14.06.07
Pisac kao glas generacije
Erika Džong
Slavna američka književnica Erika Džong juče se u Beogradu susrela sa piscima Srpskog književnog društva, a zatim je održala predavanje studentima anglistike Filološkog fakulteta. U kratkom razgovoru sa novinarima, pre početka ovog zvaničnog programa, otkrila je detalje ovog svog putovanja do Beograda. Naime, let iz Njujorka kasnio je više od četiri sata zbog oluje, a zbog izgubljenog leta iz Pariza, za Beograd se uputila tek letom iz Milana. U Parizu je izgubila prtljag, odeću i primerke knjiga koje je ponela, ali juče, kao prava dama, nije pokazivala umor, nezadovoljstvo ili „traume od letenja”, već opuštenost i duhovitost u razgovoru.
– Pisanje nije profesija ili trening, to je poziv koji zavisi od nadahnuća. Pišem od svoje desete godine, rekla je Erika Džong, rođena Njujorčanka, autorka kultne knjige „Strah od letenja”, „Šajlokova kćer”, „Fani: istinita priča o životu i pustolovinama Fani Hakabaut-Džons”, „Strah od pedesete”, „Deseta muza” i drugih.
Erika Džong je naglasila da je pre „Straha od letenja” objavila dve knjige poezije, a da je poezija kao cvet u Grand kanjonu, pozicija pesnika je nevelika i duboka, niko ne brine mnogo o njoj.
– Međutim, roman je kao glas generacije, još kada se pojavi u tiražu od 18 miliona primeraka i bude preveden na sve jezike, to je nemoguća sreća, ali i prokletstvo. Očekivanja od svake sledeće knjige vrlo su visoka, objašnjava Erika Džong, dodajući da sada piše roman čija je glavna junakinja Izadora Ving, upravo ona koja je sedamdesetih godina proslavila „Strah od letenja”.
– U toj knjizi Izadora je imala 29 godina, u sledećoj joj je bilo 36, a u ovoj novoj knjizi biće zrela žena u svojim šezdesetim, sa odraslom ćerkom, unučetom i starim roditeljima, sa svešću o postojanju smrti, kazala je Erika Džong i nastavila:
– Dva talasa feminističkih pokreta unela su promene u svest ljudi, način pisanja i otvorila su teritoriju podjednako za ženske i muške pisce. „Strah od letenja” pokazao je da ženski život i snovi mogu da budu važni muškarcima.
Listajući srpsko izdanje njene nove knjige „U postelji sa demonom”, izazovne fotografije na koricama, koju je objavio beogradski „Alnari”, slavna američka književnica je opisuje kao svoje memoare o književnom životu, o muzama, demonima, ožiljcima i snovima. Kaže da je to deo njene autobiografije u kojoj daje odgovore na pitanja o svom stvaralaštvu i o svojoj inspiraciji, što nije nimalo lako.
– Biti pisac i čovek isto je. Veliki pisci koje znam istovremeno su i velike ličnosti. Među njima su i Doris Lesing, Pablo Neruda, Henri Miler. Njihov značaj uvek je bio u tome što su prisutni u svetu, i nikada nisu bili zatvoreni u neku svoju kulu od slonovače. Pablo Neruda bio je u kontaktu sa narodom, njegovu poeziju čitali su i seljaci. Bio je komunista, kasnije se odvojio od te doktrine, ali je ostao progresivan. Henri Miler, moj literarni otac, bio je takođe otvoren. Ako hoćete da budete pisac ne možete reći „neću da viđam ljude”, ili „neću da dajem intervjue”, smatra poznata književnica.
– U razgovoru sa prevoditeljkom mojih knjiga Danijelom, iz Bosne, trudim se da saznam kako razmišljaju ljudi koji su preživeli rat, zanima me kako je sve to uticalo na ljude. Došavši sada u Beograd ponovo, posle osamdesetih godina, mislim da razumem ovu zemlju, dodaje.
Jednom ste uputili kritiku društvu koje daje prednost ratu u odnosu na ljubav?
Bilo je to esej u „Pablišers vikliju” o ženskoj literaturi (chic-lit) i predrasudama koje postoje u odnosu na žene pisce. Književnice su obično potcenjene, jer pišu o ljubavi, a društvo kaže: „Važan je rat, a ne ljubav”. Ja se sa time ne slažem, jer verujem da ljubav jeste važna, jer suviše naglašavamo rat u našoj literaturi, u novinama. Mislimo da je rat važan, zato i neprestano imamo rat.
Šta je očekivala vaša generacija?
Diplomirala sam sredinom šezdesetih i moja generacija je očekivala svet mira, zelenila i ekologije. Nadali smo se svetu u kojem ćemo razumeti rat i znati da ga sprečimo. Šta smo dobili? Ronalda Regana, Džordža Buša, rat, rat, rat... Šezdesete su bile kratak period, a reakcije na njega su ogromne, beskrajne. Tih šezdesetih bili smo puni nade i optimizma. Verovali smo da ćemo da ćemo živeti u mirnom svetu. A dobili smo podele, rat i antifeminizam.
Da li ste bili ozbiljni kada ste rekli da Vam je Bil Klinton privlačan?
Naravno da me je on privukao. Koga nije? On je privukao čitav svet, svi ga vole. Muškarci, žene, on je vrlo zanimljiva i osvajački raspoložena ličnost. Da li sam ikada imala seks sa njim? Ne.
