28.07.13
Veličanstvena destrukcija balkanskih arhetipova
Agnješka Žuhovska Arent
Agnješka Žuhovska Arent, prevodilica romana „Var“ Saše Stojanovića
Autor: K. R.
Roman „Var“ Saše Stojanovića uskoro će se naći i pred poljskom publikom, zahvaljujući izdavačkoj kući AdPublik i prevodu Agnješke Žuhovske Arent. U intervjuu koji je dala povodom rada na ovom na ovom romanu, govoreći o upuštanju u avanturu njegovog prevođenja, kao i njegovim vrednostima, ona se dotiče i teme romana - kosovskog ratišta novijeg doba, kao i balkanskih sukoba uopšte.
- Mislim da se o oružanim sukobima na Balkanu pisalo mnogo. Počevši od Bulatovićevih „Heroja na magarcu“ i „Rat je bio bolji“ dosta toga sam pročitala, nešto od toga i prevela...
Bilo je tu svega: rat iz perspektive ratnika, civila, deteta, devojke, žene-majke, žene-vojnika, sa svih tačaka gledišta... Čudno je to da što sam više tražila, sve manje sam znala istinu. Ukoliko o ratu - baš kao i u ratu - istine uopšte ima...
Otkuda onda „avantura“ sa prevođenjem romana „Var“ Saše Stojanovića?
- Čini mi se da je sličan osećaj nemoći nagnao i četvoricu jevanđelista da, zajedno sa Marijom Magdalenom i Judom, uzmu diktafone, fotoaparate i vojničke torbe i krenu na put u potrazi za „istinom“ o ovoj poslednjoj balkanskoj klanici. „Var“ Saše Stojanovića je neka vrsta rezimea, esencije, kondenzata svega onoga što sam o ratu pročitala. Ne samo zbog Stendalove tehnike ogledala izraženih u „Varu“ preko različitih glasova. U mom slučaju sam čin prevođenja romana „Var“ predstavlja i svojevrsnu katarzu baš zato što mi dozvoljava da se identifikujem sa glavnim junacima: naravno, ukoliko „junaka“ uopšte ima. Pozicija „stajanja sa strane“ - samo naizgled sigurna i prividno bezbedna - nekada omogućava da saznate mnogo više o onome šta se stvarno dešava(lo).
Da li će se i poljski čitalac lako pronaći u Stojanovićevom stilu?
- Najčešće se pitam šta će - i koliko: eto večne relacije kvaliteta i kvantiteta -poljski čitalac pronaći u romanu „Var“. Ne zavaravam se da mnogo mojih zemljaka razlikuje jedan rat na prostoru bivše Jugoslavije od drugog; štaviše, Poljacima je prva asocijacija pri pomisli na Srbiju upravo - rat. Naravno da niko pojma nema zašto je rat izbio, ko je ratovao protiv koga i zašto. U stvari, kako to zahtevati od njih kad ni oni koji su ratovali nemaju odgovore na ta pitanja.
Ali, svrha prevoda „Vara“ nije da postane priručnik za istoriju, već umetničko delo koje skreće reflektore kritičke pažnje na jedan zanimljiv prostor u kome ne treba tražiti samo „krv, znoj, i suze“, već i pravu književnost. Češki kritičari su „Var“ nazvali „jednim od vrhunaca savremenog evropskog romana“; ja dodajem da je Stojanovićev roman sam vrh svetske proze. Kolege iz Češke su pravili paralele sa Selinovim „Putovanjem nakraj noći“ i „Grupnim portretom sa damom“ Hajnriha Bela, ja dodajem poređenja sa Foknerom, Milošem, Hemingvejem, Stendalom... A tu „priča“ o književnom nasleđu, posebno kad je u pitanju renesansni um Saše Stojanovića, tek počinje...
Šta je po vama najveća vrednost romana „Var“?
- „Var“, kao i svako pravo umetničko delo - a u ovom slučaju radi se i o filozofski dobro utemeljenoj knjizi - postavlja pitanja bez namere da daje konačne odgovore. Naravno da je Stojanovićev roman oslonjen i na tradiciju, a gde je tradicija tu su i arhetipovi, ali ova konstatacija nije pravi putokaz za čitanje ove knjige. Zašto? Zato što Saša Stojanović koristi arhetipove i opšteprihvaćene simbole samo da bi ih rušio ili im podario novo, vrlo često sasvim suprotno značenje. Dakle, na delu je veličanstvena destrukcija zaogrnuta u bogato ruho književne kreacije.
Ali, zar to nije baš ono što svi tražimo od savremene književnosti?
Nadam se da sam shvatila srž romana
- Još uvek se pitam da li sam uspela da verno prenesem čitavu lepezu jezičkih interferencija i asocijacija na koje se oslanja struktura romana. U stvari, znam da nisam jer nije moguće; ne bih da ponavljam ono što je banalno i šta svi već znaju - priroda jezika, čak i srodnih - još od pada Vavilonske kule - ne dozvoljava bukvalno prevođenje. Niko pametan to i ne očekuje, doduše, a meni ostaje samo da se nadam da sam shvatila srž romana i da sam uspela da dovoljno ubedljivo prenesem stil i atmosferu svih romanesknih glasova. Makar toliko da lektoru i uredniku ostavim malo lakši posao...
18.11.11
Bronzana medalja nagrade za prevod godine u Češkoj
Jan Doležal i Saša Stojanović
JAN DOLEŽAL: Stojanovićev književni izraz jedan je od najtežih za prevođenje
Autor: K. D.
