I đavo je pesnik

15.09.07

Poznati američki pjesnik srpskog porijekla Čarls Simić, nedavno je u SAD dobio dva veoma značajna književna priznanja za poeziju - počasno zvanje Pjesnika laureata Kongresne biblioteke u Vašingtonu i nagradu Volasa Stivensa za ovu godinu.
Čarls Simić rođen je u Beogradu, 1938. godine. Pred kraj Drugog svjetskog rata njegov otac, inženjer, napustio je zemlju i zahvaljujući poslovnim vezama sa američkom kompanijom u kojoj je radio prije rata, uspio je da ode u Ameriku. Sa majkom i bratom Čarls Simić emigrira 1953. godine u Francusku i poslije godinu dana stižu u SAD. Živjeli su u Njujorku, a zatim u Čikagu, gdje je Simić pohađao gimnaziju Ouk park, u koju je nekad išao i Ernest Hemingvej. Kad je maturirao, radio je razne privremene poslove u čikaškom listu "Sun times". U Njujork se vratio 1958. godine, danju je radio razne poslove, raznosio pakete, bio prodavac košulja, knjižar, moler, blagajnik, da bi noću mogao da uči. U to vrijeme pisao je i prve pjesme i objavljivao ih u književnim časopisima. Poslije vojske odslužene u Njemačkoj i Francuskoj, dolazi u Njujork, gdje se 1964. godine ženi, a tri godine kasnije završava studije na Njujorškom univerzitetu. Prvu zbirku pjesama objavljuje 1968. Od 1970. do 1973. predavao je na Kalifornijskom državnom koledžu, a potom englesku književnost na Univerzitetu Nju Hempšir, sve do maja 2004. kada se penzionisao.
Čarls Simić je objavio više destina pjesničkih knjiga, a Pulicerovu nagradu, 1990. godine je dobio za zbirku "Svijet se ne završava". Dobio je i priznanje Gugenhajmove i Mekarturove zadužbine i prevodilačku nagradu PEN-a. Prvi je Srbin član američke Akademije umjetnosti.
U novije prevode knjiga Čarlsa Simića spadaju i naslovi "I đavo je pesnik" (eseji u izdanju "Otkrovenja") i "Zastrašujući raj" (knjiga sjećanja u izdanju "Narodne knjige"). Obje knjige je prevela Vesna Roganović.

Nedavno ste imenovani za petnaestog državnog Pjesnika laureata u američkoj Kongresnoj biblioteci, u Vašingtonu. Vaša uloga je, kako su naveli mediji da "podignete nacionalnu svijest i poštovanje za čitanje i pisanje poezije". Hoćete li Vi sami osmišljavati tu misiju? Kao vidite sebe u toj ulozi?
- Mediji griješe. Pozicija Pjesnika laureata je počast, a ne posao. Na meni je da odlučim šta ću učiniti. Kongresna biblioteka mi je to jasno stavila do znanja. Neki od naših medija zvučali su kao da sam ja bio ministar kulture u nekoj od sovjetskih republika prije šezdeset godina.

Drugo nedavno priznanje koje ste dobili bila je nagrada Volasa Stivensa za ovu godinu. O kakvoj je nagradi riječ?
- To je nagrada od Akademije američkih pjesnika za životno dostignuće. Dodijeljuje je njen odbor rektora koji su veoma poznati pjesnici. To je naša najveća nagrada za poeziju.

U knjizi "Čekajući snijeg u Havani - ispovijest kubanskog dječaka", američki pisac kubanskog porijekla, Karlos Ejre je svoje memoare počeo Vašim stihovima iz pjesme "Grudi" - "Pljujem ja na budale koje ne uključuju grudi u svoju metafiziku, astrologe koji ih nijesu nabrojali među zemljinim mjesecima". Knjiga Karlosa Ejrea je Veoma bliska Vašem "Zastrašujućem raju". Zašto su po Vama sjećanja na djetinjstvo, i u Vašem i Karlosovom slučaju tako jaka?
- Nikada nisam čitao tu knjigu, tako da o njemu ne znam. U mom slučaju to ima veze sa Drugim svjetskim ratom. Rođen sam 1938. godine u Beogradu. Grad je bio bombardovan kada sam imao tri godine, a potom su uslijedili: okupacija, egzekucije, hapšenja, građanski rat i još više bombi. Teško je zaboraviti odrastanje u tako nasilnom i tako haotičnom svijetu.

