01.06.08
Neko neprekidno prati suflera budimpeštaske opere
Dana Todorović
Dana Todorović je rođena 1977. godine u Beogradu. Završila je studije drame u Londonu, a njen prvi roman sa naslovom „Tragična sudbina Morica Tota“ nedavno je objavila izdavačka kuća „Stubovi kulture“. Prvog junaka romana - Morica Tota neko neprekidno progoni, a drugi junak Tobias Keler nalazi se u Komori „C“, pred pretresnom komisijom, tačnije pred Pravobraniocem koji želi da utvrdi odgovornost i kazni neposlušnost referenta Kelera koji je ne poštujući Nadzornikov pravilnik, na svoju ruku, ne bi li svojevoljno delovao na subjekta Morica Tota, priključio Uređaj za vanredna dejstva za svoju personalnu volju radi slobodnog delovanja i prekršio svetu odredbu iz člana 98a...
Dano, junaci i teme koje možemo pronaći u vašem romanu nešto su sasvim novo i autentično u novoj srpskoj prozi. Verovatno će svaki čitalac kada okrene poslednju stranu postaviti najteže pitanje piscu: otkuda vam jedan takav svet?
Mislim da nije ništa novo niti neobično da autor kroz birokratski sistem kritikuje neke društvene norme ili vrednosti - uzmimo Kafku ili Orvela kao očigledan primer - jer mislim da je to sistem, sa svim svojim složenim konstrukcijama i nerazumljivim frazama, od kojeg je vrlo lako napraviti karikaturu i dovesti ga do apsurda. Deo romana koji se odnosi na Tobiasa Kelera sam dovela do apsurda u tolikoj meri zato što sam želela da čitaocu bude jasno da toj priči treba pridati neko simboličko značenje umesto doslovno. Koliko god ideja koju ste opisali u svom prvom pitanju, koja zapravo spaja dva glavna junaka, delovala konfuzna, zapravo će se, kako radnja odmiče, pokazati kao veoma jednostavno smišljena i taj element apsurda koji sadrži ne bi trebalo da uplaši čitaoca.
U „Tragičnoj sudbini Morica Tota“ ima kafkijanske atmosfere.
U mom romanu, zapravo, postoje dva paralelna narativna toka, dva glavna junaka. Jedna priča smeštena je u Mađarskoj i vrti se oko Morica Tota, suflera u budimpeštanskoj operi. On je u stalnom strahu jer primećuje da ga neprekidno prate. Druga priča nije određena ni mestom a ni vremenski, a njen glavni junak je Tobias Keler, koji u nekoj vrsti sudnice pokušava pred kaznenom komisijom da opravda jedan svoj postupak kojim je uticao na život junaka iz prve priče. Pretpostavljam da bi da «kafkijanska» atmosfera, koju čitaoci primećuju, mogla da se odnosi na obe priče, jer prvu prati određena teskoba i nelagoda progonjenog čoveka, a druga je obeležena birokratskim formalnostima, kao što je to kod Kafke vrlo često slučaj. Mene su oduvek privlačile teme koje sadrže neki element misterije u sebi, koje naginju ka nekom mraku ili intrigi. Mislim da je to za većinu ljudi privlačno za čitanje, i dok sam pisala, stalno sam imala na umu koliko je važno čitaocu držati pažnju. Takođe, htela sam da napišem nešto što bih ja sama volela da čitam, nastojala sam da napišem jednu složenu, a razumljivu priču, jer mi se kao čitaocu čini da se značaj dobre radnje malo potcenjuje u savremenoj literaturi. Verujem da svaka poruka ili ideja može daleko lepše i efektnije da se uklopi u delo kroz pažljivo osmišljenu radnju nego kada to autor otvoreno navodi kroz neku svoju refleksiju.
U vašoj biografiji piše da ste živeli u Njujorku, Indijanopolisu, Detroitu, Pragu, Londonu, Budimpešti... Radnja vašeg romana odvija se u Budimpešti?