Prevod romana Var Saše Stojanovića nedavno je ovenčan bronzanom medaljom nagrade za prevod godine u Češkoj, koja nosi ime poznatog češkog lingviste Jozefa Jungmana. Bio je to povod da razgovaramo sa prevodiocem, Janom Doležalom, koji je gostovao na ovogodišnjem Think Tank Town festivalu u Leskovcu. Zamolimo smo sagovornika, na početku, da objasni koliko je i da li je teško prevoditi Stojanovića, s obzirom na to da je roman ispripovedan u trideset vrlo različitih glasova - od slenga do dijalekta, kao i da li je sve to vredelo truda? Interesovalo nas je i zašto baš Saša Stojanović?
- Budući da sam dosad pročitao nekoliko stotina srpskih romana i ovo čitalačko iskustvo pretočio u monografiju Dva veka srpskog romana, mislim da mogu odgovorno da kažem da je književni izraz Saše Stojanovića jedan od najtežih za prevođenje. Retko kad čovek u romanu naiđe na toliko bogatu i raznovrsnu lepezu jezičkih stilova. To doduše otežava prevodiocu posao, ali sa druge strane za njega predstavlja priliku da na jednom veoma složenom tekstu dokaže svoje umeće. Naravno, volja da se književno delo prevede ne zavisi samo od jezika, već prvenstveno od sadržinskog sloja knjige. U tom pogledu, Var mi se i dopao baš zbog smenjivanja različitih glasova koji zajedno pružaju celovitu i uverljivu sliku jednog vremena i prostora. Pažnju mi je privukla i glavna tema kosovskog rata; dotad sam, naime, upoznao mnoga prozna ostvarenja o doživljaju bombardovanja, a nijedno o ratnom stanju na Kosovu. Što se tiče izbora Saše Stojanovića, tu ništa nije bilo slučajno. Iako nije lako pratiti srpsku romanesknu produkciju, čija brojnost zaista jeste fenomen (u Češkoj se godišnje ne objavi ni polovina domaćih romana u odnosu na Srbiju), trudim se koliko mogu. Pre tri godine su se kvalitetom isticali Var i Petkovićev roman Savršeno sećanje na smrt. S obzirom na to da je Petković već međunarodno afirmisani pisac, moj izbor je pao na Stojanovića. Prosto sam želeo da za inostranstvo otkrijem još jednog izuzetnog srpskog pisca.
Naslov češkog prevoda romana „Var“ glasi „Svar“ i, pored toga što znači mesto gde se pod pritiskom i/ili toplotom spajaju dva metala, označava i sukob, odnosno svađu. Koliko je naslov ovog romana uopšte bio „zahvalan“ za prevod? Kako izgleda vaš metod odabira dela koje ćete prevesti? Od čega još zavisi da li će neka knjiga „progovoriti“ i drugim jezikom?
- Na odluku da prevedem Var nije bitno uticao naslov romana, već isključivo njegov kvalitet. Pri tome sam se držao oprobanog postupka: prvo na Internetu čitam prikaze, sinopsise i sl., u drugom stepenu nabavljam izabrane knjige (lično, preko prijatelja, posredstvom Internet knjižara) i na kraju o pažnje vrednim ostvarenjima pišem za češke časopise. U slučaju Vara mojim zalaganjem i trudom izdavača stekli su se uslovi i za prevod. Ubedio sam izdavača da je Var nešto vanserijsko, nešto što, da upotrebim češki frazem, „diže sa stolice“, a on je uverio gospodu u briselskim evrofondovima da prevod finansijski podrže.
U najužoj konkurenciji za dodelu godišnje nagrade za prevod godine u Češkoj, prevod romana „Var“ bio je jedini prevod sa nekog slovenskog jezika. Da li ta činjenica umanjuje ili uvećava značaj ove nagrade?
- U protekloj godini objavljeni su prevodi viđenih ruskih (Tolstoj, Sokolov, Kurkov, Sorokin, Gluhovskij) i poljskih (Mislivski, Herbert, Tokarčuk, Varga, Ajenko) književnika. Odluka žirija da nagradi prevod dosad manje poznatog srpskog pisca znači veliki uspeh za srpsku književnost. U pravilniku nagrade, naime, izričito piše da se pored kvaliteta prevoda vodi računa i o vrednosti originala.
U izboru za nagradu bili su - između ostalog - i novi prevodi Homerove „Ilijade“ i Tolstojevog „Rata i mira“. Mehanizam odlučivanja o nagradi podrazumeva najpre uži izbor od pedesetak prevoda, zatim najuži izbor od petnaest knjiga, da bi među nagrađene dospelo samo sedam prevedenih dela. Kako je uopšte bilo moguće izboriti se - u takvoj konkurenciji i sa tako oštrim kriterijumima žirija - za jednu ovako važnu nagradu?
- Moje opredeljenje da prevedem Var ispalo je kao pun pogodak. Knjiga je odlična i jezički neobično razuđena i komplikovana, što je istaknuto i u obrazloženju žirija. Upravo spoj ove dve značajke romana doprineo je dodeljivanju nagrade. Prevod Vara jeste bio naporan, ali kad čovek radi nešto u čiji smisao ne sumnja, onda se prepreke lakše savladavaju. Od rečnika koje sam koristio hteo bih da izdvojim impozantan Timočki dijalekatski rečnik Jakše Dinića. Svaka čast autoru.
Vaš prevod romana „Var“ je - za poslednjih nekoliko godina - pored Pavićevih romana jedini proboj srpske književnosti na probirljivo češko tržište knjiga. Iako se sporadično pojavljuju prevodi srpskih romana - uglavnom lakog sadržaja - samo je vaš prevod zaslužio pažnju i kritike i čitalaca; Svar se dobro prodaje - što govori i gužva na štandu izdavača prilikom autorovog potpisivanja knjige tokom Sajma knjiga u Pragu; većina biblioteka u Češkoj ima ovaj roman, a obrazloženje predsednika žirija nagrade Jozef Jungman prosto vrca od komplimenata. Kako objašnjavate tu činjenicu?