U zemljama komunizma bili su popularni patriotski pjesnici koji su pjevali "u ime naroda". Čini se da takva vrsta pjesnika nije na cijeni u SAD. Nije li to razlog što ovdašnji bardovi poezije nijesu imali veliku prođu na Zapadu?
- Mi smo takođe imali nacionalne pjesnike kroz našu istoriju. Volt Vitmen je zasigurno pokušao da bude takav i on je bio veliki pjesnik. Od tada nijesu mnogi bili uspješni. Sjedinjene Američke Države su tako prostrane, tako različite, da bismo imali jedan poetski glas za sve. Uostalom, neki od naših najboljih pjesnika su bili osamljenici. Iz tog razloga su i očekivanja od Pjesnika laureata skromnije prirode.

U "Zastrašujućem raju" pominjete savjet koji ste dobili kao mlad pjesnik: "Čuvaj se književnog establišmenta Istoka, govorili su mi. Na kraju ćeš pisati sonete o Orfeju i Euridiki, umjesto da pišeš o starim damama koje noću čiste kancelarije u centru". Koliko su ove riječi bile presudne za pjesnika u Vama?
- Taj dobar savjet dao mi je romansijer Nelson Olgren. Poput mnogih čikaških pisaca i intelektualaca on se gnušao kulturnih elita, kako sa istočne, tako i sa zapadne obale. Naravno, on je pretjerivao, ali dobro je što imam takvo upozorenje u ušima dok čitam njihova književna djela.

Kažete u eseju "Poezija i istorija" iz knjige "I đavo je pjesnik" da "pjesnik koji neprestano ignoriše zla i nepravde, koje su dio njegovog ili njenog vremena živi u raju budala". Ima i onih koji nijesu ignorisali stvarnost, ali su potonuli u glib nacionalizma. Kako pronaći pravu mjeru, a da se ne sklizne u banalno i zlo?
- Kao što znamo, život se ne sastoji samo od zla i nepravdi. Postoji izobilje drugih stvari koje usrećuju. I dalje pisati o ljepoti večernjeg neba i zalasku sunca na moru, a zaborviti neku drugu neprijatnu realnost koja je tu u blizini, to mi se uvijek činilo da je naivan pogled na svijet. Prema tome, neko mora da uključi obje stvari. Koliko od koje, zavisi od pjesme.

Nekoliko eseja posvetili ste fotografijama (Ruke na fotografijama Holi Rajt, Otvorene rane, Suzan Zontag: arhive užasa). Kako shavtiti signale koje šalju fotografije?
- Na najosnovnijem nivou, fotografija je forma svjedočanstva. Tog i tog dana neko će biti odveden na pogubljenje u zatvorsko dvorište pred streljački vod. Prije nego što učine ono šta su odlučili, napraviće njegovu fotografiju. Fotografija, bilo koja fotografija, poziva nas da bliže pogledamo i zamislimo kako je taj tenutak mogao da izgleda. One su, naravno, više od fotografija, ali odatle sve one počinju.

"Religija i nacionalizam biće, bez sumnje, marševska muzika sljedećeg vijeka". Ove Vaše proročke riječi iz "Fabrike siročadi" izgleda da su se obistinile?
- To je bilo lako proreći, ali svako je bio iznenađen kada sam to napisao. Nijesam morao gledati na prilike na Balkanu da bih dobio takvu ideju, već na našu sopstvenu američku realnost. Nacionalizam i religija su toliko jaki u Sjedinjenim Američkim Državama, kao bilo gdje drugdje u svijetu i igraće jednako katastrofalnu ulogu u našoj budućnosti.

Vas kao pjesnika obilježio je rat. Drugi svjetski, potom Vijetnamski. Kako se strahote prenose u stih?
- Ja nemam metod za to. Njihovo pojavljivanje u mojim pjesmama je često iznenađenje za mene. To je zbog toga što sam u svom životnom vijeku vidio puno ratova, njihov horor je uvijek u pozadini moje svijesti.

