Antonija Suzan Bajat je engleska spisateljica ipesnikinja. Dobitnica je Bukerove nagrade zaroman Zanesenost (1990). Njen roman Dečijaknjiga je ušla u uži izbor za Bukerovu nagradu2009. godine. Poznata i po svojim kratkimpričama, A. S. Bajat piše pod uticajem HenrijaDžejmsa, Džordža Eliota i Emili Dikinson.
Sve je tu. Vrt i drva
Zmija u njegovom korenu, zlatni plod
Žena u senci grana
Voda što teče i prostrani travnjak.
Sve je tu i bilo je tu. Na ivici starog sveta
U šumarku Hespefida, voće
Pozlaćeno na večnom granju i još
Zmaj Ladon nabrane kreste draguljima posut
Naoštrene zlatne kandže i šiljatog srebmog zuba
Drema i čitavu večnost čeka
Da prepredeni junak Herakle
Pođe u krađu i liši ga poseda.
Randolf Henri Eš, iz Prozerpininog vrta, 1861.
Knjiga je bila debela i crna i prekrivena prašinom; korice su joj bile povijene i ispucale. Loše se postupalo s njom, nekada davno. Hrbat joj je nedostajao, ustvari, virio je izmedu listova kao neki nezgrapan pokazivač stranica. Bila je nekoliko puta obavijena prljavam belom trakom uredno vezanom u čvor. Bibliotekar ju je predao Rolandu Mičelu koji je sedeo i čekao na nju u čitaonici Londonske biblioteke. Izneta je na svetlost dana iz sefa broj pet gde je stajala izmedu Prijapovih nestašluka i Grčkih ljubavnih veština. Bilo je deset časova pre podne, jednog septembarskog dana 1986. Roland je zauzeo mali sto koji je najviše voleo; iako je bio smešten iza četvrtastog stuba imao je odličan pogled na sat iznad kamina. S njegove desne strane nalazio se visoki osunčani prozor kroz koji je mogao da vidi krošnje stabala na trgu Sent Džejmsa.
Londonska biblioteka bila je Rolandovo omiljeno mesto. Oronula a ipak uglađena, odisala je istorijom ali i pružala utočište živim pesnicima i misliocima koji su mogli da se vide kako čuče na rešetkastom metalnom podu skladišta za knjige ili neobavezno razgovaraju na odmorištima stepenica. Ovde je dolazio Karlajl a i Džordž Eliot je koračala uzanim prostorom izmedu polica. Roland je mogao da zamisli njene crne svilene suknje i somotske ogrtače kako promiču zbijeni Crkvenim očima; u mašti je čuo njen odlučan korak koji odzvanja po metalu izmedu Nemačkih pesnika. Ovde je dolazio i Randolf Henri Eš da kljuka svoj gipki um i rastegljivo pamćenje svakakvim sitnicama iz istorije i topografije oslanjajući se na prikladan, abecedni raspored oblasti na odeljenju za Nauku i Razno - Demonologija, Dentologija, Destilacija, Dinamika, Disanje, Domaće životinje, Domoroci, Drago kamenje, Drevne civilizacije, Drveće... U njegovo vreme, dela koja su se bavila evolucijom svrstavana su i katalogizovana pod Predadamskim čovekom. Tek nedavno Roland je otkrio da Londonska biblioteka poseduje Ešov lični primerak Vajkoovog dela Principi Di Scienza Nuova. Na njegovu veliku žalost, Ešove knjige bile su rasturene širom Evrope i Amerike. Najviše njih nalazilo se, naravno, u kolekciji Stent na univerzitetu Robert Dejl Oven u Novom Meksiku gde je Mortimer Kroper radio na svom monumentalnom izdanju Sabrane prepiske Randolfa Henrija Eša. Danas to i ne predstavlja neki veliki problem, knjige putuju kroz etar poput svetlosti ili zvuka. Ali, postojala je mogućnost da Ešov lični primerak Vajkoa ima na marginama zapise koji su promakli čak i neumornom Kroperu. Roland je istraživao poreklo i izvore Prozerpininog vrta a biće mu i pravo zadovoljstvo da iščitava redove koje je Eš čitao, prstima dodirivao ili ih pogledom proučavao.
Odmah je bilo jasno da knjiga veoma dugo nije ni taknuta, možda još od trenutka kad je odložena na počinak. Bibliotekar je uzeo kariranu krpu i obrisao prašinu, crnu, gustu i tvrdokornu viktorijansku prašinu sastavljenu od čestica čadi i magle nataloženih pre donošenja Zakona o čistom vazduhu. Roland je razvezao traku. Korice knjige naglo su se raširile izbacujući, jedan za drugim, listove izbledele hartije, plave, žućkaste ili sive, prekrivene zarđalim zapisima, smeđim ogrebotinama čeličnog pera. Roland se stresao od uzbuđenja pri pogledu na poznati rukopis. Činilo se da su to primedbe na Vajkoov tekst, ispisane na poleđini pisama i računa za knjige. Bibliotekar je primetio da verovatno nikada nisu ni dodirnute. Njihove ivice koje su provirivale iz listova knjige bile su garave od čadi tako da su ličile na crno obrubljene umrlice. Položaj ivica ovih crnih obruba precizno se poklapao s ivicama listova knjige u trenutku kad je Roland razvezao traku.Roland je upitao može li da pregleda ove zabeleške. Dao je svoje podatke; bio je istraživač - asistent profesora Blekedera koji od 1951. godine izdaje Ešova Sabrana dela. Bibliotekar je na vrhovima prstiju otišao do telefona. Dok je bio tamo mrtvi listovi nastavili su nekako da šušte i trepere kao da su oživeli sada kad su se našli na slobodi. Eš ih je svojom rukom ubacio izmedu stranica knjige. Bibliotekar se vratio i rekao da Roland može da pregleda zabeleške pod uslovom da vodi računa da ne poremeti sled i raspored ovih fragmenata ubačenih izmedu listova teksta - moraju ostati na svom mestu sve dok ne budu popisani i opisani. Bibliotekaru će biti veoma drago ako gospodin Mičel bude toliko ljubazan da ga obavesti o bilo kakvom značajnom otkricu do kojeg bi mogao da dode.