Glumci - roman o mladom Šekspiru

01.11.08

„Glumci – roman o mladom Šekspiru“, knjiga američke spisateljice i operske pjevačice Stefani Kauel je svojevrstan „portret umjetnika u mladosti“. U romanu pratimo Šekspirov život u Stratfordu, nesrećnu ženidbu, dolazak u London, druženje sa Džonom Hemingsom, Benom Džonsonom i Kristoferom Marloom, kao i nastanak njegovih prvih djela i soneta napisanih za erla od Sauthemptona. Knjigu je objavio „Globosino“ u prevodu Nataše Šofranac.
Stefani Kauel je autorka romana: „Nikolas Kuk: umjetnik, ratnik, doktor i sveštenik“ , „Londonski doktor“ i „Udati se za Mocarta“. Živi u Njujorku, odakle je i govorila za „Vijesti“.

? U Vašem romanu „Glumci – roman o mladom Šekspiru“ opisali ste period života slavnog pisca prije nego što je postao poznat. Zašto baš taj period?
- Najprije, veoma malo poznajemo priču o Šekspiru iz perioda opisanog u romanu koja pokriva njegove rane tridesete godine. Znamo da je njegov otac bio rukavičar, u malom gradu Stratford na Ejvonu oko 100 milja od Londona i da je volio da ide u tamošnju osnovnu školu. Onda gubimo sve putokaze o njemu; možda je i šegrtovao kod svog oca. Njegova djevojka je ostala u drugom stanju kada je on imao devetnaest godina i morao je da se oženi i oni su ubrzo imali troje djece. On je stigao u London (pješačio je 100 milja pošto su najamljeni konji bili skupi) u kasnim 1580-im, a nekoliko godina kasnije njegovo ime počinje da se pojavljuje u potpisu dramskog pisca. Postoji nekoliko istovremenih pominjanja njega. I potom se priključio grupi glumaca i počeo da piše drame za njih. Drugi veliki zadatak koji sam postavila pred sebe odnosio se na teškoću pri predstavljanju nekoga ko je sada veoma udaljen i slavan a bio je običan, borben... mlad čovjek koji je morao da se odvoji od pisanja kako bi odnio svoju košulju pralji i da odluči između toga da li da novac pošalje kući, svojoj porodici ili će sebi za večeru da kupi hljeb, pivo i pitu od jegulje.

? Vi ste takođe napisali i roman „Udati se za Mocarta“ o Mocartovim ranim godinama. Te godine borbe i isticanja mladih umjetnika bile su inspirativne za Vas u oba slučaja, i kada je u pitanju Mocart, kao i Šekspir?
- Da, to je veoma fascinantno... Ja upravo završavam roman o mladom Klodu Moneu i nadam se da će takođe biti preveden na srpski jezik! Mislim da su godine tokom kojih se izgrađuje jedan umjetnik veoma interesantne. Mocart i Šekspir nijesu imali pojma šta će od njih postati, niti koliko će oni biti poznati. Željeli su samo da imaju dovoljno novaca kako bi mogli da plate stanarinu i da pronađu svoju ljubav, baš kao što čine sve mlade osobe. Veoma je interesantno baciti pogled unazad na te velike stvaraoce i razmisliti o tome kako je to bilo doba kada oni nijesu znali koliko su bili uspješni. Mocart je bio čudo od djeteta, muzici ga je podučavao otac koji je bio muzičar, tako da je on bio okružen muzikom i bio je poznat u Evropi kao devetogodišnjak, a potom je odrastao i nije mogao da pronađe posao! Šekspir je živio u malom gradu; njegov otac je pravio rukavice. To što je otišao u London da pokuša da glumi ili piše bila je velika stvar za njega; on je ostavio porodicu. On nije stigao poznat, već u potpunosti nepoznat. Možda moj interes za umjetnike koji se bore proizilazi iz činjenice da se skoro svako koga poznajem borio da nešto stvori i na neki način zaradi za život. Moj sin pravi filmove. Njegov film je na ovoj adresi (http://www.drawnbypain.com). Vjerovatno da neki ljudi iz Crne Gore znaju to; jer su ga gledali mnogi iz različitih zemalja. On je dobio internacionalnu nagradu za njega i nada se da će uskoro imati i veće uspjehe.

