Filozofija straha

15.11.08

„Filozofija straha“, knjiga norveškog filozofa Laša Fr.H. Svensena, pisana pristupačnim i razumljivim jezikom, bavi se fenomenom straha (sa niza polazišta, od neurobiologije do fenomenologije) u današnjem svijetu. Uloga medija u širenju straha samo je jedan segment sagledavanja straha. Autor ispituje kako je strah postao neka vrsta kulturne lupe kroz koju posmatramo svijet. Strah i rizik, strah i povjerenje, integrišuća uloga straha, upotreba straha u borbi protiv terora glavne su teme knjige „Filozofija straha“. U završnom poglavlju Laš Svensen traga za odgovorom da li postoji izlaz iz straha i da li možemo da razriješimo atmosferu straha koja nas danas okružuje. „Ova knjiga je rezultat mog sve većeg gnjeva zbog toga što strah kolonizuje naš životni svijet“, kaže Svensen. “Filozofiju straha” objavila je beogradska izdavačka kuća “Geopoetika” u ediciji “Teorija” i prevodu Ljubiše Rajića.
Docent na Institutu za filozofiju Univerziteta u Bergenu, Laš Fr. H. Svensen (1970), urednik je Norveškog filozofskog časopisa. Svensen je autor i knjiga: „Umjetnost“, „Filozofija zla“, „Filozofija dosade“, “Čovjek, moral i geni - kritika biologizma“, „Šta je filozofija“, „Istinito, dobro i lijepo - uvod u filozofiju“, “Filozofija mode“. Za „Vijesti“ Laš Fr. H. Svensen govorio je iz Bergena, osvrćući se na današnji fenomen sveprisutnog straha.

Zašto je “Filozofija straha” neophodna danas? Koji su bili Vaši motivi za pisanje ove knjige?
- Čini se da sve postaje zaogrnuto u strah, po osjećanju da nema više izuzetog nijednog dijela društva u kome se ne primjenjuje perspektiva straha. Strah je postao neka vrsta kulturno određene lupe kroz koju posmatramo svijet. Jedan od mojih najznačajnijih argumenata protiv kulture straha je taj da on potkopava našu slobodu i kvalitet života. On može da zahtijeva potpunu budnost – ili opsesiju – taj rizik je od veće opasnosti nego svi rizici koji inače postoje. Ponovno iskrsavanje simptoma određenih kao potencijalne opasnosti predočavaju se samo ako su stvarne opasnosti. Svijet je pun potencijalnih opasnosti. Neko vas može gurnuti pod tramvaj, možda će vas udariti meteorit u glavu, isto tako teroristi mogu kidnapovati avion u kome sjedite, ali teško da je to dobra ideja da na takvim događajima temeljite svakodnevni život. Najpotencijalnije opasnosti nikada ne postaju stvarne. U stvari, sve statistike pokazuju da mi, na Zapadu naročito, živimo u najsigurnijim društvima koja su ikada postojala, tu su opasnosti male i naše šanse da se nosimo sa njima su veće nego ikada ranije. Poslije svega mi moramo voditi život pod velikom zaštitom, i da budemo spremni da se uplašimo svih potencijalnih opasnosti koje udaraju na nas. U rastućem obimu mi posjedujemo nulu tolerancije za rizik. Naravno, ne postoji objektivno mjerilo za nivo prihvatljivog rizika – to je pragmatična vrijednost. Problem je što ovdje nema gornje granice za tu bezbjednost na kojoj treba insistirati, kolika mjera bezbjednosti može uvijek biti uzeta, ali to se uvijek preokrene u smanjenje naše slobode i povod za akciju, sa posljedicama koje se mogu odraziti na kvalitet našeg života.

