14.02.04 Pobjeda
Vitez smijeha
Čarli Čaplin: "Autobiografija"
Iako napisana prije tačno četiri decenije, “Autobiografija” Čarlija Čaplina tek je nedavno objavljena i kod nas. Čaplinova povijest je životna priča glumca, režisera, scenariste, kompozitora, producenta, biznismena, čovjeka koji je na sebi osjetio mnoge prelomne događaje minulog vijeka. Njegova autobiografija je autentično svjedočanstvo o životu, i zato se čita u jednom dahu, poput najbolje napisanih romana.
Čarli Čaplin je rođen 1889. godine u Londonu u umjetničkoj porodici. Odmah po njegovom rođenju roditelji su se rastali. Od majke, kojoj je pripao, naučio je vrlo rano da pjeva i igra, a prvi put se pojavio na sceni kada mu je bilo 5 godina, pjevajući umjesto majke koju je iznenada izdao glas. Publika je bila oduševljena. Rano djetinjstvo Čarlijevo provedeno sa bratom po majci Sidnijem, proteklo je u strašnom siromaštvu. O tom perodu nemaštine, Čarli Čaplin piše: “Bio sam veoma svjestan sramote naše bijede. Čak su i najsiromašnija djeca sjedala nedjeljom za domaću večeru. Pečenje kod kuće značilo je ugled, to je bio ritual koji je razlikovao jednu siromašnu klasu od druge. Oni koji sebi nijesu mogli da priušte nedjeljnu večeru kod kuće bili su pripadnici klase prosjaka, a mi smo bili baš to”.
Otac mu umire usled pretjeranog konzumiranja alkohola, a potom se njihovo materijalno stanje drastično pogoršava. Brat, u potrazi za zaradom odlazi na brod, a majka, poslije nervnog sloma biva smještena u duševnu bolnicu. Tu će i dočekati smrt 1928. godine. Potpuno sam, prepušten ulici, Čarli dvije godine pohađa školu, i to je jedino zvanično obrazovanje koje je stekao. Radio je kao berberin, prodavac i fabrički radnik, pomogao je drvosječama, pravio ukrasne suvenire, a u sedamnaestoj godini pridružio se muzičkoj grupi Freda Karnoa, sa kojom će mu se život promijeniti iz osnova. Sa tom grupom obići će Veliku Britaniju, Francusku SAD i Kanadu. Tada je usavršio i vještinu pantomime.
Po povratku iz SAD u London, Čaplin je zacrtao da se mora vratiti, jer su mu u Americi ponudjene bolje mogućnosti za napredak u karijeri. Brat mu ostaje u Londonu. U Americi, Čaplin najprije nalazi zaposljenje u studiju Kejston. Počeo je sa nijemim kratkim filmovima od jedne rolne, koji su snimani za nedjelju-dvije. Samo u toku 1914. godine za kompaniju Kejston snimio je 35 kratkih nijemih filmova, što ga je učinilo zvijezdom. Sljedeće godine prelazi u Esanaj Studio u kome je pisao scenarija, režirao i igrao u 14 filmova. Tada se prvi put pojavio kao skitnica u istoimenom filmu. Kroz nove dosjetke i maštovite obrte, lik skitnice je postao zaštitni znak ovog glumca.
Čaplin je u svojoj karijeri promijenio nekoliko holivudskih studija. U Mjutual Studiu, nastao je film “Emigrant”, koji je samom Čaplinu bio od posebne važnosti. Od 1919. do 1923. godine radio je za studio First National za koji je snimio 9 filmova medju kojima i “Dječaka”, “Pasji život”, “Dokoličare”. Godine 1923. godine Čaplin je sa prijateljima, legendama nijemog filma Meri Pikford i Daglasom Ferbanksom, formirao kompaniju Junajted Artists, u okviru koje su realizovali sopstvene dugometražne filmove: “Potjera za zlatom”, “Parižanka”, “Cirkus”, “Svjetlosti velegrada”, “Moderna vremena”... Kada su se pojavili zvučni filmovi on je i dalje nastavio stari trend - snimao je nijeme. Prvi njegov zvučni film biće “Veliki diktator”.