? Šekspir je bio rukavičarev sin, gladan znanja. Kako ste ga opisali u Vašoj romanesknoj viziji prije nego što je napustio svoj mali grad Stratford? Da li se Vaši opisi oslanjaju na dokumenta?
- Malo toga je poznato: znamo čime se njegov otac bavio, to da je on sigurno išao u lokalnu školu. Postoji njegov vjenčani list u kome piše kako se sa devetnaest godina oženio ženom (Anom Hatavej) devet godina starijom od njega, koja je tada nosila njegovo dijete. Ja sam išla u njegov grad, vidjela sam školu i njegovu kuću i puno sam čitala knjiga o tome kako je izgledao život tamo u to doba, a potom sam upotrijebila i svoju maštu. Znamo kako se odvijao crkveni život, kako se trgovalo tada u malim engleskim gradovima, a ostatak je trebalo da smislim sama. Nekoliko puta on je u svojim dramama pisao o dječacima i mladićima, tako da sam i to iskoristila.

? U stvari, Vaša knjiga „Glumci – roman o mladom Šekspiru“ govori i o ljubavnom trouglu. Možete li nam otkriti ko je bila Emilija Basano i zašto je ona bila toliko privlačna Šekspiru ali i erlu od Sauthemptona?
- Moram reći da je misterija žene koju on pominje i dalje pod debatom! Šekspir joj nije dao ime ali ju je zvao Crna (vjerovatno zbog njene kose, možda i zbog izgleda lica) i ona je postala poznata u njegovim sonetima kao Crna dama (Dark Lady). Savremeni proučavaoci Šekspira istakli su nekoliko žena Elizabetinskog perioda, a ja sam izabrala Emiliju Basano, kćerku italijanskog muzičara, koja je i sama bila muzičarka. U tome sam slijedila istraživanja velikog proučavaoca perioda kasne elizabetinske ere, dr. A.L. Rauza. Emilija Basano je bila prelijepa, seksi i zavodljiva mlada žena. London je bio veoma mali (oko 100.000 ljudi!) i većina dobrih glumaca i muzičara su svoja izvođenja prikazivali privatno, u palatama i velikim kućama kraljice i plemstva ... u to doba naravno, niti je bilo televizije niti snimaka muzike, niti radija, tako da je svaka zabava bila uživo. Tako da je mladi erl od Sauthemptona mogao vrlo lako da upozna i da se zaljubi u djevojku svog prijatelja Šekspira.

? U tom periodu Šekspir je pisao sonete. Šta se zapravo krije iza engime tih soneta?
- Soneti su ostali misterija. Iako je Šekspir bio veoma popularan pisac i njegove duge narativne poeme su se dobro prodavale, soneti nijesu bili štampani sve do 1609. godine.... a onda je izdanje gotovo isparilo. Samo je 13 primjeraka iz toga vremena preživjelo i ne vjeruje se da ih je Šekspir dao štamparu jer su oni bili netačni i sa greškama, ali tada su bili štampani bez njegovog znanja i odobrenja. Namjera je bila da oni budu u privatnom krugu ljudi. Neki proučavaoci vjeruju da je to izdanje potisnuto jer su u njemu bila upletena sva tri člana ljubavnog trougla. Prošlo je nekih šesnaest godina (vjerujemo da je toliko bilo) od kada su strastveni soneti napisani; mlada žena (znana kao Crna dama u sonetima) je bila poštovana u to doba, mladi čovjek (vjerovatno erl od Sauthemptona) bio je oženjen i Šekspir se spremao da se vrati u svoj grad svome domu i ženi. Šekspir je, posmatrano kroz druge njegove tekstove bio strastven heteroseksualac, a erl je bio umiješan u kolonizaciju Amerike, a bilo bi još preko mjere da se u štampi pojavi njegov mladalački folio.