A da li mislite da seksualna i kreativna energija hrane jedna drugu?
One hrane jedna drugu, ali to ne znači da treba da spavate sa svima da biste napisali knjigu.
M. Vulićević
SEEcult.org
14.06.2007.
Erika Dzong ostro o Busu
BEOGRAD, 13. juna (SEEcult.org) - Americka autorka bestselera Erika Dzong (Erica Jong), koja gostuje u Beogradu na poziv izdavacke kuce “Alnari”, ostro je kritikovala danas predsednika SAD Dzordza Busa, optuzujuci ga za ratnu politiku i antifeminizam i ocenjujuci da je vecina gradjana SAD protiv njega.
Erika Dzong sutra ce gostovati u Americkom kutku u Domu omladine Beograda, gde ce takodje pricati o svom zivotu i radu, a posebno o poslednjem bestseleru "U postelji sa demonom" (uz deljenje knjiga i autograma). Ulaz je moguc samo uz pozivnicu, a program su organizovali Ambasada SAD, Skupstina grada Beograda, izdavacka kuca “Alnari” i Dom omladine.
Po dolasku u Beograd, gde ce biti i specijalan gost projekta BWC (Best Woman Championship), Erika Dzong rekla je novinarima da veruje da se u SAD vraca vreme progresivnih, liberalnih ideja, a predsednika Busa nazvala je “idiotom” i antifeministom, koji govori da ce zene na Bliskom Istoku osloboditi cadora, a istovremeno uskracuje zenama u SAD da odlucuju o izboru materinstva, prenela je TV B92.
Ocenjujuci da velika vecina americkog naroda ne podrzava vise Busa, Erika Dzong rekla je i da se, kao americki pisac koji je dosao u Srbiju, izvinjava svim Evropljanima zbog bacanja bombi na neduzne ljude.
Erika Dzong ce predstaviti u Beogradu i Novom Sadu novi roman “U postelji sa demonom”, u izdanju kuce “Alnari”, koja je objavila i njene bestselere "Strah od letenja" i "Strah od pedesete".
Sutra ce odrzati predavanje na Megatrend univerzitetu, a 15. juna ce gostovati u Novom Sadu, dok ce 16. juna potpisivati knjige u beogradskoj knjizari "Akademija" i odrzati knjizevno vece u Biblioteci grada.
Erika Dzong je pocela karijeru kao pesnikinja i objavila je sest zbirki pesama.
Bila je predsednica Udruzenja pisaca SAD pocetkom 90-ih, a njene knjige su prevedene na tridesetak jezika.
Dobitnica je brojnih nagrada, medju kojima su Premio Internationale Sigmund Freud u Italiji i nagrada UN za izvanredno knjizevno delo.
U novom romanu “U postelji sa demonom” govori o spisateljstvu kao svom zivotnom pozivu, kao i o svom skandaloznom prvom romanu koji je ostavio neizbrisiv trag u njenoj karijeri, a kojim je hrabro izlozila istinu o zenskoj seksualnosti.
Erika Dzong prica u novom romanu i kako je postala majka, maceha, baka i cetiri puta supruga, te kako je sve to vreme nastavljala da pise.
Sajt Erike Dzong je www.ericajong.com
Sajt kuce "Alnari" je www.alnari.co.yu
13.06.07
Džordž Buš je ratni podstrekač
Erika Džong
U srcima američkog naroda je prisutna stvarna želja za pravičnošću. Mi želimo fer-plej i ako ga ne dobijemo posle izvesnog vremena, naš revolucionarni duh se ponovo budi. On se vratio. Naš buntovnički duh protiv hipokrizije je naša jedina nada
Poznata američka bestseler spisateljica Erika Džong, kako je najavljeno, danas stiže u Beograd i boraviće u Srbiji do kraja nedelje. Promovisaće najnoviju knjigu u izdanju "Alnarija", i tim povodom gostovati u Srpskom književnom društvu, Biblioteci grada Beograda, Američkom kutku, a održaće i predavanje na Filološkom fakultetu.
Bilo je veoma hrabro da napišete knjigu "U krevetu sa demonom" u kojoj ste otkrili mnoge intimne detalje iz svog života. Šta vas je inspirisalo da to učinite?
- Čitala sam memoare mnogih pisaca i čini mi se da su svi veoma slični. Pisci savetuju otprilike: "Idite na tiho mesto, razmišljajte ležeći na stomaku, čitajte poeziju, molite se slušajući muziku i sl. Iz mog iskustva stečenog predavanjem, mislim da mladi pisci žele da znaju kako ste to vi uradili: koji su vam bili strahovi, kakve ste greške pravili, prema tome, ova knjiga je poklon mladim piscima.
Kao mladi želeli ste da budete slikarka, ali ste se predomislili i počeli da pišete poeziju, a na kraju postali ste slavni kao prozaista. Šta je dovelo do te promene?
- Potičem iz porodice umetnika i muzičara. Ja volim muziku. Ali to nije bio moj talenat ni da pevam, ni da sviram. Bila sam dosta dobar slikar, i u školi sam pohađala specijalni kurs za slikanje, ali kad sam stigla na univerzitet, shvatila sam da je moj talenat da pišem i osećala sam se slobodnom da pišem, jer niko u mojoj porodici to nije radio profesionalno. Svi pišu smešna pisma i pesmice za rođendane, ali niko nije bio profesionalni pisac. To mi je dalo punu slobodu.
