01.01.00
Politika
12.05.2001.
Sudbine
Đavolje vreme
Knjiga Radosava Zekovica, izdavac "Filip Višnjic", Beograd, 2000.
Naša savremena istorija ima dosta maglovitih mesta, toliko da ce je potomci morati iznova pisati. Ili zato što su istoricari držali stranu pobednika, ili zato što su im dokumenti bili nedostupni i cinjenice nepoznate. Jedna od najtamnijih mrlja je konclager Goli otok.
"O tamnicama su se pricale cudne stvari, bajke kako mi se uvek cinilo - ali tako cudne i tako jezive da su se samo šapatom mogle ponavljati". Ove reci E.A. Poa o španjolskim inkvizitorskim tamnicama iz price "Bunar i klatno", kao da su deo naše golootocke bajke. Gotovo pola veka do javnosti su šapatom dopirale samo vesti i ispovesti, i poneka literarna ili filmska stilizacija, cešce kao fragment ili metafora nego kao razvijena i celovita slika ili povest o Golom otoku. Na ozbiljan, naucni uvid niko nije ni pomišljao.
Do raskola - ista porodica
Memoari i prisecanja po prirodi su pola literatura pola istorija, i pri njihovom citanju valja imati na umu oba kriterija. Radosav Zekovic, u pripovestima sabranim u knjizi "Đavolje vrijeme", na uspešan nacin prevazilazi iskušenja sa kojima se kao autor suocio u ovako "udvojenoj" formi kazivanja. U njegovim životopisima golootockih zatocenika, jedni naspram drugih postavljeni su junaci, uslovno receno, koji su se na mukama dostojno držali, i njihovi mucitelji, moralne nakaze i obezljudeni psi režima. Svi su oni do raskola pripadali istoj ideološkoj porodici, bili pristalice iste ideje, zagledani u istu utopiju. Ta srodstva su cesto bila bukvalna, udarao je brat na brata, sin na oca, kao na najljuceg neprijatelja. Jedni druge su držali za otpadnike i izdajnike. Pobrkana su sva merila prema kojima je bila uredena ta porodica istomišljenika. Da bi što uverljivije istakao koliko je bilo išcašenje te ideologizovane svesti, autor minimizira grehove stradalnika, svodeci ih cesto na puki nesporazum. Kažnjavana je samosvest, zdrav razum, moralna doslednost, karakterna postojanost, uspravna kicma, više nego sam cin neposlušnosti. A prema posuvracenoj logici najviše partijske lože svak je i za svašto mogao biti optužen.
Zekovic prati sudbine svojih junaka pre i posle logorovanja. Tragicna zbivanja razvijaju se prema društvenoj zakonitosti, odnosno režimskoj proceduri, kao prema naslednoj krivici u antickoj tragediji. Greh se ispaštao do kraja života, i potomci su ga preuzimali u nasledstvo.
Diskretna distanca
Zekovic pripoveda držeci se epske, deseteracke tradicije. On se ne muci sa stajališnom tackom kazivaca, ne skriva svoje stavove, ni simpatije prema žrtvama i gubitnicima. Svoje junake deli na ljude i neljude. Ne priznaje alibi da davolja vremena proizvode davole u ljudima. Evocirajuci slike i sudbine sa našeg kaznenog arhipelaga, on sumarno portretira citavu galeriju likova, podvlaceci njihove najizrazitije karakterne crte. Buduci da je rec o istorijskim licnostima, o živom mesu, to "slikanje" znatno je teže i odgovornije. Scenski prostor je proširen na celu nekadašnju Jugoslaviju, a posebno je fokusirana Crna Gora i njena ibeovska kalvarija.
Zekovic je vrstan znalac narodnog života i zatocnik strogih normi crnogorskog etosa. Na tragu Marka Miljanova, on gotovo sve ljudske postupke procenjuje prevashodno sa jedne uporišne tacke: jesu li ili nisu u skladu sa zaprecitim normama tog plemenskog morala. On zacas pomiluje i negativce samo ako u svom zlodejanju ne cine moralni prestup. Samo neljudi su zlocinci, svi ostali zavreduju sažaljenje i oprost.
Prevazilazeci formu razvijene anegdote, nekolike price iz ove knjige - kao "Vratite mi gatnjik" i "Koze" - zacelo ce naci mesta u buducim antologijama.
Najzad, Zekovic se priseca "davoljeg vremena" kao svedok, saucesnik i sapatnik, ali o svojoj sudbini ne govori. Ta diskretna distanca od vlastitih ožiljaka uvecava naše poverenje i na poseban nacin osnažuje dokumentarnu i umetnicku vrednost ove "autobiografije o drugima", kako bi je krstio Mihiz.
Knjiga je uokvirena lepim predgovorom Žarka Đurovica i prikladnim pogovorom Radonje Vešovica.
Gojko ĐOGO