- Sem već pomenutih književnih kvaliteta, svoju ulogu ima i intrigantnost teme. Češka je uz Grčku bila jedina zemlja članica NATO saveza gde je javno mnjenje, uprkos medijskom pritisku, bilo izrazito protiv bombardovanja. Ljudi očigledno žele da se upoznaju sa umetnički uspelo oblikovanim viđenjem rata sa srpske strane.
U vašem ogledu o srpskoj književnosti prve decenije 21. veka, romani Saše Stojanovića zauzimaju vrlo važno mesto, dok se knjige nekih medijski eksponiranijih srpskih pisaca uopšte i ne spominju. Koga biste izdvojili, a koga zauvek prećutali?
- Pored Saše Stojanovića i Radoslava Petkovića, pohvalno sam pisao i o pojedinim delima Zorana Ćirića, Ratka Dangubića, Mirjane Novaković, Svetislava Basare, Zvonka Karanovića... Neki pisci koje sam ranije voleo da čitam (Albahari, Velikić) su, po mom mišljenju, zapali u izvesnu rutinu, a neke autore navodim kao primere naduvanog medijskog mehura. Ne mogu da se načudim kad čitam oduševljene prikaze proze Igora Marojevića. Jedan njegov roman površno i do neukusa opušteno priča o Drugom svetskom ratu, drugi o frustriranom četrdesetogodišnjaku koji ne zna šta će sa sobom i nikako se ne trudi da promeni svoj gubitnički položaj. Skroz je besmisleno traćiti vreme čitajući o toliko jadnim i nezanimljivim likovima. Sličan primer predstavlja Valjarevićev roman Komo, sadržajem i formom oskudna i bezidejna knjiga, u kojoj pripovedač uživa u luksuzu američke fondacije, jede, pije, šeta, neobavezno ćaska, a opet ništa ne radi, ništa ne preduzima i nema šta da kaže iole zahtevnijem čitaocu.
Stojanović važi za drskog i nadmenog pisca romana koji nisu za svakoga; da nesreća bude veća, i on sam se trudi da tako i ostane. Koliko njegov rečnik - bez dlake na jeziku - i nesumnjivi „bezobrazluk“ smetaju prevodiocu? Da li ćete i dalje prevoditi ovog kontroverznog autora, koga - pored ostalog - kritika opisuje kao „stilski virtuoznog, bezobrazno talentovanog i nadareno drskog pisca koji piše najpsovačkijim jezikom koji naša mirna i blagouštrojena književnost gotovo ne pamti“?
- Premda i u češkim tekstovima o Varu ispred imena Saša Stojanovića obično stoji pridev „kontroverzan“, ja ovog odličnog pisca doživljavam kao sasvim korektnog i ne uočavam neke kontroverze u vezi sa njim i njegovim stvaralaštvom. Da li ću ga još prevoditi ne zavisi samo od mene, već i od volje izdavača. Zasad je izvesno da će idućeg meseca, u jednom uglednom časopisu, biti objavljen moj prevod njegove nagrađene pripovetke Slučaj Puškin ili O usamljenosti.
Natčovečanski poduhvat
Roman srpskog autora je mozaično sastavljeno delo (sa kompozicijom bliskom „novom romanu“), koje nudi ispovesti autentičnih likova iz različitih društvenih sredina, u kontekstu kosovskog sukoba. Kontroverzna i pre svega naporna jezička sredstva koja autor upotrebljava, ističu se žargonskim i dijalekatskim osobinama i žestokom ekspresivnošću. Prevod romana zbog toga liči na „natčovečanski poduhvat“, a prevodilac ga je savladao briljantno. Značenjski se ne udaljuje od originala, ispoljava veliku maštovitost u izražavanju i vešto rešava probleme „nepristojnog“ rečnika.
15.01.09
Oružano širenje „ideala slobode”
Saša Stojanović
- Svoje sam iluzije pogubio u ćeliji br. 11 leskovačkog zatvora i po kosovskim podrumima i rovovima. I znam da su egalite, fraternite, liberte, unite sahranjeni i duboko urovljeni još pod Bastiljom - kaže za „Blic” Saša Stojanović pisac romana „Var” („Filip Višnjić”) koji, iako umalo nije ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu za roman godine, jeste, po mnogima, među kojima su i neki članovi žirija, izrazito markantna književna poslastica ovdašnje savremene književnosti. Stojanović se malo poigravao sa naslovom („War”, na engleskom „rat”) koji on čita kao „Var”, videćete i zašto.
Govoreći o svom romanu u kojem se, između ostalog, bavi zbivanjima na Kosovu tokom NATO bombardovanja 1999. Stojanović kaže da je naslov bio (samo) očajnički pokušaj da čitaocu približi „šibicarski uverljiv i dirljiv filing preVARenosti za koji je - proračunato i hladno - čvrsto zaVARen glavni junak Čarli. Vreme NATO agresije jeste period štulićevskog „krivog srastanja” u kojem se svako od nas, na svoj način, našao između dve sile: džinovskog malja oličenog u brujanju aviona i zavijanju sirena koje su vodile do granica normalnosti i nakovnja već postojećeg ludila koje je prelazilo i poslednju etičku branu ljudskosti, sve se krijući ispod ratnih parola i transparenata sa večitim opravdanjem: ‘rat je’!”
Ipak, zašto „War” čitate kao „var”, a ne „vor” kako se na engleskom kaže „rat”?
