09.07.11 Danas
True stories and real people
Ispod crte, Srđan V. Tešin
Autor: Goran Lazičić
Nakon četiri zapažena romana, Srđan V. Tešin objavio je zbirku koja sadrži jedanaest (kratkih) priča. Reč je zapravo o knjizi ciklusne proze, ili vencu pripovedaka, kako navodi izdavač, koju od toga da bude roman deli gotovo samo to što je autor nije tako označio. Priče su objedinjene glavnim junacima (mlađi sredovečni par Milka i Miki) i nizom sporednih likova, kao i mestom dešavanja: stambena višespratnica u radničkom naselju Mars, koje se nalazi na periferiji (neimenovanog) banatskog grada.
Svaka priča je zasebna i zaokružena fabulativna celina, najčešće sa klasičnom sižejnom organizacijom. Ipak, fabulativne niti različitih priča prepletene su na više mesta. Priče „komuniciraju“ među sobom tako što se radnja preliva iz jedne u drugu, ili se prosto referiše na događaje iz drugih priča. Redosled priča u zbirci je pažljivo koncipiran, reklo bi se da je nepromenljiv, čime je uspostavljena precizna selekcija informacija o pojedinim likovima ili radnji koje čitalac saznaje iz priče u priču.
Miki je bivši muzičar, član kafanskog šlager-orkestra, a sada profesor muzičkog i veronauke („Miki Cigu-ligu“ i „Miki Crkvenjak“). Milka je novinarka Banatskog žurnala i strastvena autorka kratkih priča. Prikazujući njihovu vezu i zajednički život, Tešin je zamenio i na taj način parodirao rodno stereotipne uloge: Miki je „seka-persa“ sa skrivenim transvestitskim porivima i afinitetom prema ružnim ženama, dok je Milka, nekadašnja prvakinja u džudou, „njegova sušta suprotnost“ i „preko potrebni oslonac“, tako da su „oboje u onome drugom našli nedostajuće delove svojih bića“. Priča o dvoje glavnih junaka je vesela narativna igra koja naizmenično oscilira između parodije i apologije „postrodnog“ sveta. Milkina spisateljska strast, osim tematskog, na mnogim mestima ima i jasno sugerisano metatekstualno značenje. Poslednja priča u knjizi, Zato pišem kratke priče, ima formu junakinjine autokritičke imejl-prepiske sa urednikom, ali se neizbežno čita i kao svojevrsni autopoetički epilog zbirke. Milkina definicija njenog omiljenog književnog žanra glasi ovako: „Priča bi bila nešto poput zmijskog svlaka, koža koju je priča odbacila i šmugnula nazad u carstvo kojim vlada ono što se ne može izreći ili ono o čemu bi trebalo ćutati“.
Galerija likova koju čine stanovnici naselja Mars, na metaforičnom nivou predstavlja prilično obuhvatnu, nijansiranu i verodostojnu socijalno-tipološku sliku savremene Srbije: siromaštvo i urušene porodice; povezanost narko-mafije, uličnih kriminalaca i navijača sa policijom i političkim strukturama; radnički štrajkovi; ksenofobija i rasistička mržnja prema Romima, itd. Sa druge strane, u vidu izvesne protivteže, knjiga je premrežena brojnim intertekstualnim vezama sa pop-kulturom, pre svega rokenrolom i holivudskim filmom. U tom smislu posebno treba istaći priču Psi od slame, koja je Tešinov komično-parodični „rimejk“ klasičnog trilera Sema Pekinpoa.