? Džon Hemings je bio veoma značajna ličnost u Šekspirovom životu, a i poslije toga, zar ne?
- Džon Hemings je sa Šekspirom bio glumac u glumačkoj trupi („The King’s Men“) i dioničar. Oni su proveli mnoge dane zajedno i radili su skupa oko dvadeset godina. On je najvjerovatnije bio Šekspirov najbliskiji prijatelj i da njega nije bilo i još jednog bliskog prijatelja, Henrija Kondela, mnoge Šekspirove drame bi nestale. Hemings i Kondel su sakupili njegove drame u jedan veliki tom, još poznat i kao „Prvi folio“ iz 1623. godine. Brojne drame su tada bile i dalje samo u rukopisu i rukopisi su bili odbačeni (niko nije razmišljao o tome da je originalan rukopis važan pošto djelo izađe iz štampe) ili možda izgoreli u velikom požaru pozorišta „Gloub“ ili odbačeni 1642. godine kada su puritanci srušili Londonsko pozorište. Pa, da ih Hemings i Kondel nijesu sakupili u jednu veliku knjigu mnogo bi se drama izgubilo do danas.

? Šta je za Vas bilo najizazovnije pri pisanju romana „Glumci – roman o mladom Šekspiru“?
- Mislim da je to bliskost sa Šekspirom, životnim, senzitivnim mladim čovjekom. Smatram da je oživljavanje istorijskog perioda vrlo fascinantno... Sakupljate informacije na stotinu strana... Pravac ulice se promijenio, ili šum rijeke ili kako je bio uštirkan okovratnik mogao biti opeglan, te kakva je bila buka i prljavština na tom mjestu. London je bio utvrđen grad sa sedam kapija. Kriminal je bio kažnjavan, a počinioce su vješali na mjestima gdje ih drugi ljudi mogu vidjeti. Sve je bilo veoma brzo, veoma živo. Muzika je bila svuda; berberi su držali pored sebe muzičke instrumente, tako su se mušterije mogle zabavljati dok čekaju. Kraljica je plovila u svojoj barži niz Temzu u povorci. To je bio njegov svakodnevni svijet. Volim iznova stvarati svijet za sebe, za druge, jer to nijesu muzejski eksponati, već životni primjeri.

? Iako ovaj roman nije o Šekspiru iz vremena kada je stekao slavu, možete li napraviti poređenje njegovih ranih sa kasnijim godinama? Kada i kako je on postao zreo umjetnik?
- Kao mlad on je bio veoma romantičan, veliki idealista (to je bio period „Romea i Đulijete“). Ja mislim da je on osjećao svoju snagu. Potom se desilo mnogo stvari: kraljica je imala svog favorita, lord od Eseksa je bio pogubljen, a vjerovatno da je Šekspir volio lorda od Eseksa. Kraljica je ostarila i umrla, a taj čudni novi kralj iz Škotske, Džejms, došao je na njeno mjesto. Šekspirov jedini sin umire i London je bio pogođen užasnom kugom i mnogo ljudi je umrlo. Tako da su njegovi kasniji komadi mračniji... Zapravo neki su veoma mračni... Ali njegova posljednja drama „Bura“, napisao ju je u svojim kasnim četrdesetim prije nego što se povukao, imala je veliku količinu nade. Smatram da je kako je postajao zreliji bivao sve više umorniji. Takođe, njegove ranije drame su pisane neposrednije, jer su izvođene izvan pozorišta i publika je bila gruba i neobrazovana, ali kasnije neke od njegovih drama bile su izvođene unutar pozorišta i publika je postala prefinjenija.

? Pitanje Šekspirovog autorstva je debata koja datira još od ranog 18. vijeka. Kakvo je Vaše mišljenje u vezio sa tim pitanjEM: da li je neko drugi, poput Kristofera Marloa, Fransisa Bejkona ili Vilijama Stenlija pisao Šekspirove komade?
- Oh, ja mislim da je skup gluposti to da je neko drugi pisao Šekspirova djela. Prije svega Marloov i Bejkonov stil je sasvim drugačiji od Šekspirovog! Marlo je pisao brilijantno, stihovi su mu bili hladni i nije imao pojma o likovima; Šekspir je u potpunosti human. Bejkon je bio esejista, on nije dramski pisac. Erl od Oksforda je ličnost čije se ime češće pominje prije svih... ali sve je to smiješno. Drame je pisao čovjek koji je rastao na selu ili u malom gradu, putovao u Italiju ili je imao prijatelje Italijane, bio u ratu ili je imao dobrog prijatelja koji je bio u ratu, bio blizak sa dvorom... te situacije su bile poznate Šekspiru i iz njih potiče. Što se tiče njegovog autorstva, on je imao prijatelje u pozorištu koji su ga voljeli, druge pisce, itd. koji su mu aplaudirali kao autoru. Mi danas ne posjedujemo dosta ličnih dokumenata iz toga doba, osim ako osoba nije bila plemić.

