12.08.09 Polja
Duži pregled raspadanja
Drvo istorije, Svetislav Basara
Za filozofsko-političku esejistiku Svetislava Basare može se reći da predstavlja u dobrojmeri jedinstven, donekle usamljen misaoni poduhvat u korpusu savremene srpske književnosti.Ono što je bila uobičajena spisateljska praksa – neka vrsta društveno-političkogaktivizma, a što u novijoj srpskoj književnosti postoji zapravo od njenih devetnaestovekovenihpočetaka, proteklih decenija je pod teretom istorije zamrlo. Angažman u stvarimatekuće politike praktikovala je većina značajnih srpskih pisaca, veoma često u uslovimapritisaka i represije, a zbog ugleda koji je književnost u javnosti, makar i deklarativno imala,oni su bili značajan politički faktor. Period komunizma, za kojim se ovde često iz sasvim nejasnihrazloga žali, značio je pobedu masa (u smislu u kojem pojam mase definiše Ortegai Gaset), a ona je bila početak niza neprijatnih pojava. Uprkos relativnoj brizi za kulturu kojase pre svega ogledala u brizi da inženjeri ljudskih duša ne umiru od gladi, koja doduše danasizostaje, došlo je do suštinskog srozavanja njenog statusa na nivo rutinske proizvodnedelatnosti, koji se zapravo ni po čemu nije razlikovao od npr. proizvodnje cipela (uz dužnopoštovanje prema tom časnom zanatu). Tako je i bilo moguće da Slobodan Milošević, kaodobar komunista, početkom devedesetih, na zahtev studentske delegacije da podnese ostavkuna sve funkcije, izjavi kako za njega nema razlike između studenata i seljaka okupljenihoko zem. zadruge i kako on mora da jednako vrednuje i jedne i druge zahteve. U ovome verovatnoi treba tražiti razlog zbog kojeg u svesti prosečnog građanina, kako je to još davnoprimetio Radomir Konstantinović, Dučić i Rakić predstavljaju sinonim vrhunskog pesništva,jednako kao što, recimo, Zdravko Čolić predstavlja sinonim za pop-rok muziku.
U svoje četiri knjige eseja: Na ivici (1987), Drvo istorije (1995), Virtualna kabala (1996) iIdeologija heliocentrizma (1999), koje su sada objedinjene pod naslovom Drvo istorije i drugieseji, Svetislav Basara je detaljno analizirao subverzivne procese koji su doveli do ovakvogstanja. Iako se ne može reći za ove knjige da su ostale neprimećene, čini se da one, mahomzbog gorenavedenih razloga, nisu uzimane dovoljno ozbiljno kao jednako relevantan deoBasarinog stvaralačkog opusa. Ako se verovatno ni sam Basara više ne seća svoje poezijeiz poznih sedamdesetih (mada je ona zanimljiva makar iz dva razloga: kao uvod u jedanznačajan opus, ali i zbog pripadnosti književno-kulturnom preokretu koji se dešava u godinamaoko Titove smrti), i ako se za pretežniji deo dramsko-scenarističkog opusa može rećida je pisan po narudžbi, pa ga to automatski, u našim prilikama diskvalifikuje, eseji o ko ji maje reč niti su jeftina krajputaška Andrić-wanna-be-literatura, a još manje ćosićevske strepnje.
Mada treba reći da su u vreme objavljivanja sve četiri knjige bile uredno prikazivane,ipak se mora primetiti odsustvo njihove ozbiljnije recepcije. Utoliko je značaj njihovog ponovnogobjavljivanja danas višestruk.
Na prvom mestu tu je sasvim praktična korist: one su gotovo potpuno nedostupnečitalačkoj publici, a naročito mlađoj. Prva izdanja ovih knjiga odavno se ne mogu naći ni unajboljim antikvarijatima, a činjenica da su ih objavili (tada) mali izdavači od njih danasčini kolekcionarske raritete (tu se donekle može izuzeti Virtualna kabala). Na drugom, aza pravo na prvom mestu, ovi eseji se mogu i treba da posmatraju kao eksplicitna poetikaSvetislava Basare. Nastali u periodu od sredine osamdesetih do kraja devedestih godina,oni zasvođuju umetnički verovatno najznačajniji period Basarinog stvaranja, onaj koji započinjeFamom o biciklistima, a završava se Svetom mašću. Ova granica, razume se, nije stroga,kao što kod Basare nigde nema strogih granica; tako se tekstovi iz knjige Na ivici moguposmatrati ne samo kao uvod u Famu..., nego i kao objašnjenje ranih Basarinih proza: odgovorna pitanje zbog čega likovi poput Fina ili Tmua šire oko sebe atmosferu ontološkenestabilnosti i raspadanja, ili preciznije definisanje Apsoluta za koji se sluti da postoji u priči„Uvod u shizofreniju“. Drvo istorije se tako može posmatrati u kontekstu proza iz ranih devedesetih,a neka vrsta diptiha – Virtualna kabala/ Ideologija heliocentrizma – daje so lid nijumetafizičku podlogu romanesknoj celini Looney tunes/ Sveta mast. Iako to možda nije uočljivona prvi pogled, budući da su ovi