Da, priča vezana za Morica Tota je smeštena u Mađarskoj – u Budimpešti i jednom malom gradu, Žambeku. Činjenica da sam živela u Budimpešti i da mi je ta teritorija poznata je verovatno uticalo na to da se opredelim da polovinu svog romana smestim u Mađarsku, ali mi se takođe činilo da ta mračna i pomalo mistična atmosfera romana veoma odgovara Istočnom bloku. Sa druge strane, ovaj roman se bavi temama koje su toliko univerzalne da bi mogao biti smešten i na mnogim drugim lokacijama a da ne izgubi na suštini.
U jednom razgovoru otkrili ste mi da pišete sporo, da dugo radite na rečenici. Da li pišete nešto novo?
Divim se ljudima koji najednom dobiju inspiraciju pa su u stranju da napišu nekoliko desetina stranica dnevno. Ja nisam jedna od onih koji to mogu, već radim veoma sporo i disciplinovano, glancajući svaku rečenicu. Na ovom kratkom romanu sam radila skoro tri godine, a tim tempom ću verovatno raditi i na drugom, za koji su već nikle neke ideje, a čitaoci neka budu ti koji će na kraju da odluče da li se ta moja temeljitost isplati.
Završili ste studije drame u Londonu. Vaš otac je poznati glumac Bora Todorović, uopšte cela familija je glumačka. Da li se bavite glumom?
Kada sam bila dete, želela sam da budem glumica, verovatno smatrajući da mi taj poziv, zbog porodice, po prirodi stvari sleduje. Mislim da osoba od 17 ili 18 godina, koja se opredeljuje za studije, teško može sebe dovoljno dobro da poznaje da bi znala koji je to poziv koji najviše odgovara njenom senzibilitetu ili kroz koji tip posla može dostići svoj pun potencijal. Zato se toliki broj ljudi i bavi poslovima koji se prilično razlikuju od onoga što su studirali, što je i kod mene bio slučaj. Osetivši veliku potrebu da izrazim neka svoja uverenja, u jednom trenutku sam jednostavno shvatila da bih više volela da stvaram sopstveni sadržaj nego da tumačim tuđi, kao što je to često slučaj u glumi. Ono što me je takođe privuklo kod pisanja je to što taj poziv dozvoljava veću dozu samostalnosti nego ostale umetničke forme, jer ako ste spremni da pustite mašti na volju, za ostvarenje cilja su vam jedino potrebni papir, olovka, i nešto discipline.
Mića Vujičić
28.06.08 Danas
Ogovaranje neslobode
Dana Todorović, Tragična sudbina Morica Tota
Vlasništvo nad sopstvenim životom i pitanje slobodne volje naizgled su centralne teme koje, u svom prvom romanu, Tragična sudbina Morica Tota, razvija Dana Todorović. Ovo mučno, nesimpatično, no prilično dobro napisano štivo uklapa se u trend koji se može uočiti u novijoj srpskoj prozi. Kao i roman Tata, Krste Popovskog, o kome je na ovom mestu već bilo reči, i Tragična sudbina... predstavlja pokušaj da se kroz kafkijansko-bulgakovsku paradoksalnu parabolu, progovori o svetu koji autorku/nas okružuje, i da se kroz priču o naizgled udaljenim (bilo fizički, bilo mentalno) likovima i toponimima postave različita pitanja.U romanu postoje dve paralelne priče koje se odigravaju na dve odvojene metafizičke ravni - jedna je odlomak iz života Morica Tota, a druga se tiče Tobiasa Kelera, koji je u stvari anđeo čuvar glavnog lika u romanu, i kome se sudi zbog direktnog mešanja u Moricov život. Ovom podelom sveta na nadziran i nadzirući, odnosno kontrolisan i kontrolišući, Dana Todorović dovodi u pitanje ontološki status sveta u kome se kreće glavni junak priče, ali pokušava i da postavi pitanje slobode volje. U trenutku kad pomisli da konačno upravlja sopstvenim životom, na samom kraju knjige, protagonista romana stiče svest o relativnosti tog pojma. Kroz čitav narativ Moric Tot se ponaša kao marioneta koja se potčinjava nametnutim uslovima, a kad uzme stvar u svoje ruke i razreši situaciju u kojoj se našao, u tom trenutku postavlja