05.03.05
Pjesme Silvije Plat bile su molitva...
Kejt Mozis
Američka spisateljica Kejt Mozis (San Francisko, 1962) u romanu “Zima” rekonstruisala je posljednje nedjelje života pjesnikinje Silvije Plat pred njeno samoubistvo, koje ona provodi u samoći, ophrvana bolom, uprkos riješenosti da se ide dalje. Na tragu biografske građe, Mozisova ukršta povijest o životu Silvije Plat, prije svega, o susretu sa pjesnikom Tedom Hjuzom, erupciji kreativnog talenta koja je potom uslijedila, a zatim o raspadu njihovog braka, tokom nastupajuće duševne bolesti. Roman je inspirisan pjesmama iz zbirke “Arijel” Silvije Plat, a poredak poglavlja odgovara originalnom poretku pjesama u zbirci. Roman je pisan u formi dnevnika, a kod nas ga je objavila mlada zrenjaninska izdavačka kuća “Agora” u prevodu Tanje Slavnić.
Za “ART Vijesti”, Kejt Mozis je počela razgovor objašnjavajući jedinstvenost Silvije Plat, koja ju je potakla da o njoj piše:
- Pisma Platove iz 1962. pokazuju koliko je ona bila eksplicitno svjesna svojih artističkih dostignuća dok je pisala zbirku “Arijel”; ona je čak rekla svojoj majci da je “genijalan pisac”. Ipak, bila je opustošena kolapsom svog braka sa Tedom Hjuzom, bila je voljena, pažljiva majka, predana svojoj djeci. Oduvijek sam se pitala zašto ta dva aspekta njenog života - njena umjetnost i njena djeca nijesu bili dovoljni da izdrži? Kada čitate zbirku “Arijel”, koju je Platova ostavila u rukopisu poslije svoje smrti, postaje više nego jasno da je ona koristila pjesme kao način da ispriča svoju životnu priču sa optimističkim krajem; one su bile poput molitve, kao želja da preživi.
Primarni izazov bio mi je da uhvatim Platovu u trenutku optimizma, pošto je napisala te izuzetne pjesme u jesen 1962. godine, kako je opazila svoj život kao samohrana majka i siguran umjetnik. Željela sam da shvatim ko je bila ona, da li je osjećala nadu za svoju budućnost, uzimajući u obzir sve razloge koji su je doveli do samoubistva.
Da li je roman “Zima Silvije Plat” zasnovan na istinitim činjenicama?
- “Zima Silvije Plat” temelji se na stvarnim činjenicama iz života Platove, poznatim zahvaljujući njenim pismima, dnevnicima, dnevnom rasporedu iz 1962. godine, njenom književnom radu, i drugim radovima kao što su biografije i memoari ljudi koji su je poznavali. Željela sam da budem uokvirena tim činjenicama, jer osjećam da ju je njena priča prisiljavala na nešto, a istovremeno, željela sam da unesem života i humanosti, jer Platova je bila stvarna osoba, mlada majka, koja je zaista pekla kolače i obavljala kućne poslove, a u isto vrijeme pisala izuzetnu poeziju i patila zbog kraja svoga braka. Moj metod je bio spojiti te činjenice i otkriti emocije i misli pod kojima je Platova bila posljednjih dana. Neki od tih događaja su fikcionalizovani: na primjer, bilo mi je poznato da je Platova pokušavala da dobije telefon kada se preselila u London, 1962. godine, što je podrazumijevalo da je pisala molbu u lokalnoj pošti i vjerovatno se gnjavila birokratijom. U romanu, ja sam izmislila kako se Silvija Plat usprotivila frustracijama i birokratiji, sa kojima se nema sumnje susrela 1962. godine u poštanskoj službi u svom susjedstvu.
Kakva ste istraživanja izvršili prije početka pisanja “Zime Silvije Plat”?
