21.03.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Marija Knežević tvrdi da ... treba pročitati knjigu Ljiljane Šop
LJiljana Šop: “Ekstaza s predumišljajem”
Knjiga LJiljane Šop “Ekstaza s predumišljajem” skreće pažnju na onu osnovnu, a po svemu sudeći ipak zaboravljenu činjenicu da, kada je o literaturi reč, umetnost čitanja i umetnost pisanja podrazumevaju jedna drugu. Takođe, dobro štivo je žanr za sebe, ali sva štiva i dalje počivaju na simbiozi etike i estetike. Pokazalo se, kao što će se to uvek pokazati, da je umetnost nezamisliva bez strasti. Samo nas strast može dovesti do te spokojne ispunjenosti koja se i dalje naziva posvećeništvom. U pitanju je svest o izboru: autorka “Ekstaze s predumišljajem” zna da postoji čitajući, da osama koja prati reči čitanje i život vezane znakom jednakosti predstavlja konstantnu i verovatno najveću odgovornost - odgovornost pred sobom.
U prvobitnoj zamisli, knjiga LJiljane Šop je skup tekstova o drugim knjigama. Međutim, književna kritika kao inicijalni “zadatak” biva spontano nadograđena širinom uvida i veštinom pripovedanja u zapise koji ne stvaraju žanrovsku zavadu, već naprotiv prirodno spajaju lični i književni esej, potom fiction i non-fiction. Sam način na koji LJiljana Šop komentariše druge tekstove zapravo je primer dobrog pisanja - počevši od rečenice (koja je ne retko nerešiv problem i za mnoge nagrađivane prozaiste), do ličnog stava zasnovanog ne na instant presudama nego na promišljanju, “mazohizmu stalne upitanosti”, sumnji i konačno smelosti da se u pravom trenutku posegne za prvim licem jednine. Jasnost vrednovanja, od koje mnogi kritičari svesno ili polusvesno beže, u ovoj knjizi služi kao temelj čitave zidanice. “Ekstaza s predumišljajem” je knjiga o autorkinom samoiščitavanju, dok su vrednovanje i prevrednovanje, uostalom kao i u svakom pravom književnom delu, jedini način opštenja sa stvarnošću koja odavno više nije tekst već naslaga palimpsesta dubine ponora.
I opet, uprkos rečenoj količini tekstova, što književnih što znakova iz drugih, nekad surovijih nekad prijatnijih carstava, malo je ili sasvim dovoljno knjiga. U sve širim okvirima produkcije pisanih/štampanih stranica, kao da su nam sve dragocenije one sa kojima možemo da vodimo dijalog, gde svakako spada i polemika, dok istovremeno uživamo u pouzdanoj naraciji, u slobodi predavanja čitanju.
R. L.
03.03.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Književno-kritička zavera
LJiljana Šop: “Ekstaza s predumišljajem”
Na jednoj od uobičajeno-predvidivih, beogradskih, književnih promocija, predvidivoj utoliko što će se broj govornika zasigurno poigrati sa strpljenjem publike, D. M. prilazi mi zaverenički. Oštrim pogledom ispituje okolinu, a zatim u krajnjem poverenju kao da rastura antidržavni materijal, ispod svog kratkog kaputa vadi novu knjigu LJiljane Šop. Pruža mi je uz mimiku obrva i glađenje brade, ne postavljam suvišna pitanja. Uobičajeno-predvidiva književna promocija uzima svoga maha i već posle trećeg govornika moji živci su dovoljno izigrani, treba sačekati još dva govornika i samog autora, a između, deonice loših glumačkih čitanja. Previše. Istog trenutka prihvatam se antidržavnog materijala, popreki pogled D.M.-a s moje leve strane, govori mi da mu je žao što nije poneo još jedan primerak.
Odmah sam zatečen. Naziv knjige je „Ekstaza s predumišljajem”. Okrećem poslednje stranice tražeći autorkinu napomenu, kako bih odagnao sopstvene insinuacije. Termin je pozajmila od DŽona Kupera Pouisa, a sama konstrukcija predstavlja vrhunski oblik filozofije samoće. Nakon išči-tavanja celokupne knjige, bolji i potpuniji naziv nije mogla da pronađe. DŽi Si Pouis pružio je LJiljani Šop dobru inicijaciju u neku njenu filozofiju samoće.
U vremenu kada humane nauke polako postaju humanitarne, kada književno-kritička misao zavisi od debljine koverte predate uredniku, drznuti se protiv mejnstrima, pa još svoju građansku neposlušnost uobličiti u knjigu, redak je primer intelektualnog anarhizma. Ali, anarhizam LJiljane Šop je krajnje kreativan. Čitajući o knjigama koje su po njenim estetskim i moralnim kvalitetima ostavile dobar utisak, čitaoci su dobili izvanredan pregled uglavnom romana iz štamparskih godina 2002. i 2003. Ovo, svojevrsno anale je dobar pokazatelj da ispod mulja pisane hiperprodukcije mogu da se pronađu i pojedini biseri. Funkcija književnog kritičara tada iziskuje filigranske sposobnosti.
Bez umišljaja, kako to čine neki autori kod istog izdavača, LJiljana Šop stvorila je knjigu kojoj se može prići sa različitih strana i koja gde god da se otvori nije dosadna. Iako je eksplicitno stavila do znanja da je pisala o knjigama i ličnostima koje joj vraćaju volju da živi i radi, mene u tu konstataciju nije sasvim ubedila. Tačno je da su u “Ekstazu” ušli odabrani po kvalitetu, ali u njoj su sa krajnjom distancom i mogućim prezrenjem spomenuti i samoproklamovani elitisti. NJih LJiljana Šop selektira po kulturnoj ili političkoj (ne)važnosti. Elitisti sami po sebi kao rogobatna kategorija za kritičko posmatranje veoma su zahvalni. Jedino ih treba citirati u kontekstima odsustva zdravog razuma, jer jedino tu i stoje. Svaki drugi kontekst dovodi do nužnog razgolićenja.
