01.01.13 Književna istorija
VALOVI I ZANOSI SREDOZEMNIŠTVA
Impresivni svezak na preko osam stotina stranica, s četrdeset priloga znanstvenika iz raznih strana, posvećen je pretežno razmatranju mediteranske vokacije, inspiracije i emanacije srpske književnosti. Zbornik je nastao u okviru Institutskoga programa istraživanja poetičkih paradigmi nacionalne literature, a u tijesnoj suradnji s katedrom jezika i književnosti Sveučilišta „Gabriele D’ Annunzio” iz Chietija i Pescare u Italiji, a pojedini su prilozi pristigli i iz Trsta, Napulja, Torina, Rima, Salerna, Zagreba, Parme, Vroclava, Lavova i Kopenhagena, pa je interpretacija zadobila i željenu međunarodnu dimenziju. Znatan dio radova izvorno je napisan na talijanskom jeziku.
U uvodnom tekstu „San o Mediteranu” urednica Svetlana Šeatović Dimitrijević (a druge dvije urednice su Maria Rita Leto i Persida Lazarević Di Giacomo) mjerodavno je predstavila problematiku i kompleksnost sredozemnih impulsa, a posebno raznolikost povoda što su srpske pjesnike i putopisce (iznimno prozaike) vodili i usmjeravali prema bližim i udaljenijim morskim prostranstvima i civilizacijskim izazovima. Posebno se rado i opravdano pozivajući na Braudelove teze i iskustva u shvaćanju ambijenta i povijesti, autorica je posvjedočila opravdanost i okcidentalno-modernističkih i bizantocentrično-tradicionalističkih težnji srpskih pisaca, a koje svoje idealno utočište nalaze u toplome moru i kontinuitetu grčkoga duha (nekadašnjega povijesnog, a danas samo duhovno idealnoga) središta zemlje. Autorica je također ukazala na šarolikost motivike i topike, što obuhvaća prostore od Španjolske i Portugala, preko niza jadranskih lokacija, pa do Grčke i Atosa, ali čini se da je dominanta ipak na apeninskom poluotoku i talijanskim kulturnim središtima kao što su Venecija i Napulj, Toskana i Sicilija (a začuđujuće, u znatno manjoj mjeri Rim). Dakako, i za talijanske je istraživače (zapravo, istraživačice) bilo posebno zanimljivo ustanoviti kako znatiželjno i nadahnuto pojedini srpski književnici vide ambijente iz njihove blizine.
Uvodni tekst profesorice Šeatović ujedno je i rezime zbornika, s taksativnim nabrajanjem svih priloga i kratkim komentarom njihova merituma. Opravdano je donesen i u talijanskom prijevodu da posluži kao osnovni orijentir. Meni kao prikazivaču iz druge sredine i čitaocu izvan suradničkoga kruga (ali Mediterancu rođenjem i opredjeljenjem, a doživotno zainteresiranom naročito za susjedne književnosti poput upravo srpske i talijanske) nije ni moguće ni potrebno slijediti linearan tok i objektivistički ton izlaganja sadržaja Zbornika. Nakon nekoliko općenitih tvrdnji o knjizi posebno ću se zadržati na poglavljima koja su mi zanimljivija i za koja, mislim, imam bolje kompetencije i duže poznavanje.
Svezak je razložno podijeljen na četiri dijela. Prvi dio služi kao prolog i uglavnom razmatra rjeđe pojave devetnaestostoljetnoga i ranodvadesetostoljetnoga zanimanja srpskih pisaca za Mediteran, drugi - znatno veći – odnosi se na razdoblje „između dva rata”, u trećem se dijelu obrađuju temeljni fenomeni druge polovice dvadesetoga stoljeća, a četvrti je posvećen sasvim suvremenim, gotovo isključivo najnovijim, postmodernim ili novostoljetnim pojavama. Radovi posvećeni piscima izvan srpske književnosti sporadično su rasuti po zborniku i služe kao komparativni materijal. Primjerice, interpretacija „Južnog vjetra” Normana Douglasa (iz pera Miriam Sette) s akcentom na otkriću žestine, oporosti, prvotnosti, elementarnosti, erotičnosti sredozemnog pučanstva može biti komplement odnosu Rastka Petrovića prema istom ambijentu, a paralelna analiza djela Rastka Petrovića i Elia Vittorinija, kakvu je provela Dušica D. Todorović (u članku „Stranac na ostrvu: Mizanscen razgovora u romanu Ljudi govore... i Razgovor na Siciliji...”) i te kako je dobrodošla na stilističkoj i kompozicionoj razini.