Napisali ste knjige “Filozofija dosade” i “Filozofija zla”. Nalazite li vezu između straha, dosade i zla?
- To je veoma složeno pitanje gdje su umiješana tri centralna fenomena ljudske egzistencije. Krenimo sa dosadom. Može izgledati da je čudno pisati knjigu o našem življenju u kulturi straha, pošto sam prethodno pisao knjigu o našem življenju u kulturi dosade. Dvije su dijagnoze naše sadašnje kulture da je jedna sazdana od straha, a jedna od dosade, odnosno čini se da je njeno lice kontradiktorno. Dva fenomena, kao što su dosada i strah, međutim nijesu u jednostavnoj suprotnosti jedan sa drugim, ali su izgrađeni jedan pod drugim. Strah nije nešto što mi izražavamo mimo naše volje; on je često nešto čime mi dobrovoljno izražavamo sebe u jednom pokušaju da prevaziđemo banalnu, dosadnu svakodnevnu egzistenciju. Strah pruža boje svijetu. Svijet bez straha bi vjerovatno bio smrtno dosadan. Novele, filmovi i TV serije osmišljene da ispune ljude tenzijom i strahom su među najpopularnijima. I ekstremni sportovi, u kojima se ljudi stavljaju pod direktan rizik su u porastu. Neko se može pitati šta je u tim stvarima ono što ih čini atraktivnim, razmišljajući o činjenici da mi inače imamo namjeru da izbjegavamo sve što nas plaši. Tipičan odgovor za strah je da pokušavamo da stvorimo veliku distancu između nas i onoga što nas plaši – ali ovdje mi tražimo to od naše slobodne volje. Naš razlog što tako činimo je da nam ta iskustva daju nekakava pozitivna osjećanja i ispunjenje emocionalne potrebe. Da budemo vrlo ganuti nečim što našim životima daje vrstu prisustva. Zašto bi osjećaj straha bio toliko privlačan kada naš emocionalni registar sadrži toliko puno drugih emocija i da bi uprkos tome neko više razmišljao o privlačnijim? Možda se dio odgovora krije u tome da treba da imamo iskustvo potpunog emocionalnog registra i da strah koji iskusimo u formi fikcije, ekstremnih sportova, itd. razbija jednoliku svakodnevnicu. Međutim, to je moglo izgledati kao sukob uz tvrdnju da mi živimo u kulturi straha. Ako živimo u kulturi gdje se većina stvari posmatra iz perspektive straha, taj dobrovoljni doživljeni strah trebalo bi sigurno da bude suvišan. Ranije, ipak, ja sam naglašavao da je strah koji nas primarno okružuje u toj kulturi – “strah niskog intenziteta”. To nije strah koji nam daje velika iskustva (pomjeranja svijesti), i da stavlja cijelo tijelo u stanje pripravnosti. To je više strah koji se može opisati kao konstantno, monotono gunđanje, pa čak i ako se postigne rezultat u zaštiti nas samih, učaurićemo se i izolovati od svijeta oko nas. U tom slučaju za rastuću dosadu dijelom se može reći da je rezultat kulture straha. Iskustvo straha jačeg intenziteta izgleda kao da je lijek ili u najmanju ruku djeluje kao djelimično olakšanje od dosade. Plašenje izgleda da je nešto drugačije i prema tome to može djelovati na dosadu u svakodnevnom životu. Dosada prisiljava da se pomjerimo ka onom što dolazi iza.

A šta je sa aspektom zla i vezom sa strahom?
- Vratimo se sada zlu: u jednoj od mojih ranijih knjiga, u “Filozofiji zla”, strah se smatra za jedan od osnovnih razloga za napad na druge ljude. To je bila glavna teza kod Tukididovog objašnjenja zašto je izbio Peloponeski rat: Spartanci su bili uplašeni jer su Atinjani postali veoma moćni i zato se konstituisala prijetnja veća nego ikada ranije. Mi opažamo zlo koje nam prijeti ili koje nas vrijeđa. Želimo da ovaj svijet što više bude mjesto ugodno za življenje, i mi na njemu reflektujemo kako možemo kontrolisati ono što okarakterišemo kao zlo. Tražimo zlo čak i kada nijesmo u neposrednom riziku, da bismo na taj način imali neku vrstu približavanja njemu. Mi pokušavamo da lokalizujemo zlo kako bismo ga pobijedili, mislimo kako sve što činimo mora biti dobro ako je to dio borbe protiv nečeg zlog. Ova vrsta logike je veoma prisutna u sadašnjosti, u takozvanom “ratu protiv terora”, naročito u minulim godinama. Sekretar odbrane Donald Ramsfeld iznio je da će rat protiv terora biti dobijen kada se Amerikanci jednom budu osjećali sigurno – u tom slučaju čini se da vođeni rat ne može biti dobijen. Očigledan problem u vezi sa “borbom protiv terora” shvaćen je kao borba protiv straha, nema sumnje on je rastući strah zasnovan na insistiranju na opasnosti u kojoj se svi mi možemo naći. On je prikazan kao borba između slobode i straha, gdje SAD predstavlja slobodu, a terorizam strah. Predstavnici straha šire se svuda po svijetu; zato ta sloboda mora biti korespodentno globalna u svojoj borbi protiv straha. Razmotreno je dovoljno tih pijetnji koje mogu biti moguće – one ne moraju biti materijalizovane. U govoru održanom na Vojnoj akademiji “Vest point”, Buš je rekao: “Ako mi čekamo da se prijetnje u potpunosti ostvare, načekaćemo se dugo”. Drugim riječima, on je koristio obazriv princip, kao što je to činio u mnogim drugim područjima. Ja vjerujem da je to veoma sumnjiva upotreba tog principa.