Veoma su zanimljivi Vaši gastronomski eseji. Od gastronomije Vi stvarate umjetnost, baš kao i Džulijan Barns?
- Volim da jedem i volim da kuvam, pa sam uvijek radoznao kako drugi pripremaju isto ili neko drugo jelo. Radosti stola su radosti dobre hrane i vina, ali isto tako radosti društva prijatelja i ljubavnika. Veličam te srećne povode u mojim djelima.

Prevodili ste na engleski jezik i brojne pisce sa naših prostora. Koje biste današnje pjesnike i pisce posebno izdvojili?
- To su uglavnom oni koje sada prevodim. Oni su: Novica Tadić, Radmila Lazić, Milan Đorđević, Nina Živančević i Duško Novaković. Takođe, postoje i mnogi drugi dobri pjesnici i pisci.

Od kada ste otišli u SAD, u Beograd ste dolazili samo tri puta. Svi Vas gotovo uvijek pitaju o Vašim uspomenama na Beograd. A, kakva sjećanja nosite na ostale djelove nekadašnje SFRJ?
- U mojoj mladosti i 1982. godine (kada sam proveo dva mjeseca u Jugoslaviji) putovao sam svuda, od Bleda do Ohrida i naravno, duž cijele dalmatinske obale, od Istre do Crne Gore. Imao sam vrijednu spomena nedjelju dana provedenih u Budvi, 1972. godine i u nekim selima u brdima iznad Svetog Stefana.

NAVIĆI SE NA STARENJE

"Činjenica starenja nije me pogađala sve dok nijesam gotovo navršio pedesetu. Jednog jutra, nekoliko dana pre mog pedesetog rođendana, probudio sam se i iznenada shvatio svu grozotu te činjenice. Pola veka nije šala. Dok sam još vukao mačku za rep, Hitler je, vozikajući se u limuzini, razgledao Pariz. Nisu me stigle ni sede u kosi, ni salce oko stomaka, već uspomene. Sećam se kako sam sedio u učionici prvog razreda gledajući slike Karla Marksa, Staljina i maršala Tita, koje su visile visoko iznad table. Majka mi je rekla da su to zli ljudi, pa sam svakog dana pažljivo proučavao njihova lica da bih video neke znakove koji bi to nagoveštavali. Sećam se ukusa američkih cigareta, izvesnih popularnih pesama i standardnog džez repertoara iz doba kada su te melodije bile ganc nove, i stotina i stotina mrtvih na koje verovatno niko, sem mene, više ne misli. Toga dana mi se toliko mnogo tih lica vratilo u sećanje da sam se prestrašio. Glava mi je bila poput zamračenog bioskopa u kome lepršavi duhovi izvode kratke prizore iz svojih života. Pozornica je ličila na antikvarnicu. Gde li sam samo nakupio toliko tog krša, zapitao sam se. Trebalo mi je malo vremena da se na to naviknem - ukoliko se iko uopšte može navići na starenje".
(Iz eseja "Tajna sreće" iz knjige "I đavo je pesnik","Otkrovenje", 2006)

PRIZORI VLASTITOG DJETINJSTVA

"Jasno je da je danas krajnje neizvesno i opasno biti pojedinac u bivšoj Jugoslaviji, biti neko ko samo gleda svoj posao, ko nema nameru da bilo koga povredi. Nacionalistička euforija ipak nije zahvatila baš sve. Hiljade Srba dezertirale su iz vojske tokom rata, a još više njih je napustilo zemlju. Muslimani su imali još manju mogućnost izbora. Morali su da beže da bi sačuvali glave. Moji roditelji, kao i mnogi drugi, prošli su kroz nešto vrlo slično pre više od pedeset godina. Na njihovo apsolutno zaprepašćenje, našli su se na drugoj strani zemaljske kugle bez svoje krivice. Računao sam da se tako nešto neće ponoviti za vreme mog života. Nikad nisam očekivao da ću prizore vlastitog detinjstva ponovo gledati preko CNN-a. Tužna sudbina nevinih na svim stranama čini ovu priču o Jugoslaviji još strašnijom. Ako zaboravite na njih, na kraju ćete Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića osloboditi odgovornosti. Zapad koji kontaktira isključivo sa tim nacionalističkim vođama, zapravo je svima koji drugačije misle pripremio putne aranžmane."
(Iz eseja "Zlo: meni i recepti", iz knjige "Fabrika siročadi", "Paideia", 1999)

