Miodrag Zupanc – rođen u Beogradu 1950. Dramski pisac. Diplomirao dramaturgiju na beogradskoj Akademiji za pozorište film, radio i televiziju.
Radio drame: ""Zamena"" i ""Kuća na Kalvariji"" (zajedno sa Jelicom Zupanc).
Pozorišne drame: ""Bela ruža za Dubljansku ulicu"" – Beogradsko dramsko, Narodno pozorište Subotica, Narodno pozorište Štip, Pozorište u Banja Luci, Pozorište u Zaječaru, ""Malvina"" (po romanu Mirka Kovača) – Atelje 212, ""Banja za nerotkinje"" – Pozorište na Terazijama, Vršačko pozorište, ""Besnilo"" (po romanu Bore Pekića) – Beogradsko dramsko, ""Jedi leba da bi bio dobar"" – štampano u časopisu Teatron.
Knjige: ""Srpski narodni kalendar"" – etno studija (zajedno sa Draganom Antonićem), ""Enciklopedija za radoznale – Šta je šta"" (zajedno sa Miladinom Ševarlićem), ""Majstori čuburskog sveta"" (pripovetke), ""Bajka iz Budžaka"" - roman za decu ( Nagrada Politikinog Zabavnika – Najbolja knjiga za mlade 2005.), ""Kojekude Srbija"" – priče i crtice.
Igrane televizijske serije ""Najbolje godine"" (zajedno sa J. Zupanc) u produkciji 3 D video sistema i Tv Pink, ""Tajne novogodišnjih praznika"" – RTS 2005.
Bio urednik SKC-a, DK Studentski grad, Studenta, časopisa Vidici, Radio Indeksa, objavljivao članke i priče u Politici, Našoj borbi, Dansu, Republici, Vremenu, Slobodnoj Dalmaciji, Delu, Filmografu, Sceni, Teatronu, Ludusu, Svet a divadlo, Ježu...
Od 1978. radi kao urednik u TV Beograd. Redakcije: Filmska, Zabavna, Nedeljno po podne i Školska.
Bio Glavni i odgovorni urednik Obrazovno-naučnog programa.
Autor je preko šest stotina televizijskih emisija.
Osnivač i prvi Generalni sekretar ""Beogradskog kruga"", bio Generalni sekretar Udruženja dramskih pisaca, osnivač Sindikata ""Nezavisnost"", član Eks YU Pen centra, član NUNS-a, član Udruženja dramskih umetnika, Glavni poverenik (predsednik) Sindikata RTS ""Nezavisnost"".
29.01.13 Vavilon
"Ima slobode-nema slobodnih... "
Zemlja u kvaru, Miodrag Zupanc
"Ima slobode-nema slobodnih... " napisao je Miodrag Zupanc u svom novom romanu, Zemlja u kvaru, priči o tome kako su se u jednoj zemlji nasilno izmenili životi mnogih kojima je pripadala neka druga budućnost.
Poklonik bitnika i Situacionističke internacionale Gi Debora čija se filozofija dokolice kao preduslova stvaralaštva u cilju pobune protiv obezduhovljenog liberalnog kapitalizma, kao nekim čudom organski stapa sa filozofijom života nekih generacija beogradjana šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, Zupanc,ipak ne ispisuje nostalgične stranice žala za mladošću, već oslikava potonuće koje je nateralo ljude da promene svoja ubedjenja i profesije, način života i etički kod. Zupanc prati uzroke nestajanja duha ne samo stare Čubure, već i čitave zemlje, u romanu za koga je kao glavnog protagonistu odabran lik poznatog pisac čija je karijera u zastoju, a slovio je kao nastavljač poetike ostarelog književnika, situacioniste iz epohe 60-tih. Obojica žive povučeno od javnosti, prvi na splavu na Adi, drugi na imanju u Zasavici, pokušavajući da se u skladu sa filozofijom situacionizma izmeste i pobegnu od nadirućih promena u svetu koji više ne razumeju i kome ne žele da pripadaju. Njihova povezanost sa sopstvenim porodicama tera ih na bolno suočavanje sa činjenicom da se njihov svet urušio, da su svi njihovi napori - slobodarski i antiratni ostali ne samo bezuspešni, već da ih prate i senke krivice i kajanja. Romanom defiluju mafijaši, DB-ovci, tajkuni, sitne duše, lokalni zgubidani, bednici i moćnici, svakojaki prostaci, a pre svega kič i šund novokomponovanog žutila koje je prebojilo sve domene ove zemlje koju Zupanc ispravno naziva "zemljom u kvaru ".
