Edgar Alan Po, pesnik, pripovedač i teoretičar književnosti, jedan od najistaknutijih predstavnika romantizma u istoriji američke književnosti. Njegova poezija zna samo za osećanje duboke sete i tuge i odlikuje se zvučnošću i muzikalnošću čudesno onomatopejskih stihova. Za nju bi se, osim toga, moglo reći da predstavlja teoriju na delu, budući da se gotovo u celini temelji na Poovim strogim poetskim načelima, pre svega na načelu kratkoće, sugestivnosti i simbolizacije, kao i na uverenju da se savršenstvo rime može ostvariti jedino povezivanjem jednoličnosti i neočekivanosti; Po, dakle, kao i lord Bekon, veruje da nema savršene lepote bez izvesne neobičnosti u njenim srazmerama. Šarl Bodler - prvi prevodilac ovog ukletog pesnika, pesnika ponora, kako ga naziva Isidora Sekulić - za Poovu poeziju, ne bez divljenja, kaže da je duboka, žalobna, veoma brižljivo pisana, providna, ali i pravilna poput kristalnog dragulja. Po je i jedan od tvoraca tzv. kratke priče, ali i poetike pripovetke tajanstva i strave - ovaploćene u svojevrsnoj sintezi fantastične tematike sa racionalnošću i uverljivošću u oblasti motivacije i pripovedačkog pristupa temi (tu osobenost Poovog pripovedačkog postupka Fjodor Dostojevski nazvaće fantastičnim realizmom) - koja će do današnjih dana uticati kako na evropsku, tako i na latinoameričku književnost. Po se smatra i tvorcem detektivske priče, čak i pretečom Žila Verna i Velsa. Snažno je uticao na francuske simboliste, kao i na engleske pesnike Rosetija, Svinberna i R. L. Stivensona. Dela: pesme "Gavran", "Anabel Li", "Eldorado", "Grad u moru", "U snu san", "Julaluma"", pripovetke "Bunar i klatno", "Pad kuće Ušera", "U dubinama Malstrema", "Mačka Crvene smrti", "Crna mačka", "Vilijem Vilson", poetički spisi "Filozofija kompozicije", "Pesničko načelo", "Marginalije". Edgar Alan Po je umro 1849.