12.01.14
Preobražaj skinheda Vanje
Silvana Hadži-Đokić
Svako može da se preobrati i iskupi. Ali, ne bez pokajanja. Tako je bilo u periodu kasne antike i ranog hrišćanstva. Tako je i danas.
Među pet romana koji su ušli u konkurenciju za prestižnu Nin-ovu nagradu nalazi se i knjiga „Zlatno doba” Silvane Hadži-Đokić, u izdanju „Interpresa” i „Teme”. To je priča o caru Konstantinu Velikom i carici Jeleni, koja se pojavila u prošloj godini, u kojoj je obeleženo 17 vekova od donošenja Milanskog edikta. Ipak, Silvana Hadži-Đokić smatra „da jubileji ništa značajno ne donose, i da u njima caruje prosečnost”. Prema rečima recenzenta romana Ljiljane Šop zlatnim dobom su od antičkih vremena smatrani periodi duhovnog podvižništva i procvata na polju stvaralaštva, dok se danas pod zlatom podrazumeva isključivo materijalna vrednost. Silvana Hadži-Đokić autorka je i monodrame „Carica Jelena”, a istorijska tematika zaokuplja i druga njena ostvarenja.
U vašem romanu carica Jelena, majka Konstantina Velikog, izlazi iz ikone, kao iz „prozora u svet” ili „kapije zakrivljenog vremena”. Ona se pojavljuje danas kako bi nas ujedinila?
Ona se pojavljuje u sadašnjem vremenu da bi izvela svoje prvo čudo, birajući za instrument njegovog ispunjenja najnižeg, obezljuđenog nasilnika, narkomana i skinhedsa, umesto podobnijeg – vladike, duhovnika, monaha, običnog čoveka ili vernika. Što je pojedinac neverniji, sa manje ljudskog dostojanstva, čudo postaje veće, nalik obrnutoj proporciji, inverziji. Jelena ne izlazi iz ikone u Voždovačkoj crkvi da nas ponovo ujedini, već da izvrši čudo! A čuda ne postoje radi drugog cilja, već zarad sebe samih. Kroz njih se putem posrednika projavljuje Božija čestica, ona za kojom se u 21. veku traga u CERN-u. Koja se u Hristovo doba obrela među sledbenicima Isusa iz Nazareta, i koju je veliki Vergilije najavljivao u svojim Mesijanskim Eklogama, a proroci u svojim sinoptičkim spisima. U romanu „Zlatno doba” jasno je podvučena razlika između institucionalne i iskonske vere. Stvaranje državne religije i hrišćanske civilizacije nije bio romantičan i bezbrižan, već surov i cenzorski posao, koji je podrazumevao nevine žrtve i mnogo bezosećajnog zataškavanja i prekrajanja. Do izvorne, precivilizacijske, necenzurisane vere najlakše se dolazi čudom!
Paralelno sa istorijskom pričom o Konstantinu i Jeleni, roman prikazuje preobražaj skinheda Vanje, delikventa koji je učestvovao u prebijanju romskog dečaka, u starešinu crkve. I savremeno „paganstvo” ima svoja čuda?
Ne smatram da je fenomen skinhedsa oličenje neopaganizma. Nema u tom divljačkom pokretu nikakve mistične inicijacije. Ni verskih obreda ili njihovih surogata. To je grupa besnih adolescentnih otpadnika od društva koji veličaju nasilje, brutalnost, egomaniju, kompleks više vrednosti i rasne segregacije kakva je vladala u nacističkoj Nemačkoj ili sedamdesetih godina prošlog veka u Severnoj Americi. Da je ovaj pokret novo paganstvo, čudo bi izvršio skinheds, a ne svetitelji Božiji. Hrišćani bi masovno postajali skinhedsi. Vanja, muškarac androginog imena, koje se može nadenuti pripadnicima oba pola, samo je glina u rukama Božijim. Svako može da se preobrati i iskupi. Ali, ne bez pokajanja. Tako je bilo u periodu kasne antike i ranog hrišćanstva. Tako je i danas.
Neobičan iskorak iz pripovesti je esej o svevremenoj slici „Krik” Edvarda Munka. To je simbol savremenog doba, krik duševnog bola, slika holokausta?