U šestom poglavlju “Filozofije straha”, naslovljenom “Politika straha” napisali ste da se strah može posmatrati kao osnova cijele ljudske civilizacije. Možete li to pojasniti?
- Strah čini da izmislimo razne objekte, tehnologije i institucije u cilju zaštite nas samih od svjetskih opasnosti. Džon Lok je dokazivao da strah daje našim životima podstrek: “Bez njega bismo utonuli u pasivnost”. Prema tome strah se može posmatrati kao osnova cjelokupne ljudske civilizacije, za porast svega sa čime je čovjek okružen, kao što su kuće, gradovi, alati i oružje, zakoni i socijalne institucije, umjetnost i religija, itd. Mislim da je preuveličana uloga koju je imao strah u razvoju civilizacije, ali slažem se da je imao značajnu ulogu. Javlja se stav da strah može igrati konstruktivnu ulogu u našim životima, ali moj glavni naglasak u ovoj knjizi je na njegovoj destruktivnoj ulozi.

Može li se govoriti o budućnosti straha. Kakve su Vaše prognoze?
- Zbog moći straha i činjenice da strah služi mnogim interesima, vladama, raznim organizacijama, medijima, itd. ja mislim da će taj trend čak što više biti jači u godinama koje dolaze.

“Pripitomljena” sloboda

“Strah može biti djelotvorno sredstvo za održavanje reda u društvu. Tomas Hobs podvlači da nijedno osjećanje ne čini ljude manje sklonim da krše zakon od straha. On piše i da strah čini ljude sklonim da žive u miru jedni sa drugima. Država prijeti kaznom koja teži više od mogućih prednosti napada na tuđ život ili tuđu imovinu, a strah od te kazne se brine da građani žive u mirnom i sređenom sapostojanju. Moguće je da je to sapostojanje “sređeno”, ali da li je to onda slobodno društvo? Kant razlikuje strah i poštovanje zakona kao osnove odlučivanja o našem činjenju i tvrdi da je bolje poštovanje upravo zato što nam ono ne otima slobodu. Nasuprot njemu Hobs insisttira da je djelanje na osnovu straha potpuno spojivo sa slobodnim djelanjem. No može se reći da je to “pripitomljena” sloboda. Može se reći da Hobs nudi mogućnost da ljudi biraju da jedan tip straha zamijene drugim. Strah od svega i svačega zamjenjuje se strahom od suverena, to jest potpuni strah se zamjenjuje ograničenim strahom.”
(iz knjige “Filozofija straha” Laša Fr.H.Svensena, “Geopoetika”, 2008)

Strah se dobro prodaje

Zašto je strah danas najvažnija roba u mas medijima?
- Najkraći odgovor je: zato što se dobro prodaje! Ponovo iskrsava isticanje negativnih vijesti koje se smatraju za bolje vijesti od pozitivnih, a kao rezultat je da se znatno bolji prostor u mas medijima daje takvim novostima. Uopšteno, preko medija ljudi dolaze do saznanja o različitim opasnostima, a mas mediji uzgajaju “dramatična” scenarija. Novosti su takođe vrsta zabave koje vješto znaju da zanesu tako da se često pokušava da se ustanovi komunikativan odnos između gledaoca i novosti. Idealno, vijest bi trebalo da ima direktnu relevantnost na život samih gledalaca. Pojedinačni događaji predstavljaju se u okviru koji bi trebalo da reprezentuju socijalni problem, kao nešto što može dirnuti “sve nas” ili najmanje pozamašan dio populacije. Mas mediji pomažu kreiranju straha izvan proporcije gdje postoji objektivan razlog za zastrašivanje. Oni nas bombarduju pričama o smrtonosno opasnim virusima, teroristima, vaspitačima-pedofilima u vrtićima, tinejdžerima nasilnicima, ekološkim katastrofama i zaraženom hranom.