? Vi ste operska pjevačica. Šta Vas privlači pisanju?
- Pisanje i muzika došli su do mene otprilike u isto vrijeme. Zapravo, sa pisanjem priča počela sam sa deset godina, a mislim da sam otkrila Mocarta i operu sa dvanaest. Objavila sam nekoliko priča kada mi je bilo oko 20 godina a potom sam ostavila pisanje zbog pjevanja, zato što je manje usamljenički posao. Volim, priče, volim riječi. Kada sam prevodila Mocartovu operu shvatila sam da je pisanje polje kome pripadam. Ja sam takođe u to doba bila razvedena, brinula sam o dva mala sina i nisam mogla da puno putujem radi pjevanja. Dakle, okrenula sam se pisanju. Takođe, kao operska pjevačica ja sam prilično mala po visini i moj glas je tanak tako da mogu da igram samo jednu vrstu uloga...a u pisanju mogu da zamislim da sam bilo ko!

Ko je Crna dama iz soneta?
- Što se tiče identiteta Crne dame iz soneta, on se pripisuje raznim ženama: gospođi Davenant, (ženi jednog krčmara, čiji je sin, kasnije uspješan pozorišni preduzimač tvrdio da je Šekspirov vanbračni sin), Meri Fiton (kraljičina pratilja), Lusi Morgan (takođe pratilja koja je kasnije držala bordel), Penelopi Rič (sestra zlosrećnog erla od Eseksa). Ali, ja sam odabrala italijansku muzičarku Emiliju Basano (1570-1654).
Članovi porodica Basano bili su venecijanski muzičari, od kojih su mnogi došli na londonski dvor. Emilija je bila vanbračna ćerka Engleskinje i polujevrejskog Italijana. Odgajana je na imanju grofice od Kenta, postala je ljubavnica starijeg lorda dok je nije trudnu udao za običnog čovjeka. Emilija Basano je doživjela duboku starost i objavila je sopstvenu knjigu poezije. Vjerovatno je izvršila snažan uticaj na Šekspirovu fascinaciju svime italijanskim, a neki vjeruju da je u kasnijem periodu pisanja Šekspir oblikovao lik Kleopatre po njenom ćudljivom raspoloženju. Njeno vjerovatno poistovjećivanje sa Crnom damom iz soneta pronašao je dr Rauz tek prije dvadesetak godina – kaže Stefani Kauel.

Kraljica koja je voljela umjetnost
Istorijska pozadina Vašeg romana je Elizabetinska era. Zašto je ovaj period Engleske istorije tako jedinstven i neponovljiv?
- Oh, bio je to period u istoriji koji je samo jednom procvjetao. Bila je kraljica koja je voljela umjetnost, a ona se dugo zadržala na svom tronu. Prije 1585. godine bilo je veoma malo pozorišta u Londonu... Pozorište je godinama bilo sačinjeno od srednjovjekovnih moralnih komada (u njemu su amateri izvodili priče iz Biblije kako bi podučili ljude, a većina njih nije znala da čita) i sva iznenadna profesionalna londonska pozorišta su bila rođena i trajala veoma životno, sve do puritanaca, koji su mislili da je to zlo, pa su srušili pozorište i zabranili izvođenje drama 1642. godine. (Pozorište „Gloub“ u Londonu je sada rekonstruisano.) Ali, sve vrste umjetnosti su bile procvjetale: muzika, slikarstvo, zanati, arhitektura. Postojalo je bogato plemstvo i rađala se srednja klasa koja je imala dokolicu i novac za trošenje. Bio je to vrlo interesantan period jer su ljudi bili toliko fascinirani kraljicom Elizabetom – ona je vladala od doba kada je bila zgodna mlada djevojka do perioda stare žene.

Vujica OGNJENOVIĆ