"Strah od letenja" je definitivno obeležio vašu karijeru, pre toga objavili ste dve zbirke pesama. Šta je bio motiv, inspiracija za ovu provokativnu knjigu. Da li se nešto specijalno dogodilo da vas navede da je napišete?
- Želela sam da pišem poštenu knjigu o onome što je unutar ženske psihe, o njenim fantazijama, strahovima, mislima o muškarcima, razmišljanjima o porodici. Veoma sam želela da to učinim jer sam osećala da ženama nije bilo dozvoljeno da kažu svoju stranu priče kroz fikciju. Kad sam započela pisanje knjige, krajem 60. i početkom 70. očajnički sam bila svesna kako su žene neme kad je reč o određenim temama: seks, u prvom redu, seksualne fantazije, odnos prema majkama, sestrama, očevima. Nije bilo ženskog romana koji bi pošteno opisao ličnu stranu života žene. Ja sam htela da kažem kroz tu priču. Iznenada, postojala je sloboda da se objavi takva knjiga u Americi. Iznenada smo imali Henrija Milera i D. H. Lorensa koji su bili decenijama zabranjeni. Američki pisci kao Filip Ro i Džon Apdajk reagovali su na tu novu slobodu sa veoma iskrenim i provokativnim romanima o unutrašnjem životu muškarca. Ja sam htela da stvorim takvu otvorenost za priču o ženskom životu. Ono sa čim nisam računala bile su jake predrasude prema ženama. Mislila sam da su muškarci i žene jednaki u književnom svetu. Kao postdiplomac na književnosti na Univerzitetu Kolumbija, verovala sam da muškarci i žene imaju iste šanse. Kako sam grešila. Dok je Filip Rot slavljen za "Portnojevu boljku", ja sam bila napadana zbog "Straha od letenja". Džon Apdajk se pojavio na naslovnoj strani Tajma kad je štampan roman "Parovi", a ja sam bila osuđena kao pornografski pisac. Kakvu sam ja lekciju naučila o jednakosti i nedostatku jednakosti! Još uvek mi svi vodimo tu bitku.
Pripadate levičarski orijentisanim liberalima. Koliko su vaše ideje i inicijative uspele da utiču na ljude koji su na vlasti i kreiraju politiku, a u kojoj meri sudbinu miliona ljudi?
- Volela bih da mogu reći da su feminizam i ženska progresivnost promenili svet. Nažalost, to se nije dogodilo. Posle perioda 60. i 70. kada se nešto kretalo u pozitivnom pravcu, pojavio se na vlasti Regan i vratio časovnik unazad i društveno i politički. Imali smo kratke eksplozije nade da će pobediti progresivna struja za vreme predsedništva Bila Klintona koji je postavio više žena na javne funkcije nego bilo koji predsednik pre njega. Mislim da je to bio uticaj njegove briljantne supruge Hilari, a kada je Rut Bejder Ginzeberg postala član Vrhovnog suda, plima se počela okretati u pravcu ženskih prava. Tada je došla katastrofalna vladavina Džordža Buša, ratnog podstrekača, antifeministe, ali veoma lukavog političara. Buš je govorio kako želi da oslobodi žene Bliskog istoka da ne nose zar, a istovremeno je kod kuće zabranio da se promoviše pravo na slobodu izbora materinstva. U početku, mnogi Amerikanci nisu videli da on s jedne strane govori o slobodi, a primenjuje ropstvo. Većina ljudi je previše zauzeta izdržavanjem svojih porodica, staranjem o deci i starim roditeljima da bi bili svesni hipokrizije političara. Istovremeno, Buš, Čejni i Rouv misle da je američka javnost glupava. Oni misle ako kažu prave stvari, nije važno šta u stvari rade. U suštini oni su dugo vremena imali nekritičke medije koji su u vlasništvu korporacija koje proizvode oružje i bombe i koje su podržavale sve što oni rade. Ali, posle hipokrizije koja nas je odvela u Irak, laganja o oružju za masovno uništavanje, poništavanju ustava i zakona o pravima čoveka posle sramote Gvantanama, američki narod je počeo da se budi. Kada su počeli da pažljivije posmatraju šta Buš i njegovi stvarno rade, prvo su bili iznenađeni, a zatim ogorčeni. U srcima američkog naroda je prisutna jedna stvarna želja za pravičnošću. Mi želimo fer-plej i ako ga ne dobijemo posle izvesnog vremena, naš revolucionarni duh se ponovo budi. On se vratio. Naš buntovnički duh protiv hipokrizije je naša jedina nada.
CENZURA
Jednom prilikom ste održali dobar govor o jeziku i tada ste rekli da je danas mnogo teže da se kaže istina u Americi.
- Buš i Čejni su stručnjaci da upotrebljavaju umiljate reči da kažu jednu stvar, a urade drugu, istina je postala prva žrtva ovakvog ponašanja. U 60-im i 70-im godinama još je bilo nekih nezavisnih novina, ali u 21. veku sva štampa je u vlasništvu velikih konglomerata. Većina njih, kao što sam rekla ranije, žrtve su konflikta i interesa. Kao "Dženeral elektrik", oni istovremeno poseduju fabrike koje proizvode za vojne potrebe, ali i novine i TV stanice. Rezultat je cenzura. Tako, progresivne ideje su otišle u "blogosferu" i zato je postala važna u direktnim kontaktima nasuprot zarobljenih i vezanih medija. Sada, lobisti pokušavaju da plaćaju za imejl tako da će velike kompanije brzo dobijati imejl, a mali blogeri će čekati u redovima da plate svoju članarinu da bi ostali aktivni. Videćemo kako će se to završiti.
