10.11.07 Politika
Literarne pikanterije - Napoleon u toploj kupki
Snežana Ranković „Bonapartin rečnik“
Pored bitnog Vaterloa i Austerlica, saznaćemo da se Napoleon sam brijao, da je voleo sapun sa mirisom narandže, da je brijače sa drškom od sedefa poručivao iz Engleske, da je ruke prao pastom od badema, a zube čistio čačkalicom od šimšira, pastom, prahom od korala.
Napoleon je onaj dečak sa krupnim neveselim očima koji sedi sam, eno tamo u uglu školskog dvorišta, sav zamišljen i letargičan, ljubomorno čuvajući svoju samoću, „svoje utočište“. Rekli bismo: budući veliki melanholik, sada još uvek mali, ali večiti melanholik, mimo redovnih definicija melanholije. Na drugoj strani je čitav svet. „Uvek sam među ljudima“, napisaće u mladalačkim dnevnicima, „vraćam se kući da maštam u samoći i da se predam melanholiji“. Ali, melanholija će ga ipak savladati tek na ostrvu, u izgnanstvu na Svetoj Jeleni. U boju uvek na korak od smrti, u mislima još bliži njoj. Setan, dok ratnički traje, okretaće zemlju onako kako mu se okreće. Pored svega imaće začuđujuće miran san, iako će mu u ruci uvek biti otrov spravljen od opijuma, beladone i belog kukureka. Za svaki slučaj.
Dakle, čovek – večita enigma, čiji će nam lik približiti Snežana Ranković u odličnoj knjizi „Bonapartin rečnik“; približiti zanimljivo, pikantno, pametno i strpljivo - kako to već čini u poglavljima „Melanholik“, „Otrov“ i „San“ iz kojih su pozajmljeni i parafrazirni neki uvodni delovi ovog teksta. Knjigu o Napoleonu autorka će napisati u formi rečnika ili pojmovnika, svejedno. Pre toga, godinama će odano sakupljati i pažljivo čitati knjige o Bonaparti, što bi nam mogla posvedočiti i bibliografija na kraju rečnika, te iz svih tih knjiga koje su prošle kroz njene ruke, sada i samo za nas, izvući one najinteresantnije delove o kojima se retko priča kada se govori o velikom vojskovođi, između ostalog i zbog toga što istorija prednost daje bitkama i sličnim „ozbiljnim stvarima“. Tako ćemo dobiti rečnik-pojmovnik od dve stotine strana sa podnaslovom „Sve što niste znali o Napoleonu“ koji čini sedamdesetak pojmova vezanih za Bonapartu (kakvog do sad nismo znali!) - knjigu koja će nam Napoleona predstaviti toliko uverljivo i lično da će nam se učiniti kako i sami sedimo na drugoj strani školskog dvorišta i odatle gledamo Korzikanca, uvek samog među ljudima.
Svakako zainteresovana za istoriju privatnog života, Snežana Ranković će razbiti suvoparnost povesti, ubacujući među obavezne ali ovde usputne pojmove koji su vezani za bitke i slično, sjajna poglavlja sa naslovima: „Mirisi“, „Knjige“, „Muzika“, „Osmeh“, „Pisma“, „Roditelji“, „Razvod“, „San“, „Svakodnevnica“, „Hajne“, „Smrt“, „Venčanje“, „Batine“... – tekstove koja će nam opisati Bonapartu u prvom licu, onako kako gotovo niko do sada nije učinio na jednom mestu. Pored bitnog Vaterloa i Austerlica, saznaćemo da se Napoleon sam brijao, da je voleo sapun sa mirisom narandže, da je brijače sa drškom od sedefa poručivao iz Engleske, da je ruke prao pastom od badema, a zube čistio čačkalicom od šimšira, pastom, prahom od korala. Takvim postupkom spisateljica će zapravo otići korak dalje od istorije i učiniti da u „Bonapartinom rečniku“ nađemo jednog nama bližeg Napoleona, koji je sada nešto poput stvarnog književnog lika - lika kome je ovde mnogo prijatnije nego među koricama krute istorije; kome je lepo kao u toploj kupki koju je najviše voleo.
Snežana Ranković se na početku knjige „Bonapartin rečnik“ skromno potpisuje kao priređevač, a na kraju navodi i literaturu koju je koristila. Ona zaista ne piše roman, ne poteže istoriografska pitanja, već jednostavno i uredno piše uobičajnim jezikom pojmovnika koji za cilj u ovom slučaju ima jednu stvar: da skrene pažnju na neke zanimljive „sitnice“ iz Napoleonovog života koje su je kao čitateljku očigledno obradovale i koje je zbog toga sada strasno podelila sa nama. Pri tom poslu, čitalačka strast za podvalečenjem omiljenih mesta iz knjiga o Napoelonu biće sasvim dovoljan razlog da iz sastavljanja pojmovnika isključi onu obaveznu sveobuhvatnost i često zamornu temeljnost, koja – dokazuje to ovaj slučaj - nije uopšte nužna u sklapanju intimnih rečnika.
Bez obzira na to kako se potpisuje, Snežana Ranković je pisac, a dokaz za to je prva rečenica njenog uvoda, tačnije jedna jedina reč. „Poštovani čitaoče, stranice koje slede jesu Knjiga najdublje odanosti.“ Zbog ove reči koja vas uvlači u knjigu – Snežana Ranković nije samo priređivač. Kada priređivač rečnika o Napoleonu napiše tako nešto u uvodu, onda otkrije da iza te čitalačke strasti ipak ima nešto više od priređivanja i od samog čitanja. To je kao kad Napoleon, nakon što je i peti put pročitao „Stradanje mladog Vertera“, uvek jednako nezadovoljan epilogom, sretne Getea i kaže mu: „Verter oseća bezgraničnu ljubav prema Šarloti, ali samoubistvo čini tu ljubav neuverljivom“. Da li je Bonaparta tada još uvek samo strastveni čitalac ili je pak već i sam pisac...
Mića Vujičić