01.09.14
Vojnoistorijski glasnik
Bibliografija radova o Sarajevskom atentatu, Julskoj krizi koja je usledila, kao i širim srodnim temama o uzrocima Prvog svetskog rata i dinamici događaja koji su doveli do ratne eskalacije u Evropi 1914. godine, odavno je nepregledna i nesavladiva za pojedinačnog istraživača. Verovatno je i broj radova u kojima se ova činjenica navodi poprilično veliki. Pisac klasičnog dela o Sarajevskom atentatu Sarajevo 1914. Vladimir Dedijer je još 1966. godine ukazao da je više od 3.000 knjiga objavljeno samo o ovoj temi. Nema sumnje da je u prethodnih pola veka more mastila proliveno u pisanju istraživačkih i popularnih radova, monografija i članaka gde se, u manjoj ili većoj meri, autori dotiču i ovog kompleksa tema.
Prethodnih godina se, i kod nas i na Zapadu, pojavio veći broj knjiga, naučnih i popularnih članaka i novinskih napisa koji se bave izbijanjem Prvog svetskog rata, Sarajevskim atentatom i njegovim vinovnicima, akterima Julske krize, društvenom pozadinom svih ovih dešavanja i drugim relevantnim temama. Jedan broj tih radova – koji su kao po pravilu dobijali znatnu medijsku pažnju – zagovara izrazito revizionistički pristup temama u vezi sa krizom koja je dovela do izbijanja Prvog svetskog rata. Umesto vilhelminske Nemačke i posustale velike sile AustroUgarske u centar pažnje su stavljene Ruska imperija, francusko—ruske kombinacije protiv Nemačke i Kraljevina Srbija i njeno tobožnje konspirativno rovarenje protiv Austro-Ugarske – što možda posebno iznenađuje s obzirom na snagu i relativni značaj ondašnje Srbije u evropskom sistemu država.
Napisi u kojima je težište krivice za izbijanje Velikom rata u velikoj meri ili isključivo usmereno na Srbiju izazvali su u srpskoj javnosti prilično veliko interesovanje. Malo koja istorijska tema – osim možda kontroverzi iz istorije Drugog svetskog rata u Jugoslaviji – je privukla ovoliku medijsku pažnju. Treba imati na umu da široko interesovanje za ove teme nije isključiva karakteristika samo srpske javnosti. Akademski istoričari koji su u svojim delima izneli radikalno revizionističke stavove postali su u pojedinim državama prave medijske zvezde.
Nedavno objavljena knjiga istoričara Mileta Bjelajca 1914–2014. Zašto revizija? Stare i nove kontroverze o uzrocima Prvog svetskog rata ima za cilj da odgovori na pitanje da li tradicionalno tumačenje uzroka Velikog rata i odgovornosti aktera koji su do njega doveli i dalje može da se prihvati kao naučno zasnovano ili je ovaj pristup neophodno odbaciti ili radikalno izmeniti pod uticajem radova koji zastupaju revizionističke teze. U najkraćem, prema Bjelajčevim rečima, standardno obrazloženje podrazumeva da su: Geopolitički razlozi, očuvanje ravnoteže između tadašnjih blokova, Trojnog saveza i Antante, na jednoj strani, te želja da se nametne prevlast jednog (Trojnog saveza) nad evropskim kontinentom i šire, na drugoj, buli su pravi uzroci rata 1914. godine. […] Male države su ili bile žrtve jer su se „našle na putu"“ (Srbija, Luksemburg, Belgija) ili su bile u stanju iščekivanja kojoj se strani prikloniti (Bugarska Rumunija, pa čak i Italija). [str. 7]
Sadržaj ove koncizne, zanimljivo napisane i polemične knjige daje izričit negativan odgovor na pitanje da li je naučno opravdana revizija dosadašnjih saznanja o uzrocima Prvog svetskog rata i događajima koji su poslužili kao povod za razbuktavanje ratnog požara.
Mile Bjelajac, istaknuti vojni istoričar čiji su opsežni radovi posvećeni istoriji vojske Kraljevine SHS/Jugoslavije i istoriji i istoriografiji raspada Jugoslavije kao i odnosu vojske i politike u srpskoj i jugoslovenskoj istoriji napisao je koristeći se klasičnim i najnovijim delima domaće i strane istoriografije o Velikom ratu vrlo korisno, popularno, štivo koje čitaocu daje priliku da se upozna sa ključnim revizionističkim tezama, njihovim izvorima, sadržajem pa neretko i političkom motivacijom. Zbog obima i karaktera dela autor se ne koristi često navođenjem arhivskih izvora. Ipak, Bjelajac to vešto čini tamo gde je neophodno, odnosno gde je tema izrazito kontroverzna ili je kontroverznom načinjena neodgovornim citiranjem diplomatskih dokumenata i/ili memoarskih dela ili tendencioznim tumačenjem.