ĆERKA I PONOS
Vaša ćerka vas sledi kao pisac. Koliko je to plod vašeg uticaja?
- Veliki je kompliment kad dete sledi put svojih roditelja. Takođe, to je uvek veoma komplikovano. Bojala sam se da budem slikar, zato što su mi majka, deda i tetka bili veoma uspešni slikari. Pozdravljam Moli za njenu hrabrost da se nadmeće sa rođenom majkom. Imamo savršen odnos i uvek govorimo jedna drugoj istinu i onda kada je neprijatna. Veoma, veoma sam ponosna na nju.
Kao sposobna i nezavisna osoba niste sentimentalni. Međutim, vaš odnos sa unukom je veoma dirljiv, kako ste ga opisali u "Krevetu sa demonom".
- Šta može da bude lepše nego gledati da ti se život nastavlja. Moj unuk ima 3,5 godine i izuzetno je pričljiv, veoma smešan i ima jaku pobunjeničku crtu. Šta mogu više da tražim.
V. Damjanov
Večernje novosti
13.06.2007.
Plašim se novog Bušovog rata
ERIKA Džong se možda oslobodila straha od letenja, ali sudeći po događajima, još nije "razbila maler". Dok su je u Beogradu sa nestrpljenjem očekivali, njen let iz Njujorka je kasnio nekoliko časova, zbog čega je u Parizu propustila avion za srpsku prestonicu. Iz Grada svetlosti morala je da odleti u Italiju, a potom uhvati večernji let. Sinoć, pred ponoć, slavna svetska spisateljka, sletela je sa suprugom Kenetom Burousom na pistu Aerodroma "Nikola Tesla".
Neposredno pre njenog poletanja iz Njujorka, "Novosti" su imale priliku da joj postave još nekoliko pitanja. Spisateljka će u četvrtak biti gost naše redakcije.
Pre mnogo godina rekli ste da se plašite letenja, potom ste se uplašili pedesetih. Da li danas imate strah od nečega?
- Najviše se plašim da će Džordž Buš započeti novi rat, pre nego što ode sa mesta predsednika. Rat počinje od besa.
Kada ste počinjali, davnih sedamdesetih, žene pisci su bile po strani. Da li žalite za tim vremenima?
- Sedamdesete su bile pune izobilja i pune nade. U to vreme razmišljali smo o ekologiji, o vegetarijanstvu i prestanku ubijanja životinja. Razmišljali smo o solarnoj energiji. Tokom Vijetnamskog rata i posle toga, borili smo se za mir u svetu. Zato se čudim kako smo mogli i kako možemo da sve to zaboravimo u vreme Reganove i Bušove vlade.
U autobiografskom romanu "U postelji sa demonom", koji ćete predstaviti u Beogradu, kažete da svaki pisac ima svog demona, a da svaka žena sanja svog demona. O čemu vi sanjate?
- Moji snovi su u mojim knjigama.
Šta vam znače čitaoci iz malih zemalja, poput Srbije?
- Ne mogu da previdim činjenicu da male zemlje imaju svoju literaturu, svoju poeziju, svoje romane, samo zato što pišem na američkom engleskom koji se govori širom sveta. Čitajući Dantea kada sam imala 18 godina zaljubila sam se u italijansku književnost. Posle toga, studirala sam italijanski jezik i književnost. U kasnim šezdesetim i početkom sedamdesetih niko nije znao šta je pasta, sada su italijanska moda i hrana preplavili svet. Interesuju me male zemlje i jezici koje ne govore milioni. Potpuno me je osvojio italijanski govor i njihova poezija. Danas, mnogo više mladih zainteresovano je za italijansku kulturu. Dok sam studirala, bila sam deo male grupe.
Je li vaša veza sa ovim prostorima dublja nego što možemo da pretpostavimo?
- U romanu "U postelji sa demonom" pisala sam o lepotama dalmatinske obale. Oduvek sam volela ovaj deo sveta. Mislim da je veoma lep.
Kako se oseća pisac koji "razgoli" svoj život pred čitaocima?
- Vrlo povredljivo. Ali, istina je veoma važna. Ako ne želite da kažete istinu, zašto onda pišete. Postoji mnogo boljih načina da zaradite novac.
Možda će i ova poseta jednoga dana ući u vašu "proširenu i dopunjenu" autobiografiju?
- Videćemo. Ne pišem o svemu što mi se dogodilo, već samo o najdramatičnijim trenucima.
JONG ILI DžONG
"U AVIONU za Beč kompanije "PAN AM" bilo je 117 psihoanalitičara i lečila sam se najmanje kod njih šestorice. A udala sam se za sedmog", ovako počinje kultni roman "Strah od letenja". U životu Erike Džong sedmi psihoanalitičar je bio njen drugi muž doktor Alan Džong. Posle toga se udavala još dva puta, ali je zadržala njegovo prezime, koje je u prvim prevodima njenih dela na srpski transkribovano kao Jong. Međutim, tačan izgovor i transkripcija prezimena kinesko-američkog psihoanalitičara je Džong, i u poslednjih nekoliko godina kod nas standardizovano.