Vujica OGNJENOVIĆ

01.07.07 Vijesti

Dvadeset raznovrsnih eseja o pjesnicima, piscima, slikarima i njihovim djelima iz pera Čarlsa Simića, američkog pisca srpskog porijekla objavljen je pod naslovom "I đavo je pesnik". Ovaj izbor sačinjen je na osnovu Simićeve knjige eseja "The Metaphsicyan in the Dark" i novijih tekstova objavljivanih u "New York Review of Books". Priređivač i prevodilac je Vesna Roganović, a izdavač "Otkrovenje".
Čarls Simić u svojim esejima piše o poznatim piscima 20. vijeka: Vasku Popi čije je stihove prevodio na engleski jezik, Marku Strendu, Solu Belou, Česlavu Milošu, Džozefu Kornelu, Josifu Brodskom, Robertu Kalasu, Marini Cvetajevoj, Suzani Zontag, Arberaldu Morelu, Radmili Lazić, Jehudi Amihaju, ali i o Basteru Kitonu, problemima poezije i istorije, slici "Iskušenje svetog Antuna" Hijeronimusa Boša (koja je na naslovnici ovog izdanja). Knjigu zaključuju tri gastronomsko-filozofska eseja - "Autoportret s činijom špageta", "Romantika kobasica" i "Tajna sreće" na kojima bi mu pozavidio i Džulijan Barns.
Simićevi eseji su informativni, pisani nadahnuto i lišeni su stereotipnih i dosadnih detalja. On daje mini portrete pisaca, od kojih su većina njegovi savremenici i prijatelji, ističući najvažnije karakteristike njihovog stvaralaštva, tumačeći na nove načine poznate stihove i otkrivajući kako se pjesma transformiše prevođenjem. Ono što je prepoznatljivo za Simića su lični flešbekovi. O bilo kojoj temi da piše on nalazi kopču sa svojom prošlošću, iz ovih tekstova izbijaju iskre njegovog djetinjstva i minulog doba dječaštva. Filmovi poznatog komičara Bastera Kitona prizvaće mu u sjećanje baku od koje je i prvi put u djetinjstvu čuo za ovog glumca, dok će se u jednom drugom eseju prisjetiti kako su izgledale novine bez fotografija s početka 20. vijeka, ili bombardovanja Beograda koje je kao dječak preživio. Lični pečat u potpunosti posjeduju njegova tri eseja o špagetima i italijanskoj kuhinji, kobasicama i ishrani, apetitu i starenju.
Ima u ovoj knjizi i oštroumnih misli na temu pisca i njegove angažovanosti u smutnim vremenima. Simić u eseju "Poezija i istorija" konstatuje: "Pjesnik koji neprestano ignoriše zla i nepravde, koje su dio njegovog ili njenog vremena, živi u raju budala". U pomenutom tekstu Simić raspravlja o istoriji zločina, poremećenim vođama, surovoj tajnoj policiji koja trpa i zatvor zarad svoje verzije blistave budućnosti. Poezija, veli Simić, povremeno uspijeva da prenese bol pojedinaca uhvaćenih u točkove istorije, a kao primjer ove vrste pjesništva navodi stihove italijanskog pjesnika Salvatora Kvazimoda, koji govore o jauku majke prilikom susreta sa sinom razapetim na telefonskom stubu.
Sa istim uvjerenjima Simić ostaje pišući o knjizi "O patnji drugih" ("Regarding the Pain of Others") Suzane Zontag, o kojoj kaže da su i mnogi drugi mogli da je napišu, ali su se kukavički povukli. Knjiga Suzane Zontag je knjiga o fotografijama bez ijedne ilustracije. Podsjećajući na dane nacionalističke euforije u bivšoj SFRJ, koja je prethodila tim zločinima, Simić predočava da su televizijskim gledaocima širom Jugoslavije prikazivane slike onoga što su u prošlosti jedne etničke grupe činile drugim. A danas, naravno, Srbima teško pada da gledaju u fotografije onoga što je učinjeno u njihovo ime.
Simić je objavio više od šezdeset knjiga poezije i eseja. Najznačajnije zbirke su mu "Haronova kosmologija", "Svijet ne završava: pjesme u prozi", za koju je 1990. godine dobio prestižnu Pulicerovu nagradu, zatim "Šetnja s crnom mačkom", "Vjenčanje u paklu". Dobio je i nagrade "Edgar Alan Po", nagradu Američke akademije, Grifinovu nagradu (kanadsko priznanje za poeziju), niz stipendija koje se dodjeljuju piscima u SAD. Više puta je bio nominovan za američku Nacionalnu književnu nagradu. Simić je i autor brojnih esejističkih knjiga i stalni je kritičar "Njujorške književne revije". Za brojne prevode djela francuskih, engleskih, srpskih, makedonskih i slovenačkih pjesnika dobio je više nagrada i priznanja.