Kada krupnim potezima oslikava neku krupnu i u istoriografiji temeljno obrađenu temu kao što je na primer odnos među blokovima velikih sila ili stanje u Austro-Ugarskoj, Bjelajac se oslanja na rezultate proverenih dela ali kada se detaljnije bavi nekom problematičnom činjenicom ili njenim tumačenjem izoštrava optičke sprave i posmatra, preko depeša ili telegrama, iz sata u sat kako se razvijala situacija na terenu. Čitajući tako o pitanjima kao što je prebacivanje atentatora i oružja u Bosnu i ulozi pojedinih oficira Kraljevine Srbije u ovim radnjama ili o vremenu proglašenja mobilizacije vojske Kraljevine Srbije ili o stepenu i vrsti ruske podrške Kraljevini Srbiji tokom Julske krize čitalac nije samo u prilici da se putem navoda iz dokumenata direktno upozna sa problemom o kome se raspravlja već i da sam stekne uvid šta je izvor nesporazuma u istoriografiji ili koji je problematični navod izvor pogrešnog (ili zlonamernog) tumačenja.
Zašto revizija 1914–2014. je vrhunac Bjelajčevog bavljenja ovom temom. Naime, još početkom 2013. godine Bjelajac je objavio opsežan članak „Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata pred obeležavanje
100. godišnjice“ [Tokovi istorije 1/2013, str. 15–62] da bi krajem iste godine u beogradskoj Politici bio objavljen feljton iste tematike. Knjiga predstavlja svojevrsnu zbirku loci communes o kontroverznim temama predistorije Prvog svetskog rata i istorije revizije u istoriografiji i kolektivnom sećanju o Velikom ratu.
Mora se naglasiti da je iz korpusa zanimljivih i važnih tema autor odabrao one koje su posebno relevantne za srpsku istoriju. Tako su politici srpske vlade, srpskoj ulozi na održavanju kontroverzi o Sarajevskom atentatu i Julskoj krizi i radu u srpskoj i jugoslovenskoj sredini na izdavanju arhivske građe o ovim događajima posvećena poglavlja Da li je Srbija 1914. želela krizu i rat, Šta je srpska vlada znala o prenosu oružja i atentatorima pre 28. juna?, „Doprinos“ Srba u stvaranju i održavanju kontroverzi o Sarajevu 1914, Usporen rad na pripremi srpske građe i tretiranje pitanja u javnosti, Misterija ruske podrške posle uručenja Ultimatuma 23. jula 1914. Jedno poglavlje bavi se Mladom Bosnom i raspoloženjem među južnoslovenskim stanovništvom Austro-Ugarske (Zaverenici iz 1903, Jugoslovenska omladina i Mlada Bosna). Šire evropske teme, istorija revizionizma saznanja o Prvom svetskom ratu i politička pozadina ovakvih nastojanja obrađeni su u poglavljima Političko ishodište ocena o uzrocima Svetskog rata,Da li je Franc Ferdinand viđen kao pretnja miru samo kod Srba, Istorija nemačkog zataškavanja, propagande i revizije, Odnos prema krivici za rat i publikvoanje relevantne građe u Austriji, Promene prema srpskoj odgovornosti za Prvi svetski rat devedesetih godina i Obeležavanje stogodišnjice – obnavljanje rasprava i polemika. Zbog prirode teme i isprepletnosti njenih različitih elemenata tematsko razvrstavanje poglavlja može se samo uslovno prihvatiti.