Iako je veći dio života proveo u SAD, nikada nije uzeo američko državljanstvo. Godine 1952, sa suprugom je napustio SAD zbog posjete Engleskoj. Bio je pod sumnjom da je simpatizer komunista, tako da je FBI detaljno ispitao sve članove njegove posluge, ne bi li našli kakav dokaz o tome. Čaplin je odlučio da se nastani u Evropi i do kraja svoga života je živio u Švajcarskoj u mjestu Vevej. Od 1953, kada je nastao film “Svjetlosti pozornice”, snimio je još samo dva filma “Kralj u Njujorku” (1957) i “Grofica iz Hong Konga” (1967) u kome su igrali Sofija Loren i Marlon Brando. Ameriku je posjetio 1972. godine gdje je primio nagradu Akademije za film. Od britanske kraljice dobio je titulu viteza u januaru 1975. godine. Umro je na sam dan Božića 1977. godine.
Čaplinova autobiografija obiluje i mnogim značajnim susretima i poznanstvima sa velikim umovima 20. vijeka: Čerčilom, Gandijem, Ruzveltom, Albertom i Milevom Ajnštajn, Koktoom, Sartrom, Pikasom, H. Dž. Velsom. Sve ove ličnosti, otkriva nam Čaplin u novom svijetlu i kroz niz situacija kojima smo se najmanje nadali. Knjiga se može čitati i kao jedna velika priča o filmu, o slatko - gorkom svijetu umjetnika, o jednom ostvarenom talentu i karijeri, o politici koja svuda miješa svoje prste, o ljubavi, usamljenosti, patnji i nedaćama, neizostavnim pratiocima na putu slave. U drugu ruku ovo je komično-tužna priča čovjeka, svjedoka rađanja i razvijanja filmske umjetnosti, kao i očevica i učesnika u mnogim istorijskim događajima u vijeku koji je iza nas.
Vujica Ognjenović
14.01.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Lična povest ikone
Čarli Čaplin: "Moja autobiografija"
Pred nama se nalazi nadahnuto štivo umetnika i čoveka koji je stekao neprikosnoveno mesto pre svega u istoriji filma, a samim tim i u istoriji XX veka, stoleća koje je obeleženo, između ostalog, i procvatom sedme umetnosti. I ne samo to. Pred nama je lična povest jedne od najvećih ikona sveta, naročito modernog doba, Čarlija Čaplina: glumca, režisera, scenariste, kompozitora, producenta i biznismena, svedoka velikih istorijskih potresa, čoveka koji je bio u društvu sa Čerčilom, Gandijem, Ruzveltom, Ajnštajnom, Koktoom, Sartrom, Pikasom, H. DŽ. Velsom ... Pisac Autobiografije je sažeto, slično jeziku filmske kamere, scenično ali i sa puno emocija, uspostavio kontinuitet između prvih koraka i detinjstva koje, samo sa drugačijim dekorom, podseća na svet dece iz romana Čarlsa Dikensa, koje je bilo usmereno na roditelje, propale umetnike i polubrata Sidnija, kasnije takođe uspešnog glumca i njegovog menadžera, i na sve ono što je, u većoj ili manjoj meri, moglo biti rekonstruisano i predstavljeno kao život “tužnog Šarloa”, a to su godine velikog siromaštva, prvih početnih koraka na “daskama koje život znače”, učinjenih sa četiri godine, vreme boravka u prihvatilištu Lambet, bolesti njegove majke koja ju je pratila do kraja života koji je ipak, koliko-toliko, sretno okončala u Kaliforniji, zbrinuta od strane svog uspešnog sina.
Čaplin je prvi posao dobio kod komičara Karnoa sa kojim odlazi u SAD na turneju, gde zapravo počinje procvat njegove karijere, vezujući se za Maka Seneta i studio Kiston. Slede kompanije Esanaj, Mjutual i Prva nacionalna, nakon čega se posvećuje kompaniji Junajted artists, koju je osnovao sa Daglasom Ferbanksom i Meri Pikford.
Počevši sa nemim filmovima od jedne rolne, sa kojima je na prečac osvojio prvo američku, a zatim i svetsku publiku, Čaplin uspešno prihvata doba zvučnog filma i sa njim takođe postiže nezapamćen uspeh. Pamtimo ga po izuzetnim ostvarenjima: Dečak, Potera za zlatom, Svetlosti velegrada, Moderna vremena, Veliki diktator i Svetlosti pozornice.