OD RAZNOSAČA PAKETA DO KATEDRE NA KOLEDŽU

Čarls Simić rođen je u Beogradu, 1938. godine. Pred kraj Drugog svjetskog rata njegov otac, inženjer, napustio je zemlju i zahvaljujući poslovnim vezama sa američkom kompanijom u kojoj je radio prije rata, uspio da ode u Ameriku. Sa majkom i bratom Čarls Simić emigrira 1953. godine u Francusku i poslije godinu dana stižu u SAD. Živjeli su u Njujorku, a zatim u Čikagu, gdje je Simić pohađao gimnaziju Ouk Park, u koju je nekad išao i Ernest Hemingvej. Kad je maturirao, radio je razne privremene poslove u čikaškom listu "San tajms". Vratio se u Njujork 1958. godine, danju je radio, raznosio pakete, bio prodavac košulja, knjižar, moler, blagajnik, da bi noću mogao da uči. U to vrijeme pisao je i prve pjesme i objavljivao ih u književnim časopisima. Ubrzo poslije vojske odslužene u Njemačkoj i Francuskoj, po povratku u Njujork, oženio se 1964. a 1967. godine diplomirao na Njujorškom univerzitetu. Prvu zbirku pjesama objavljuje 1968. Od 1970. do 1973. predavao je na Kalifornijskom državnom koledžu, a potom englesku književnost na Univerzitetu Nju Hempšir, sve do maja 2004. kada se penzionisao.

V. OGNJENOVIĆ

20.05.07 Danas

I đavo je pesnik, Čarls Simić
Otkrovenje, 2006
prevela Vesna Roganović

Nova knjiga eseja Čarlsa Simića jedna je od najuzbudljivijih esejističkih knjiga objavljenih na našem jeziku u protekloj godini. Kada pesnik piše prozu, to je uvek dobitak za prozu, rekao je Josif Brodski, o kome Simić, takođe, u ovoj knjizi govori. Reči Brodskog i ovog puta su se ispostavile kao tačne. Simić u ovom delu govori o svojim omiljenim stvaraocima: Cvetajevoj, Marku Strendu, Popi, Česlavu Milošu, Konradu, Robertu Kalasu, Suzan Zontag, Basteru Kitonu, Evi Hese, Radmili Lazić, Jehudi Amihaju... Takođe, ova knjiga sadrži i tri gastronomsko-filozofska eseja, Autoportret s činijom špageta, Romantika kobasica i Tajna sreće. Čarls Simić i ovu knjigu piše barokno bogatim, asocijativnim, metaforičnim, a istovremeno pitkim jezikom, filozofski promišlja svet, a istovremeno je duhovit, ironičan, metafizički setan i mediteranski vedar. Retkost je da se u književnosti dogodi knjiga koja se čita sa uživanjem, a istovremeno poučava, zabavlja, uzbuđuje, inspiriše. I đavo je pesnik je upravo takva, retka, knjiga.