- Var je i neprirodan spoj dva metala nastao pod uticajem pritiska i toplote. Pritisak je bio i očekivan i logičan, a povišena moralna temperatura izrodila se u apsurd: braneći svoju zemlju, branio sam i lopove što kao skakavci iznose sve iz napuštenih kuća, lešinare što svakodnevno odvoze konvoje pokradenih stvari, prizemne palikuće kojima sela nisu lepa ako nisu pocrnela od gareži... S druge strane, na galeriji su se nalazili „milosrdni anđeli” koji su
Pohlepa i mržnja
Citat iz Biblije na klapni knjige je samo dokaz da se već milenijumima ništa ne menja. Ako nije lova u pitanju, onda je mržnja. Dok pohlepa ipak poseduje svoju „ljudsku” dimenziju, mržnja je na ovim prostorima najčešće bila vrlo iracionalna. Problem je u onima koji ovolikoj količini gluposti i nerazumnosti uporno i bestidno pokušavaju da daju lažnu formu racionalnog.
svoju razornu i uranijumom osiromašenu milost, kasetno upakovanu u bombe i bombice, prosipali po Varvarinu, Aleksincu, Nišu, ubeđujući nas kako je to u ime „mira i slobode”. Ko od svega ovog nije poludeo, taj stvarno nije normalan - bile su reči mog pokojnog oca.
Autobiografski sloj u romanu?
- Zaista, ne verujem u „zatvorsku priču” nikoga ko nije šetao mardeljaškim krugom sa glavom nadole i rukama na leđima i ko nije pio vodu sa česme iznad čučavca; ko nije pio brlju iz domaće prdekanske radinosti, pravljenu od meda i hleba ili vino od soka od borovnice, ostavljenog na prozoru ćelije da provri od sunčeve toplote.
Iz istih razloga ne mogu da čitam „ratni roman” nekoga ko nije omirisao barut. Imaginacija je izuzetna stvar, ali postoje trenuci kada samo empirija može da piše umetničko delo.
Rat je, sudeći po vašem romanu, ubitačna, krvava frka za lovu?
- Rat je uvek bio, i biće, jedno jajarsko drpanje para po pravu jačeg. Krstaši oslobađaju Hristov grob? Naravno, samo usput malo zapale hrišćanski Zadar i popljačkaju sve na šta naiđu. „Pustinjska oluja” manje brine o naftnim izvorima nego o nevinim žrtvama? Samo kada bismo se zezali. Jedina razlika između svih ovih osvajanja jeste opsenarska maska u koju je presvučena obična pohlepa: religija, pomoć „bratskim” narodima za vreme hladnog rata, koju niko nije tražio, oružano širenje „ideala slobode” po Latinskoj Americi, ugrožena ljudska prava...
Nije li prezir osnovno osećanje ovog vremena?
- Daaa! Čist, iskonski, nepatvoreni prezir. Svoje sam iluzije pogubio u ćeliji br. 11 leskovačkog zatvora i po kosovskim podrumima i rovovima. I znam da su egalite, fraternite, liberte, unite sahranjeni i duboko urovljeni još pod Bastiljom, a da je od ovih nevinih ideala ostalo samo bleda senka - upotrebljiva po potrebi.
Da nema Moravijinog remek-dela sa istim naslovom, „Prezir” bi bio pravo ime ovog romana.
Tešku priču o ratu na Kosovu ispisujete sa dosta humora i duhovitosti.
Nameće se pitanje uloge i pozicije duhovitosti? Eskapizam? Mudar i lekovit ugao gledanja na stvari?
- Čak i najstrašnija priča ima svoju smešnu stranu. Lopovu, kome kod kontrolnog punkta oduzimaju sve, u rancu pronalaze venčanicu, mladin veo i polusasušeni bidermajer; drugoj lopini koji ukradeno nosi kući svaki vikend, preko noći dolaze njegove kolege i, sa jelovnikom iz kafane umesto naloga za pretres, od majke i žene oduzimaju sav plen; ja čekam da me puste kući da vidim tek rođeno dete jer pukovnik polaže za viši čin: drvene bandere zabodene su u šupe, a NATO avioni vrlo aktivno „učestvuju” u ovom bunjuelovskom hepeningu; kad su nas usred noći probudili da idemo u „čišćenje sela”, poneo sam metlu, flašu pića i stavio kravatu: rek’o sam da u kućne posete ne odlazim bez „palačinke”, bez najave i bez poklona. A ako imaju i neki usisivač - da pospremimo posle žurke - ići će mnogo brže...
Gde vidite ključni zajednički imenitelj između likova vaše knjige i ljudi u realnosti?
- U pristajanju na kretenske poteze koje idioti od činovnika svih rasa, zaklonjeni iza autoriteta države, mogu sebi da dozvole, nijednog trenutka ne razmišljajući o posledicama ili o činjenici da njihove budalaštine mogu da vređaju inteligenciju. Prvo te neko digne iz kuće i kaže ti da si od tog trenutka ratnik, ali da nemaju čizme za tebe; zatim ti kažu da nemaju ni pištolj koji bolničar duži i daju ti praznu bolničarsku torbicu; na frontu saznaš da si višak i da te nema na spisku, pa ne mogu da ti izdaju potvrdu da si u ratu, kako bi rođenog brata izvukao od mobilizacije; kada, najzad, dobiješ tu usranu ćagu i pošalješ je kevi da je odnese u vojni odsek, oni joj drsko odbruse da moram lično da se pojavim.
Tatjana Nježić
06.01.09
O ratu mogu da pišu samo oni koji su ratovali...
Saša Stojanović
Leskovački entuzijasta po svim osnovama, književnik, urednik, mali privrednik, organizator (Think Tank Town festival, DŽA ili BLUEs i LIFFE - međunarodni filmski festival, sve u Leskovcu)... Saša Stojanović, poznat na ex-yu prostorima (uređuje časopis za Balkan - Think Tank, pisao za časopise i novine u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Leskovcu, Kragujevcu, Zrenjaninu, Velikoj Plani...), uključijući, naravno, Srbiju, ponudio je ovdašnjoj književnoj sceni, krajem prošle godine, svoj treći roman.
