14.05.11
Mi smo kao bokseri u nokdaunu
Goran Milašinović
Istorijska konsekventnost je osnovni preduslov za izgradnju kulture, a mi je nemamo. Zbog toga nama danas nedostaju sluh i osećaj šta je to u našoj istoriji, posmatrano kroz vekove, autentično i vredno. Primer za tragični nedostatak sluha za naše kulturne vrednosti jeste grad Trst i život srpske zajednice u tom gradu u osamnaestom i devetnaestom veku– kaže Goran Milašinović
Pisac i lekar Goran Milašinović ove godine je dobitnik nagrade Kulturno-prosvetne zajednice Beograda „Zlatni beočug”. Milašinović je, pored ostalog, autor romana „Trougao, kvadrat”, „Camera obscura”, „Posmatrač mora”, „Heraklov greh”, „Apsint”, „Maske Sofije de Montenj”. Direktor je referentnog Pejsmejker centra pri Kliničkom centru Srbije.
Uobraćanju povodom nagrade istakli ste da kultura ne podrazumeva samo stvaralaštvo, već i one aktivnosti koje institucije preduzimaju da prošire mogućnosti zajednice. Koje biste institucije našeg društva u tom smislu izdvojili?
Da, kultura nije samo literatura, muzika ili slikarstvo, a, takođe, nije ni samo u vezi sa civilizacijom, to jest urbanim životom, nego je i folklor, život naroda; rečju, sve ono što je ekspresija pojedinačnih autentičnosti, osvedočenih i dokazanih kroz dužu ili kraću istoriju. Mi imamo formalne institucije kulture, ali najčešće reč je o praznim školjkama. Šta biste drugo rekli za grad koji nema muzej grada, za Narodni muzej koji godinama ne funkcioniše ili za Narodnu biblioteku koja je godinama zatvorena?
Izgovor mogu da budu mali budžeti za kulturu, što nije problem samo Srbije, ali ima tu još nečega?
Evo primera: pre nekoliko godina jedan od gradonačelnika Beograda dolazi u posetu Parizu, već u hotelu prilaze mu novinari i kažu – Vi ste jedan srećan čovek, šta bismomi u Parizu dali da imamo Vinču, najstarije svetsko arheološko nalazište iz prelaza paleolita u neolit, sa dokazom prvog urbanog života? E, sad – otiđite danas do te Vinče! Tamo nema ničega! To najvrednije arheološko svetsko nalazište, pod pokroviteljstvom Muzeja grada, kojeg nema, zatrpano je zemljom, bez ikakvih oznaka i vodiča gde se nalazi i kako do njega stići, uz bednu zgradu koja je prazna, iz koje su eksponati izneti i odneseni ko zna kamo da bi se sačuvali od dugogodišnjeg prokišnjavanja. Šta je problem? S jedne strane, pomanjkanje društvene svesti o značaju kulture kao vrhunskei neprolazneekspresijejednog naroda, a sa druge, nekompetentni ljudi na mestima promotora kulturnih vrednosti, koje, mi, očito, imamo, samo nismo u stanju da ih tretiramo na dostojan način.
Uopšte, kod nas preovladava gotovo poslovično nepoverenje građana u najrazličitije institucije, počev od zdravstvenih do kulturnih. Na koji način to poverenje može da bude povraćeno?
Kultura nužno podrazumeva istoriju, a onanam, nažalost, nije išlana ruku. Jer je naša prepuna nesrećnih okolnosti, od Nemanjića, do najnovijeg perioda političke i ekonomske tranzicije, u kojem se ponašamo kao bokser u nokdaunu. Istorijska konsekventnost je osnovni preduslov za izgradnju kulture, a mi je nemamo.
Zbog toga nama danas nedostaju sluh i osećaj šta je to u našoj istoriji, posmatrano kroz vekove, autentično i vredno, šta je ono što je potrebno negovati kao neprolaznu vrednost, kako nacionalnu, tako i internacionalnu, što drugi narodi, ne samo na Zapadu, dobro znaju i pretiču nas. Ponekad radi se o banalnim, ali paradigmatičnim stvarima, poput primera ajvara kojisu Slovenci zaštitili kao nacionalni brend, iako, ruku na srce, s tim u vezi, i nemamo na šta da se ljutimo,jer ajvar i nije naš autentični proizvod.
Kako to rade „neki drugi”?