Od talijanskih pisaca još su opravdanu pažnju zadobili Elsa Morante (trudom Nunzie D’Antuono u prilogu „’A vi, abrakadabrasti talasi, sručite se na moje srce i očistite ga’ – simboličke strukture Arturovog ostrva”, gdje se također uspostavlja veza s Vittorinijem) i Claudio Magris (ovdje u studiji Marilene Giammarco „Jadranski mikrokosmosi C. M.”, gdje je posebno razmotrena funkcija granice i ukriženost sudbina i identiteta). Carlo Lucarelli, pisac „krimića” s jakim socijalnim angažmanom, predstavljen je najprije kao autor knjige Brodovi za otpad (u prikazu Elene Ricci, naslovljenom „Na rutama Mediterana”), a zatim i u okviru kumulativnog članka „Mediteranski ambijent i pejzaž u savremenoj talijanskoj pripoveci”, što ga je napisao Nikola Popović, gdje je – zajedno sa Simonom Vinci i Valeriom Parella - tretiran kao zanimljiv svjedok aktualne dramatične zbilje.
Sudeći po ovom zborniku glavni – ukoliko ne i prvi – promotori mediteranizma u srpskoj književnosti listom su pripadali diplomatskom zboru, predstavnicima države u inozemstvu. To su bili Jovan Dučić, Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Ivo Andrić, Sibe Miličić, a slično bi se moglo kazati i za boravke Ljubomira Nenadovića, Milana Jovanovića i Milorada Pavlovića, vezane uz službu i pratnju crnogorskih dinasta. Trojica prvonavedenih pravi su protagonisti upoznavanja Juga, ispisivanja brojnih prizora i iskustava iz Italije, Grčke, Španjolske, pa i Afrike. Zapravo, „lavlji dio” knjige posvećen je Crnjanskom (šest studija) i Petroviću (četiri priloga), dobrim dijelom s razlogom, s obzirom na širinu i raznolikost njihovih sredozemnih izazova i nadahnuća.
Rasponi zanimanja za Crnjanskoga idu od njegove novinarsko-publicističke, reportažne aktivnosti do inovativno putopisne beletristike i, konačno – jednako putničkim, lutalačkim iskustvima motivirane - lirske dionice. Marija Mitrović u tekstu „Crnjanski na Jadranu, ili o prirodi i istoriji kao o vajarima sveta” opravdano rehabilitira njegovo pisanje po narudžbi i zadatku kao živo i temperamentno svjedočenje, naglašavajući uspjele slike niza dalmatinskih sredina. Bojan Čolak u studiji „Senj Miloša Crnjanskog: od herojskog do jugoslovenskog kulta” izvlači iz zaborava mali autorov prilog kao karakterističan izraz Crnjanskijeve zanesenosti junaštvom, konkretno uskocima, a u duhu tadašnje (1934) ideologije jugoslavenskih obrambenih mitova, pa i u skladu s vlastitom prononsiranom militantnošću, apologijom rata. Posebno je zanimljiv prilog Rosanne Morabito „Stražilovo i Toskana u unutrašnjoj geografiji mladog Crnjanskog”, prepleteno čitanje proznih stranica i stihova iz iste faze kao antinomičnog doživljaja prepoznavanja u tuđini i čežnje za zavičajnošću. Slađana Jaćimović piše esej „Polemička tenzija u Ljubavi u Toskani Miloša Crnjanskog”, naglašavajući avangardistički odmak teksta, odnosno svjesno distanciranje od konvencija i šablona opisivanja klasičnog pejzaža i gradova patiniranih poviješću. U tom je smjeru dobrodošla i konfrontacija s negativnim sudom Marka Cara – zagovornika tradicionalnog „koneserstva” – koji je spriječio da knjiga izađe u Srpskoj književnoj zadruzi i time izazvao oštru Crnjanskijevu repliku. Krinka Vidaković Petrov piše metodično i odmjereno na temu „Crnjanski i Španija”, uočavajući također piščevu želju i potrebu da se udalji od banalne slikovitosti i ustaljenih toposa u potrazi za „pravom” Španjolskom. Naročito mi se značajnim čini prilog „Crnjanski na Krfu 1925” iz pera Branka Vraneša, jer je posvećen tumačenju epske poeme Serbia, koja je uvijek ostajala u sjeni Stražilova i Lamenta nad Beogradom. Niz eliptičnih, a možda i namjerno kriptičnih, stihova dobija tako sasvim novo osvjetljenje.