„VAR“ u izdanju beogradskog IP Filip Višnjić, pojavio se negde u vreme prošlogodišnjeg Beogradskog sajma knjiga i stekao zavidan broj poštovalaca proze. Isti izdavač, prethodno je objavio Stojanovićeva prva dva romana - „Krvoslednici“ (2003) i „Manchester City Blues“ (2006). Saša Stojanović rođen je 1965, u Leskovcu naravno, doktor je veterinarske medicine, član je Radne grupe Ministarstva kulture RS za decentralizaciju, živi i radi u Leskovcu (naravno). Kad svemu dodamo i da se „VAR“ dopao žiriju ovogodišnje Ninove nagrade (trenutno figurira kao jedan od 18 pretendenata na to priznanje), postaje jasnija potreba da ovog entuzijastu „pretresemo“ za čitaoce Danasa.
Zašto je „Var“ toliko dugo nastajao i da li je ta knjiga morala prvo da se proživi da bi bila napisana?
- „Var“ je nastajao toliko dugo da - u trenucima iskrene malodušnosti - nisam bio siguran hoće li uopšte biti završen. Od prvih beleški sa fronta do izlaska knjige prošlo je skoro 10 godina, predugo za naše male i kratke živote, prekratko za ozbiljniju distancu prema „produžetku politike vojnim sredstvima“ - kako bi to cinično i hladno definisao Fon Klauzevic. I, sve više verujem da je čovek bio u pravu: rat je samo običan pozorišni kostim u koji su zaodenuti pohlepa i bezobzirnost, od jataganima odsečenih glava do - na golgoti preko Albanije promrzlih i amputiranih - peta. Jer, iza svega leži kinta, kinta i samo kinta. O tome, a ne o junaštvu, pišu Remark i Hemingvej, Selin i Malaparte, Kiš, Jakovljević, Rastko Petrović... O drpanju, bre! Počev od osmanlijskog harača - mnogo manjeg nego današnji PDV, bajdvej - pa sve do liferantskih vojničkih čizama sa kartonskim đonom i grosističkog peska u brašnu za tain. Kada kažem „patriotizam“ - po njihovom poimanju istog - osetim samo gađenje. Prezir - to je još jedan osećaj koji me odavno ne napušta...
Rat je stanje duha koje vapi da bude zabeleženo
Ipak, veći problem ležao je u meni samom. Svako čačkanje ispod oklopa koji sam terapeutski navukao na sebe i svako riljanje po zakopanim uspomenama pokazalo je ono čega sam se bojao: iskustvo mog rata još uvek je bolno, a navodno zaboravljeni detalji jesu običan praziluk zimski urovljen u bašti i pepelu sećanja. Nedovoljno duboko da pusti korenje van mene i nedovoljno plitko da istrune samo od sebe. Plus moje uverenje da o ratu može da priča i piše samo onaj ko je tamo i bio. Ostale teme dozvoljavaju imaginaciju kao korektivni faktor i dopunu neproživljenog. Strah je neopisiv samo onome ko se nije bojao - heroju ili ludaku, svejedno. Stid ne ume da prepozna niko ko se najpre nije samog sebe postideo. Pravo da prezireš stičeš onda kada u sebi primetiš razloge za prezir: tek tada možeš da se bacaš kamenjem na grešne.
A samo ljubav pripada svima...
Ima li smisla, u današnjoj Srbiji, koja je zvanično vodila (i izgubila) tri rata za samo 10 godina, pisati ratni roman? Naročito ako imamo u vidu kakve su knjige na tu temu napisane poslednjih godina u srpskoj književnosti?
- Pravo pitanje je: ima li smisla uopšte pisati? A tek pisati roman o ratu? Termin „ratni roman“ podrazumeva ili ekvidistancu - status blaziranog unproforca iz neke vukojebine dolarski namamljenog da učestvuje u cirkusu pod naslovom „svetski mir“ - ili, što je mnogo teže i zahtevnije, priču iznutra bez primesa ostrašćenosti: dakle, poziciju koja je skoro nemoguća ako se prisetiš zavijanja sirena, lokvi krvi i rovovskog blata.
S druge strane, rat je, pre svega, stanje duha koje prosto vapi da bude zabeleženo. Na ovaj ili onaj način, svejedno, pod uslovom da si svestan da svaki iskaz gubi smisao ako postane neuverljiv. Vređanje čitaočeve inteligencije je nedostatak lepog vaspitanja, a pristajanje na grupnjak isprepleten od znojavih tela, masnih laži i hiperaktivnih udova manipulacije, jeste ozbiljan deficit samopoštovanja.
U čemu je razlika između konvoja kamiona natovarenih belom - i u koloru i sinemaskopu - tehnikom, razvučenom iz napuštenih „šiptarskih kuća“, i tovljenja ljudi po „žutim kućama“ da bi im se sutra povadili bubrezi i jetra? Ja je ne vidim, ali vidim sličnost: lova. Da li su sličnog mentalnog sklopa pijani i razdrljeni idiot koji podmeće eksploziv pod minaret da „lansira raketu patriotizma“ u nebo i ispeglan i obrijan manijak koji seje bombe po niškoj pijaci na pazarni dan i - kao u kompjuterskim igricama - „šalje raketu slobode“ na putnički voz u Grdelici? Meni jesu, opet priznajem. Vidim u dlaku isti, neograničen osećaj slobode da - pod plaštom nacionalizma ili mondijalizma, svejedno - budu to što čovek zaista jeste: zver koja kolje i ubija iz čiste obesti.
U pisanju o ratu nema zatvaranja očiju. A posebno ne sme biti žmurenja na jedno oko...
Mir je samo efemerna pauza između dva nova bembanja
Šta tačno znači citat iz Biblije na klapni knjige i otkud on tu?