TRENER ZORAN
DOLAZITE kao specijalan gost manifestacije "Best vumen čempionšip". Mnogi se pitaju ko je za to zaslužan?
- Moj fitnes trener, karatista Zoran Nikolin povezao me je sa karatistkinjom Tanjom Petrović, koja organizuje ovu manifestaciju. Zoran mi pomaže da ojačam telo.
Dragana MATOVIĆ
12.06.07
Pisanje nije za kukavice
Erika Jong
AMERIČKA književna zvezda Erika Džong u utorak dolazi u Srbiju i narednih šest dana gostovaće u Beogradu i Novom Sadu. Autorka kultnog "Straha od letenja" zbog koga je prozvana ženskim Henrijem Milerom, stiže na manifestaciju "Best Woman Championship" , koju organizuje naša najtrofejnija karatistkinja Tanja Petrović. Posetu će iskoristiti za promociju dve nove knjige - "U postelji sa demonom" i "Deseta muza" u izdanju "Alnarija".
Poslednji put, Džongova je boravila u Beogradu 1982, pa naslućuje da se dosta toga, u međuvremenu, izmenilo. Sada dolazi sa svojim četvrtim suprugom Kenetom Burousom, njujorškim advokatom. Tokom ove posete, Erika bi volela da obiđe Oplenac i zadužbinu Karađorđevića, a biće gost i redakcije "Večernjih novosti".
U romanu "U postelji sa demonom" kažete da čovek treba da postane pisac samo ako nema drugog izbora. Zašto ste vi to postali?
- Oduvek sam imala želju da pišem. Još kao dete pisala sam ilustrovane priče. Rasla sam u porodici slikara i muzičara, a i sama sam slikala, ali sve vreme kao da sam bila "zgrabljena" od pisane reči. Uživala sam u pričama o vilama i čarobnjacima, grčkim mitovima i poeziji. Čak i u tinejdžerskom dobu, kada bih otišla sa roditeljima na putovanja Evropom i Azijom, nosila sam pisaću mašinu i - pisala.
Koji je najvažniji savet koji ste želeli da dobijete kada ste počinjali?
- Dobijala sam tone saveta. Većina je bila vrlo dobra, ali saveti su, u suštini, beskorisni. Kao nadobudan mlad pisac, nisam bila spremna da slušam bilo koga. Bila sam spremna da pravim sopstvene greške. I, sigurno je da sam ih pravila.
Koliko je vaše jevrejsko poreklo uticalo na vaše pisanje i život?
- Likovi u mojim knjigama su Jevreji. Tora je sastavljena od reči. Mi, takođe, verujemo da je u pamćenju, posebno u onom zapisanom, ključ života. Kako onda Jevreji mogu da ne pišu. Potičem iz ateističke porodice, koja je vrlo ponosna na svoje jevrejsko poreklo. Ne pridržavam se strogih jevrejskih običaja, nikad ne idem u sinagogu i mislim da organizovana religija ima negativan uticaj na društvo. Ali, ponosna sam na jevrejsku istoriju, na našu sposobnost da prodremo u intelektualne, literarne i umetničke sfere. Moja potreba za pisanjem sigurno je povezana sa mojim jevrejskim poreklom.
Legenda kaže da je Fridriha Šilera inspirisala crvljiva jabuka na stolu. Šta vama treba da biste pisali?
- Tišina, mir, prazan planer. Dva dana prikupljam energiju, sređujem knjige na stolu, šetam psa, da bih pet dana pisala. Radije pišem na selu, nego u gradu. Ustajem u četiri časa ujutru, gde god da sam. I Njujork je tih u to vreme.
Da li i dalje pišete poeziju?
- Poeziju pišem, kad pesma dođe. Nadam se da ću objaviti knjigu poezije u naredne dve godine.
Jeste li feministkinja?
- Naravno da jesam. Feminista je neko, muškarac ili žena, ko razume kakva ograničenja mogu postojati u životu žene i ko pomaže da žena iskaže svoje talente na pravi način. Postoje muškarci koji su feministi i žene koje to nisu. Neke žene imaju nesvestan strah od promene. Kao rezultat toga - one postaju žrtve ženske slobode.
Šta se promenilo u životu žene otkako ste 1973. napisali "Strah od letenja" do danas?
- U vreme kada je roman objavljen, vladalo je veliko interesovanje za žensku literaturu. Mnoge je zanimalo o čemu to žene pišu, razmišljaju, pa i šta bi želele da se promeni u društvu. Ali, feminizam je imao svoje napredne i retrogradne faze. Posle toga došao je "prazan hod". Živela sam u vremenu velikog feminizma i njegovog zanemarivanja. Moja generacija feministkinja uticala je na veoma važne promene u društvu. Bile smo slobodne da postanemo doktori, advokati, umetnici, muzičari. Uticale smo, takođe, da se muškarci približe svojoj deci. Možda je najveća promena koju je učinila moja generacija zapravo bila oslobađanje muškarca. Na primer, muškarci su postali ponosni na svoje kulinarske sposobnosti. Generacije mog oca i mog dede nisu imale takvo iskustvo.
Kako je "Strah od letenja" promenio vaš život?