Popraćen s nešto manje priloga od Crnjanskoga, Rastko Petrović nipošto nije zakinut na epohalnom značenju. Bojan Jović piše studiju „Fragmenti odsutnog Mediterana: putovanja Sredozemljem Rastka Petrovića”, pregled širokih autorovih itinerera od Makedonije do Libije s naglaskom na traženje elementarnosti. Ljiljana Banjanin posvećuje se sačuvanim bilješkama i tek posthumno uobličenom svesku sicilijanskih zapisa različite žanrovske i psihološke usmjerenosti.
Njezin tekst „’Utonula u ćutanje pod vrelim suncem’: putovanje na Siciliju Rastka Petrovića” analiza je interiorizacije posjećenoga krajolika i viđenih/slušanih ljudi. Prilog o usporedbi s Vittorinijem već smo spomenuli, a Sanela Mušija traga za izvorima i detektira zbiljski ambijent u kojemu se događaju prizori kratkog romana Ljudi govore. Njezin prilog „Predeo u pozadini: Ljudi govore Rastka Petrovića” otkriva intertekstualne veze i locira radnju precizno uz Trazimensko jezero.
Dva priloga posvećena Ivi Andriću pokrivaju razmjerno škrtu ali kontinuiranu nazočnost maritimnih relacija i asocijacija velikog pisca, a u raznim razdobljima njegova življenja i rada. Tekst Žanete Đukić Perišić „Andrić i more” biografski je utemeljen i počima s piščevim predzatvorskim danima u Splitu, zatim s ozdravljenjem na Braču 1920, a nastavlja se s refleksima primorskih ambijenata u ranom poetskom opusu i potonjim pripovjednim ambijentiranjima, s osjećanjem da doživljaj mora za Andrića uvijek ima snagu elementarne pratnje, obećanja ali i prijetnje. Prilog Bojana Đorđevića „Narativnost predela: Andrićevi mediteranski zapisi” usredišten je oko „kasnih” radova, zaokupljen pretežno fragmentarnim meditativnim bilješkama iz Znakova pored puta. Snažno ukorijenjen u ambijente Hvara ili Herceg Novoga, deskriptivno potaknut viđenim, pisac redovito uspijeva sublimirati povod i projicirati sliku prema mentalnim i duhovnim protegama.