sebi pitanje o suštini slobode volje. Jedini odgovor koji se nudi kao izlaz iz životnog paradoksa je bivstvovanje u poremećaju, opsesiji, ludilu, kroz poistovećivanje Morica Tota sa traumatizovanim, duševno obolelim Silvestrom, odnosno Jezekiljom.Tobias Keler, s druge strane, referent za moralna pitanja u službi božanstva, koje Dana Todorović naziva Velikim Nadzornikom, predstavlja birokratizovanu verziju palog anđela, i njega takođe muči isto pitanje o slobodi volje. Njegovo uplitanje u životopis glavnog junaka kroz postavljanje oblutka na put poštaru, koje će najverovatnije uticati na tragičnu sudbinu Morica Tota, ekvivalentno je šaptanju u Evino uho. Međutim, kada se proces pred Kaznenom komisijom završi, i kada onaj koji je bio neslobodan u svom odlučivanju o tuđoj slobodi konačno postane slobodan, on počinje da uživa u govorkanjima i lažima. Drugim rečima, izlazak u slobodu završava se ogovaranjem neslobode, odnosno, ako parabolu prihvatimo do kraja, kreativnim činom i pisanjem.Prateći ovu liniju razmišljanja, moglo bi se reći da Dana Todorović postavlja pitanje o prirodi sopstvene kreacije koja je na jednoj ravni povezana sa drugačijim, različitim, ne-zdravim, a na drugoj nalazi utočište u đavolskom, podrugljivom, ogovaračkom, a opet slobodnom.Međutim, u ovakvom asocijacijskom toku leži veliki problem sa ovim metaforama i/ili parabolama. Čitalac je, dakle, prinuđen da se hvata za njih i da ih iščitava bilo politički, bilo poetički, jer mu nije jasno zbog čega se inače spisateljica latila posla da prepričava suđenje u Komori C, odnosno zbog čega je za njega značajna sudbina bivšeg žambočkog pankera Morica Tota. Naravno, protagonista, po onoj Aristotelovoj, predstavlja tip, dakle nešto opšte, verovatno i moguće, ali je jasno da je vid umetničke komunikacije koja se koristi parabolama problematičan utoliko što je otvoren za često pogrešna tumačenja. Interesantno je, ipak, da on 2008. godine, u srbijanskoj književnosti dobija na značaju. Mislim da je prerano donositi uopštene zaključke o tome šta to tačno znači i zbog čega se to dešava, ali je činjenica da se parabolama pisci/spisateljice koriste obično u dva slučaja: kada je nemoguće izražavati se precizno o predmetu o kome želite da govorite (najčešće jer je to politički nepoželjno - primer su Kafka i Bulgakov), ili kad je vaša publika nespremna da vas razume (najčešće zbog neobrazovanja ili neodgovarajuće pretpripreme - Isus). Zbog toga nije ni čudo što se Dana Todorović koristi biblijskom metaforikom, odnosno što se jedan od njenih likova (koji igra ključnu ulogu posrednika između nadzirućeg i nadziranog, odnosno između Tobiasa i Morica) zove po Starozavetnom proroku Jezekilju. Opet se sama nameće moguća metafora o umetnosti kao božanskoj, nerazumljivoj i neshvaćenoj, ali i kao vrhunskom iskazu slobode.Nisam, naravno, siguran da dobro tumačim spisateljičine namere, ali sam siguran da se iz teksta koji leži pred nama i ovakva tumačenja bez problema mogu iščitati. Takođe sam siguran da je Dana Todorović, pišući Tragičnu sudbinu Morica Tota, koja uzgred budi rečeno nije ništa tragičnija od moje ili vaše, imala u vidu slobodu čitalaca da njeno delo tumače po sopstvenom nahođenju. U knjizi svakako ima dovoljno materijala za široke čitalačke improvizacije.
30.05.08 NIN
U orvelovskom ključu
Tragična sudbina Morica Tota: Dana Todorović
Tragična sudbina Morica Tota je svojevrsna koncept-knjiga, kratki roman koji počiva na pripovednoj proveri jasno razaznatljive i u izvesnom smislu svedene zamisli. Novinskom čitaocu ona bi, recimo, mogla da bude sažeto predstavljena kao kolizija ideje slobodne volje i prakse politički, odnosno ideološki sveobuhvatnog determinizma.