Pariski poljubac, Jasmina Mihajlović
KZ Ljubitelji knjige, Novi Sad, 2007

Ovaj neobični, pikarski roman-memoar je avanturističko-putopisno štivo. Jedan od glavnih junaka ove proze je uvek voljeni, uvek metafizički i uvek drugačiji Pariz, u kome spisateljica boravi tokom četiri dana. U Parizu, spisateljica se susreće sa simbolima proteklog veka, još uvek snažno prisutnim i u njenom delu i u našem vremenu, ali i sa brzim, nadolezećim, dvadesetprvim, koji ogromnom brzinom menja i simbole, ali i sam život glavne junakinje. Jasmina Mihajlović se i u ovoj knjizi poigrava mešavinom žanrova i kao tarot karte meša putopisno sa detektivskim, alhemijske simbole sa ljubavnim, pikarsko sa komičnim, tragično sa ironičnim. Glavni junak ove proze, uz samu autorku je i njen muški alter-ego, čiji glas, poput kontrapunkta, baca novo svetlo na zbivanja i najrazličitije avanture o kojima se u knjizi govori. Na razmeđi nove ere sa najnovijom erom, na raskrsnici gde se iz analogne epohe prelazi u digitalnu, junakinja Pariskog poljupca znake novog vremena pronalazi u Parizu, gradu-romanu, gde se sudara sa stvarnom ljubavlju i pričama o njoj, sa samoćom i njenim simulakrumima, kao i sa najrazličitijim licima strahova... U ovom štivu, Jasmina Mihajlović pripoveda, istražuje, analizira, postavlja brojna pitanja i daje najrazličitije, često neočekivane odgovore. Spisateljice dvadesetog veka možda i jesu tragale za junakom. Sudeći po novom romanu Mihajlovićeve, spisateljice novog veka traže mesiju za kojim čezne treći milenijum, koji nam neće vratiti samo izgubljeno vreme, već i izgubljeni smisao.


Kratka istorija napretka, Ronald Rajt
Geopoetika, 2007
prevela Bojana Vujin

Ronalda Rajta, glasovitog pisca i antropologa, upoznali smo preko knjige Oteti kontinenti (Geopoetika, 1995). U delu Kratka istorija napretkaRajt govori o najnovijem problemu koji se ukazao na našoj planeti. Naime, skoro nekontrolisano uvećanje broja stanovnika Zemlje u dvadesetom veku, potrošnja i tehnologija, učinili su da je na pleća planete stavljen možda i smrtonosni tovar. Rajt nas u ovom delu upozorava: "Civilizacije često propadaju sasvim iznenadno - to je efekat Kule od karata - zato što postanu izuzetno podložne prirodnim kolebanjima kad zahtevi koje postavljaju svojoj ekologiji dostignu vrhunac. Najneposrednija opasnost koju izazivaju klimatske promene jeste nestabilnost vremena, zbog čega dolazi do niza nerodnih godina na svetskim žitnicama. Suše, poplave, požari i uragani sve su češći i sve žešći... Medicinski stručnjaci brinu se da će nas priroda možda mlatnuti bolestima: milijarde pregusto naseljenih, pride povezanih vazdušnim putovanjima, besplatan su ručak koji samo iščekuje kakvog okretnog mikroba..." Rajt smatra da smo sada još uvek u mogućnosti da ispravimo počinjene ekološke greške, ali tvrdi da to - sada - neće još predugo trajati.


Jungova mapa duše, Marej Stajn
Laguna, 2007
prevela Žanet Prinčevac de Villablanca