Morbidnu, mračnu sliku Mediterana kakvu daje proza Borislava Pekića sretno je Persida Lazarević Di Giacomo zaokružila naslovnom metaforom svojega priloga „Omča od mornarskog užeta: Mediteran Borislava Pekića”. Doista, u njegovu romanu, zapravo sotiji, Kako upokojiti vampira dolazi do višestrukog udvajanja i predilekcije tamnog naličja likova i stvari. Aleksandar Jerkov posvećuje opusu Milorada Pavića iznimnu pažnju i nalazi mu upravo epohalno mjesto u srpskoj povijesnoj sudbini i kreativnoj paraboli. Teza je egzemplificirana u naslovu „Kontravokacija mediteranskog gubitka srpske kulture i Pavićevi kulturnopoetički palimpsesti”, a u svrhu revindikacije zanemarenih, zapuštenih ili izgubljenih slojeva Jerkov uzima u obzir i romaneskni, pripovjedački i povijesnokritički Pavićev opus, nalazeći u njemu intuiciju cjelovitosti. Oduži tekst ispisan više esejistički nego li znanstveno, i više u naznakama nego li u eksplikaciji, najopsežniji je prilog u zborniku, a od istoga autora imamo još na početku knjige i slobodno razmatranje „Smisao Mediterana”, što nam izgleda pretjeranim jer se neki stavovi nužno preklapaju i ponavljaju. Osim toga, koliko god i sam cijenio Pavića, čini mi se da mu je na leđa stavljen prevelik teret. Drugačiji je slučaj Mome Kapora, koji je protumačen kao iskonski Mediteranac iz zaleđa (Hercegovac) i opušteni putnik povlaštenim prostorima od Trogira i Dubrovnika do Venecije i Rima. Ali gubitak utočišta u formativnom mu Sarajevu okreće ga traženju nekog novog uporišta, što ga nalazi hodočasteći srpskoj manastirskoj enklavi na Atosu. Tekst Aleksandra Jovanovića „Lepota, trajanje, večnost. Kapor i Mediteran” točno punktira bitne etape memoarskog korpusa Kaporovih recentnih knjiga.
Prije nego li se ukratko osvrnemo na nekoliko primjera sasvim novih proznih ostvarenja srpskih pisaca potaknutih mediteranskim licima i vidicima, red je da se još jednom vratimo na početak. Naslov „Njegoš u Latinima” odmah nam nudi onu grotesknu sliku kojom Vojvoda Draško u Gorskome vijencu opisuje Mletke i posebno plastično kazališni ambijent. Petar Pijanović, autor tom aspektu posvećenoga teksta, stavlja navedeni prizor u povijesni kontekst i opravdano nam ukazuje kako je takva oštra polarizacija primitivizma i rafiniranosti danas neaktualna. Pri tom razrađuje i Nenadovićevu perspektivu Njegoševa boravka u Napulju i Rimu. Možda bi osvrt zasluživala i Njegoševa osobna i doslovna uronjenost u Jadran, primjerice u pjesmi Ljetno kupanje na Perčanju, a ništa manje i njegovi stihovi posvećeni klasičnim toposima kao što su Tri dana u Trijestu, Polazak Pompeja i Upisano na kupoli sv. Petra (Rim, 1. I. 1851).
Člankom „Gradovi u koje more ulazi” Dragana Vukićević se pozabavila bokeljskom dionicom pripovjedaštva Sime Matavulja, inače rođenoga Šibenčanina i time iskonskoga Mediteranca. Budući da je riječ o realističkom piscu autorica studije točno uočava kako nema mnogo razlika u njegovim opisima folklornog karaktera i tekstovima literarnih pobuda. Zlata Bojović iznosi na vidjelo „Napuljske šetnje Milorada Pavlovića”, ulančani ciklus pisama nadahnutih otkrićem krajolika, koji zagovaraju i zastupaju eminentno estetski užitak.
Posebno su me privukla empatijska čitanja pripovjednih svjetova aktualnih i djelatnih srpskih pisaca bliskih doživljaju i shvaćanju Sredozemlja, prije svega pristup Ale Tatarenko jednome aspektu literarnog univerzuma Radoslava Petkovića (inače dokazanoga na polju mediteranizma barem još romanima Senke na zidu i Put u Dvigrad). Studija „Ime i lice Sredozemlja: Sudbina i komentari Radoslava Petkovića kao mediteranski roman” odlična je analiza primijenjenoga postmodernističkog postupka. Situiran dobrim dijelom u Trst, kronološki i tipološki ambijentiran u Dositejevo vrijeme i krug oko bogate obitelji Riznić, taj je roman na najboljem tragu Crnjanskijevih Seoba i primjer montaže atrakcija narativnih i metaliterarnih postupaka. Ništa manje je pertinentno bavljenje Marie Rite Leto proznim prosedeom i lokalnom bojom Draga Velikića, bitno obilježenom fenomenom Pule. Njezina studija „Dragan Velikić između Srednje Evrope i Sredozemlja” raspravlja o graničnosti i miješanosti, prošlosti i stvarnosti, s posebnim uvidom u kompleks mora koje spaja i razdvaja.