Pristup književnoj kritici kao konstataciji ili prepričavanju samog dela duboko je uvrežen u našoj praksi. Iskorak čine oni egomanijačni kritičari koji nemoć svog intelektualnog sagledavanja skrivaju iza zvučnih pojmova teorije književnosti. Ni oni nisu preterana uteha.
Čitajući „Ekstazu s predumišljajem” nailazim na tekstove oslikane prvenstveno ličnim razmišljanjem i maštovitim doživljajem. Rukavica je bačena, a književno-kritička zavera dobija sasvim drugačiji plan. Zato pomenutoj grupi kritičara preporučujem ovu knjigu kao svojevrsni udžbenik. I dok oni protkani teškoćama budu pokušavali da prebrode nejasnoće i lične nemoći, pa možda u tom kovitlacu upadnu i u neku neočekivanu ekstazu, kritika LJiljane Šop i dalje će stajati stameno.
Ruralno, kvaziurbano i pseudopostmodernističko u „Ekstazi s predumišljajem” nisu tretirani, te se sasvim jasno postavlja pitanje o kojim je to uopšte knjigama LJiljana Šop i pisala. To su pre svega nenagrađivana dela, a ako se koji od skorašnjih laureata i potkrao, uglavnom je tu kao posledica svog minulog rada.
Siguran stav LJiljane Šop da ne potpadne pod glavni tok naše književne kritike, glavni po moći odlučivanja a ne po vrednosti, stvorio joj je nezavisnu i zavidnu poziciju. Ona ne mora da propagira dela iz sopstvene edicije, u književnoj kritici može da se raspline do ubojitih granica, u nekim slučajevima čak i da ih pomeri. Jedino tako nacionalna književnost se priprema za sud vremena, a nova traganja daju obrise naučnog upotpunjavanja. Bez osvrta na socijalne i političke prilike, o kojima je već toliko bilo reči, okrenuti se isključivo književnim postupcima i posledicama kvalifikacija je u određivanju drugačijih struja ili pravaca. Za takav poduhvat identitet i integritet književnog kritičara je presudan.
Ako su knjige o kojima je u “Ekstazi s predumišljajem” pisala LJiljana Šop njoj zaista vratile volju da živi i radi, utoliko je i meni, njena građanska neposlušnost vratila veru da je mišljenje još uvek moralni čin.
Marko Vukša
20.02.04 Politika
Kreativni anarhizam
Grafički atelje "Dereta" objavio je knjigu eseja Ljiljane Šop i bestseler Ketrin Roberts
Grafički atelje "Dereta" objavio je dve nove knjige raznorodnih sadržaja, namenjene različitoj čitalačkoj publici. U okviru "Savremene srpske književnosti" štampani su eseji Ljiljane Šop "Ekstaza s predumišljajem", a u biblioteci "Tin" objavljen je avanturistički roman Ketrin Roberts "Pljačka velike piramide".
Ljiljana Šop objedinila je tekstove objavljivane u 2002. i 2003. godini u "Srpskoj reči", koji su nastali podstaknuti utiscima o čak tri stotine ličnosti. Tako uporedo stoje eseji koji su autorki, po njenim rečima, "vratili volju da radi i živi i veru u smisao stvaranja", sa onima za koje je podsticaj došao od društvene i političke stvarnosti, "koji nemilice uništavaju i volju, i veru, i nadu".
Među kritičko-esejističkim tekstovima mogu se naći oni koji govore o opčinjenosti romanom Žozea Saramaga "Godina smrti Rikarda Rejša", fascinantnim podacima o Lešeku Kolakovskom, sudbinskom odnosu prema moru Alesandra Barika, o "Kuli vavilonskoj" Aleksandra Genisa. Ove teme čitaju se ravnopravno sa razmišljanjima o kulturnim skandalima "bogomdanim književnicima", ili "načitanosti" političara.
O knjizi koja "naslov duguje Džonu Kuperu Pouisu, za koga je ekstaza s predumišljajem vrhunski oblik filozofije samoće" govorili su Marko Vukša i Draško Miletić, izdvajajući Ljiljanu Šop iz serkla uobičajenih književnih kritičara, svrstavajući je pre u autore "opasno" odnegovanog ukusa i "kreativnog anarhizma".
Avanturistički roman "Pljačka velike piramide" Ketrin Roberts govori o uzbudljivim događajima drevnog vremena gradnje velike Keopsove piramide, a reč je o prvoj knjizi iz edicije "Sedam svetskih čuda".
- U starom dobrom maniru pustolovnih romana, kao što je "Gospodar prstenova", i knjiga Ketrin Roberts počinje dvema mapama zemalja današnjeg Egipta. Tako čitalac ulazi u prostor i vreme od pre dve i po hiljade godina pre Hrista, u kome su čak i piramide i faraoni imali drugačija imena. Jelisaveta Đurić, prevodilac "Pljačke velike piramide", uspela je da dočara piščevo podražavanje jezika starog sveta, njegove filozofije, načina života i verovanja. Pored magijskih citata iz "Egipatske knjige mrtvih", roman sadrži svojevrsni vodič kroz klasno društvo, opise gradnje velike piramide, kao i kletvu faraona Kufua, usmerenu protiv onih koji bi u zloj nameri ugrozili njegov večni mir. Kada se to desi, počinju pustolovine glavnog junaka Senua i njegovog duhovnog dvojnika Crvenog, rekao je Dragan Lakićević koji je ovaj avanturistički roman predstavio novinarima.
M. Vulićević