- Biblija je velika knjiga - slično mišljenje imam i o Kuranu i o Talmudu - koja stalno zahteva nova iščitavanja: u ovim i vremenima koja dolaze, ali i u raznim periodima ličnog „kratkotrajnog gostovanja na ovom svetu“ - kako je život opisao neko pametniji. Citat sa klapne, iz Prve knjige Samuilove, samo pokazuje da se većmilenijumima ništa nije promenilo: na jednoj strani su sila, vlast, vojskovođe i dželati, na drugoj obali smo svi mi.
Oni, koji su na vreme shvatili da je rat samo „nastavak biznisa deficitarnim artiklima po visokoj ceni“, a da je mir samo efemerna pauza između dva nova bembanja. I mi, koji to nikada nećemo shvatiti...
„Var“ je ušao u uži izbor za Ninovu nagradu. Da li to znači da je Čarli rešio da zaplovi Močvarom ili je to lukav način da se sistem razbije iznutra?
- „Var“ je imao tu sreću da ga zapaze članovi žirija, kojima nisu važna izvikana imena što decenijama pišu jednu te istu knjigu, većsamo delo. Meni preostaje da im budem zahvalan na tome, da poželim da ostanu dosledni svojim jasnim kriterijumima i da se uzdržim od daljih komentara.
Na nesreću, prethodna dva romana - „Krvoslednici“ i „Manchester City Blues“ - nisu imala tu vrstu blagonaklonosti. Iako mislim da nikada više ne mogu da budem tako ogorčen i ogoljen kao u „Krvoslednicima“, niti da ću ikada više imati toliko naivnog entuzijazma u pokušaju da raščivijam lažne mitove i vekovne predrasude - kao što sam to činio u romanu „Manchester City Blues“. Iskreno se nadam da je „Var“ - posle artiljerijskih „prebačaja“ izazvanih viškom faktografije i esejistike i „podbačaja“ uzrokovanih spuštenim gardom naratora spremnog na mušku ferku - zrno istine koje može da dopre do ušiju i očiju sve užeg - samim tim i vrednijeg - čitalačkog kruga u zemlji Srbiji.
Dakle, knjigu sam napisao i ona više ne pripada samo meni. Veće pravo na nju polažu jevanđelisti - pojačani Judom sa klupe i Marijom Magdalenom pozajmljenom na pola sezone - koji čitaoca vode kroz ovaj galimatijas. Još veću „tapiju na rukopis“ ima svih trideset likova - od brata, trudnice, majke, oca do napaljenog majora, pijanog kapetana - šlosera, lopova-dobrovoljca, kurira-narkomana - koji pričajući svoj deo istine o Čarliju ispovedaju najpre sopstvenu nesreću. A najveće, „sveto pravo književnosti“ ima onaj koji - u ludom vremenu oko nas - ovom romanu posveti sopstveno dragoceno vreme - Njegovo veličanstvo Čitalac.
Svemu može da se odoli, osim iskušenju
Ko je Čarli? Heroj, antiheroj ili nešto treće?
- Čarli je hibrid nastao grešnim začećem i intermedijarnim ukrštanjem navika bezobzirnog hedoniste - „svemu mogu da odolim, osim iskušenju“, opet tvorac Dorijana Greja progovara iz mene - i rigidnog moraliste koji etičke principe ne traži u sitnicama. Možeš da vaćariš komšije na kartama u kućnoj verziji pokera ili preferansa, smeš da obilaziš kladionicu u širokom luku zato što si juče ostao dužan, možeš da varaš ljubavnicu sa sopstvenom ženom - sve je to lični izbor sa minimalnim negativnim posledicama po okolinu. Ali, ako pokušavaš da od celog sveta praviš budale valjajući žvaku o „časti i poštenju“, e, to je većposao za psihijatra ili istražnog sudiju. Elem, ja zaista ne znam ko je taj dripac koji zlorabi moj nadimak! Nešto su mi ga spominjali, ako se dobro sećam...
Dejan Stojiljković
29.06.12 Danas
Biti do kraja ili - o nepodnošljivosti istine
Var, Saša Stojanović
Roman VAR koncipiran je kao niz monoloških ispovijesti ili izvještaja dvadesetak aktera i svjedoka terenskog rasporeda i ratnih aktivnosti omanje jedinice protivvazdušne odbrane u rejonu kosovskog sela Mogila - sa na prvi pogled ispreturanim redoslijedom, koji, međutim, postepeno raskriva kontekst, okolnosti, situacije, reakcije, stanja i ponašanja glavnog lika, veterinara Čarlija: svi su oni bili tamo i svoje izvještaje daju kao intervjue pred nekom neobičnom „komisijom“ (novinarskom? NVO? obavještajnom?), u vezi s kojom ćemo ubrzo shvatiti da je čine Hristovi apostoli-sveci (Matej, Marko, Marija iz Magdale, Jovan, Luka i Juda), sa čijim kratkim monolozima započinju sva poglavlja romana.
Interes što ga ta „komisija“ pokazuje za Čarlija i koji je nemoguće racionalno utemeljiti (zašto bi ih u cjelokupnom haosu tog rata zanimao baš on!?) priprema čitaoca za tegobno hrvanje s pitanjem: zašto je i kako je Čarli glavni lik romana? Odgovor ćemo potražiti u ispovijestima i izvještajima Čarlijevih saboraca - koji, sa ovozemaljskim i ovovremskim sadržajima, predstavljaju onaj drugi, apostolskoj onostranosti suprotni pol u dinamičkoj konstrukciji romana.