- Prije pisanja “Zime” pročitala sam većinu štampanih djela Silvije Plat, kao i različite biografije, poeziju i eseje Teda Hjuza, to mi je dalo uvod u Platovu, a ujedno i utolilo početnu radoznalost o njoj. Istinska istraživanja obavljala sam uporedo sa pisanjem knjige. Putovala sam u Englesku, po prvi put u životu da bih mogla vidjeti krajolik “kroz njene oči”, vidjeti mjesto gdje je živjela, kakvo je drveće, kako miriše vazduh. Provela sam vrijeme i u arhivu Platove na Smit Koledžu u Masačusetsu, gdje je ona pohađala koledž i na Univerzitetu u Indijani, kao i u Hjuzovoj arhivi na Ejmori univerzitetu u Džordžiji. Putovala sam u sva mjesta gdje je živjela Silvija Plat ili provela neko vrijeme i pročitala sam na stotine knjiga i članaka o njoj, kako bih pokušala da od djelova sklopim njen portret u određenom trenutku njenog života. Napisala sam 41 poglavlje romana po redosljedu zbirke “Arijel” koji je Platova uredila. Detaljno bih proučila svaku pjesmu prije pisanja poglavlja inspirisanog tim stihovima. U stvari, otkrila sam da sam slučajno slijedila šablon koji je Platova koristila pišući pjesme: ona bi prikupila sve podatke o predmetu koji opisuje, pravila bi bilješke o svemu što joj odjekuje u mašti, a onda bi ostavila da to prenoći u njenoj podsvijesti. Sljedećeg dana bi otpočinjala pjesmu. Tako sam i ja pisala “Zimu”, često bih provela nedjelju ili dvije istražujući svaku pjesmu pojedinačno, a ponekad i mnogo duže, prije nego što otpočnem poglavlje.
Koliko Vam je roman Silvije Plat, “Stakleno zvono”, napisan pod pseudonimom Viktorija Luka bio od koristi pri pisanju romana?
- Ono što mi je najviše poslužilo kao izvor iz romana “Stakleno zvono” bile su mogućnosti njenog pripovijedanja i često oštroumno figurativno kazivanje. Ipak, “Stakleno zvono” zasnovano na ličnim iskustvima Silvije Plat, kao mlade žene koja je imala nervni slom i njenog oporavka od pokušaja samoubistva, je visoko fikcionalizovano i za moje lične svrhe uočavala sam kako Platova transformiše fragment svoga života u dobru priču. Isto je postupala pišući poezuju, “Arijel”, je ime konja koga je Platova jahala, ali nasuprot stvarnom, sporom i umiljatom konju, pjesnički je divalj, živ, nezaustavljivi stvor mitske dimenzije. Jedno od gledišta Platove, koji sam pokušala da pokažem u “Zimi” je da su je pisanje zbirke “Arijel” i kraj njenog braka sa Hjuzom natjerali da ponovo procijeni sebe u realnijem svjetlu, da suoči svoju kažnjivost i mane, pa makar bile i bolne, kako bi spoznala da pravljenje “bolje priče” i povlačenje od istine ne vodi neophodno ka sreći.
Krije li život Silvije Plat još misterija?
- Iz dnevnika saznajemo da je Platova bila veoma dovitljiva u posmatranju i kritikovanju sopstvenog života. Bilo joj je uvijek lakše da sebe stavi u fokus, da bude subjektivna, nego da duboko razumije druge, što je neophodan korak u razvoju pisca. Pisala je kako želi da jednostavno “zaviri” u glave drugih ljudi, da otkrije njihove misli i želje. Konačno, bio je to njen subjektivizam, postepena i bolna kreacija njene zrelosti, koji je postao istinski pjesnički subjekt. Ali jednu stvar nikada nije razumjela kod sebe, njeni unutrašnji emocijalni sukobi nijesu bili rezultat lomova karaktera, već funkcija njenog tijela. Upravo ta biohemijska greška sa Platovom je nerješiva misterija, neki su isticali da je bila šizofrenik, ili je imala pomjerene granice ličnosti, ali ja smatram da su obje mogućnosti isključene. Ona je patila od kliničke depresije, i postoji jak razlog da se vjeruje da je imala biohemijski poremećaj koji se odrazio na njeno zdravlje. Njeni dnevnici bilježe bitke sa depresijom, promjene raspoloženja i druge simptome vezane za sukobe ličnih stavova. Ona je umrla bez dijagnoze mentalne bolesti. Ljekar koji ju je liječio duže vremena, svim silama je pokušavao uoči izvršenja samoubistva da je hospitalizuje i podvrgne specijalističkim tretmanima.
Ovim romanom kao da ste htjeli obilježiti 40 godina od smrti Silvije Plat. Koji su, po Vašem mišljenju razlozi njene smrti?
