književnost drže kao svoj ekskluzivitet, omeđen i jasno izdefinisan. Nasreću, književnost ima kožu kao riba, često se praćne i izmigolji. Upravo tu je spašavaju satira, parodija, lakrdijanje od svih definitivnosti koje se razumiju kao jedini mogući način shvatanja književnosti.

Tu dolazimo do onih pisaca sa početka teksta, to su oni književnici koji nastoje u književnoj preozbiljnosti napraviti pukotinu. Ne da bi je kao konstrukt razorili, već da bi je očuvali od padanja u jednoumnost i zarobljeništvo. To su, recimo, Nušić i Domanović. Zamislite samo užas književnosti kod nas bez prisustva duha ova dva majstora. Bez Dange ili Vođe, bez Političkog života i smrti. Bilo bi moguće stvarati, ali stiješnjeno, ubitačno, u memli, u buđi, u nekom klasicističkom maniru, ala Lukijan Mušicki.

Knjiga "Strahote podzemlja"- koju je izdavačka kuća Levo krilo izdala ponovo, nakon njenog davnašnjeg izdanja iz 1991. - Vujice Rešina Tucića višestruko je dragocjeno književno ostvarenje. Bez obzira na to što je prisutna ta vremenska distanca od njenog prvog objavljivanja do našeg danas, ova knjiga u potpunosti je aktuelno i vrijedno djelo. Najprije, Vujica Rešin Tucić bio je majstor menipeje, a sama menipeja, u Rešin Tucićevoj parodijskoj upotrebi, savršeno je sredstvo kojim se književnost, ali i sve društveno-političke animalije i anomalije mogu do grotesknosti razobličiti. Knjiga "Strahote podzemlja" uz knjigu Predraga Čudića "Ljudske slabosti" (koju je takođe reaktueliziralo Levo krilo) spada u red najživljih književnih ostvarenja nastalih u tom žanru kod nas. Naravno, ne bismo ove dvije knjige smjeli žanrovski stijesniti, jer one imaju mnogo širi književni značaj, ali ih radi lakšeg kontekstualiziranja moramo smjestiti u jednu kuću. Jer one i jesu jedna kuća, istina, na dvije vode. Panta Rhei, junak Rešin Tucićev, i Vaskrsije Mudić, junak Čudićev, takoreći, od dva su brata djeca. S razlikom što je Panta čovjek od akcije, a Vaskrsije zgubidan koji obesmišljava iz svoje sobe život sam.

Knjiga "Strahote podzemlja" parodijska je slika društva gledana kroz oči glavnog junaka Panta Rheia. Panta je zapravo beogradski superjunak.

Nešto kao Batman; koji gradom juri noću, spašavajući pošten svijet od zlih intelektualaca koji teroriziraju svojim provokatorskim manirima svakoga koga stignu. U jednom takvom trenutku spašavajući ženečanstvo i čovječanstvo Panta upoznaje svoju vjernu ljubu Leposavu. Od tog trenutka, nema kraja skaradnom i razuzdanom životu ovog čuvara pravde. Panta beogradskim ulicama stavlja sol na rep svim podrivajućim intelektualnim budalašima, svim tim ćelavcima koji umjesto da kao svaki pošten radnik daju sve od sebe da se unaprijedi naš upravni socijalizam, šire lažne vijesti. Proizvode paniku, i svojim biltenom "Vlast nam cedi mast” nastoje poljuljati ugled političara. Onih koji sa kalemegdanskih brdašcadi dvogledom gledaju i vode narod u bolju budućnost. Panta iznimno voli te političare, a intelektualce kao štetočine prezire. Njegova parola je: "Neprijatelje treba tući dok su vrući." I svesrdno je, osim kad sa Leposavom istražuje čari ljubavnih užitaka, koristi. Razobličava tako Panta strašna intelektualna udruženja koja nastoje uzdrmati poredak, zna im svaki korak, svaku njihovu fintu je spreman prozreti. Nema tog intelektualca koji Pantu može prevariti, žednog preko vode prevesti. Nema. Panta Rhei kad pogleda, krive se beogradske ulice, krive se neboderi. A kad sjedne u svoj maserati, koji ima gumene opanke uz pomoć kojih može skočiti i do šezdeset metara, i pojuri u potjeru za remetiteljima društvenog poretka, sve strepi. Cijeli kosmos, pravda i dobrota svijeta bdiju nad njim.


Panta Rhei, taj nezamjenjivi čuvar mira poštenih građana, i dan-danas je tu. Vidimo ga svaki dan kako projuri u svom maseratiju, sa Leposavom pored, raskrečenom na kožnom sjedalu. Ako ga baš i ne vidimo, onda znamo da je njegov duh prisutan svuda oko nas. Možemo ga namirisati na kilometre. On zna šta se zbiva u Zagrebu, šta u Sarajevu, ko podriva u Skoplju, ko kleveće u Ljubljani. Ima bezbroj imena, i nikad ne znamo, dragi čitaoče, kad će iz mraka izroniti njegov pravednički lik. Zato, ne čitajte, ne slijedite intelektualnu neman, ne zamjerajte se Panti!

Vujica Rešin Tucić samo je djelimično, svojom dovitljivošću, uspio spoznati dio Pantinog života. Iznio nam je, kao u kakvom moćnom stripu, brojne njegove tajne. Ali znao je i Vujica, Panta Rhei nikad ne spava. Niti je ikad potpuno saznatljiv. Sve teče, sve se mijenja. Samo je Panta uvijek u pokretu. Uvijek na oprezu. Skriva se od Bobija-Štapića i zavodi red. Panta Rhei. Panta Rhei, Panta Rhei... zvoni ulicama naših gradova.

Piše: Đorđe Krajišnik