Ali nije Zupanc u ovom romanu, koji pleni specifičnim rozobručenim slobodarskim duhom, emocijom i duhovitošću,nikada do kraja pesimističan niti ima nameru da čitaoca ostavi utučenim u ćorsokaku i bez izlaza. Pre svega se njegov humor i duh Čubure prepoznaju u jeziku. Ovaj veoma specifični žargon, čuburski, ali i onaj prepoznatljiv iz nekih prošlih vremena, krcat je nonsensima, oksimoronima i kovanicama koje su isključivi doprinos autora. Namerno kvrgav, uskraćen, nedovršen, ovakav jezik ima i svoju svrhu da odražava i preciznije oslikava svet na stranicama ovog romana. "Jezik u kvaru " je pandan "zemlji u kvaru ". Ali se može tumačiti i kao otpor prema svemu onome što je pokvarilo zemlju. Jezik je ovde kreativan, neočekivan, buntovan, revolucionaran u onom smislu u kome je život u gradu za situacioniste predstavljao novu kreativnost, diverziju, umetničku dekonstrukciju svakodnevice, nenasilnu revoluciju umetničkim sredstvima... Čitav niz upečatljviih likova koji nisu tipski, ali su komšijski prepoznatljivi, kao da se odredjuje upravo ovim zagrcnutim jezikom, pre svega duhovitim, ali u nekom širem kontekstu gledano, jezikom koji precizno slika sliku jedne ispuštene zemlje.
Iako je linija koja prati tradiciju humorističkog pisma važna za ovaj roman, nesumljivo je za njega još važnija ona linija koja nastavlja pomenute bitnike, Miku Oklopčića, poetiku situacionista ili u novije vreme prozu Slobodana Tišme. Koliko su danas i čitaocima i kritici važne tema kojih se laća Miodrag Zupanc umešno, s duhom i bez patosa ili naglašene, mada posredno prisutne nostalgije, svedoči i Ninova nagrada dodeljena Tišmi, kao i čak tri romana objavljena u protekloj godini, mladjih ili ne baš više tako mladih pisaca – Vladimira Krakova, Roberta Tilija i Vojislava Bešića. Prethodnih godina je možda najdominantniji pravac bio tzv. krti realizam, koji je odlično pristajao prozi čije su teme bile teške i preteške 90-te. I u Zemlji u kvaru na snazi je realizam. Ali on nije tako krt, odnosno okrnjen, niti je jezik toliko ispošćen, a likovi jednoobrazno tragični. Naprotiv, kod Zupanca je sve bogato, raskošno, čak jezički raskalašno, sočno, mirisno i šareno. Kao da se i u ovom koloritnom realizmu oseća potreba da se vratimo nekim vrednostima i idealima koji su suštinski optimistični. Iako taj optimizam nije dominantan, u ovom romanu život nekako ipak gura dalje, osim za one koji su mrtvi i otišli u legendu. Zemlja i dalje ostaje u kvaru, uz notu razočarenja i rezignacije, bez prave pobune jer su situacionisti i 68-ši stvar prošlog vremena.
Ali da li i njihove ideje treba smatrati mrtvim? To bi svakako značilo konačno zatiranje svakog zametka ideala i fantazije o čovekovoj slobodi da menja stvarnost. Da do toga ne bi došlo, Zemlja u kvaru je tu da podseti kako neke vrednosti i pored svega ne smeju da se zaborave niti da zastare.
Jasmina Vrbavac