romani na izvestan način najličniji Basarini ra dovi, dau njima ima najviše umetnički transponovanog autobiografsko-istorijskog materijala, makaru dva tematska toka oni su filozofski „pokriveni“ promišljanjima iz esejistike: prvom kojigovori o osamdesetim godinama kao svetskoj i jugoslovenskoj/beogradskoj perestrojci,posle čega svet otklizava u entropiju, i drugom, koji govori o propasti grada kao osnovnecivilizacijske tekovine i povratku u nomadsko stanje. Iz ugla ovih tekstova i proza sa počet kaosamdesetih postaje jasnija, odnosno ono što su tamo umetničko-intuitivne slike i scene,poput likova koji nestaju ili se svode na dve dimenzije na fatalnoj žurci, sa zvučnim pejzažemod new wave bendova koji ironično pevaju Alles ist gut – sve to dobija svoje objašnjenjeu pomenutim romanima, ali pre svega u esejistici iz druge polovine devedesetih. Zbog svihovde skiciranih veza, čitava ova kolekcija eseja može poslužiti kao odličan poetičko-me ta-fizički uvod u Basarinu prozu, ali sa druge strane i kao jedno od nje nih osnovnih ishodišta.Naravno, pošto su pitanju autonomne estetsko-filozofske celine, njihov se značaj nikako neiscrpljuje u pukom autopoetičkom objašnjavanju sopstvene pro ze, oni se mogu i morajučitati i kao filozofski eseji koji pokušavaju ono što zapravo jeste cilj svakog umetničkog ilifilozofskog teksta – da daju epohalno relevantne odgovore na osnovna egzistencijalnapitanja.
Stvar stoji potpuno drugačije sa knjigom Fundamentalizam debiliteta. Basara je tu sametafizičkih svetsko-istorijskih visina sišao na samo dno srpske društveno-političke kaljuge,u srce vučjeg brloga. Uobičajena praksa svetske književno-intelektualne scene, da pisci komentarišuaktualije političke stvarnosti, u našem slučaju je jednim (akademskim) ukazomproglašeno za nešto nedostojno srpskog Parnasa, uprkos činjenici da su Ćosić i Ćosići uve ocido guše upleteni u brojne nacional-političke brljotine, dajući intelektualni alibi svim nakaradnimi suštinski nedemokratskim projektima od Drugog svetskog rata do danas. Fundamentalizamdebiliteta je zapravo nastavak knjige Vučji brlog, kritičko-polemičkih teksto vanastalih u jeku krize oko „Ninove” nagrade za 1997. godinu i studentskih i građanskih protesta.U njoj se i nalazi par udarnih tekstova iz Vučjeg brloga, eseji iz (nikad prežaljenog)magazina „Zemlja“, kao i sakupljene kolumne koje su pod nazivom Antribar(a)barus izlazile
u dnevnom listu „Danas“ u najudarnijem periodu Koštuničine vladavine. Sledeći odlomakje paradigmatičan i mogao bi se navesti kao ilustracija čitave knjige: „Ako je u političkomsmislu nacionalizam izvesno vreme bio onemogućen, u kulturološkom to nikako nije bioslučaj. Nacionalizam je, zapravo, sve te decenije [misli se na period Jugoslavije, prim. M. Č.]preživeo u azilu kulture i književnosti. U stvari, serija katastrofalnih srpskih politika proizlaziiz vladajućeg orijentalnog kulturnog modela (čiji je rodonačelnik Vuk Karadžić), modelaunutar kojeg prosvećen demokratski poredak nije moguć, jer je sama suština tog modelaotvoreni prezir prema prosvećenosti, visokoj kulturi, univerzalnim vrednostima, evropskojfilozofiji i kritičkom mišljenju. Namesto nabrojanog, kao vrhunska vrednost postavlja se bajkovitikorpus ’narodnog stvaralaštva’ i ’narodne mudrosti’, i sve to pred kraj XX i na po čet kuXXI stoleća prerasta u državnu politiku. Istovremeno, sistematski se odbacuje i margi nalizujeono što je najbolje u našoj kulturi. Cela ta višedecenijska populistička rabota učinilaje da u burnom vremenu Srbija ostane, s izuzetkom usamljenih pojedinaca, bez mi saonogi kritičkog aparata kojim bi artikulisala svoju poziciju i trasirala svoju budućnost u svetuza hvaćenom dramatičnim promenama. U takvom jednom vremenu, Miloševićeva i Koštuničina Srbija zdušno prihvata kao putokaz konfabulacije i ponarodnjačenu komunističkudogma tiku Tešana Podrugovića, Dobrice Ćosića i kamarile njegovih pomoćnika.“Nakon ovakvih metaistorijskih primedbi, koje su, i pored širine povesnog zamaha, savršenoprecizne, nikoga ne bi trebalo da čudi kako je moguće da nacionalna televizija direktnoprenosi seoske svadbe ili otkud se kao glavni epohalni duhovni problem nacije namećeizbor novog dečka vodeće folk pevačice. Jednako kao što se ne treba uznemiravati predčinjenicom da od Slavije do Kalemegdana nije moguće nigde kupiti knjige AleksandraRistovića ili Novice Tadića, da ne govorim o Nebojši Vasoviću. Domovina je sloboda. Slobodaje žena.
