21.03.05 Politika
Priča o vojnoj eliti
Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, Mile S. Bjelajac
U srpskoj i jugoslovenskoj istoriografiji dugo se već oseća potreba za pojavom biografskih leksikona koji bi obuhvatili brojne sfere društvenog života (prosveta, diplomatija, politika, vojska...) i osvetlili značaj i društvenu ulogu elita u životu jugoslovenske države. Tu prazninu sada popunjava studija Mileta S. Bjelajca posvećena vojnoj eliti u Kraljevini Jugoslaviji („Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941. Studija o vojnoj eliti i biografski leksikon”, izdavači Institut za noviju istoriju Srbije i „Dobra”, Beograd 2004). Podaci na osnovu kojih je rekonstruisana većina ponuđenih biografija crpeni su sa raznih strana - prevashodno iz arhivskih izvora, personalnih kartona i vojnih dosijea, šematizama, formacijskih planova, službenih novina, popisnika, vojne štampe i periodike, kalendara, specijalizovane literature, enciklopedija i leksikografskih izdanja. Kao posebano vredan izvor saznanja poslužili su brojni razgovori i intervjui koje je autor imao sa decom i potomcima nekadašnjih generala i admirala.
Knjiga Mileta Bjelajca „Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941”, je rezultat višegodišnjeg rada jednog istoričara. Profesionalna posvećenost temi i visoki stepen neophodnih znanja učinili su da se po kvalitetu ne razlikuje od knjiga koje su nastajale kao visokobudžetski projekti čitavih institucija (redakcije, zavodi, saveti, instituti, matice...).
Fotografije, podaci
Knjigu čine tri celine. Prvu predstavlja studija o vojnoj eliti Kraljevine Jugoslavije, svojevrsni spoj već ranije osvojenih pouzdanih znanja dopunjen najnovijim istraživanjima autora o vojnoj eliti Kraljevine Jugoslavije. Drugu celinu ispunjavaju biografije 502 generala i admirala, dok treću tvore prilozi (ukupno 16) koji, sabrani na jednom mestu, sklapaju zanimljiv i važan šematizam iz koga se mnogo šta može saznati o generalima na najvišim komandnim funkcijama, pripadnosti najodgovornijih vojnih komandanata određenim generacijama i klasama, mirnodopskim i ratnim formacijama vojske u godinama 1902-1941, formiranju vojske u ratnim i mirnodopskim periodima, dislokacijama velikih jedinica i drugo.
Posebnu vrednost predstavljaju fotografije, pojedinačne i grupne, koje su uvek „rečite i glasne”. Prezentovanje 460 portreta i 58 grupnih fotografija predstavlja bogat likovni materijal iz kojeg se mogu sagledati ljudi, uniforme, odlikovanja, ambijent vojnih institucija, klase pitomaca, sastavi vojnih komandi, atmosfera vojnih manevri, izgled vojnih zgrada i kasarni, stanovi oficira, groblja na kojima su sahranjeni zaslužni ratnici i starešine. Tabele, koje donose egzaktne podatke, dodatno racionalizuju priču koju ispisuje istoričar, i pripoveda likovni materijal. Prilozi i šematizmi daju celoj knjizi dodatnu dimenziju. Između uvek emotivnih sadržaja koje saopštavaju fotografije i racionalnih (egzaktnih) podataka koje nude brojevi, teče priča o vojnoj eliti.
Uvodnu studiju od 112 stranica čini osam misaono uklopljenih celina koje, na mozaičan način, govore o vojnoj eliti i njenom mestu u političkom i društvenom životu Kraljevine Jugoslavije. Čitalac iz tih delova teksta dobija pregršt podataka o stvaranju zajedničkog generaliteta, generalskom pitanju u Kraljevini Jugoslaviji, načinu njegovog rešavanja. Autor je pažnju posvetio velikim unapređenjima generala iz 1923. i 1925. godine. Povećanje generalskog kora bilo je praćeno aferama, kritičkim stavom javnosti prema pojedinim unapređenjima, uticajem politike na formiranje kadrovskih listi. Bjelajac je analizirao zakonodavstvo koje je, posredno, uticalo na sticanje generalskog čina, pratio karijere bivših oficira armija Austrougarske monarhije koji su dosegli do generalskog čina u vojsci Kraljevine Jugoslavije, uočavao odnos generala koji su penzionisani prema instituciji u kojoj su pre toga službovali.
Poseban napor autor je uložio da još jednom obesmisli predugo opstajući istoriografski „mit” da je među aktivnim generalima Kraljevine Jugoslavije (ukupno „165 generala”) bilo samo dva Hrvata i dva Slovenca. U tom kontekstu on, uz ostalo, navodi da je: u 1919. godini u zajedničku vojsku Kraljevine SHS primljeno 6 generala (admirala) iz austro-ugarske armije što je tada činilo 24 odsto celokupnog generaliteta; do 1941. godine još 57 bivših oficira austro-ugarske vojske steklo čin generala (admirala) u vojsci Kraljevine Jugoslavije; u godinama pred rat njihov broj ponovo broj dostiže 23 odsto aktivnog generaliteta. Celovitost slike Bjelajac dopunjava nacionalnom strukturom ostalog najvišeg kadra koja najbolje opovrgava teze o „namernom zapostavljanju” i apsolutnoj hegemoniji Srba.