- Slažem se sa sjajnom Dajanom Midlbruk, autorkom biografije “Njen muž: Hjuz i Plat, brak”, koja tvrdi da je depresija ubila Silviju Plat. Ova izjava da ne smanjuje emocionalnu katastrofu zbog neuspjeha njenog braka, ili gubljenja snage i volje umjetnosti koja bi je spasila. Platova je bila, u vrijeme svoje smrti, u izolaciji i usamljena, bolesna, zabrinuta zbog svoje male djece, u nezagrijanom stanu, bez telefona i to za vrijeme najoštrije zime u vijeku. Na kraju, njena smrt bila je direktan rezultat mentalne bolesti. Poslije Silvijine smrti, njena majka je dala do znanja da postoji istorija duševnih bolesti u porodici Plat; tu bolest Silvija je naslijedila od oca.
Često se pominje odgovornost Teda Hjuza za patnje Silvije Plat?
- Neosporno je da je Platova strašno patila zbog Hjuzove veze sa Asjom Vevil, i potom zbog propasti braka sa Hjuzom. Platova se osjećala napušteno, odbačeno, poniženo, jer je izgubila muža sa kojim je sedam godina dijelila duboka književna uvjerenja. Neki od Hjuzovih gestova tokom bračne krize izgledali su neoprostivo sebični, nezreli, čak i okrutni. Sigurno je da je Hjuz odgovoran zbog Silvijine patnje nakon kolapsa braka. Nepravedno bi bilo demonizovati Hjuza ili ga okriviti zbog smrti Platove, kao što to čine neki kritičari. I Hjuz i Platova su zaslužili sažaljenje, prema svojim individualnim greškama i ljudskim slabostima. Smrt Platove rezultat je mnogih faktora, to je neka vrsta “savršene oluje”, strašnih okolnosti, a ne samo očaj zbog odnosa sa Hjuzom i nerazumijevanja zbog mentalne bolesti.
“Zimu Silvije Plat” napisali ste u obliku dnevnika. Interesantna je i priča o dnevnicima Silvije Plat...
- Ne mislim da je “Zima” pravi dnevnik, ipak to jest vrsta intimnog odnosa sa unutrašnjim, privatnim životom, bilježenje događaja i misli u jedinstvenim vremenima. Platova je vodila dnevnik, od desete godine do smrti. Dnevnik je bio njena artistička laboratorija, mjesto za savijanje i razvijanje književnih mišića, samoanalizu. On živi u iskrama njene široke emocionalne inteligencije, njenim živim i silovitim zapažanjima. Dnevnici su postali predmet kontroverzi kada ih je po prvi put Ted Hjuz objavio u priređenoj verziji dvije decenije poslije smrti Platove. Kritika je smatrala da je Hjuz priredio za štampu informacije koje se odnose na njega, prema njegovom priznanju u predgovoru, on je uništio jednu svesku dnevnika, a druga je nestala. Kada su neskraćeni dnevnici pet godina kasnije objavljeni, posljednja dva dnevnika nijesu uvrštena i postalo je jasno da je jedino Hjuz najprije pregledao materijal kako bi zaštitio privatnost ljudi, koji su često bili predmet ponekad okrutne kritike. Proučavala sam Silvijine dnevnike pažljivo u pokušaju da shvatim kako je sebe izražavala kada joj je jedina publika bila ona sama. Nijesam željela da kopiram njen prozni stil, ali imala sam osjećaj za ritam njenih misli, tako da je moja naracija nalik stilu Silvije Plat.
Zašto Vam je tragična sudbina Silvije Plat bila fascinantna?