Izuzev potrebe da se večno sećamo žrtava holokausta, ovaj mikro-esej pokazuje raskorak između umetničkih motiva za nastajanje dela i njegovog tumačenja, bilo od strane savremenika, bilo glasom budućih naraštaja. Šizofrenija 20. veka je isprva nastala u svetu ideja. Munkov „Krik” se prvobitno zvao „Krik prirode” i predstavljao istinitu viziju, a ne halucinantni unutrašnji vrisak ili odraz duševne patnje.
Istorijska priča romana prikazuje Jelenin težak životni put, i tim jaču njenu veru. Međutim, njen lik mudre savetodavke dobija značenje tek u sadejstvu sa likom sina Konstantina?
I Jelena i Konstantin su tokom svog zemnog života bili ljudi – titani. Bez Jelene nema Konstantina i obrnuto. Zato se oni u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ostalim pravoslavnim zemljama proslavljaju zajedno i oslikavaju kao par, na istoj ikoni. U rimokatoličkoj crkvi Konstantin nije uvršten u svetitelje, već samo Sveta carica Jelena, ali ne kao majka prvog hrišćanskog cara, već kao „Križarica”, ona koja je pronašla Časni Krst u Jerusalimu. Kod nas je pandan slavljenju Jelene Križarice, praznik Krstovdan.
Sve što se dešava, zbiva se u ikoni, kao u večnosti, ikona ima posebno simbolično značenje u romanu?
Ikona nije samo druga i bolja stvarnost, ona je motivacija da preživimo „gnusobu” svakodnevice. Uostalom, svaka ikona može da postane čudotvorna, bez obzira od kakvog je materijala sačinjena. Ako imamo vere.
Druga važna epizoda posvećena je Lorencu Vali, neprijatelju papske vlasti. On je čovek novog doba koji ruši neistine?
Lorenco Vala je punokrvni, novi čovek, prosvetitelj, naučnik, lingvista, papski sekretar. Napisao je prve renesansne bestselere i prodavao ih u apotekama, kao lek za dušu. On je razotkrio nekoliko najvećih hrišćanskih falsifikata, između ostalog i „Konstantinovu darovnicu“ kojom je, navodno, car Konstantin darovao multietnički Rim papi Silvesteru. Od tada je možda i postao nepodoban za beatifikaciju.
Marina Vulićević
06.02.14 e-novine.com
Preskupa hrpa reči
Zlatno doba, Silvana Hadži-Đokić
Ako književnost dozvoli da svako ko ima određenu svotu novca i književnu ambiciju automatski biva samoproglašen za pisca, a uz odgovarajuću nadoknadu i verifikovan od strane eminentnih kritičara, recezenata i ostalih faktora unutar književnog polja koji se mogu platiti, odnosno kupiti, onda sve odlazi u Zlatno doba. Zaista, zaista vam kažem književnost nije zajebancija, a nije ni tržište
Postoje romani čija procena pre spada u sociologiju književnosti nego u estetsko rasuđivanje. Nije to specifikum srbijanske književne scene, mahom je situacija svuda slična, jedini problem je što je ovdašnja književnost ipak, sledstveno opštem stanju, jadna. Takođe, sociologija književnosti mnogo više dolazi do izražaja u trenucima kada se u jednačinu recepcije književnog dela ubaci novac. A uticaj faktora mimo estetičkih, upravo je srazmeran porastu sume novca koja je u igri.
A sad da pređem sa opšteg na konkretno. Obećao sam da ću se pozabaviti romanima koji su ušli u najuži izbor za Ninovu nagradu iz prostog razloga što se čini da je ove godine ona dodeljena po krajnje sumnjivim načelima, odnosno da su estetički sudovi hm, malo je reći zanemareni. No, u poređenju sa romanom Silvane Hadži-Đokić Zlatno doba, taj Tai koji je naposletku ovenčan nagradom je za Nobela. Ovo što se besramno naziva romanom, nanoseći ovoj književnoj vrsti ljagu i povredu časti te da postoji neki tribunal za zločin protiv književnosti, Zlatno doba bi tamo bilo jedan od osuđenika, dakle ta hrpa reči napisana je toliko slabo, da se čovek zaista pita kako je moguće da se TO našlo u najužem izboru za nagradu koja bi, pogleda li se spisak dobitnika koji jeste problematičan, povremeno i uvredljiv, ipak trebalo nešto da znači. Malo je reći da sam konsterniran, ne, besan sam, prevashodno na sebe jer sam potrošio vreme svog života, ma koliko dragoceno (ne)bilo. No, da ne ispadne da neću ništa da kažem o knjizi, kazaću par reči, iako je svaki govor o njoj dovoljno pohvalan. Naime, svaki glas pušten u etar o tom wannabe narativu je svojevrsna pohvala, s obzirom da se preuzima u tekst i imenuje nešto što ni toga nije vredno.