U poglavljima u kojima se bavi Sarajevskim atentatom, Julskom krizom, srpskom i austrougarskom politikom, Bjelajac uglavnom donosi podatke koji su u istoriografiji odavno utvrđeni. Što se Sarajevskog atentata tiče najveći deo poznatih činjenica prisutan je u delu Vladimira Dedijera i u ranijim radovima. Kada je reč o ovako krupnim temama znatnije faktografske novine su prava retkost. Autor naravno nije propustio da u knjigu uključi i neke od najnovijih saznanja o ovom periodu ili podatke koji su velikim delom zanemareni. Među takvim novitetima je i ponuda predsednika Vlade Srbije Nikole Pašića Beču koju je uputio preko posrednika poslata krajem 1912. a koja je do nedavno bila nepoznata, sve dok je češki istoričar Vaclav Štjepanek nije prezentovao stručnoj javnosti (str. 34–36). Bjelajac je u knjigu uključio i podatke koje je o tipu naoružanja mladobosanaca i njihovoj nabavci javnosti prezentovao stručnjak za istoriju naoružanja Branko Bogdanović a koji su dugo bili nedostupni pošto fabrika u Herstalu nije davala podatke o primercima prodatim 1913–1914. godine (str. 59). Takođe su zanimljivi poznati, ali umnogome skrajnuti, podaci o projugoslovenskom raspoloženju i prosrpskim manifestacijama koji su u više mesta održane tokom Balkanskih ratova (str. 70–83).
Na početku svakog poglavlja štampane su prigodne ilustracije a tekst je organizovan tako da se knjiga lako i brzo čita. S druge strane obilje informacija u osnovnom tekstu i opsežne fusnote na gotovo svakoj stranici knjige čine je pogodnim podsetnikom i vodičem kroz jednu veoma složenu materiju. Kada u početnim poglavljima piše o Sarajevskom atentatu, Julskoj krizi, Mladoj Bosni, Francu Ferdinandu ili politici Austro-Ugarske Bjelajac se znalački oslanja na važna istoriografska dela među kojima su i klasici jugoslovenske i srpske istoriografije Vladimir Ćorović, Vladimir Dedijer, Andrej Mitrović i Milorad Ekmečić. Međutim, ne propušta priliku da čitaocu predstavi novije radove domaće istoriografije o Velikom ratu i srodnim temama Danila Šarenca,Velibora Buhe, Milana Gulića i Miloša Vojinovića.
Bjelajac polemiše otvoreno i beskompromisno, ističući vrednost istoriografskih saznanja i tekovine prethodnih generacija istoričara iznad kvazivrednosti političke korektnosti, uzdržanosti od bavljenja problematičnim temama iz evropske istorije i medijskog senzacionalizma. Ovakav stil relativno je redak u domaćoj istorijskoj nauci pa i zbog toga knjiga predstavlja pravo osveženje. Ipak, možda je ovakav stil delimično odgovoran za neke manjkavosti teksta. Ponekad autor brzo prelazi sa teme na temu ili se nekoj temi (ili autoru) vraća u više navrata bez preke potrebe što možda može da predstavlja poteškoću manje pažljivom čitaocu. Blaga poboljšanja u organizaciji štiva mogla bi da učine knjigu još korisnijom. Takođe, u tekstu su se provukle brojne štamparske i slovne greške što je, verujemo, moglo biti izbegnuto.
Za čitaoca zainteresovanog za najaktuelnije teme od posebnog interesa je pretposlednje opsežno poglavlje u kome Bjelajac polemiše sa nosiocima najnovijeg revizionističkog talasa Šonom Mekmikinom, Margaret Mekmilan i naročito Kristoferom Klarkom. Kako je knjiga namenjena čitaocima različitog nivoa informisanosti verujemo da je neke pojmove i ličnosti trebalo u tekst uvesti uz više objašnjenja – teško da nekome ko nije u većoj meri zainteresovan za istoriju Velikog rata ili barem za modernu evropsku istoriju mnogo znači ime čuvenog Albertinija pisca opsežnog dela o uzrocima Prvog svetskog rata ili pojam Fišerova kontroverza. Verujemo da bi kratak pojmovnik ili biografski rečnik dodatno olakšali korišćenje knjige.