Celih šezdeset godina nakon pojave Orvelove slavne antiutopije, spisateljski prvenac Dane Todorović tematizuje, dakle, u osnovi isti problem, ali je vizura iz koje se on prikazuje, uprkos naslovnom „obećanju”, ovoga puta zapravo lišena izvornog tragizma koji je junake 1984. pratio pod nesumnjivim uticajem globalnog postratnog i tada već praktično blokovskog duha vremena. Pozorišni sufler Moric Tot i njegov skriveni nadzornik Tobias Keler, „paralelni” i u mnogo čemu ravnopravni junaci ove futuristički intonirane priče o domašaju moći Velikog Nadzornika i Pravilnika o kauzalnim nadležnostima, stoga se ponajpre ukazuju kao nevoljni učesnici neke vrste literarizovanog „Trumanovog šoua” koji su zatočeni u tužno-smešnom kolopletu umnogome potrošenih humanističkih iluzija i već uveliko konzumiranih posthumanističkih deziluzija.Sve ono što se zbiva u ovoj raspoznatljivoj pripovesti vrti se, naime, u zatvorenom krugu gotovo oveštalih civilizacijskih predstava o individualnoj autonomiji i iskustva njenog osporavanja u projektovanom svetu bliske sutrašnjice, sažetog u kulturološki eksploatisanom nasleđu orvelovske vizije totalitarno kontrolisanih pojedinaca, čak i onda, pokazuje se, kad oni pokušavaju da se otrgnu od svojih minornih nadležnosti i pomognu drugima, a u izvesnom smislu i samima sebi, u makar trenutnom predahu od društveno diktiranog determinizma. Ali kakav smisao može uopšte da ima ponovno bavljenje ovom problematikom u svetu u kojem je i sam Veliki Brat postao tek uveseljavajući amblem mas-medijskog folklora, najvećim delom lišen svoje prvobitne zlokobnosti i ozbiljnosti?
Najsugestivniji odgovor na ovo pitanje daje, naravno, sam roman koji svog naslovnog aktera još s početka smešta na teatarski proscenijum, u zagušljivu kutiju operskog šaptača, docnije čak opsednutog snom o neslućenoj slavi operskog kompozitora. I baš ta, teskobom podstaknuta operska teatralnost je, čini se, ona samooblikujuća figura pripovedanja, onaj označavajući „višak” i smislotvorni „dodatak” pukom sledu dešavanja u kojem Tragična sudbina Morica Tota traži svoj naročiti izraz. Qudske sudbine i egzistencije koje su postale oper(et)ski teatralne, pronalazeći u (pre)naglašenom patosu ono što im inače neumitno nedostaje – makar prividnu ozbiljnost i težinu – to je, reklo bi se, „pravi”, unutrašnji lik debitantskog ostvarenja Dane Todorović. Otuda ovom knjigom vlada implicitno ironijski ton, sadržan možda već u činjenici da je ono o čemu se pripoveda u izvesnom smislu učinjeno dvostruko „egzotičnim”, budući da je preseljeno u neodređenu, mada ne i daleku budućnost i u peštansko-mađarsko susedstvo, tako blizu a tako daleko, dakle, i na taj način pomereno u odnosu na mogućnost neposrednog prihvatanja i identifikovanja ovdašnjeg i sadašnjeg čitaoca.Ovakvom razumevanju naruku ide činjenica da su i svi drugi akteri romana ironijski pomereni u odnosu na one predstave koje sami imaju o sebi i svetu. U prvom redu to se odnosi na likove Jozefa Varge i Silvestera Saboa, psihijatra i pacijenta koje glavni junak vidi kao svoje progonitelje, a oni žive u svom ličnom terapeutskom pozorju u kojem uzroci i posledice obrazuju neku vrstu mistično-fatalističkog ili pak paranoidnog jedinstva, približavajući ovu knjigu jednim delom i žanru sotije. Tako se Tragična sudbina Morica Tota u finalnom sabiranju utisaka ukazuje kao naizgled jednostavna, a zapravo sofistikovana pripovest koja na osoben način uspeva da iziđe na kraj sa svojom zahtevnom tematikom, najavljujući jednog novog mladog autora, čije naredne naslove valja očekivati s pažnjom i zanimanjem.