Zbirku Ispod crte karakteriše naracija koja nije u potpunosti mimetički zasnovana i za koju bi se moglo reći da najbliža estetici stripa ili takozvane grafičke novele. Brojni opisi i elementi sižea stilizovani su u stripovski fantastičkom i grotesknom maniru, uključujući tu i prikazivanje nekoliko Mikijevih burnih snova. Treba napomenuti da je groteska kod Tešina uvek vesela, „bahtinovski“ svaćena groteska. Ako ostanemo kod poređenja sa stripom, priče iz zbirke Ispod crte predstavljale bi karikaturalno-komični tip stripa, gde su čak i negativni likovi uobličeni sa neupitnom autorskom simpatijom. Konkretno govoreći, „poetički“ su bliže Marku Somborcu (Blic Strip), nego Coraxovim karikaturama. Tešin je vrlo vešt i sa bizarnim detaljima, pa na nekoliko mesta nailazimo na almodovarovski drečave (LGBT) koreografije i artistički funkcionalizovan metakič („Miki je voleo ružne žene“). Slično prethodnim knjigama, i ovde su prisutni karakteristični tešinovski stilsko-leksički „eufemizmi“, što je u prvom redu posledica inventivne upotrebe mnoštva „retro“ izraza (od kojih mnogi implicitno sadrže plemenitu notu „jugonostalgičnosti“), kao i prilagođenog dečjeg i omladinskog žargona.
Realistički uverljivo psihologiziranje u izgradnji lika potisnuto je u drugi plan: likovi prosto igraju uloge koje su im u konkretnoj priči dodeljene. Autor provodi svoje junake ne toliko kroz fabulativno različite „epizode“, koliko kroz različite književne i „filmske“ žanrove. U zbirci se može prepoznati daleki odjek kultne knjige Rejmona Kenoa, s tim što je ovde pre reč o „žanrovskim“, nego o „stilskim vežbama“. Kada priče ne bi bile čitane sa svešću o stripovski pararealističkom narativnom modusu, nekoliko završetaka u etičkom smislu bili bi razumevani pre kao ambivalentni i „problematični“, a ne kao namerno, ali „bezazleno“ provokativni (posebno u pričama Vještici ne daj da živi i Ima li života na Marsu?). Dodatna i ubedljiva sugestija za takvo razumevanje zbirke nalazi se na kraju pretposlednje priče pod naslovom Isus iz supermarketa, kada se nakon „kataloga“ surovih pogibija svih likova iz zbirke „pozornicom“ razlegne smeh. Drugim rečima, kao što je autorski blagonaklon prema svakom liku, Tešin nesumnjivo ima poverenje u „moralnost“ zamišljenog čitaoca, za koga pretpostavlja da ne mora sve da mu bude „nacrtano“ u crno-beloj plakatskoj tehnici. Na kraju krajeva, u našoj sredini već samo poigravanje sa stabilnim, esencijalistički koncipiranim (rodnim) identitetima ima nedvosmisleno ideološko značenje.
Knjiga Ispod crte u formalnom pogledu je dorađena i precizno izvedena, kako svaka pojedinačna priča na stilskom nivou, tako i zbirka u celini, u kompozicionom smislu. Radi se o prozi koja u svakom aspektu predstavlja relevantni umetnički izraz svog vremena, namenjena je čitaocu svog vremena, a uz to je i atraktivno, zabavno štivo. Zajedno sa prethodnim romanom Kuvarove kletve i druge gadosti, ona svedoči o zrelosti autora koji je postmodernističke formalno-strategijske zanose preživeo kao etapu u stvaralačkoj ontogenezi, i to je sada sastavno ali nevidljivo iskustvo Tešinove (alterkanonske?) proze, pohranjeno ispod površine teksta.
23.06.11
Urezivanje tupim nožem u kožu
Ispod crte, Srđan V. Tešin
OSLOBOĐENJE, br. 23.169
Evo me opet kod Kikinde. Fenomen književnosti potekle iz tog banatskoggrada nastavlja se i novom zbirkom pripovjedaka jednog od njezinih prvihkorifeja, Srđanom V. Tešinom. Ispod crte je književno djelo koje upotpunosti potvrđuje već ranije stečeni ugled svojega tvorca, ali icijeloga projekta stvaranja autentične, topografski determinirane prozesa sjeveroistoka nekadašnje Socijalističke Autonomne Pokrajine. Saizvjesnošću se može reći da ono što se nudi iz perspektive kulturnozapostavljene provincije uveliko nadmašuje razmaženi i, nažalost,neinteresantni centar. Zasluga za takav asimetričan razvitak zasigurnose nalazi u smjelosti skupine autora da postave u središte svojegazanimanja po nužnosti ili socijalnoj zakonitosti dosadni kraj pridavšimu iznimnom pripovjednom vještinom, uz dobru dozu razgaljujućga humora,moment opće vrijednosti, univerzalnoga značaja. Tako i oni, a u njih seubraja i skromni pisac ovih redova, koji o Kikindi znaju malo više odništa (sjećam se da su pred rat tamo proizvodili opeli a napamet mi nepada čak ni ime lokalnoga nogometnoga kluba – Crvenka se u rikometu barprepucavala s mojim Borcem) iz čitanja proze Miće Vujičića, SrđanaSrdića, ili njegova imenjaka Tešina mogu saznati stvari za koje nisu nipomišljali da se izmaštavaju na periferiji.