- Divno je, ali i strašno kad ste autor knjige koja unosi promene u društvo. Naravno, to donosi slavu i novac, ali i veliki teret. Ostale knjige upoređuju sa vašim prvim romanom i uvek vas dovode u vezu s njim. Mnogi čitaoci koji vole roman "Strah od letenja" i čitaju ga ponovo svake godine, ne znaju moju poeziju ili moje memoare. Mislim da sam tokom svoje karijere stalno pokušavala da promenim obrasce u životu žene, da je oslobodim da bude heroj, ili zločinac ako to želi.
Mnogi vas vide kao "kraljicu erotske literature". Da li je to prokletstvo ili blagoslov?
- U puritanskom društvu, poput američkog, povezivanje sa seksom uništava šanse da vas bilo ko vidi kao ozbiljnog pisca. Stari Grci i Rimljani imali su mnogo više erotike u umetnosti nego mi danas. Otiđite u bilo koji muzej u kojem se čuvaju dela iz tog perioda i zaključićete da erotika u umetnosti ima dugu istoriju.
Da li je tačno da pišete drugi nastavak "Straha od letenja"?
- Izgleda da je tako. Nadam se da će mi muze pomoći. Isadora je oslikala jedan momenat ženske prošlosti, ali se dosta toga izmenilo od sedamdesetih do danas. Mislim da je došlo vreme za njen povratak.
Ponovo ćete pisati o Isadori Ving?!
- Maler je govoriti o knjizi pre nego što je završite. Može da se dogodi da je nikad zbog toga ne završite.
Šta volite da čitate u slobodno vreme?
- Koje slobodno vreme? Čitam knjige savremenih indijskih pisaca s velikim zadovoljstvom, poput Vikrama Seta i Gite Mehte. Veoma sam zainteresovana za Indiju u poslednje vreme. Takođe, ponosna sam što živim na istoj planeti sa Meri Gordon, Doris Lesing, poljskom pesnikinjom Vislavom Šimborskom. S posebnim poštovanjem čitam dela Lava Tolstoja i Čarlsa Dikensa, a volim i Sapfo i Ovidija.
Da li je pisanje lekovito za vas?
- Pisanje pomaže da prodrete dublje u sebe. Postajete pošteniji prema sebi i ne zavaravate se. Pisanje je teška, ali i raskošna aktivnost. Čini da budete neustrašivi. Pisanje nije za kukavice.
I ĆERKA PISAC
DA li ste bili iznenađeni kad je vaša ćerka Moli Džong Fast krenula vašim stopama i postala pisac?
- Bila sam iznenađena tim njenim postupkom, zato što je Moli oduvek govorila da je život pisca nepredvidljiv. Ona je od samog početka znala da je to neizvesno zanimanje i mislila je da je to grozna profesija. Ali, kada je napunila 19 godina počela je da piše. Više nije imala izbora.
BAKA
DA li se to što ste postali baka odrazilo na vaše pisanje?
- Postati baka je najsrećnije iskustvo. Srce mi lomi misao da naš nemar može da uništi planetu, zbog naših unučića. Možda postoje još neke divne planete, ali mi još nismo sleteli na njih.
Dragana MATOVIĆ
16.04.07
Ne odričem se svog romana prvenca
"Alnari" izdao novi roman Erike Džong "U postelji sa demonom"
Moje knjige su oduvek nailazile na kontroverzan prijem. Jedni su me zasipali izlivima mržnje, a drugi hvalospevima. Kakav je to pisac koji ne uspe da uzburka emocije svojih čitalaca, pita se književnica
U svom novom romanu "U postelji sa demonom", koji se nedavno pojavio u izdanju "Alnarija", Erika Džong govori o spisateljstvu kao svom životnom pozivu, o svom skandaloznom prvom romanu, koji je ostavio neizbrisiv trag u njenoj karijeri, prateći je kao senka i bacajući u drugi plan sve ostalo čega bi se latila.
"Po svojoj prirodi, spisateljstvo predstavlja specifično iskustvo za svakog autora. Biti opsednut pisanjem isto je što i biti opsednut slobodom. Uvek ste na putu ka svom cilju, ali nikako da stignete do njega", kaže ona. Jedno je sigurno - Erika Džong je iznad svega ostala verna svojoj želji da govori istinu u ovim našim prevrtljivim vremenima, tvrdoglavo rušeći najtvrdokornije stereotipe književnosti.
- Počela sam da pišem ovu knjigu kao priručnik namenjen mladim i neiskusnim piscima. Verovatno zato što sam bila užasnuta idejom da napišem svoj sledeći roman. Već dugo, daleko duže nego što sam spremna da priznam, radila sam na "romanu broj devet", kako ga nazivam u svojim beležnicama.
- Bacila bih se na posao, napisala dve stotine strana, a onda dopustila da me zavede neki drugi projekat - roman o pesnikinji Sapfo iz antičke Grčke, autobiografski zapisi o mojoj spisateljskoj karijeri, bilo šta što bi mi odvuklo pažnju sa romana koji je romorio u mojim mislima- smatra spisateljica.
Spisateljica se u svojoj novoj knjizi dotiče i svog prvenca:
- Uprkos onome što mogu misliti moji verni čitaoci, meni nikada nije bilo lako da se razotkrijem u svojim knjigama. Dok sam pisala svoj prvi roman, "Strah od letenja", uporno sam ponavljala sebi da nemam razloga za strah jer to ionako niko neće čitati. A kada je "Strah od letenja" postigao vrtoglavi tiraž i osvojio čitalačku publiku širom sveta - hvala bogu, ta knjiga još uvek privlači veliko interesovanje - našla sam se u neočekivanoj situaciji. Naučila sam da se moram povući u privatnost kako bih mogla da se usredsredim na svoj sledeći pohod.
