Udati se za Mocarta

02.09.06

Roman “Udati se za Mocarta” Amerinkanke Stefani Kauel je tzv. istinita priča o ranim godinama života slavnog kompozitora Volfganga Amadeusa Mocarta. Pored Mocarta, glavne junakinje su četiri sestre Veber: Alojzija, Konstanca, Jozefa i Sofija. Sa njima je Mocart drugovao u mladosti: sa Alojzijom se zabavljao i ona mu je slomila srce, a Kostancu je oženio i sa njom imao djecu. Bio je veoma blizak i sa Sofijom, uvijek joj je slao pozdrave u svojim pismima, a za Jozefu je napisao neka od svojih najboljih muzičkih djela. Svaka od sestara na svoj način je bila zaljubljena u Mocarta, one su podsticale njegovu strast, ali i raskoš njegove muzike. U ovoj čudesnoj knjizi, koja se bazira na istinitim, ali manje poznatim činjenicama iz Mocartovog života, prepliću se žudnja i strepnja, ambicija i osjećenost, ljubav i obaveze, nada i strah. Roman “Udati se za Mocarta”, u jubilarnoj godini posvećenoj genijalnom kompozitoru, objavljen je u izdanju “Globosino Aleksandrije” u prevodu Maje Kojić.

Šta Vas je podstaklo da napišete roman “Udati se za Mocarta”?
- Pisanje romana “Udati se za Mocarta” za mene je predstavljao veliki čin ljubavi. Da budem iskrena, ja sam veoma zaljubl-jena u Mocarta, još od kada sam prvi put gledala jednu od njegovih opera, kao dvanaestogodišnjakinja. Željela bih da mogu da se vratim kroz vrijeme i da popijem kafu sa njim. I mislim kako je bilo divno biti udata za njega. Takođe sam željela da čitaoci mogu da ga spoznaju sa njegove tačke gledišta, ali i onako kako su ga vidjele sestre Veber. Kada razmišljamo o Mocartu, znamo koliko je on bio uspješan, ali u doba kada se radnja romana odvija, on nije mogao ni da nasluti koliki će uspjeh postići. On je samo mladić koji ima 21 godinu, nema novaca niti posla.
Bilo je veoma interesantno pisati o četiri prelijepe sestre i jednom usamljenom mladiću. Veliki izazov u istorijskom romanu je prenijeti likove i vrijeme baš onakve da izgledaju kao da su iz vaše blizine ... vi možete pisati o puno istorijskih detalja, ali likove morate na izvjestan način oživjeti. Morate ući u likove i pisati iz njihove pozicije. Ja sam pokušala da razjasnim o čemu je on razmišljao i šta su četiri sestre mislile kada je on po prvi put ušetao u njihove živote. On jeste izmijenio njihove živote zauvijek i napisao je neke od svojih najboljih kompozicija upravo za njih.

Kako ste otkrili činjenice iz ranih godina Mocartovog života i o vezama sa sestrama Veber?
- Postoje mnoge raspoložive istorijske knjige i naravno, mi posjedujemo Mocartova pisma. A što se tiče sestara, bilo koja biografija svjedočiće vam kako je on prvo bio zaljubljen u Alojziju, a pošto mu je ona slomila srce, zaljubio se u Konstancu. On je obožavao Sofiju, najmlađu sestru. A za Jozefu napisao je ulogu u “Kraljici noći” koju je ona izvela preko 200 puta. Kada je Alojzija bila veoma stara, ja mislim da je prilično žalila što je izdala Mocarta!

Sa sestrama Veber Mocart se po prvi put sreo 1777. godine u Manhajmu. Kakva je bila pozadina tog susreta?
- Pošto je Mocart izrastao iz perioda u kome je bio poznat kao divno, malo čudo, koje je nastupalo svuda širom Evrope, jedini stalan posao koji je mogao naći bio je posao muzičara kod nadbiskupa grada Salcburga, koji mu se uopšte nije dopao. Zato je Mocart podstakao svoju majku da mu nađe nekog drugog kod koga bi mogao raditi. Njegov otac je bio veoma uporan da Mocart zaista nađe posao, jer ga je on pomagao. Ali i pored toga što su ljudi vidjeli da je Mocart bio brilijantan, nijesu mu davali regularno uposlenje. I... ne mislim da je bio presrećan što je uz sebe imao svoju majku! On je imao 21 godinu i želio je nezavisnost. U svakom slučaju, on je najprije otišao u Majnhajm, jer tu je živio elektor (izborni knez, prim.a.) i upoznao je mnoge muzičare, među njima bio je i Fridolin Veber. On je Mocarta odveo kući da sviraju kamernu muziku u njegovoj malenoj sobi, smještenoj na samom vrhu kuće. I kada je Mocart došao tamo, upoznao je Fridolinove četiri prelijepe, neudate kćeri ... i uskoro on se zaljubio u drugu kćerku, Alojziju! Danas, mi imamo njenu sliku, i može se vidjeti da je bila veoma lijepa.