Nicoletta Cabassi pozabavila se samim rubom, marginom Mediterana jer je motiv za interpretaciju našla u djelu lociranom već ispod samih Alpi. Njezin tekst „Jezero Komo Srđana Valjarevića: Sklonište sa rajskim obeležjima” dotiče topos Italije kao puta sazrijevanja i traženja mira, a privlačnost mjesta i okolnih lokaliteta pokazuje se samo prividnom mogućnošću smirenja glavnog lika. Vladimir Gvozden piše „Dva savremena Bildungsroman-a i tradicija putovanja u Italiju: Venecija Vladimira Pištala i Ultramarin Milete Prodanovića”, obraćajući razložnu pažnju na civilizacijski i temporalno relevantna djela pomalo lirskog karaktera i eruditske prtljage, svakako znak neposustale zainteresiranosti novijih naraštaja za neke aspekte tradicije, za drugačiji pristup inače posvećenim lokalitetima poput Mletaka i Rima. Pjesnikinja i prozaistica Gordana Ćirjanić dala je građu Malgorzati Filipek da istraži njezin pogled na Andaluziju, odnosno prostor u kojemu je autorica provela važan dio života. Uspoređujući fiktivne i faktičke razine pisanja/svjedočenja autorice, poljska je znanstvenica također potražila relacije njezina viđenja s iskustvom Crnjanskoga.
Svaka čast prozi, ali smatram da je mediteranski san, mediteranska čežnja i mediteranski zanos srpske kulture svoj najodređeniji izraz našao u pjesništvu. Na to mi daje pravo i činjenica što je zbornik posvećen Ivanu V. Laliću, što je naslov “Acqua alta” preuzeta njegova sintagma i što na uvodnome mjestu još stoji motto njegovih stihova sa znakovitim auftaktom: „Suviše smo dugo zajedno, Serenissima...”. Valovi Sredozemništva – da se ispomognem kovanicom Tina Ujevića (navedenom i u samome zborniku) – višestrano su i višestruko oplakivali srpsku misao (ako i nije kontinuirano bila u obalnom kontaktu), a srpske intelektualce možda i najjasnije za ratnoga egzodusa na Krfu. Pa razgovor o pjesništvu i možemo započeti evidentiranjem časopisa koji je tamo izlazio, a njegovu literarnu inventuru izvršila je Vesna Matović u članku „Srpska književnost na ’Ulisovom ostrvu’”. U časopisu Zabavnik, prilogu Srpskih novina 1917–18, objavljene su brojne pjesme (Stevana Beševića, Todora Manojlovića, Svetislava Stefanovića) u kojima se naglašavala mitska, grčka podloga i evazivno tražilo utočište u klasičnoj prošlosti. Naravno, podsvjesno je djelovao i supstrat Plave grobnice Milutina Bojića i tragična kob Vladislava Petkovića Disa, inače autora Utopljenih duša.
Ali, naravno, ni helenistička ni harmonijsko-epifanijska inkubacija srpskoga pjesništva nije započela niti završila na Krfu. Privlačnost Mediterana za srpske se pjesnike javljala povremeno i postupno. Zlorabeći povod, kazat ću da je ta atrakcija dolazila u valovima. Prvi val bi predstavljao usamljeni Laza Kostić, drugi bi val obilježio Jovan Dučić, u trećem valu imali bismo Crnjanskoga, Petrovića, Miličića i Jelu Spiridonović Savić, četvrti val bi započeo Dušan Matić, slijedio bi zatim Miodrag Pavlović, a apogej nalazimo u imenima i rezultatima već spomenutoga Ivana V. Lalića i gotovo podjednako indikativnoga Jovana Hristića. Većini ovdje navedenih autora (a moglo bi se pridružiti još pokojega) u zborniku su posvećene odgovarajuće stranice, a radove o Crnjanskome i Petroviću već smo ukratko markirali.