Tihomir Brajović
03.05.08 Politika
Dana Todorović: TRAGIČNA SUDBINA MORICA TOTA
Svojim romanesknim prvencem „Tragična sudbina Morica Tota“ mlada spisateljica Dana Todorović dokazuje da je sasvim moguće pokazati pripovedačku zrelost već u prvoj knjizi proze, ali i izbeći one uobičajne početničke greške kakvih često ima u prvim knjigama. Neobičnim romanom koji ima čudan naslov a još čudniju priču, spisateljica tematski osvežava novu srpsku prozu, unoseći u taj svet jednu osobenu rafiniranu duhovitost i svojevrsnu jezičku bistrinu, stilsku urednost koja domaćim pripovedačima često nedostaje. Roman „Tragična sudbina Morica Tota“ sačinjen je od dva dela i ispripovedan u dva paralelna pripovedačka toka koja su već od početka prilično jasno povezana. Glavni junak cele priče je Moric Tot, bivši panker, koji nakon neočekivanog poziva Marike Foldeš iz „Zavoda za zapošljavanje“ postaje sufler u budimpeštanskoj operi. Opisujući svog dobro isprofilisanog junaka kako se snalazi „na sceni“, dok sedi u omanjoj, nevešto sklepanoj drvenoj kutiji, shvatajući da je tekst Pučinijeve „Turandot“ na italijanskom a da on na tom jeziku ne ume da prozbori ni reči – Dana Todorović piše najbolje redove romana. Pored tog što dobro vodi priču, u tim rečenicama njena je duhovitost na vrhuncu, ali čitalac još ni ne sluti šta će ga sve snaći u neobičnoj priči. Klaustrofobična teskoba kutije u kojoj sufler Tot čuči sakriven na sceni, zagledan u raskošni svet opere koja se oko njega odvija, preneće se alegorijski i na drugi pripovedački tok romana koji je od prvog odvojen paragrafima. Tu ćemo se sresti sa drugim glavnim junakom Tobiasom Kelerom, „referentom za moralna pitanja pri kabinetu Velikog Nadzornika“, čime će roman dobiti neku vrstu „orvelovskog“ (ili bi čisto sa tehničke strane gledano preciznije bilo reći: peljevinovskog) zapleta, uz onu tipično kafkijansku klaustrofobičnu teskobu.Morica Tota neko neprekidno progoni, a Tobias Keler nalazi se u Komori „C“ drugog krila, pred pretresnom komisijom, tačnije pred Pravobraniocem koji želi da utvrdi odgovornost i kazni neposlušnost referenta Kelera koji je ne poštujući Nadzornikov pravilnik, na svoju ruku, ne bi li svojevoljno delovao na subjekta Morica Tota - kako, otkrite sami – priključio Uređaj za vanredna dejstva za svoju personalnu volju radi slobodnog delovanja i prekršio svetu odredbu iz člana 98a. Roman tako dobija i fantastični deo koji samo još više širi čeljusti apsurda, dovodeći junake do filozofskih pitanja, determinizma, pojma slobodne volje, prizivanja Hjuma, i sličnih stvari o kojima Tobias Keler raspravlja sa pretresnom komisijom.
Iako na prvi pogled deluje složeno kao i uvek kada se upetlja birokratija, „Tragična sudbina Morica Tota“ formalno je sasvim zgodno i jednostavno sklopljena priča. Koliko god paradoksalno zvučalo, moglo bi se čak reći da je ovde u suštini reč o trileru, ali u okvirima onog ultra-hibridnog žanra gde se zaplet ironično ređa na zaplet a tema na temu, i gde se uvek i ispred svake odrednice stavlja prefiks pseudo. Hičkokovska triler scena u kojoj glavni junak romana sa revolverom u ruci čeka da se osveti onom koji ga je dotle uhodio i slavodobitnički uplašeno izgovara: A vidi sad! Ko sad koga motri, je li, Jezekilje? - ne shvatajući pritom da svaki njegov korak prati za to zaduženi referent Velikog Nadzornika - metafora je čitavog romana Dane Todorović, sasvim orginalne i neobične knjige čiji junaci čuče u kutiji i sufliraju, a kada ustanu, podignu glas i usude se da nešto promene, bivaju kažnjeni.
Mića Vujičić