Dio romana “Udati se za Mocarta” pisan je u epistolarnoj formi. Da li takva Mocartova pisma zaista postoje?
- Da, postoje dva ili tri velika toma Mocartovih porodičnih pisama, koja su na neki način stigla do nas. Međutim, pisma u romanu su moja kreacija, iako se neka od njih temelje na originalnim pismima i na nekim mjestima ja sam citirala originale. Razlog što sam koristila formu pisama u romanu je čista potreba da se na uvjerljiv način pomjeri zaplet i da se saopšte pouzdane, istinite stvari. Da, postoje mnoga Mocartova pisma: ljubavna pisma od njegove žene, nestašna pisma od njegovih rođaka, tužna i ponosna pisma od njegovog oca. Pisma porodice Mocart su jedno od najvećih blaga u istoriji muzike, jer su veoma privatna i nikada se ne namjerava da budu objavljena u knjizi. A kada bismo ih mogli pročitati, rekli bismo: “O Mocarte, u tom pismu vašem ocu uopšte nijeste govorili istinu! Nijeste željeli da on sazna istinu!”

Vaša romansijerska vizija Mocartovog vremena je veoma ubjedljiva: knjiga je puna istorijskih detalja i ličnih podataka iz umjetnikovog svakodnevnog života. Da li ste pronašli nekakvu sličnost između Mocartovog i našeg vremena?
- Volim romane da obogaćujem detaljima, tako da čitalac može vidjeti junaka knjige u gostinskoj sobi, ili palati, ili krčmi, kao da ga gleda na filmu. Kada pišem roman, pokušavam da zamislim da stvaram film, sa svim bojama, zvucima i mirisima. Želim da čitaoci osjete neko drugo vrijeme. Ljudi 18. vijeka billi su slični današnjim ljudima, jer su se zaljubljivali, i pokušavali da zarade za život... i naravno, i onda, kao i sada postojala su ekonomski teška vremena i ratovi koji su napadali zemlju. Ljudske emocije su bile iste, ali svakodnevni svijet je bio veoma različit. Razliku u tome kako ljudi prihvataju muziku, objasniću malo kasnije. Ali, svakodnevni život je bio mnogo teži nego što je to danas. Od Pariza do Beča, Mocartu je bilo potrebno 17 dana teškog putovanja u nezagrijanoj kočiji, dok sada mi jednostavno uzmemo avion; bilo je potrebno nekoliko dana da pismo stigne od Beča do Salzburga, pa su i vijesti putovale sporo. Voda je donošena sa ulice i zagrijevana je za kupanje i brijanje, a jedini toplotni izvor dolazio je od peći u koje su ložena drva, u to doba veoma skupa. Jedino osvjetljenje u tami bile su uljane lampe ili svijeće, takođe veoma skupe. Ako je Mocart želio da pošalje svoju kompoziciju ocu, morao je da je prepisuje rukom. Ponekad se pitam šta bi on sve uradio da je imao mobilni telefon ili e- mail. I naravno... nije bilo moderne medicine.

U 18. vijeku muzika je imala veliku ulogu i bila je dio svakodnevnog života, zar ne?
- O, da, muzika je bila dio svakodnevnog života! Svi plemići imali su sastave koji su svirali za njih, a ako su imali isuviše novaca, onda su držali i orkestar. Kada pogledamo u prošlost, shvatamo da nije bilo načina da se muzika reprodukuje na CD, ili prenosi putem radija ili televizije; ako ste željeli da slušate muziku, morali ste ići u koncertnu halu, nečiji dom, ili u crkvu kako biste je čuli. Na primjer, Mocartova opera “Figarova ženidba” izvođena je pregršt puta u Pragu i Beču, a potom zadugo nije nigdje izvođena, pa da ste to propustili, bilo bi loše po vas! Sada imate najmanje 20 različitih verzija na CD-u i svako vam veče može svirati, ako vam to komšiluk dozvoli. (Kada sam imala 12 godina kupila sam snimak “Figara” i toliko sam puta ponavljala da su ga svi iz moje porodice zapamtili!) U XVIII vijeku, svaka obrazovana osoba bila je podučavana da svira neki muzički instrument. To je zaista bila samo zabava van teatra. Nije postojala razlika između klasične i popularne muzike; sve je to bila samo muzika. Mocart je zaradio dosta novaca podučavajući bogate mlade žene da sviraju klavir i pišući klavirske koncerte za njih.