Marjan Čakarević
24.06.08
Sabrani eseji
Drvo istorije, Svetislav Basara
" Protekla godina, a to se nastavlja i ove godine, je na planu književne kritike, teorije i esejistike bila jedan od najplodnijih perioda još od predratnog vremena. Autori su se konačno odvažili da u većem broju počnu da objavljuju ono što su prethodnih 10 ili više godina pisali i sporadično objavljivali u periodici a za šta nije bilo većeg interesovanja zbog dobro poznate situacije u kojoj je i knjževnost tavorila, a da ne govorimo o pratećoj aparaturi teorije, kritike i esejistike. "
" Jedna od najzanimljivijih esejističkih knjiga nedavno objavljenih su sabrani eseji, Drvo istorije, Svetislava Basare, briljantni, lucidni i apartni u odnosu na savremenu misao, a opet ključni za proučavanje Basarinog književnog dela i neodvojivi od njega."
Svi eseji su duboko kritički nastrojeni do mere nihilističkog sagledavanja savremenog trenutka kao haotičnog i dezorganizovanog pakla. Basara sagledava celokupnost civilizacije čije se postojanje, kako tvrdi, zasniva na falsifikatu, na pogrešnim premisama materijalističkog pogleda na svet i na simulaciji stvarnosti. Basara izvesno nije autohtoni mislilac, već pre eklektik koji na specifičan način kombinuje tradiciju mističara, religioznih filozofa, književnika i teoretičara postmoderne. Njegove se ideje sagledavaju iz ugla proznog diskursa koji je postmoderan i u tom smislu postaju igra različitih uticaja pa čak i kada su ti uticaju dominantno tradicionalni, Basara nije tradicionalista.
" Neke od njegovih osnovnih teza se protežu od Fame o biciklistima, do poslednje knjige Uspon i pad Parkinsonove bolest, a temelje se na bodrijarovskom simulakrumu po kome je ceo naš život simulacija, duplikat stvarnog, iluzija, potom na Fukoovoj teoriji o kraju istorije, inače česte postmodernističke teme, na ironizovanju Frojda i Ničea, ali ono po čemu se Basara razlikuje je paradoksalne, (a kakve druge) prirode, jer su sve postmoderne teme propuštene kroz prizmu religijskih, pre svega hrišćanskih, ali i mističkih tradicija. Na više mesta u esejima on će ovo i naglasiti, govorići o ponovnoj dominaciji Vavilonskog duha, što u borhesovsko-postmodernističkom svetu kome paradoksalno i Basara pripada ima pozitivnu konotaciju, dok je u basarijanskoj orbiti Vavilon suprotstavljen Izrailjskom duhu. Vavilon je paganski, on poštuje idole, metaforu materijalnog i pojavnog, njemu pripada i Vavilonska biblioteka koja u knjigama materijalizuje znanje, umesto da se knjige ukinu zarad čistog duha i spoznaje. Izraeljski duh je duboko hrišćanski, izvan materijalnog sveta, on poštuje vertikalu koja uznosi ka Bogu. Uzrok povratka vavilonskog duha Basara vidi u kopernikanskom obrtu kada čovek postaje mera stvari otvarajući time mogućnosti za odbacivanje duhovnosti i vladavinu materijalnog što u krajnjim instancama produkuje današnju situaciju - nadmoć novca, borba za političku moć, potrošačko društvo, opsesiju modom, lepotom, zdravljem, telom bez duha, slikama bez sadržine, širenje grada kao nove monstruozne vavilonske kule."
Basara piše, gleda i razmišlja iz veoma udaljene pozicije dislociranog posmatrača, iz prostora transcedencije. Kao iz makrosveta svemira, on sve relativizuje – istoriju, mišljenje, naše prisustvo, kosmos, jezik, čak i smrt, analizirajući svaku tezu do krajnjih granica apsurda, do mere pucanja logičkog mišljenja, izvrćući je u njen paradoks.
" Iako je postupak sličan kao i u prozi, u esejima je Basara daleko ozbiljniji u svojim stavovima, u osnovi nihilističkim i pesimističkim, i oni se ne mogu podvesti isključivo pod književno poigravanje pisca postmoderniste. Čitalac na to teško pristaje upravo zbog stila kojim formalno dominiraju stilske figure aporije, apsurda i paradoksa, baš kao i u prozi, često u funkciji komičkog zavodjenja i ludizma. Sve to tvori iluziju poigravanja autora koje je prirodjeno proznom izrazu i tada se ono tumači u ironijskom ključu. Kada u esejima izostane ironijski modus, ostaje izrazito kritički nastrojena figura autora koji je možda u proznom opusu maskirao stavove, ali ih je u Drvetu Života ogolio i približio svima koji su spremni da se sa njima uhvate u koštac. "
Jasmina Vrbavac
Vavilon, 24. jun 2008