Čaplin ne esejizira, ali često sentenciozno upada u digresije o filmu, glumcima, talentu, umetnosti, politici, ljubavi, seksu, usamljenosti i slično, sledeći ili ne mišljenja svojih savremenika ili misli svetskih klasika. Na jednom mestu se osvrće na svoje biografe, posebno na Somerseta Moma, komentarišući kako je porazno i neprihvatljivo bilo tumačenje njegove ličnosti, posebno vremena detinjstva provedenog u dubokoj bedi:
“Ovaj stav, kada neko želi nekoj drugoj osobi da učini siromaštvo privlačnim, jednostavno smrdi. Tek treba da upoznam siromašnog čoveka koji oseća nostalgiju za bedom ili nekoga ko u tome pronalazi slobodu. Niti može gospodin Mom da ubedi bilo kog siromaška da slava i bogatstvo znače ograničenje. Ne nalazim ograničenja u bogatstvu, naprotiv, nalazim mnogo slobode. Ne mislim da bi Mom pripisao takve lažne osećaje bilo kom karakteru iz svojih romana čak ni u najslabijem od njih. Slatkorečivost tipa ’ulice južnog Londona poprište su razdraganosti, veselja i ekstravagantne avanture’ ima prizvuk veselog izrugivanja Marije Antoanete.
Siromaštvo ne nalazim ni privlačnim ni poučnim. Naučilo me je samo da pogrešno procenjujem vrednosti, procenjujem vrline i sposobnosti bogatih i takozvanih boljih klasa.
Baš nasuprot tome, bogatstvo i slava su me naučili da posmatram svet iz pravilne perspektive, da uvidim da su eminentni ljudi, posmatrani izbliza, isto tako nesavršeni kao i mi ostali. Bogatstvo i slava su me takođe naučili da odbacim insignije mača, štapa za šetanje i jahačkog biča kao sinonime snobizma, da shvatim kako je koledž akcent varljivo sredstvo za procenjivanje vrednosti i inteligencije čoveka, kao i da uvidim paralizirajući uticaj koji je ovaj mit naneo umovima engleske srednje klase, da znam da inteligencija nije neophodno produkt obrazovanja ili poznavanja klasika.
Uprkos Momovim tvrdnjama, baš kao i svaki čovek, ja sam ono što jesam: individua, jedinstvena i drugačija, sa linearnom istorijom predačkih želja i potreba; istorija snova, želja i posebnih iskustava, od čega sam ja totalna suma.”
Sa krajem ove godine idemo u susret 115-godišnjici rođenja Čarlija Čaplina, umetnika čiji su mnogostruki talenti stvorili jedinstven životni i umetnički opus. Čaplin je, kao već stariji čovek, svoj četvrti brak ostvario sa Unom, ćerkom dramskog pisca Judžina O’Nila, sa kojom će ostati do kraja života, dobiti tri sina i petoro kćeri (imao je dva sina iz prethodnih brakova), i iseliti se u Švajcarsku, mesto Vevej, gde će provesti svoje poslednje dane. Dovoljan je bio samo jedan film „Veliki diktator”, pa da se diskvalifikuje uloga svih diktatora na svetu, kojih je kroz istoriju bio upadljiv broj. Biografija Čarlija Čaplina jeste i jedno veliko zaveštanje 20. veka. Kroz njega se pomalja Prvi, a posebno Drugi svetski rat, progon komunista, u koje ga je FBI uvrstio, u Americi i njegovo izbeglištvo iz nje. Veličina svakog čoveka primetna je u onome kako on uspeva da iz onog najmanjeg, iz onog najefermernijeg, izdigne univerzalno: njegova povest, u završnom poglavlju, predstavlja istovremeno i odgovor na dva pisma koja je Čaplin primio po dolasku u Švajcarsku od svojih slugu koje je zajedno sa kućom ostavio na Beverli Hilsu i kojima, na njihove molbe da se vrati i da ne ostavlja Ameriku, pruža utešnu opciju, a ta je da će u večnosti ostati zajedno.
Najveći komičar svih vremena, po rečima prevodioca Vladimira Davića koje čitamo na koricama Autobiografije “nikad nije izgubio sposobnost kojom publiku istovremeno tera na smeh i suze”.
Lidija Mustedanagić