Od navedenih autora Tešin je najstariji ali i najplodniji. S tim što seova druga konstatacija ne mora dovesti u logičku vezu s prvom. No nijeni bitno. Kuvarova kletva i druge gadosti kao i Kroz pustinju i prašinunagovijestili su poetičke graničnike njegove proze od kojih nova knjigatek neznatno odstupa. Prije svega, zbirku pripovjedaka Ispod crte samoodveć labavo ulančavanje sižea udaljuje od romana. Ostali su elementitu: isti junaci i, što je najvažnije, mjesto zbivanja. Doista, želimo liprocjenjivati Tešinove pripovijetke u kontekstu povezanosti, a to sečini nužnim, mjesto se nameće kao stožer iz kojega se razvija cjelina.To mjesto je Mars. Topografija mi je Kikinde doista nepoznata, a nimogućni nadimci koje su, iz ovog ili onog razloga, stekle njezinepojedine četvrti, tako da polazim od premise da je riječ o apokrifnomenazivu iza kojega se krije vjerojatno realno problematično predgrađe.Upravo se u njemu, i oko njega, raspliću i zapliću sudbine junaka ijunakinja. Prije svega profesora muzike i vjeronauke Mikija i njegovesupruge, spisateljice i novinarke Milke, ali i drugih osoba koje se, posistemu koncentričnih prstenova, smještaju u eksperimentalnu retortujedne zgrade u Marsu.
Pripovjedni postupak koji Tešin koristi kako bi realizirao kompleksnizadatak iscrpnoga predočavanja jednog fikcionalnog mikrokozmosa sastojise u postupnome uvođenju publike u njega. Isprva ne znamo o čemu jeriječ. Prva pripovijetka, Tulumbe i smrt, poigrava se elementimafantastičkoga horrora, da bi tek u poantiranome rarzrješenju uputila narealistički okoliš u kojemu se zbiva. Kako se i pristoji žanru,informacije se pružaju in medias res, tako da dobivamo tek onolikospoznaje o likovima koliko je nužno za konkretni moment pripovijedanja.Moment fantastike indiciran je početnim snom pripovjedača a dodatnopodcrtan otmicom njegove supruge Milke i njezinim zatvaranjem uslastičarnici Udarnik. Prijeteća se situacija razrješuje u grotesknojkomici scene u kojoj se Milka prinuđava da pojede veliku količinutulumbi kako bi se i sama uvjerila u netočnost informacija o njihovojkakvoći koje je pružila u pripovijetci o neimenovanim slastičarima izakojih se, ipak, mogu razaznati vlasnici Udarnika.
Već se na primjeru sljedeće pripovijetke, Vještici ne daj da živi, vidipoetika ulančavanja kojom Tešin generira monolitnost svojega narativa.Naime, završavajući prethodnu pripovijetku, pripovjedač neposrednointerpolira lik komšinice Radinke, predmnijevajući da je njezina smrtpotresla Milku te na taj način interpretirajući njezino neobičnoponašanje (primjer psihološke motivacije proistekle iz pogrešnepremise). Ista će se Radinka, međutim, pojaviti kao središnji likVještice, te se ta pripovijetka može čitati kao svojevrsna «kronikanajavljene smrti». Iznova srećemo elemente gogoljevski determiniranegroteskne komike, sa minimalnim primjesama fantastike. Radinkina je smrtnaime posljedica pripovjedačeve osvete koju. Međutim, ne vrši sam, većdo ubojstva dolazi manipulacijom dvaju učenica, Radinkinih unuka. Tom sepripovijetkom proširuje krug koji je zacrtala prva. U njoj su sadržanipodatci o novim likovima ali se rasvjetljuje i uloga zgrade u Marsu kojaće se sve više pomjerati u sam centar pažnje. Pripovjedač kao da pletepaukovu mrežu u koju se lovi čudna bića što će, u trenutku dosizanjakritične mase, zavladati pripovjednim tekstom i na sebe preuzeti teškizadatak dominiranja jednim mogućnim svijetom.
