16.09.06 Politika
Pesme zrelosti i gorčine
Bore i brazgotine, Nebojša Devetak
Deseta pesnička zbirka Nebojše Devetaka (1955) „Bore i brazgotine”, koja je nedavno zajedno sa knjigom „Grad, pre nego usnim” Milana Orlića nagrađena priznanjem „Milan Rakić”, po mnogo čemu jeste drugačija od dosadašnjih autorovih rukopisa. Za razliku od nekadašnje prevlasti tradicionalnijih pesničkih formi vezanog stiha i pevanja o kolektivnoj sudbini prognanih Srba kojima pripada i sam pesnik, „Bore i brazgotine” donose jedan izoštren ugao emocionalno-perceptivnog i refleksivnog doživljaja sebe i sveta na čijim olupinama nastoji nanovo da izgradi neku vrstu novog ljudskog i pesničkog identiteta.
U dva ciklusa zbirke (dužem „Bore” i kraćem „Brazgotine”) postepeno se povećava intenzitet teskobe i bezizlaza koje lirski subjekt od uvodne pesme „Zatečene stvari” neprestano samerava sa neumoljivim pritiskom svakodnevice, ali i sećanja, svođenja računa sa sobom, okruženjem, sve do sudbinskih pitanja i molitava upućenih Bogu.
Upravo u tom opuštenom i stišanom tonu slobodnog stiha koji kao da dodiruje samu kožu pesničkog i ljudskog bića, u jednostavnosti i spontanosti poetskih opisa i melanholnično-ironične fraze – krije se ona unutrašnja snaga Devetakovih svojevrsnih balada i sasvim subjektivnog odnosa prema temi izgnaništva i tragične nacionalne sudbine.
Tuga, bol, očajanje, osećaj poraza koji se ukazuju u nizu preciznih slika – kao da su neprestani podsticaj da pesnik pobedi sadašnju prazninu i ublaži ravnodušnost postojanja: „I blagosti tuge se sećam/ što me okruživala u tim trenucima osame/ Jer da nje nije bilo ne bi bilo/ ni ovih sećanja/ Tuge omamljujuće i neposredne/ Kao priroda na izdisaju/ Tuge bezrazložne, a moćne/ Tuge neopisive kao disanje„ („Sećam se kasnih magli”).
Čime ispuniti prazninu kada si suočen sa „Majstorom Smrti iz NJemačke”, koji se obrušio na pesnika i njegove sunarodnike? Devetak tome ne daje tužbalički, patetičan ili apokaliptičan ton, već nastoji da pronikne u mehanizam vlastitog razumevanja kako svog besmislenog položaja („Nedeljom sam praznina”), tako i čitavog kolektiva („Oborena pogleda”, „Voz”, „Olupine”, „Potraga”).
Otuda se pesme iz prvog ciklusa uglavnom pisane u prvom licu, a većina pesama iz drugog u „mi formi” – često bez jasnih naznaka o konkretnom prostoru i događajima. Pesnik se više služi tehnikom naslućivanja, diskretnih literarnih reminiscensija – da bi svojoj misli podario što veći stepen opštosti. Stoga lirski junak kroz rekonstrukciju svog bivšeg života želi ujedno da ga poništi i objektivizuje, da ga zatvori poput knjige i prepusti zaboravu, makar u onom trenu stapanja sa zalaskom sunca ili pogledom na list koji pada u ambis nošen božanskom rukom (pesme „Nepotrebno opterećen sećanjima”, „Dok putujemo predelima sećanja”, „Božansko prisustvo”).
Ali, kako je to moguće postići? Zatomljavanjem ljudskog zla, željom za bespovratnim odlaskom („Granica”) kojim se kida „pupčana vrpca sa majčinom utrobom” i postaje pripravan za sto godina samoće i neumoljivo prihvatanje činjenice postepenog iščezavanja: „Živim beznadežno dugo/ Prepun sam tišine zaleđenih stvari/ Besprostoran sam i neprisutan/ Osamljen, sa klonulom dušom/ Koja obnevidela, slepački udara u zidove/ Samo su bore vidljive/ I po koja brazgotina” („Bore i brazgotine”).
Devetakov egzistencijalni lirizam u sebi nosi nešto od tmurnih raspoloženja Vojislava Ilića, rezignirano-ironičnog pomirenja sa životom i smrću Milana Rakića i čežnjom za čistotom duše Miloša Crnjanskog, njegovim istančanim osećajem za neponovljivost trenutka koji se rađa sinhrono između čovekove duše i prirode. Otuda je sadašnjost iz koje se oglašava pesnik već negde viđena, proživljena, u životu ili u knjigama, bez obzira na mesto i vreme. I uvek je to samo spuštanje nadole, ka drhtajima jeze koji neprestano nadiru podsećajući nas da je gubitak oslonca, stanje između pesnikova sudbina: „Nema više ni početka ni kraja/ Sve je između, sa prazninom/ Koja se unatraške vrti u krug”.
Retka sugestivnost Devetakove zbirke opominje da u odlascima i povratku – možda ipak nema smrti. Samo seoba.
Bojana STOJANOVIĆ PANTOVIĆ