Studija Marka M. Radulovića „Kulturološki ukrštaj i estetski ideali Laze Kostića” uvodi nas u problematiku jednog impresivnog poetskog djela i možda ništa manje važnog programa proširenja i produbljenja civilizacijskih iskustava. Nećemo kazati i modernizacije, jer se Kostićev ideal više očituje u obnovi tradicije, u nadovezivanju na himničku staroslavensku (po tome i bizantinizirajuću) baštinu, koja je romantičarskom revolucijom – i Vukovom reformom – bila zapostavljena. Kostićev romantički klasicizam prava je sinteza istočnih poticaja („himne” na način Bizanta) i zapadnjačke, mediteranske kulture („Santa Maria della Salute”, pjesme goleme receptivne asimilacije ali još veće i šire utjecajnosti), istodobno i amalgam duhovnosti i putenosti. Ambigvitet odnosa prema Zapadu, Veneciji, Latinima posebno se očituje u Kostićevom dramatskom radu, gdje se uspostavlja i nužna distanca u odnosu na Drugoga.
Dragan Hamović u članku „Dučićev mit o Sredozemlju ili širenje okvira srpske kulturne samosvesti” meritorno tumači značajnu ulogu Jovana Dučića u otvaranju prema mediteranskim iskustvima, kojima i sam pisac formativno, rođenjem pripada. Premda je Dučićev esteticizam u sljedećim naraštajima (avangardizma i socijalnih tendencija) stavljen u drugi plan, nezamjenjiv je njegov udio i utjecaj u urbanizaciji i eleganciji poetskog jezika. Mediteranstvo Sibe Miličića, rođenoga Hvaranina (po tome, a i po vlastitim opredjeljenjima, istodobno pripadnoga i srpskoj i hrvatskoj književnosti) također je i biološki neprijeporno, a kulturom sustavno dograđeno. U važnom prilogu „Miličićev Mediteran” Sanja Roić ukazuje na sastavnice njegova izraza u kojemu svjetlost zavičaja zadobiva kozmološke konotacije, a apologija sunca i vedrine se sjenči (leopardijevskim) pesimizmom. Nije nevažan ni slučaj kojim se bavi Željko Đurić u studiji „Mediteranski zanosi Jele Spiridonović Savić”. Ta je zanemarena pjesnikinja, za svojega tršćanskog školovanja, upila talijanske utjecaje, posebno Gabriela D’Annunzia (uz Mirka Koroliju, najizrazitija je njegova sljedbenica na srpskom Parnasu), da bi u zbirci pjesama „Pergamene”, objavljenoj u Trstu 1927. godine (a prevedenoj na talijanski), nastojala unijeti u susjednu kulturu upravo elemente pravoslavne duhovnosti, odnosno tekovine vlastitih nacionalnih korijena. Paradoks je ipak samo prividan, jer rafinirani i dekadentni esteticizam ne bježi od stanovite dekorativnosti bizantskih izvora.