Sam Mars se u svojoj fenomenalnosti prikazuje u trećoj pripovijetki.Druga polovica njezine naslovne sintagme ujedno je i naslov čitavezbirke: Prvi ispod crte. Tešinov pripovjedač kikindsku periferijudeskriptivno uvodi u igru sljedećim ohrabrujućim riječima: «Mars je,svakim danom sve više, postajao velika deponija. Kako se do pretrpanihkontejnera nije moglo ni prići od nagomilanog smeća, Marsovci su kese sđubretom ostavljali svud odreda.» Ta se slika rasapa, ispripovijedana udrukčijem kodu, s intenzivnijom komikom, pričinja nadopunom distopijskojslici raspada iz Mrtvoga polja Srđana Srdića, ali i svojevrsnom inačicompropasti predgrađa iz Adio kauboju Olje Savičević-Ivančević. Ovapripovijetka najbliža je, i po načinu pripovijedanja ali i po samojtemi, onome smjeru suvremene ex-jugoslavenske književnosti kojega bi semoglo označiti neorealističkim. Odstupanja od mimetičkoga modelapredočavanja stvarnosti u njoj su minimalna a i samo biranje dječjeperspektive, s elementima očuđavanja, spadaju u njezina tipičnaobilježja. Stereotipna su i predočavanja rituala sazrijevanja kojima sepodvrgava dječak Danijel kako bi postao ravnopravni član bandeizvjesnoga Boleta, lokalnog razbijača i sitnog kradljivca. No ono što tupriču odvaja od prepoznatljivih klišea jest, iznova, njezino povezivanjes ostalim dijelovima zbirke. Dok bi se ona izdvojeno mogla i promatratikao varijacija na poznatu temu, činjenica da je Danijelova majkatajanstvena Nensi koja je odmah poslije poroda nestala iz gradaostavivši ga na brigu baki i djedu otvara potencijale za kreiranje novihalternativnih ili mogućnih svjetova u kojima principi realističkogapripovijedanja gube na vrijednosti i ustupaju pred izazovimaiskrivljavanja uobičajene slike svijeta života.
Pored spomenute groteskno-fantastičke komike najupečatljiviji načinirazaranja matrice realnoga nalaze se u široko shvaćenojintertekstualnosti. Tešinovu prozu, poput Srdićeve, valja čitati uključu dijaloga s popularnom kulturom i njezinim očiglednim emanacijamau samome tekstu. U tome su smislu paradigmatične dvije priče, Ima liživota na Marsu i Psi od slame u kojima se tematizira intermedijalniodnos postmoderne književnosti i rock-kulture odnosno filma. Bračni seživot Mikija i Milke u Ima li života na Marsu promatra kroz prizmupripovjedačeva ambiguitetnoga odnosa prema Beach Boysima («I ja mrzimBičbojse»), pri čemu se iza iskaza mržnje zapravo krije dubokopoštovanje (nastavnik muzike nije sposoban pohvatati sve harmonije kojese kriju u pjesmi Good Vibrations), dok se napetost proizvodi odbijanjemsupruge da shvati njegovu predanost i istovremenu odbojnost. Sukob sedodatno zaoštrava Mikijevim inzistiranjem na pjesmi Misirlou, kako uizvedbi Dicka Dalea, tako i samih Boysa, i Milkinom evidentnomzasićenošću glazbenim izborom njezina supruga. No obični bračni sukobprevodi se u monstruoznu priču o starici koja truje cijeli Mars.Pripovjedne se niti isprepliću ostavljajući prostor za spekulacije uvezi s izvorom čudne epidemije, dok protagonistima, makar kolikouvjerljiviji bili materijalni dokazi koji im se pružaju, ne pada napametpovezivanje naizgled bezazlene susjede sa serijom oboljenja. Psi odslame uvode gore spomenutu Nensi, u punome obličju, u pripovjedni tekst,pri tome referirajući na istoimeni