Vujica OGNJENOVIĆ

03.09.10 Danas

Nedavno je u izdanju beogradske Geopoetike objavljena ova provokativno naslovljena knjiga Laš Fr. H. Svensena, Filozofija straha, koja već svojom temom privlači pažnju šire javnosti. Norveški filozof, Laš Svensen nije nepoznat ovdašnjoj kulturnoj javnosti. U izdanju Geopoetike dosad su objavljene njegove knjige Filozofija dosade, Filozofija mode, Filozofija zla, i ova Filozofija straha u prevodu Ljubiše Rajića.
Filozofija dosade objavljena 1999, inače je postala svetski bestseler što, naravno, govori o jednom vremenu - u kome teorija kulture i mentaliteta, jer su većina naslova ovog autora posvećeni fenomenologiji kulturnih fenomena - u kome tzv. "teorija kulture" očigledno potiskuje tradicionalno shvatanje filozofije sa filozofskih katedri na Zapadu. Svensen je objavio i knjige Umetnost (2000), Čovek, moral i geni - kritika biologizma (2001), Šta je filozofija (2003), Istinito, dobro i lepo - uvod u filozofiju (kao koautor, 2004). Bilo bi dobro da je prevedena i njegova knjiga Šta je filozofija, kako bi ova promena kulturne paradigme i položaja same filozofije u našem dobu, možda, postala još očiglednija.
U svakom slučaju, i Svensenova Filozofija straha više nego jasno pokazuje da su nekada jasne granice između filozofije i kulture danas relativizovane i da su fenomeni kao što su dosada, moda ili strah, koji su nekada bili u drugom planu u odnosu na problem bića, istine ili dobra u savremenoj filozofiji, ili teoriji kulture dobili na legitimnosti i značaju i to u toj meri da se s razlogom postavlja pitanje da li je Svensenov pristup, uopšte, filozofski, ili je u pitanju, u osnovi, kulturološka analiza jednog, ili niza fenomena same kulture. Fenomena koji je, naravno, sporadično bio i predmet same filozofije i njene istorije.
Otuda se u Svensenovom štivu pominju sporadično i filozofi od Epikteta i Montenja do Hajdegera i Sartra, ali su oni ovde samo u propedeutičkoj funkciji, kao primeri za složenost samog fenomena, koji je u osnovi kulturološki. Tako je Svensenova "filozofija straha", u stvari, jedna vrsta popularne filozofije, ili filozofske hrerstomatije, čiji je zadatak da ovu "filozofiju straha" i njen osnovni problem: mogućnost racionalizacije jednog, u osnovi, iracionalnog fenomena, kao što je to odnos razuma i osećanja, u ovom slučaju, osećanja straha, koji je dosad bio privilegovano područje literature a ne filozofije, ovde artikuliše kao kulturni fenomen i tako formuliše jedno shvatanje kulture a ne filozofije same.
Zato je stvarni predmet Svensenove knjige kultura a ne filozofija straha. I to je naravno i adekvatniji naslov za ovaj esej. Filozofija ovde ima jedino, ili pretežno marketinšku ulogu, potvrđujući već pomenuto zapažanje o promeni uloge koju filozofija danas ima u savremenoj kulturi i obrazovanju. Odnosno, o promeni same paradigme u kulturi u kojoj filozofija odavno više nije nekadašnja "kraljica nauka".
Najznačajnije stranice ovog eseja zato i nisu one posvećene filozofiji straha, recimo, Hajdegerovom pojmu "raspoloživosti", ili Sartrovom aktivizmu, kada je strah u pitanju, iako su Svensenova razmatranja o prirodi straha i njegovog objekta, koji može biti realan, imaginaran ili intencionalan, jer podrazumeva primat tumačenja a ne referenta, ili "objekta" straha - ponekad i filozofski zanimljiva. To da je strah u osnovi posledica naše imaginacije i tumačenja, da je pretežno imaginaran a ne realan, jer granice između realnosti i mašte, razuma i osećanja ne samo u stanju straha nikada nisu jasne, naročito u savremenoj medijskoj kulturi, koja manipuliše strahom - daje Svensenovoj analizi i aktuelnost, pored izrazite analitičnosti.
Svensen je, dakle, kulturolog koji analizira savremenu kulturu straha u kojoj je strah prisutan u toj meri da je, prema mišljenju samog Svensena, "na putu da postane navika", pledirajući na kraju za "humanistički optimizam", jer iako "ne živimo u najboljem od svih mogućih svetova, bilo je znatno gore, kao što je i bilo tokom najvećeg dela istorije čovečanstva".
Ipak, Svensenova Filozofija straha je samo još jedan primer da u savremenoj filozofiji preovlađuje filozofska feljtonistika i žurnalizam sa "rupama u diskursu", kako se izrazio Đani Vatimo.
To naravno ne znači da ne treba preporučiti ovu knjigu. Jer, ona i nije napisana za uski krug stručnjaka ili filozofa nego za daleko brojniji klub čitalaca.
Ipak, uz upozorenje da ovaj u osnovi analitički pristup, ako je već reč o filozofiji koja se nalazi u naslovu knjige, ne doseže do straha koji se nalazi u poretku ljudskog sveta, pošto ovaj pristup ne ide dalje niti to može od jedne kulturne konvencije.

Nenad Daković