Za mene gotovo središnje mjesto u zborniku zauzima rad „Mediteranska nadahnuća u srpskoj poeziji XX veka: komparatistička perspektiva” Jelene Novaković. Baveći se pretežno poezijom i esejistikom Ivana V. Lalića i Jovana Hristića, pa i hermeneutičkim prilozima što su ih oni jedan o drugomu ispisali, dolazi do logičnoga zaključka koliko oni duguju suvremenoj francuskoj duhovnoj klimi, posebno stimulativnim polazištima Valéryja i Camusa. Ideju sklada i senzualne participacije srpski pjesnici prihvaćaju i kao korektiv nezadovoljavajuće zbilje, kao reakciju na represiju ranih poratnih godina. Zrelost stava očituje se u amblematskim sintagmama poput Lalićeve „strasne mere”, koja mediteranskoj objektivističkoj ljudskoj mjeri pridodaje subjektivnu strasnost, ili poput Hristićeve „terase na dva mora”, koja simbolično može ukazivati i na njegovu plodnu istodobnu okrenutost i jadranskoj (romanskoj) i egejskoj (grčkoj) baštini.
Na istoj brazdi je i nadahnuti tekst „Pesnici svetlosti i mora” Svetlane Šeatović Dimitrijević, koja prethodno navedenom dvojcu opravdano pridodaje i Dušana Matića (inače svojevrsnoga Hristićeva učitelja). Antologijsko Matićevo „More” doista je auftakt zanosne predanosti prvotnom elementu, prema kojemu će se potom nešto mlađi autori homagijalno odnositi i – možda manje euforično, a više skladno i s mjerom – slaviti. Naravno, pri tom je nezanemariva Hristićeva slojevitost „Aleksandrijske škole” ili Lalićevo poistovjećivanje ljubavi i Bizanta („O delima ljubavi ili Vizantiji”). Naime, njihov mediteranizam uz čulnu, fenomenološku komponentu ima i jaku racionalnu, meditativnu, pa i poetološki programatsku dijakronu podlogu.
Na toj je liniji i nemimoilazno mjesto Miodraga Pavlovića, opravdano prizvano u studiji Jovana Delića „Sredozemlje Miodraga Pavlovića”. Taj pjesnik erudit par excellence, poeta doctus u punom smislu te riječi, uvijek je i posvuda tražio iskone i ishodišta, a za noviju srpsku poeziju među prvima je ponovo trasirao bizantsku putanju, to jest uputio na žive, nezamućene izvore duhovnosti. Njegovo je helenstvo uračunalo sve faze od arhaike do aleksandrinizma, a u bizantofiliji prošao je također mnoga razdoblja i mjesta da bi na gori Atos, u Hilandaru, pronašao točku možda najveće individualne sabranosti.
Dodirnuvši makar spomenom većinu priloga zbornika, preostaju nam još dva sasvim rubno situirana teksta. Esej Peera Jacobsena „Mediteran gledan sa kopna i sa severa” nudi, za usporedbu, nordijsku perspektivu, to jest sumaran pogled iz daljine. Studija Vesne Deželjin „Jadran – susretište kultura i jezika” lingvistička je analiza dodira i utjecaja, miješanja i govornih praksi istarskoga i kvarnerskoga područja, a zasnovana na građi iz literarnih tekstova tršćanskih pisaca Carpinterija i Faragune.
Naravno, nisam kanio uspostaviti nikakvu hijerarhiju priloga, premda nisam mogao odoljeti a da ne akcentiram teme koje bolje poznajem i koje me više zanimaju. Kao recenzent iz Hrvatske vidim logičnim i uvrštavanje pisaca tzv. dvojne pripadnosti, ali mi je zbog toga čudno da nije posebna pažnja poklonjena i – inače spomenutome u zborniku – epohalnom Vladanu Desnici, a siguran sam da bi tretman zasluživali još poneki mediteranizmom obuzeti pisci – u različitim razmjerima – pripadni i srpskoj i hrvatskoj kulturnoj zajednici, poput, primjerice, Nika Bartulovića (autora „Ljudi s ostrva”), Milice Kostić-Selem (nedavno kritički „iskopane”) ili Milana Milišića. Zaključujući, mogu kazati da zbornik afirmira bogate plodove mediteranskih nadahnuća srpske književnosti, koja činjenicu što nije u neposrednom dodiru s jednim morem kompenzira, nadoknađuje time što tople, južne duhovne struje i vjetrove prima s dviju morskih strana, i zapadne i one istočne.
Tonko Maroević