U pretposlednjem poglavlju „Obeležavanje stogodišnjice – obnavljanje rasprava i polemika“ Bjelajac je posebnu pažnju posvetio knjizi Kristofera Klarka Mesečari: Kako je Evropa ušpla u rat 1914. koja je nedavno objavljena i na srpskom jeziku. Kritičari dela koji prihvataju glavne Klarkove teze pridaju njegovog knjizi ogromnu dokaznu snagu i naučnu vrednost. Sajmon Grifit je pisao u Dejli mejlu da će posle ove knjige konsenzus o nemačkoj odgovornosti za početak Prvog svetskog rata biti odložen u kantu za smeće. Bjelajac Klarkovu knjigu kritikuje na više nivoa. Prvo, on u njoj uočava brojne greške u vezi sa raznim temama srpske istorije, pogrešno citirane podatke i druge slične nedostatke. Iako verovatno prisutni u svakoj knjizi, ovakvi propusti su dovoljni da se posumnja u kvalitet sprovedenog istraživanja. Drugo što Bjelajac zamera Klarku je tendenciozna selektivnost podataka. Kada je srpska istorija početkom 20. veka u pitanju Klark bira isključivo one podatke koji bi išli u prilog njegovoj tezi – da je agresivni srpski nacionalizam imao isključivu ili barem presednu ulogu u provociranju Austro-Ugarskog napada – dok potpuno zanemaruje one podatke koji osporavaju takvo tumačenje. Mnogi takvi podaci navedeni su u Bjelajčevoj knjizi i u mnogim drugim delima a obuhvataju teme iz srpske političke, ekonomske, diplomatske i vojne istorije. Treće, a možda i najspornije, su Klarkove problematične interpretacije dešavanja koje su u potpunom neskladu sa prihvaćenim gledištima. Razume se, neortodoksna gledišta mogu biti naučno opravdana, ali to opravdanje se postiže navođenjem novih podataka ili osporavanjem argumenata u dosadašnjim delima. Nasuprot ovom uobičajenom metodu Klark je, kako Bjelajac na više mesta navodi, sklon da jednostavno zanemari gledišta sa kojima se ne slaže ili se poziva na neke podsvesne psihološke faktore. Tako Klark tvrdi da čak iako Pašić i srpska vlada ne žele sukob, Pašić ipak podsvesno zna da do Velike Srbije može da dođe samo kroz surovi opšteevropski rat. Doduše, nije ni neobično da autor koji piše o diplomatskoj i političkoj istoriji Evrope kao mesečarenju posegne za pojmovnim aparatom psihoterapeutske prakse. Poslednja grupa zamerki odnosi se na krupni plan dela – Klark jednu izuzetno složenu i istraživački provokativnu epohu odveć simplifikuje. Bjelajac zaključuje da nekolicina ovakvih dela, bez obzira na veliku pažnju koju su privukla, ne mogu u bitnome da izmene ključne elemente kanonskih tumačenja početka Velikog rata.
Kontroverze oko uzroka Prvog svetskog rata, istoriografija o Velikom ratu i istorija revizije (ili pokušaja revizije) saznanja o ovom događaju predstavljaju izuzetno složen kompleks tema i široko istraživačko polje. Faktori koji su određivali koja je poželjna i prihvatljiva verzija događaja takođe su brojni i varirali su prethodnih stotinu godina. Hladni rat arhivalijama praktično je počeo jednovremeno sa vojnim dejstvima. Nastojanja Nemačke da revidira odredbe Versajskog sporazuma o ratnoj krivici i promenljiva snaga i značaj ove države određivali su u najvećoj meri dinamiku revizionizma. Međunarodni odnosi i spremnost pojedinih zapadnih sila da, u želji da ojačaju međunarodni položaj Nemačke i olakšaju saradnju sa njom, rehabilituju i neka problematična poglavlja njene prošlosti takođe su bili važan činilac.
Ipak, nova politička situacija u Evropi i nastojanje da se zajednička prošlost prevrednuje u pravcu isticanja veza i saradnje a zanemarivanja sukoba i suprotstavljenih interesa verovatno je među snažnijim podsticajima najnovijeg talasa revizionizma. Britanski istoričar Dejvid Stivenson istakao je da posmatrač zapadnoevropskog krajolika lako može da stekne lažni utisak da je evropska istorija široka staza besprekidnog napretka i sve čvršće nadnacionalne integracije. A ipak novija istorija evropskog kontinenta ispunjena je i brutalnim sukobima koji su se mnogim Evropljanima, i neposredno pre Prvog svetskog rata, činili nemogućim. Poželjno je, po svoj prilici, uzroke tih bestijalnosti izmestiti u neko neuralgično geopolitičko područje – Balkan, Bliski Istok, bilo gde.
Mile Bjelajac nam svojom knjigom omogućava da sve ove faktore bolje razumemo. On nam takođe omogućava da steknemo uvid i u neke šire teme kao što su kultura sećanja, uticaj politike na intelektualce, kontinuitet i diskontinuitet političkih struktura, politička relevantnost istoriografije. Zbog svega ovoga ako bi se iz nezanemarljivog broja knjiga o Velikom ratu koje su nedavno objavljene na srpskom jeziku trebalo odabrati jedno delo, onda bi to svakako mogla da bude ova knjiga.
Miloš M. Milojević