Primer za tragični nedostatak sluha za naše kulturne vrednosti jestegrad Trst i život srpske zajednice u tom gradu u osamnaestom i devetnaestom veku. U tom gradu živela je bogata i veoma osvešćena zajednica Srba koja je za sobom stavila ogromno kulturno blago, za koje se danas u Srbiji jedva i da zna. U devetnaestom veku tamo je izlazio kulturni časopis „Minerva”, a Crkvenaopštinai domaći Srbi, donatorisagradili su jednuod naših najlepših crkava, onuSvetog Spiridona. Uz to, najveći broj palata uz Veliki kanal,i danas egzistirajućih, poput palata Gopčević, Nikolić, Kurtović, Vučetić, bio je u vlasništvu bogatih srpskih trgovaca. U Trstu je živelo i o njemu pisalo u svojoj literaturi tridesetak srpskih pisaca, od Pavla Solarića, Dositeja, Vuka i Njegoša, do tri, četiri savremena srpska pisca. O svemu tome danas daleko veću svest imaju Tršćani, Italijani, nego mi, ovde. Zar svi naši gimnazijalci ne bi trebalo da posete ovaj grad, uz edukovane vodiče koji bi im objasnili sjaj i veličinu ovog nacionalnog kulturnog blaga. Zar naši kulturni poslenici nemaju dužnost da značaj ovog kulturnog bisera dovedu do nivoa srpskog kulturnog brenda? A šta su uradili u istom gradu, na primer, Irci? Oni su obeležili epitafom svaku zgradu u koju je Džejms Džojs navraćao tokom svog samo dvoipogodišnjeg života u Trstu.
Dobili ste nagradu grada Beograda, a ovaj grad našao je osobeno mesto i u Vašoj prozi. Kako vidite njegove stalne mene?
Potrebno je da već jednom prestanemo da se žalimo na brojna bombardovanja Beograda koja su nam kao vis major onemogućila da grad učimo dostojnijim za život čoveka jer, setimo se primera Londona: taj grad gotovo da je sravnjen sa zemljom tokom Drugogsvetskog rata, a pogledajte kako on izgleda danas! Takođe, parkovi nisu dovoljni; neophodna je autentičnost. Lisabon nije najčistiji grad na svetu, ali kada vidite sve one kuće sa fasadama od ažulea i fajansa, doživite dodir sa vrhunskom lepotom. U Berlinu se poslednjih godina ponovo grade do temelja porušene zgrade po Istočnom Berlinu,jer današnji Nemci, uz sva bolna i tragična istorijska podsećanja, žele da žive sjedinjeni sa istorijskim arhitektonskim blagom svoga grada. U Beogradu ima takvih zgrada još koliko. Uzmite, na primer, zgradu hotela „Balkan” – ona bi mogla da bude muzej života Beograda i Beograđana za poslednjih sto pedeset godina sama za sebe. Zar neke porušene zgrade, značajne za kulturu grada, ne bi mogle ponovo da se sagrade i obeleže. Zar da samo „Znak pitanja” svedoči o gradskom životu i običajima fin d’ sijekla Beograda?
U čemu je onda problem Beograda?
U nedostatku svesti da se grad izgrađuje ne samo za sadašnje nego prevashodno za buduće generacije. Karl Lueger, gradonačelnik Beča sa kraja devetnaestog veka, sadio je drveće ispod Alpada bi, od tada zauvek, za sve generacije, vetar koji dolazi do Beča bio pun ozona – eto, to je primer vrhunske svesti koja, do sada, nije postojala ni u jednom od graditelja Beograda.Kada je reč o literaturi i Beogradu, za nju su značajniji ljudi i običaji od zgrada i uređenja, iako je značajan broj pisaca nastojao i nastoji da oživi i sačuva život Beograđana u prošlosti. Doduše, tome na ruku ne idu danas preovlađujuće postmoderne tendencije koje ponižavaju i minorizuju saznajnu funkciju književnosti, ali moje mišljenje je da se radi o prolaznim tendencijama koje neće ostaviti dubok trag u budućim generacijama nego – isto kao što danas učimo o Rusiji iz knjiga Čehova ili o Francuskoj od Mopasana – naše buduće generacije više će ceniti knjige, na primer, Svetlane VelmarJanković, od nekih danas veoma hvaljenih virtuoza forme i reči koje je,najčešće, teško razumeti, pogotovo kada se dođe do poslednje stranice čitanja.
Spomenuli ste da se svake godine kod nas dodeli blizu 166 nagrada i da je većina dobitnika sporna po ideološkoj ili birokratskoj liniji?