A to ovozemaljsko i ovovremsko supstancijalizovano je u takvom bogatstvu i u takvoj otkačenosti leksike - kakvi se teško još mogu sresti u književnoj produkciji na našem jeziku (jezicima): Stojanović je uspio izvući maksimum izražajnosti iz onog što je oratura (živi jezik ili „usmena književnost“, sa mnoštvom dijalekatskih i slengovskih varijacija) - znajući i poštujući u svakom trenutku pravu mjeru s kojom je jedino bilo moguće izbjeći da taj leksički spektakl bude sam sebi svrha. Ta leksika ne samo da je slikovita, uvrnuta i komična, ona je i provokativna do same granice vulgarnosti („...rimtutituki u stau pa čivi rau“) - ali je pritom uvijek opravdana i funkcionalna na najvišem nivou poetičkog koncepta.
Kardinalno očuđenje je u tome što se jedan potpuno uvrnut tip, veterinar koji žestoko psuje, koji se neobuzdano opija i kurva i koji ne propušta nijednu priliku da izazove konflikt i da priredi ekscesnu situaciju u kontaktu sa čovjekolikim otelovljenjima ontičke kilavosti i promašenosti egzistencije - što se, dakle, takva tempirana bomba od čovjeka formacijski sravnjuje sa Blagovijesnikom i Božjim Sinom. Bitna razlika u odnosu na Volandovu demonsku družinu iz Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita (u ulozi „dobrih momaka“ koji funkcionišu kao „utjerivači dugova“ u ime one druge strane, u ime Dobra) u tome je što apostoli koji se raspituju za Čarlija nisu aktivno uključeni u zbivanja, nisu egzekutivna instanca, i u tome što se u svojim direktnim očitovanjima-monolozima predstavljaju kao mračni, tmurni, pesimistični, razočarani i ontički iscrpljeni tipovi: dok čitamo njihove kratke monologe shvatamo da su oni, uklopimo se u boju i frekvenciju Stojanovićeve leksike, u stvari kamijevski sjebani!
Sasvim suprotno tome, najveći dio svjedočenja živih saučesnika Čarlijevog ratnog puta podešen je na frekvenciju paklenog izobličenja, urnebesne groteske i travestije: nije stvar samo u leksičkoj neobuzdanosti, u jeziku koji ne prestaje da ključa i eksplodira - riječ je o stanjima i raspoloženjima likova koji su granični, koje dramatično obilježava primaknutost istini i u kojima oni, svjedočeći o Čarliju, do srži ogoljavaju sebe (a posredno, naravno, i stanje /ne/svijesti, /ne/organizovanosti i /ne/funkcionalnosti cijele zajednice). Koliko god je ta primaknutost istini podstaknuta vanrednom situacijom, ratnim ambijentom i kontekstom, još je više uslovljena šokantnošću, neobuzdanošću i silinom Čarlijeve zarazne odlomljenosti, preciznošću, beskompromisnošću, ubitačnošću i neodoljivošću te njegove istinosne energije: on je istinosna bomba, i to ne jednokratna - nego ona što je podešena kao eksplozivni perpetuum mobile!
Čarli je, dakle, katalizator u literarnom alhemijom priređenom procesu razgradnje (razobličenja) primitivnog modela (dez)organizacije i (dis)funkcije jedne predpolitičke plemenske zajednice - koja i ne postoji kao nacija i koja se, kao kondominijum nerazmrsive etničke isprepletenosti, teško može nazvati i narodom (što važi i za ostale slavenske etnije na Balkanu). Naravno, Stojanović ne nastupa s tom kritikom kao nekakav demokratski maneken i doživotni opozicionar-anarholiberal - njegov je pristup oduhovljujuće proziranje stvarnosti, on je samo umjetnik koji daje svoj odgovor na pitanje: Otkud mi u ovolikim govnima? A taj odgovor nas preusmjerava sa „viših“ na „niže“ nivoe socijalnog metaboličkog procesa - tamo gdje i jest ključni problem: dok god ne shvatimo i ne prihvatimo da je problem uvijek i samo u konkretnom čovjeku, takvom kakav je, dok god identifikacione i legitimacione procedure budu „preskakale“ živog pojedinca i njegov odnos prema svijetu oko sebe, dok god se kukavna ljudska pojedinačnost bude uspješno skrivala pod maskirnom uniformom kolektiviteta i dok god se živi pakao neostvarenosti bude efikasno kompenzirao mitskim i ideološkim simulakrumom (Druže milicajac, ima znak - ali nemamo označeno) „istorijske“ i „društveno-političke“ „stvarnosti“ (navodnici su ovdje pleonazam) - biće moguće da Vojislav Šešelj na lokalnim izborima do nogu potuče jednog Borislava Pekića, da jedan Ivan Stambolić u „mirnodopskim uslovima“ petnaest godina ostane zatrpan pod živim krečom neznano gdje... i da ne nabrajamo dalje, ima previše...
Koliko god bila jednostavna, nepobitna i neodoljiva - istina je uvijek preteška. I zato - Umetnik, jel’ ima ko da ti kupi tu knjigu, bre, pa da nam zoveš jednu turu...
Željko Grahovac
20.12.08 Blic
Priča o gradu koji je postao močvara
Var, Saša Stojanović
Saša Stojanović u svom novom ratnom romanu „Var“, u izdanju izdavačke kuće „Filip Višnjić“, tešku i surovu priču o događajima na kosovskom ratištu 1999. godine, duhovito i lako pripoveda kroz glasove tridesetak likova.Istinu o događajima na kosovskom ratištu 1999. godine pokušavaju da dokuče četvorica jevanđelista uz pomoć Marije Magdalene i Jude. Tragajući za ratnom pričom, ispredenom oko Čarlija, junaka romana „Krvoslednici“ i „Manchester City Blues“,„istraživači“ će i u sebi prepoznati ravnodušnost, strah, spremnost da se zabije glava u pesak i odsustvo hrabrosti da se istina prikaže onakvom kakva zaista jeste. Uprkos dobrim namerama, „nosioci blagovesti“ skoro neprimetno dovode čitaoca pred težak i večit izbor između laži i istine.Ispričan kroz glasove tridesetak likova, čije se ispovesti „lepe“ jedna na drugu, i zadržavajući prividno linearni tok naracije, ovaj roman pripoveda žestoku, i u isto vreme dirljivu priču o hrabrosti i časti, gluposti i mržnji, ali i o ljubavi. M.G.K.