Iako je jasno da tiraž ne znači umetnost Džongova se na svom sajtu dotiče i ove teme.
- Svi autori maštaju o tome da napišu knjigu koja će postati svojevrsni fenomen i koju će čitati - ili bar prelistavati - čak i ljudi koji nisu naročito zainteresovani za književnost. Svi odreda su počeli da komentarišu moju knjigu i oni koji su jedva zavirili u nju. Međutim, posle tog ranog i krajnje neočekivanog uspeha, poželela sam da za sobom ostavim čitavu policu knjiga potpisanih mojim imenom.
- Nisam želela da budem samo prolazna senzacija. Moja poezija i istorijski romani terali su me da se suočim sa novim izazovima, uprkos tome što je ostatak sveta naprosto priželjkivao nastavak "Straha od letenja". Osim toga, kao bivši akademik, volela sam da se zavučem u biblioteku i posvetim istraživačkom radu. Bilo je to daleko prijatnije i utešnije od nastojanja da živim u skladu sa reputacijom Erike Džong, skandalozne promoterke "ševe bez rajsferšlusa".
- To nipošto ne znači da se odričem svog prvog romana. Naprotiv, ponosna sam na njega. Mislim da je to bila prilično smela i sočna knjiga - što su kvaliteti koji se visoko kotiraju na mojoj lestvici. Međutim, napisala sam je kada sam bila veoma mlada - pre više od tri i po decenije.
Pisanje je zastrašujuća profesija, ističe ona i objašnjava one najživotnije strane ove tvrdnje.
- Jedne godine dobijete avans za knjigu, da biste dve godine kasnije ustanovili da ste već spiskali sav novac, a da se knjizi još uvek ne nazire kraj. Većina pisaca ne može zaraditi za egzistenciju ako se istovremeno ne bavi predavanjima, uredništvom, reklamama, novinarstvom, televizijom ili pisanjem scenarija za filmove, koji nikada neće biti snimljeni.
- U vreme kada sam ja počinjala da pišem, na bestseler liste su po pravilu dospevala dela koja su se odlikovala književnim kvalitetima. Danas, top-listama uglavnom haraju ljubavni romani, koji su se nekada prodavali po dragstorima ili serijali koje stvaraju timovi ljudi skrivajući se iza određenog brenda.
Ni činjenicu da je njena kćerka krenula stopama majke nije zaobišla.
- Moja kćerka Moli je provela čitavo detinjstvo govoreći, "Nije mi ni na kraj pameti da postanem pisac! Uopšte mi nije jasno zašto bi bilo ko to želeo! Jedne godine se spakujemo i otputujemo za Evropu, a onda smo dve godine kasnije već totalno švorc, a ti postaješ histerična i bacaš se u očajničku potragu za predavačkim poslom."
- A onda je, kada je napunila devetnaest godina, sela i napisala svoj prvenac "Normalna devojka". Objavila je tu knjigu dve godine kasnije i odmah potom napisala nastavak, "Neprilagođena devojka". Nije mogla da odoli svom spisateljskom porivu - baš kao i njena majka. Odbijala je da joj na bilo koji način pomognem. Pronašla je sopstvenog agenta i izdavača.
Ipak, iz svega što je književnica osetilakao potrebu da otkrije o sebi stiče se utisak da je "Strah od letenja" obeležio njen život:
- Moje knjige su oduvek nailazile na kontroverzan prijem. Jedni su me zasipali izlivima mržnje, a drugi hvalospevima. Bila sam već naviknuta na takve situacije. Kakav je to pisac, koji ne uspe da uzburka emocije svojih čitalaca?
- I tako sam stigla do ove knjige o spisateljstvu kao svom životnom pozivu, u kojoj govorim kako sam sa dvadeset i nešto godina objavila dve dobro prihvaćene zbirke poezije, da bih se zatim uputila ka središtu pakla svojim skandaloznim prvim romanom - koji mi, usput budi rečeno, u vreme kada sam ga pisala uopšte nije delovao toliko skandalozno.
24.06.07 Danas
Čitalište
Tuga i razum / Saputnik radikalnog mislioca / U postelji sa demonom / Mojim najdražim prijateljima
Tuga i razum, Josif Brodski
Rusika, 2007.