Po mom mišljenju, istinsku ocenu umetničkog i svakog stvaralaštva treba da daju buduće generacije. Primer Bulgakovljevog romana „Majstor i Margarita” govori o tome na pravi način. Razlog za to je pomućenost savremene kritike raznim neumetničkim i neprincipijelnim uticajima, poput vladajućeg i veštački nametnutog umetničkog ukusa, zatim ideologije, formiranja i uticaja raznih neformalnih i formalnih krugova moći, do ličnih animoziteta ili preferencija. Zbog svega toga, iz svake generacije, čak, iz svakog veka, za budućnost ne ostaje više od pet, šest knjiga i dela. Međutim, pisci su živi ljudi – nesvesno, neki pišu samo za svoje vreme, a neki i za vreme posle svoje smrti. U tome nema ništa loše i svi bi trebalo da imaju svoje mesto, kako u čitalačkoj, tako i u poštenoj i profesionalnoj kritici. Jer već to da se neko u današnje vreme liberalnog kapitalizma hvata nematerijalnih vrednosti i tome posvećuje vreme i život nužno zaslužuje obraćanje pažnje javnosti.
Uopšte, koje je značenje tolikog broja priznanja za jednu sredinu?
Problem sa prevelikim brojem nagrada u nas jeste urođena sklonost teatralnosti: priznanja i nagrade su kao vojna odlikovanja kojima se nosioci diče i prse na svakom javom mestu i traže privilegije od strane društva i priznanja od strane okoline. Jedan mali narod ne može da ima toliko mnogo „zaslužnih” umetnika, naučnih i kulturnih radnika te je od 166, na prste jedne ruke moguće izbrojati one kojisu cenjenii vredni, a to je u svakoj oblasti najviše jedna. Po mom mišljenju, sve nagrade potrebno je podeliti u dve kategorije: one za životno delo, koje se dodeljuju krajnje kritički i vrhunski validno – od strane dugotrajno proverenih i najkompetentnijih kritičara – i to na kraju života autora ili, još bolje, posthumno, kao i one koje se dodeljuju za određeno pojedinačno autorsko delo, koje u sebi nosi pečat kulture ili je autentični proizvod vrhunske savremene vrednosti. U tom slučaju, nekih godina nagradu ne bi dobio niko, a nekih godina bilo bi ih nekoliko.
Marina Vulićević
11.09.09 Danas
Roman generacije
Trougao, kvadrat, Goran Milašinović
„Trougao, kvadrat“ novi je naslov već poznatog domaćeg pisca Gorana Milašinovića, koji se pojavio u izdanju Stubova kulture. Drugačiji od prethodnih po ličnijem tonu, ovaj roman vodi čitaoca u Beograd osamdesetih i devedesetih godina, u svet pank kulture, raznih sloboda (čije su mračne strane alkohol i droga) rata i njegovih odjeka. Likovi koji su odrastali bezbrižni, gotovo povlašćeni, pogođeni ludilom rata reaguju na različite načine.
Roman ima tri značenjske ravni. Prva je, prema rečima urednika Stubova kulture, Ivana Radosavljevića, sinhronijski, ispunjen ljudima na gubitku, koji ipak ne prihvataju olako takvu poziciju. Dijahronijsku ravan čini generacijska priča, čiji je značenjski sloj u slobodi - posedovanju, gubljenju, borbi za ponovnim zadobijanjem. Treći sloj je ličan, koji donosi specifičnu Milašinovićevu senzibilnost. I kao što se prepliću (auto)biografsko i pripovedačko ja, tako sadejstvo ove tri ravni čini roman potpunim.
„Trougao, kvadrat“ omaž je piščevoj generaciji. Prema njegovim rečima, junaci teže da se definišu, a problem identiteta, budući da roman sadrži više esejističkog od prethodnih, nije u prvom trenutku uočljiv, mada nesumnjivo postoji. Naslov simboliše odnose među likovima koji su često postavljevi iz različitioh uglova, neretko podsećajući na oštrinu geometrijskih oblika. Okolnosti, situacije, pa i sami odnosi, uobličeni su tako da čine posebno psihološko objašnjenje i okvir za formitanje ličnosti junaka. Ovo, do sada najzrelije, Milašinovićeno ostvarenje donosi i suočavanje sa prošlošću, koje likovima donosi nekada i bolna saznanja do koje tačke se, idući za nekadašnjim uverenjima, na kraju stiglo.
T. Đuran