22.11.08 Danas
Trauma nesećanja
Var, Saša Stojanović
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) u praksi najčešće deluje tako da se u svemu što subjekt čini ogleda događaj koji je prouzrokovao njegov stres. Snovi, priviđanja, nesanica samo su neki od manifestnih oblika ove bolesti. U sada većklasičnoj knjizi o traumi i njenoj upotrebi u književnosti, Kati Karut uzima primer iz Oslobođenog Jerusalima, odnosno scenu kad Tankred greškom ubija svoju dragu. Ovaj čin se kasnije, na ovaj ili onaj način, za impulsivnog junaka simbolički ponavlja kroz čitav spev i samo potvrđuje ono što kaže Slavoj Žižek o ljudskoj potrebi za stvaranjem simbola kao načinu za prevladavanje trauma.
Trauma nesećanja
Ovaj lapidarni teorijski uvod preko je potreban da bi se shvatila priroda novog romana Saše Stojanovića, Var. Naizgled, u pitanju je delo koje do vrhunca dovodi ego-trip autora tako što kroz velik broj likova ponavlja priču o boravku na kosovskom ratištu njegovog alter-ega Čarlija. Međutim, stvari nisu baš tako proste, bez obzira što ni prethodna tvrdnja nije predaleko od istine. Da bi se izdržao teror/stradanje milijuna glasova (Dž. Štulić, ne manje važan za čitavu priču) od kojih svi na ovaj ili onaj način pripovedaju jednu kratku i ni po čemu neuobičajenu sekvencu iz života rezerviste, odvedenog na još jednu balkansku klanicu u proleće apokaliptične 1999. godine, potrebno je zaista džinovsko strpljenje, bez obzira na to što se autor svojski potrudio da nam svojim baroknim stilom, stilom učenih pesnika, olakša probijanje kroz narativ. I ne samo to, ova rašomonijada bi bila potpuno neuspešna da pripovedačima nije dozvoljeno da pripovedaju i svoju priču. Naterani na intervju, naterani da se sete i da iz sećanja izvuku samo jednog od likova koje su mogli/morali sresti u to vreme na tom mestu, oni govore o onome što znaju o Čarliju, ali govore i o onome što njih muči, što ih je mučilo i kroz taj kaleidoskop dobija se mozaična, roršahovski nejasna, ali ipak celovita, slika o onome šta se dole događalo. Primetite kako uvek o problemima govorimo kao o nečistoći, o onom dole, sve preteći prstom.
Trauma se, dakle, dogodila, iako je ona, kao i u većini književnih dela koje funkcionišu sa referencama na PTSP, skrivena korama promenjenih perspektiva, oblandama pripovedanja i filovima jezičkih ukrasa. Glavni junak se ovde, ni u jednom trenutku, osim ako se izuzmu dva poglavlja u kojima se kao fokalizatori pojavljuju njegov mozak i njegov penis, ne pojavljuje kao svedok. Naprotiv, on nema ni moć, ni hrabrost da izravno izađe sa sopstvenim svedočenjem, da konačno ispriča šta je to što je izazvalo traumu, šta je to zbog čega ne može da spava više od devedeset i šest časova, što ga, naposletku, tera u ludilo i bolnicu i tako spasava iz ruku moguće smrti. Može on, međutim, da sebi dodeli najpoznatiju ulogu u istoriji, može za svoje svedoke da pozove evanđeliste i da im pridruži Mariju Magdalenu i Judu, može da pokuša da isticanjem svoje običnosti pomeri/detronizuje/travestira legendu o Isusu Hristu i tako da u mitsko ruho zaodene kako sebe tako i one koje Čarli predstavlja. A to su svi oni koji nisu normalni jer su u ovoj ludnici ostali normalni.
Da se radi o pisanju povezanom sa PTSP-om može se zaključiti i iz sledećeg paradoksa. Knjiga se otvara Matejevim monologom koji pali inicijalnu motivacijsku kapislu, odvrće osiguračone prve kasetne mine, pomera oroz koji ispaljuje prvi metak, drugim rečima objašnjava nam zbog čega ponovo počinje sa poslom koji je završio pre skoro dva milenijuma. Njegova potraga za istinom, paradoksalno, jeste potraga za zaboravom i kada se konačno roman završi Jovanovim blagovestima, nesećanje će moći da nastupi. A to je upravo ono što želi i glavni junak romana koji je, u suštini, antijunak ne samo zbog toga što je potpuno nehristolik, nego i zato što u većini ispovesti predstavlja sporednog heroja, nekog koga kao glavnog moraju da nameću intervjueri, koji mora stalno da se vraća u žižu jer često iz nje biva gurnut. O tome, konačno, govori i metafora naslova, jer je posle ovakvih trauma rascep unutar junaka, priče, zemlje, čega god hoćete, toliki da ga je potrebno zavariti, nasilno spojiti i nadati se samo da će srasti, makar i krivo.
Roman Saše Stojanovića je sjajna, ali prilično nepristupačna knjiga. Bez obzira na stilsku virtuoznost i duhovitost kojima često blesne kao raketa kojom se osvetljavaju neprijateljski položaji, ona je mračno svedočenje o jednom surovom vremenu u kome su najviše stradali upravo oni koji su ga se najviše pribojavali. Ipak, njena najveća vrlina je u izneveravanju terapeutskih očekivanja svih onih koji u njoj traže zaborav.
Autor: Vladimir Arsenić