prevela Neda Nikolić Bobić
Ova knjiga poslednja je knjiga eseja Josifa Brodskog, objavljena nekoliko nedelja pre njegove smrti. U knjizi su su sabrani eseji napisani u periodu života Brodskog (od 1986. do 1996), kao nastavak prethodne zbirke, koja se na spskom jeziku pojavila pod nazivom Udovoljiti senci, a koja obuhvata eseje pisane od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih godina dvadesetog veka. Sam Brodski tvrdio je da je u slučaju kad veliki pesnik počne da piše prozu, to uvek dobitak za prozu. Ispostavilo se da se ovo odnosilo i na njegov slučaj. U besedi povodom dobijanja Nobelove nagrade za književnost (1987), koja je takođe uneta u delo Tuga i razum, Brodski kaže da je "knjiga sabesednik pouzdaniji od prijatelja ili voljene žene", da je pesma "produkt uzajamne usamljenosti pisca i čitaoca", da u "pravoj tragediji gine hor, a ne pojedinac", kao i da je "ruska tragedija u stvari tragedija društva u kome je literatura bila prerogativ manjine: čuvene ruske inteligencije". Tuga i razum sabira tekstove u kojima Brodski analizira svoje omiljene pesnike, Frosta, Hardija, Rilkea, a drugi deo čine njegovi autobiografski spisi, zapisi sa putovanja, kao i besede sa koledža i univerziteta gde je pesnik predavao. Jedan od eseja posvećen je i omiljenom pesniku i prijatelju Brodskog, Stivenu Spenderu, koji Brodski počinje opisom ulaska na teritoriju Britanije. Kada carinik pita pesnika da li je u Englesku došao zbog posla ili zadovoljstva, Brodski odgovara :"Gde biste smestili sahranu". Sam Brodski smatrao je da, ako nas "umetnost i uči nečemu, uči nas izolovanosti ljudskog življenja", kao i da je "estetika majka etike", a da "nečitanje rezultuira propadanjem društva do onoga nivoa kad ono pada u kandže demagoga ili tiranina". Ovo delo, čije je objavljivanje višestruko važno za našu kulturu, istinski je plod "čuda i truda" i dokazuje da je tačna misao jednog američkog pesnika koji kaže: "Život dobar, a književnost bolja".
Saputnik radikalnog mislioca, Alek Popov
Geopoeotika, 2007.
prevela Marijana - Joana Stojadinović
Alek Popov savremeni je bugarski pisac koga je naša čitalačka publika upoznala preko romana Misija London (roman o raskrinkavanju diplomatije - sam Popov bio je diplomata u Londonu). Saputnik radikalnog mislioca je njegova knjiga eseja. Popov je autor koji je uvek bio u dijalogu sa simbolima masovne kulture, a ove tekstove odlikuju humor, ironija, satira, ubojitost i smelost da se do kraja secira realnost koja nas više ne okružuje, već - opkoljava. Ovo delo nastajalo je tokom sedam godina, perioda kada je Bugarsku preplavilo talas tranzicije. U tom neobičnom, ponekad i grotesknom svetu kulturnih interpretacija, Popov nam govori o bugarskoj literaturi, svetskoj književnoj sceni, psu Lajki, utvari Mari Selest, Ćele kuli u Nišu, graničnim prelazima, izazovnim art instalacijama... Saputnik radikalnog mislioca zbirka je tekstova napisanih čitljivo, živo i duhovito , u stakato i nervoznom ritmu vremena u kome su i nastali, a koje je - vreme sadašnje. Vodeći bugarski pisac očito nije samo odličan romanopisac, već i esejista.
U postelji sa demonom, Erika Džong
Alnari 2007.
prevela: Ljiljana Petrović
U postelji sa demonom memoarska je knjiga Džongove i predstavlja nastavak njenih sećanja sa polovine života - Straha od pedesete. Iako je prvi roman, Strah od letenja, zauvek ostao knjiga po kojoj se Džongova prepoznavala u javnosti, njena memaorska proza, ipak je ponajbolje što je ova spisateljica, inače doktor književnosti na Kolumbija univerzitetu, napisala. U postelji sa demonom delo je nastalo u momentima kada je sama Džongova bežala od pisanja fikcije i pisala memoarsku prozu o samom pisanju kao životnom pozivu, "putritanskim korenima američke kulture", deci savremenog sveta "koja su umorna od svih tih informacija koje pokušavamo da im ulijemo u glavu, a kojima je, zapravo, potrebno da sanjaju i da maštaju". Pišući i procenjujući sopstvene knjige, Džongova kaže:"Kad se osvrnem na svojih osam romana, koliko sam do sada napisala, zaključujem da u njima nisam ubila dovoljno ljudi. Smrt je sredstvo za pospešivanje radnje".U ovoj knjizi Džongova piše o svojim bivšim ljubavima, seća se susreta sa važnim ljudima američke i svetske kulture, ali se ne libi i da prepičava svoje snove (u jednom zavodi Bila Klintona) ili da opisuje iskustva kada se suočila sa zavisnošću od alkohola. I ovoga puta Džongova pripoveda duhovito, zabavno i - mudro, slaveći ne samo umetnost, već i sam život.
Mojim najdražim prijateljima, Patriša Volk
Samizdat B92, 2007.
prevela Mina Krsmanović
Patrišu Volk naša je čitalačka publika upoznala preko izvanredne knjige memoarske proze, Porodične gastronomije, a ovo je njen prvi roman objavljen na srpskom jeziku. Pred nama je prava njujorška knjiga - inteligentna, zabavna, duhovita, brza, pitka. Na kraju nas čeka i jedan lukavi preokret. Ovo je, pre svega, roman o prijateljstvu. Naime, dve junakinje romana, Neni i Elis, spojene su poslednjom željom i testamentom njihove zajedničke prijateljice Roberte, koja je umrla tri nedelje pre toga. Roberta im je ostavila strastveno pismo jednog tajanstvenog ljubavnika, zaključano u bankovnom sefu... Rezultat je dvostruki portret u duplom ogledalu, zasnovan na detaljima iz pikarske svakodnevice. Moto ovog romana je misao Toma Stoparda: "Sreća je ravnoteža. Balansiraj celom težinom". Možda je ponajbolje ovu knjigu definisao onaj američki kritičar, koji je primetio da je ovaj roman Patriše Volk - proslava ženskog prijateljstva.
Sanja Domazet