Dr Marej Stajn, autor ovog dela, vrhunski je stručnjak u oblasti analitičke psihologije i trening analitičar u Međunarodnoj školi za analitičku psihologiju u Cirihu. Predaje u čitavom svetu, a delo koje je pred nama iznedrilo se upravo iz brojnih kurseva koje je Stajn godinama držao na Institutu K. G. Jung u Čikagu, ali i širom sveta. Jungova mapa duše sadrži detaljan uvid u najvažnije aspekte Jungove teorije psihe, bez pojednostavljivanja, ali i bez dodatnog usložnjavanja koje bi ovo delo tada usmerilo samo ka stručnjacima. Ovako napisana, Jungova mapa duše namenjena je i početnicima, kao i svima onima koji žele da uđu u oblast analitičke psihologije. Ovo delo razjašnjava i brojna pitanja koja počesto ostaju u tekstovima drugih autora nedovoljno objašnjena, kao što su složenost pojma individuacije, Jungova definicija jastva ili proširenje svesti uz pomoć anime ili animusa. Sam Marej Stajn o ovom delu kaže: "Jungovi radovi promenili su moj život i živote mnogih ljudi sa kojima sam bio u dodiru poslednjih četrdeset godina. Ukoliko sam kadar da ohrabrim druge da zađu dublje u Jungova pisanija, smatraću svoja nastojanja značajnim".

Sanja Domazet

02.02.07 NIN

Ma o čemu pisao u svojim esejima, a raspon je još malo pa neverovatan, od Česlava Miloša, Brodskog, Cvetajeve i Vaska Pope, preko Bastera Kitona, fotografije, Boša, kobasica i špageta, američki pesnik Čarls Simić, koga sa ovdašnjim književnim okruženjem spaja mnogo oglašenih a još više tajnih veza, gotovo po pravilu se priseti nekog detalja iz svog najranijeg, beogradskog detinjstva. A od detinjstva se čovek, što bi rekao Ivo Andrić, kasnije leči celoga života. I tu je, čini mi se, jedan od mogućih ključeva razumevanja Simićevih novijih eseja, što ih je za ovdašnje čitaoce probrala i lepo prevela Vesna Roganović. Reč je, naime, o tome da se rano iskustvo, upravo, ono iskustvo koje oblikuje čoveka i zbog kojeg on kasnije verovatno i piše, stečeno na „progovorenom”, srpskom jeziku, potom uobličavalo i pripovedalo na drugom, engleskom, usvojenom do pune mere. Puna mera, naravno, nije samo osvajanje uzornog stila, već i promoljena, pa iskorišćena mogućnost da se u naučenom jeziku pišu istinski nadahnute pesme. Po tome se Čarls Simić priključuje srazmerno velikom broju istočnoevropskih pisaca iz druge polovine prošlog stoleća koji su sticajem što istorijskih, što individualnosudbinskih okolnosti, vukući sa sobom prtljag porekla, uspomena i trauma od ove ili one vrste, ali i evropskog obrazovanja i kulture, iz korena promenili svoje živote.

Slučaj Vladimira Nabokova tu je paradigmatičan. U novom jeziku smisao starog iskustva – ili bi možda bilo bolje reći: osmišljavanje starog iskustva novim jezikom – dobija zapravo onu metafizičku dimenziju više, onaj poetski kvalitet odmicanja od neposrednosti doživljaja. Jer – tako je barem u književnosti – neposrednost doživljaja, radosti, melanholije ili patnje donekle određuje razlog pisanja, ali nikoga nužno ne obavezuje. Svakom je njegova muka dovoljna. Sve je, izgleda, u načinu individualnog saopštavanja, on tvori umetnost. S time bi se, sudeći prema njegovim esejima, u kojima se sa podjednakom strašću piše o najtananijim nijansama stihova velikih pesnika kaogod i o prosvetiteljskim nastojanjima kelnera u italijanskim restoranima, sigurno saglasio i Čarls Simić. Momenat razlike u odnosu na tu „nabokovljevsku paradigmu” vidim u činjenici da Simić nije, poput većine drugih iskušenika, jezički promenio svoj život u zrelom dobu, kao već gotov pisac, nego mu se to zbilo dok je još bio dečak. Te se tako novi jezik ukazao kao medij uobličavanja najdonje upamćenih slika koje su više snovne i preverbalne, a odatle do poezije onda je znatno kraći put.

