13.03.05 Politika
Smisao ljubavi
U tom zagrljaju, Kamij Lorans
Platon je zamišljao androgino biće koje, rascepljeno na dve polovine, žudi da se stopi u jedno. Delovi, polubića, sjedinjena, u malom ponavljaju, iznova stvaraju celinu velikog savršenstva. Ne znam da li je francuska književnica Kamij Lorans imala na umu taj dijalog o ljubavi, ali se za njen roman «U tom zagrljaju» može kazati da ide Platonovim putem. U suprotnom pravcu, doduše. Naslov, preuzet iz teksta Gija Beara, pohvala je lepoti zagrljaja sa drugim polom. Razlici. Postmoderni androgin ne traži rekreiranje ideala. U vremenu fragmentarnosti, u rascepljenom svetu, smisao nalazi u neostvarivosti.
Tradicijski fon knjige sugeriše da ponovno stvaranje pripada drugoj sferi, mitskoj dimenziji koju život dobija kada se pretoči u priču. Koliko o ljubavi, „U tom zagrljaju” jeste i roman o pisanju. Iznova stvarajući život, junakinja priča o svojim bivšim ljubavima, zaustavljenim između prisustva i zaborava. Između dve nestvarnosti, teksta i sećanja, u iskidanoj stvarnosti iskidane svesti. Junakinja pak nije srcelomka. Za nju je ljubav radost postojanja - epikurejska, brana od smrti - egzistencijalistička, način da se pojedinačna svest potvrdi dobrotom - zaboravljenim pojmom nekakvog pradavnog pedanta.
Ekskluzivnost pojedinačnog
Roman se ispisuje u dva glasa. Narator(ka) u trećem licu objektivno sagledava događaje, dok junakinja u poglavljima s refrenskim naslovom svoje najintimnije uspomene iznosi u prvom licu. Razlomljen na dva pripovedača, tekst gotovo u potpunosti potiskuje pripovedanje usredsređujući se na svest. Refleksija se uobličava nižući meditativne fragmente, koje u međusobnu vezu dovode tek najminimalniji elementi priče. Likovi, muški, poput aktera komedije del` arte, nose tipska imena. Oni su klišei čiji je zadatak da omoguće posredovanje tipskih situacija, koje posreduju misli, najbitniji strukturni momenat dela.
Imajući u vidu prisustvo tradicijskog fona i zaborav fabule, refleksivni fragment oblikuje tekst kao postmodernističko razlaganje velike priče u razlomljenost eseja. Takav je i značenjski fon - fragmentaran. Celina je rascepljena. Ljubav je nedostižna. Misao se nije uobličila u celinu. Knjiga se nije sklopila u čvrsto jedinstvo. Esejomorfnost, kao inicijalni impuls romana, jeste neostvarivost i traženje suštine. Ona se ostvaruje kao svrhovitost traganja. U književnosti kao čin pisanja. U životu kao ljubav. Radost. Davanje. Pradavni pojam dobrote, ili mogućnost da se realizuje tek ekskluzivnost pojedinačnog.
Zahtevna esejomorfnost
Esejomorfnost je jedan od poetičkih imperativa književnosti našeg vremena. Njen izoštreni izraz, Kucijev roman „Elizabet Kostelo”, međutim, naveo me je na razmišljanje može li se traktat izjednačiti s umetnošću. U nedoumici bih i ostala da nije bilo poslednjeg poglavlja, ironijskog potiranja cerebralnosti. Ekscesa imaginacije. Prava nevolja, međutim, nastaje kada se neko na dvesta trideset strana upinje da mudruje, a nema bogzna šta da kaže. Iako dotiče mnoštvo aspekata fenomena ljubavi, iako ih posmatra iz različitih uglova, Loransova nema dovoljnu intelektualnu dubinu, bez koje zahtevna esejomorfnost ne postiže svoj cilj.
Isuviše obiman da bi se čitao u metrou, isuviše idejno pojednostavljen da bi dostigao estetske vrhunce, ovaj dosledno estetizovani roman može zadovoljiti one čitaoce koji od književnog dela ipak ne očekuju veće misaone uzlete. Napor kritičke egzegeze da „U tom zagrljaju” postavi u civilizacijski kontekst, stoga, ponajviše svedoči šta delu nedostaje. Između težine učenosti i lakoće poetizovanja, setila sam se naše preminule književnice Judite Šalgo. Njenog pisma koje je, podeljeno između stvaralaštva i mišljenja, umelo da ostvari punu meru autentične umetnosti. Misao koja se, poput odjeka, produžava u čitaocu i u njemu traži, i nalazi, novu misao.
Dušica Potic