Sestre Veber: Alojzija, Konstanca, Jozefa i Sofija su veoma različite. Kako ste gradili te zanimljive ženske likove?
- Svaka od četiri sestre Veber željela je drugačije stvari, pa tako su i trebale biti i različitih karaktera. Alojzija je prilično sebična, ona je posjedovala izuzetne glasovne mogućnosti i bila je veoma lijepa, voljela je da joj se poklanja pažnja i željela je skupu odjeću i nakit. Ja sam je opisala kako je u stvarnosti i izgledala. Morala sam više da uljepšam Jozefu, jer o njoj se uopšte malo zna. Znamo da je imala hrapaviji i jači glas od Alojzije. U romanu, ona je bila veoma ljuta na svoju majku i uvijek je bila druga u svačijim srcima poslije Alojzije. Sofija uopšte nije bila materijalista, bila je vrlo odana i pametna i pretpostavljala je da je svako voli. Konstanca je bila uvijek draga, ona koja je pokušavala da drži kuću na okupu i o njoj se zna mnogo, jer je živjela još dugo vremena poslije Mocartove smrti. Likovi kao da su mi samo iščezavali sa stranica. Kao da su hodali oko moje kuće, toliko su izgledali stvarno! Mnogi ljudi mi pišu i pitaju: “O, Vi mora da ste rasli sa puno sestara”, ali nisam. One su potekle iz moje mašte i iz vremena kada sam se družila sa drugaricama i spavala kod njihove kuće - tada sam imala oko 15 godina.

Iz ovog romana možemo primijetiti da ste pisac koji puno zna o muzici. U stvari, Vi ste operska pjevačica?
- Ja sam bila operska pjevačica oko 15 godina i pjevala puno uloga iz Mocartovih komada. Jednostavno, volim ih. To je za mene bio raj. Ali, ja nikada nijesam pjevala u Evropi, a sada sam posebno srećna što je moj roman o Mocartu objavljen u toliko puno zemalja. I znam kako izgleda biti izvođač. To je moj život.

KJERKEGOR I SEKTA OBOŽAVALACA MOCARTA

U ovoj, jubilarnoj 250. godini od rođenja Volfaganga Amadeusa Mocarta i izdavači su reagovali na pravi način: od mnogih knjiga o životu slavnog kompozitora, štampanih u minulom periodu, posebno se izdvaja - “Mocart” Volfganga Hildeshajmera. Izdavač je “Dereta” a prevodilac Gordana Trbojević. Švajcarski književnik Hildeshajmer (1916-1991) ovu knjigu je pisao dvadeset godina i ona se smatra jednom od najboljih knjiga o Mocartovom životu i djelu. Ovo nije djelo muzikologa, niti biografija. Riječ je o knjizi jednog književnika i umjetnika koji Mocarta prikazuje u novom svjetlu. Više ga ne doživljavamo kao bledunjavog intelektualca kome je cilj mjera, red i harmonija, već ga sagledavamo kao cjelovitu ličnost. Mocart je imao strast prema igranju bilijara i njegova žena Konstanca je činila sve što je mogla da ga spase lošeg društva. U godinama pred smrt postao je fizički neprivlačan, postao je dežmekast. Činilo se da ni njegovim ranijim prijateljima nije više bilo ugodno sa njim. Konstancina sestra, Sofija svjedočila je da joj je Mocart umro na rukama. Iz Hildeshajmerove knjige još saznajemo da su romantičari Mocarta proglasili objektom obožavanja, a da je Kjerkegor želio da obrazuje sektu koja bi obožavala Mocarta.

ROMAN O MLADOM ŠEKSPIRU

Napisali ste i knjigu “Glumci: roman o mladom Šekspiru”. I ovdje Vas interesuje mladost jednog umjetnika. Šta nam još možete otkriti o ovoj knjizi?
- Šekspir je moja druga velika ljubav poslije Mocarta! I njega sam takođe otkrila sa 12 godina i pročitala sam sve njegove drame. Prilično me interesuju životi genija i to životni period kada su počinjali, kada niko nije znao šta će od njih postati i kada su im se obraćali riječima “O, ne treba nam još jedan dramski pisac” ili “Nije nam potreban kompozitor - idite kući!” Nalazim da je to vrijeme kada su oni počinjali fascinantno, zanimljivo je gledati kako su pokušavali da nađu svoje mjesto pod suncem, nalazili svoju ljubav i zaradili dovoljno novca da kupe novo odijelo. U ovom romanu prikazala sam Šekspira u svojim kasnim dvadesetim godinama, kada je upravo i počeo da piše drame. On je bio u Londonu, a njegova žena sa kojom i nije bio u velikoj ljubavi, živjela je 100 milja dalje, u Stratfordu sa njihovom djecom. Šekspir je napisao svoje slavne ljubavne sonete za koje mnogi istraživači vjeruju da govore o njegovoj vezi sa sjanim i razmaženim mladim erlom od Sautemptona i tamnokosom italijanskom muzičarkom Emilijom Basano. Moj roman je o tom ljubavnom trouglu.

Vujica OGNJENOVIĆ