Duh Simićevih eseja je duh oglašene, nesputavane radoznalosti. Ne vidi se to jedino i samo u zaista vrtoglavoj izmeni predmeta interesovanja, koji sa razlogom traži tačke dodira između onoga što kultura smatra uzvišenim i onoga što pripada području svete svakodnevice (dobar ručak je sakralni čin isto koliko su to savršena pesma ili slika, dakako, u različitim vidovima), nego i u načinu na koji Simić, u nečemu, možda baš u radoznalosti, ostavši onaj dečak sa beogradskih ratnih i poratnih ulica, uočava detalje, zapaža sitnice. Nije nikakva mudrost primetiti da na razradi i razmeštaju detalja počiva svako književno delo, pesma koliko i roman, esej koliko i drama. Pa čak, zamislite, i ovaj prikaz. Svako ko je mislio o književnosti ili se njome bavio u drugoj polovini dvadesetog veka, taman kao i Čarls Simić, postavljao je sebi, mučen tom strukturalističkom glavoboljom, dva osnovna pitanja: kako je napravljeno ili sklopljeno neko umetničko delo (čemu se davao prioritet na Istoku), i šta nam ono govori, šta znači, kako deluje na nas, šta sa njime da radimo (čemu je prioritet, dosećate se, davan na Zapadu). Razlozi što je tako bilo, dabogme, prevashodno su ideološke prirode, a danas kad toga nema, i kada je pisanje, manje ili više, na svim stranama sveta određeno pitanjem kako da napišemo bestseler, ostaje nam čist nagon za uživanjem u lepom, estetički hedonizam koji i Simić pišući eseje neprestano ispoveda.

U Simićevim ogledima ukrštaj dva načina mišljenja i dva načina pisanja lako je uočljiv zato što je naprosto neizbežan, zato što izrasta iz same prirode stvari, iz procesa u kojem se oblikovala piščeva stvaralačka svest, i do sebe, do nastojanja da se izrazi dolazila jedna pesnička vokacija. Poput svakog praktičnog Amerikanca koji nam nešto objašnjava, Čarls Simić nikada neće izbeći da nas snabde osnovnim informacijama o pesniku ili umetniku o kome piše, da svemu obezbedi pokriće biografske autentičnosti i proverljivih činjenica. Setite se stereotipa kako se u Americi postaje pisac. Prvo se mora, recimo, radom na benzinskoj pumpi ili skitnjom, dobro upoznati život, jer, pobogu, život piše pesme i romane. Ali, isto tako, Čarls Simić, kao svaki Evropljanin, neprestano naglašava i značaj kulture u oblikovanju nekog umetnika, i poziva se, kad god se ukaže prilika, na tradiciju, opisuje i preispituje elemente na kojima počiva nečije umetničko postignuće. Podseća nas, jednom rečju, da bez stare umetnosti nema nove umetnosti, da genije nije moguć po sebi, nego po kulturi iz koje dolazi i izrasta. „Najskandaloznije gledište modernizma jeste to da je moguće početi od nule i biti sasvim originalan, kao da je u umetnosti sve rizično, a pravo otkriće tek predstoji” – piše Simić u eseju o Josifu Brodskom, vrlo umesno, jer evropski pesnik, kakav je bez ostatka Brodski, mora, čak i na novom kontinentu, najpre biti protumačen evropskim kategorijama i kriterijumima.

Zahvaljujući prevodilačkom trudu Čarlsa Simića, ali, rekao bih, i njegovoj volji za opstankom u jeziku koji je prvo naučio, traženju dubljih saglasja i pronalaženju energija bliskosti u doživljavanju sveta, što sve skupa superiorno prevazilazi standardne učinke sličnog, rutinskog posla, mnoge pesme srpskih pesnika postoje danas i u engleskom jeziku. Tu bliskost, u kojoj želim da vidim znak da neizbežni pesnički narcizam ne mora uvek nužno da pobedi (avaj, uglavnom pobeđuje), praćenu tonom dobrog raspoloženja i već pominjanog hedonizma (umetnost nas ne upozorava samo na to koliko je teško i mučno živeti, nego nas i raduje i ozaruje) prepoznajem i u Simićevim esejima, pisanim nepretenciozno, a lucidno, negde na dalekom montenjevskom tragu, kao pohvalu talentu i pameti drugih stvaralaca, sa zrncem preko potrebne razbibrige. Pomoću koje ni davne slike, doživljene na rodnom jeziku, više ne izgledaju tako sivo i sumorno.

Mihajlo Pantić