- Materinstvo je to što me privuklo Silviji Plat. Najprije sam, kada sam i ja bila mlada majka, pročitala pjesme o njenoj djeci, o njenoj vezanosti za djecu. Nastavila sam da čitam njenu poeziju godinama i otkrila sam da niko u tom vijeku nije pisao tako dirljivo tačno i precizno o materinstvu. Te nezaboravne pjesme bile su razlog da se upitam zašto se Platova ubila ostavivši djecu da rastu bez nje. Kada sam konačno i pročitala zbirku “Arijel”, po redosljedu Platove, saznala sam da je ona bila hrabra u pokušaju suočenja sa samom sobom i zamišljanju novog životnog puta. Uprkos tome što djela Silvije Plat imaju puno čitalaca, ne vjerujem da se o njoj razmišlja kao o hrabroj majci. Željela sam da napravim portret takve osobe u “Zimi”, nekoga ko koristi svoju emocionalnu i fizičku snagu da bi savladala nametnute obaveze, uključujući i obaveze majke prema djeci. Znamo da se na kraju ona razočarala, ali to ne umanjuje važnost tih posljednjih mjeseci kada je Platova herojski pokušala da spasi svoj život, umjetnost i ljubav za djecu. Danas djeca Silvije Plat kontrolišu majčinu književnu ostavštinu. Prije nekoliko mjeseci priredili su za štampu u Engleskoj, verziju “Arijela” kakvu je ostavila Platova prije smrti. Frida Hjuz, kćerka Silvije Plat, napisala je uvod. Kada sam napisala “Zimu” nadala sam se da će moj roman vratiti čitaoce zbirci “Arijel”, da će neki od njih otkriti pjesme po redosljedu kako je Platova željela da se čitaju. Taj detektivski posao više nije potreban, zahvaljujući njenoj djeci. Dirljiv je taj slučaj: djeca Silvije Plat pomogla su da se ispriča prava priča njihove majke - priča koju je Platova mogla ispisati zbog njih.
Pravi redosljed pjesama daje jasniju sliku
- Istinski sam željela da ovom knjigom pokažem kako je zbirka pjesama “Arijel” objavljena poslije smrti Platove, po drugačijem redosljedu od onog po kome je pjesnikinja namjeravala da se čita. Prema štampanom redosljedu izgleda kao da se priča o ženi koja je odlučila da uništi samu sebe; većina bliskih prijatelja života i djela Silvije Plat pomisliće da je ta samodestruktivna, bijesna pjesnikinja bila “istinska” Silvija Plat. Ali, zbirka “Arijel”, koju je Platova ostavila u konačnom rukopisu otkriva nam drugačiju priču o drugačijoj osobi. Sve dok čitaoci ne budu čitali zbirku “Arijel” po redosljedu pjesnikinje, znam da će “Zima” biti put čitaocima za razumijevanje Silvije Plat. To je upravo ono što sam željela da učinim.
Otac Njemac, majka iz Austrije
Silvija Plat je rođena 1932. godine u Bostonu. Njen otac bio je porijeklom Njemac, a majka iz porodice doseljenika iz Austrije. Godine 1940. otac umire, a majka se zapošljava kao nastavnik u koledžu. Bila je odličan đak, kao student radila je u redakciji časopisa “Madmoazel” u Njujorku. I ranije je patila od depresije, ali kada se vratila iz Njujorka, Silvija pokušava samoubistvo, pilulama za spavanje. U posljednji čas su je pronašli, liječena je nekoliko mjeseci u psihijatrijskim ustanovama, između ostalog i elektrošokovima. Vraća se na koledž i diplomira radom o ulozi dvojnika u romanima Dostojevskog. Godine 1955. dobija stipendiju na Kembridžu. Odlazi u Veliku Britaniju gdje će 1956. godine, upoznati engleskog pjesnika Teda Hjuza i vjenčati s njim. Živjeli su u SAD i Engleskoj i imali kćerku Fridu i sina Nikolasa. Kada otkrije da je muž vara, Platova napušta Devon, gdje su živjeli i seli se sa djecom u London. U Londonu je živjela u nekadašnjoj kući V.B.Jejtsa, a 11. februara 1963. je izvršila samoubistvo ugljenmonoksidom.
Za života S. Plat objavila je zbirku pjesama “Kolos” (1960), i roman “Stakleno zvono” (1963) pod pseudonimom Viktorija Luka, a tri godine poslije njene smrti objavljena je zbirka “Arijel”. Udovac Ted Hjuz oženiće se ljubavnicom Asjom Velvil, no i ona će, kao i Platova, izvršiti samoubistvo na isti način.
Vujica OGNJENOVIĆ
12.02.05 Politika
Tanka linija
Zima Silvije Plat, Kejt Mozis
Silvija Plat se ubila 11. februara 1963. godine, a zanimanje čitalaca i stručnjaka za ličnost i delo ove američke književnice ne jenjava. Nedavno je najavljeno prvo izdanje prvobitne verzije pesničke zbirke Arijel, a ne dosadašnje verzije koju je, izostavivši par pesama i poštujući hronološki princip, posle smrti spisateljice priredio njen muž, takođe pisac, Ted Hjuz. Za autentičnost rukopisa interesovala se još jedna američka književnica, Kejt Mozis, pišući romansiranu biografiju Silvije Plat. Mozisova bira da opiše poslednjih nekoliko nedelja života Platove i to prateći originalni raspored pesama, onako kako je zbirku osmislila pesnikinja.