Celinu za sebe predstavljaju oni delovi studije u kojima Bjelajac piše o odnosu generaliteta prema monarhu. Tako postaje vidna, iz brojnih uglova, politika koju Aleksandar I Karađorđević vodi prema vojsci. Autor posebno analizira učinak generala koji su bili na najvišim položajima u vojsci i državi (Petar Pešić, Stavan Hadžić, Dušan Trifunović, Petar Živković, Dragomir Stojanović, Milan Milovanović, Svetislav Milosavljević). Pred čitaocem se „pojavljuje” galerija različitih ličnosti, ambicija, senzibiliteta, energija, umešnosti, znanja. Uporedo sa tim Bjelajac razotkriva delovanje neformalnih oficirskih grupa („crna ruka”, „bela ruka”), njihove veze sa ljudima politike, javno i prikriveno mešanje u politiku. On piše o specijalnom odnosu Aleksandra Karađorđevića i generala Petra Živkovića i ukazuje na pozadinu i posledice velikog penzionisanja generala iz 1929. godine (35 generala i 80 viših oficira) koje je dodatno ojačalo položaj monarha i oficirske klike na koju se oslanjao.
Delovi studije u kojima Bjelajac progovara o odnosu koji je knez Pavle Karađorđević uspostavio sa generalitetom ne samo da podstiču povlačenje istorijske paralele sa njegovim prethodnikom već i upečatljivo govore o uklanjanju generala Petra Živkovića, aferama generala Marića, aktivnostima Milutina Nedića, vezama koje je sa vojskom imao Milan Stojadinović, ministrovanju generala Milana Nedića, defetizmu koji je zahvatio srpsku vojnu elitu posle brze kapitulacije Francuske i sloma vojne doktrine koju su u mladosti svesrdno prigrlili.
Društveni status
Istraživanja Bjelajca pokazuju da je u redovima generala bilo mnogo onih koji su krajnje racionalno sagledavali objektivne mogućnosti jugoslovenske vojske. Skretanje pažnje na tolerantan i kritički odnos koji je deo generaliteta imao prema načinima na koji su političari rešavali „hrvatsko pitanje” govori u prilog tezi da je u pitanju mnogo slojevitija institucija od uobičajenih predstava koje o njoj postoje.
Bjelajac piše o suzdržanom ponašanju vojske prema čestim provokacijama kojima je bila izložena na prostoru Banovine Hrvatske, odnosu prema paravojnim formacijama, učešću generala u prevratu od 27. marta 1941, silasku vojske sa istorijske scene u aprilskom ratu. Autor prati sudbinu generaliteta i posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije: odvođenje najvećeg dela generala u zarobljeništvo (210 generala odvedeno je u Nemačku); logorske dane provedene u logorima u Nirnbergu, Osnabriku, Hamelburgu, Strazburu; političke podele do kojih dolazi u godinama rata; odnos generala prema izbegličkoj vladi, oružanim snagama NDH (u koje stupa 9 generala koji čine 10 odsto generaliteta te kvazi države), pokretu Dragoljuba Mihailovića, Vladi i oružanim formacijama Milana Nedića, vojsci nove Jugoslavije. Istraživanja pokazuju da se posle oslobođenja u zemlju vratilo oko 100 nekadašnjih generala (nova vlast ispituje njihovo držanje u toku rata, izvodi ih na sudove časti, progoni ili uključuje u službu), dok je 60 izabralo da ostane zauvek u emigraciji u zadrži nepomirljiv odnos prema novom društvenom sistemu i partiji koja ga je izgrađivala.
Uvodnu studiju zasvođuje tekst posvećen karakteru i društvenom statusu vojne elite, u kojoj autor progovara o stručnom obrazovanju generala i admirala, socijalnom poreklu, ženidbama i ženidbenim vezama koje ih dodatno „ukorenjuju” u društvenu elitu, ekonomskim i stambenim prilikama te elite i njenim statusnim simbolima. Tako se sklapa istorijski “okvir” koji čitaocima omogućava da razumeju atmosferu jednog vremena koja dopadljivo „oživljava” enciklopedijske podatake o profesionalnim biografijama generala i admirala vojske Kraljevine Jugoslavije. Tako „uvodna studija”, dodatno, osmišljava biografije 501 generala i admirala u kojima je dat potpuni popis vojnih škola koje su pohađali, generacija i klasa kojima su pripadali, premeštaja koje su imali, mesta i garnizona u kojima su službovali, odlikovanja koja su primali, ratova u kojima su učestvovali, komandnih funkcija koje su obavljali, činova koje su dobijali, zasluga koje su imali, mesta u kojima su rađani i sahranjivani, porodičnim prilikama u kojima su živeli. Takvim pristupom otvorena je mogućnost da se svi zainteresovani, putem ponuđenih informacija, upuste u avanturu daljeg istraživanja koja bi rezultirala celovitim biografijama.
Ljubodrag Dimic