Knjiga počinje u trenutku kada sveta carica Jelena, majka Konstantina Velikog izađe iz ikone i pohita da spasi Vanju, skinheda koji pokušava da se ubije jer je delovanje droge popustilo i on je shvatio da je upravo učestvovao u pokušaju ubistva romskog dečaka. Na stranu ova fantastična situacija na kojoj bi joj pozavideli veleumni akademici Petrović i pok. Pavić te koja bi se mogla tolerisati da iza nje dolazi išta što ima makar privid narativne koherentnosti i da je napisano imalo u skladu sa verovatnošću i nužnošću koje važe za stvoreni svet. Međutim, od toga ni traga ni glasa. I ne boluje od ove neuhvatljivosti za glavu ili rep samo okvirna priča čija funkcija ostaje potpuno nejasna. Naime, zbog čega je ona bitna? Da bi uvela u roman Jelenu i Konstantina? Moglo se i bez nje. Toliki istorijski romani počinju in medias res, nije im potreban nikakav petparački peting sa apoteozom koja se naposletku pretvara u nešto što joj nije namera, u vid srebroljublja kojeg bi se, vallahi, pravoverni hrišćani morali kloniti kao što se njihov arhineprijatelj đavo čuva krsta. Ili možda grešim, odnosno možda za udruženje građana pod imenom Srpska pravoslavna crkva to ne vredi.
Uzmimo novi primer iz romana, epizodu o nastanku čuvene slike Edvarda Munka Krik. Ko je to pustio u roman? Na stranu što je istraživanje o Kriku obavljeno putem wikipedije, ako to mogu da rade ozbiljni naučni radnici što ne bi i naša spisateljica, ali voleo bih da mi se objasni zašto je ta epizoda ušla u ionako obiman roman. Ona zaista nema nikakve veze sa narativom, a njeno uključivanje u tekst svedoči o amaterskom odnosu prema pisanju koji je preplavio ovdašnju književnost. I to je glavni problem. On ima svoje sociološko objašnjenje, korene i “Korene”, ali i paralelu sa sistemom vladavine na ovim prostorima u kojem živimo evo već gotovo dva veka.
Ako književnost dozvoli da svako ko ima određenu svotu novca i književnu ambiciju automatski biva samoproglašen za pisca, a uz odgovarajuću nadoknadu i verifikovan od strane eminentnih kritičara, recezenata i ostalih faktora unutar književnog polja koji se mogu platiti, odnosno kupiti, onda sve odlazi u Zlatno doba. Zaista, zaista vam kažem književnost nije zajebancija, a nije ni tržište. Svako od kritičara ko pristane da bude kupljen, ma koliki novac bio u pitanju, a da se ne lažemo u ovom poslu je on zaista zanemarljiv, zabija ekser u kovčeg književnosti. Izvinjavam se ako zvučim patetično, izvinjavam se ako ljudi koji se bave kritikom moraju od nečega da žive, a honorare im ne plaćaju (verujte znam kako je to), ali to vas ne opravdava. Nemojte da se prodajete, jadno je. Ako ne možete da živite od književne kritike idite radite nešto drugo, pa ko vam brani. Ali prestanite, molim vas, da ubeđujete javnost kako je roman Zlatno doba zaslužio da bude među pet najboljih u 2013. On ne zadovoljava najosnovnije standarde književne pismenosti.
Jasno mi je da u zemlji u kojoj je sve propalo i u kojoj se život sveo na preživanje i preživljavanje, književnost i umetnost uopšte ne može da očekuje da bude na ceni, dapače. To nam upravo daje za pravo da počnemo da tražimo novi smisao njenog postojanja, da pokušamo da odredimo pravila igre, da konačno uposlimo mozak, a ne samo trbuhe. Sve dok se to ne dogodi, “pisci i spisateljice” poput Silvane Hadži-Đokić objavljivaće knjige i tražiće verifikaciju koju za svoj novac očekuju. Pa ko da više!
Vladimir Arsenić