Kejt Mozis se u pripovednom postupku oslanja na tri momenta - na činjeničnost dokumenta, fikciju i intertekstualnu mrežu. Posredi je uobičajena postmodernistička kombinatorika kakvu, primera radi, znamo iz Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša. Poigravanje istinitošću činjenice i inetretekstualnost aspekti su koji bi, kako se očekuje, Zimu Silvije Plat trebalo da izvedu iz okvira dokumentarne proze i obezbede joj status umetničkog dela. Autorka, pak, u romansiranu biografiju uvodi i fikcionalni plan, čime njeno delo ne samo što doseže pomenuti status, nego i prevazilazi tzv. horizont očekivanja. Drugim rečima, uvodi novinu.
Fikcionalni momenat, zatim, upotrebljen je na način koji takođe izlazi izvan naviklih granica. Ako dokumentarna ravan treba da doprinese faktografskoj realističnost teksta, Mozisova i za fikcionalnom poseže s istim ciljem. Umesto da izmišljanje vodi u sferu umetničke vizije, ono u Zimi Silvije Plat ima upravo suprotni zadatak. Imaginacija treba da, u najvećoj mogućoj meri, približi stvarnosti.
Osnova pripovedanja u ovom romanu je poniranje u skriveni, intimni svet Silvije Plat, nastojanje da se ožive različiti delovi njene psihe. Atemporalni princip sklopa rukopisa Arijela, stoga, odličan je okvir u koji se smeštaju haotična svakodnevica i ista takva raspoloženja pesnikinje uoči samoubistva. Autorka, pored toga, strukturu romana osmišljava tako da poetično, gotovo simbolički, opisuje pojedine događaje iz života i sećanja Platove ne povezujući u celovitu liniju fabule. Takav postupak omogućuje da se duševna stanja, u rasponu od zanosa do očaja, postave u prvi plan.
Imaginacija Kejt Mozis je bez premca. Ona precizno oblikuje koliko detalje spoljašnjeg sveta, toliko i minuciozna pomeranja svesti junakinje. Insistiranje na pojedinostima romanu daje i poetičnu notu. Imajući u vidu da Mozisova pripoveda segment, a ne ceo život pesnikinje, kao i atemporalnost, afabularnost te veliku psihološku ubedljivost, možemo govoriti o velikom stvaralačkom potencijalu autorke. Jezik ovog romana međutim prejak je, do patetike (npr.: „Krvavi dronjci njihovog braka vise s njenih zglobova kao slojevi zasečeni s leša u toku disekcije.”), tako da Zima Silvije Plat ne prelazi tanku liniju koja je deli od remek-dela. Zahvaljujući precioznom stilu, štaviše, roman ostaje ispod crte koja deli umetničko delo od hit produkcije.
Posebnost koncepcije ogleda se i u kraju romana. Poslednje poglavlje, Zima, nije i poslednji čin Silvije Plat, a o samoubistvu se, štaviše, uopšte i ne govori. Čitaoci se susreću s pesnikinjom u trenucima kada se ona svim silama bori da preživi. Ostavši posle razvoda sama sa dve bebe, u velikom siromaštvu, pod pritiskom mediokritetske i snobovske okoline, Silvija ulaže veliki napor da svoj razbijeni svet održi na okupu. Dirljivo je i potresno njeno usmeravanje na konretnost stvari, na opipljivo postojanje predmeta, na bivanje potvrđeno u materiji.
Ona je kao davljenik koji se hvata za slamku jer zna da je ta opredmećenost ono što iza nas ostaje. Da je sam život, dok se u njoj ukorenjuje, uprkos tankoj liniji koja deli razum od ludila i smrti, ono što će nas nadživeti. Shvatajući upravo tu dimenziju pesničke vizije Silvije Plat, Kejt Mozis roman ne završava neočekivano. Zima je mistični zametak života koji se neprestano obnavlja, a njena tajanstvena hladna lepota, poput Silvije Plat na putu za književni panteon, nije okovanost kraja već večiti početak novog kruga.
Dušica Potic