film Sama Peckinpaha. Poputanonimnoga povratnika iz nekog westerna, Nensi se pojavljuje u gradu,isprva neprepoznata. Slutnja o njezinu identitetu polako se pretvara uizvjesnost, a Miki i Milka je izvlače iz opasnosti u koju upada unjihovome standardnom lokalu Šipak (još jednom od toponima Marsa). Timese pripovijetka ne završava. Razbješnjeli lokalni huligani trojku pratedo Zgrade, opkoljavaju ih i pokušavaju ubiti. Setting ove scene replikaje Peckinpahova osporavanog remek-djela. Prepustit ću publicizadovoljstvo u tekstu kojega ne želim dalje parafrazirati.U preostalim se pričama, koje odbijaju da postaju roman, razjašnjavajupreostale zagonetke, no ni u kojem slučaju na način koji bi prizivaodefinitivnost. Kod Tešina je sve, kao i pitanje forma, otvoreno.Posljednja metatekstualna priča, Zato pišem kratke priče, pokušavadoduše pružiti bar neki odgovor na pitanje što ga sama postavlja.Njezina se fikcionalnost generira istoga trenutka kada se shvati da gane daje Srđan V. Tešin, već jedna od njegovih junakinja, spisateljica inovinarka Milka. Svojevrsna performativna, ili tjelesna, poetika kojunudi ostat će, uostalom s pravom, nerealizirana. Za nju je «priča samoono što bih dozvolila da mi tupim nožem urežu u kožu.» Osim što bi takvaproza bila iznimno bolna za svoje kreatore, i sam bi način njezinaispisivanja bio odveć spor a mogućnost širenja ograničena. Stoga jebolje da nenapisane priče ostanu u tome kodu a ove koje se nalaze prednama, što ih je potpisao Srđan V. Tešin, pruže satisfakciju, itekakoimpresivnu, za njihov izostanak. Ponuđena nam proza u sebi sadrži dostaprenesene boli. Pitanje je da li je ona dovoljna kompenzacija za onukoju se doživljuje i proživljuje u aktualnosti. Uvjeren sam da jest.
DAVOR BEGANOVIĆ
24.03.11 Vreme
Banaćani na Marsu
Ispod crte, Srđan V. Tešin
Miki je voleo ružne žene, a naročito proste radnice, sitne sobarice kad im guzovi zategnu uflekane radne mantile do pucanja, kasirke teških grudi kad ga zapahnu oporim mirisom znoja dok mu vraćaju kusur, uobražene čistačice kad im viri palac iz probušenih "borosana", brbljive servirke u fabričkim menzama kad se, u zaštitnim rukavicama, keceljama i kapicama, natrće preko pulta, besne kao ris, i pogrešno našminkane medicinske sestre sa prijemnog odeljenja kad im pertle crvenih tangi izviruju iznad belih pantalona, muškobanjaste nastavnice fizičkog vaspitanja kad pokazuju zajapurenim učenicama kako se na razboju radi "drvena Marija" ili korpulentne poštarke kad sedaju na bicikl sa motorom poput drusne Zore sa Marsa.
Knjige proze trojice mlađih kikindskih (i mokrinskih) pisaca našle su se pri samom vrhu pažnje tzv. književne javnosti tokom sezone jesen-zima; sva ta pažnja je bila, bogme, dvotrećinski opravdana (što nije loš procenat...) jer su dve od tri aktuelne knjige severnobanaćana, autora Stubova kulture, uistinu među najboljim uradcima srpske proze u protekloj godini, što kritici nije promaklo (osim onoj odavno mrtvosanoj, a institucionalno najbolje užljebljenoj), a nadam se da ne promiče ni publici.
Kako god, Srđan je Tešin daleko najiskusniji i najafirmisaniji autor iz ovog trolista; još od zajedničkog "pisma o namerama" nekolicine literarnih ispisnika zvane Pseći vek, Tešin se potvrdio u nacionalnom i regionalnom kontekstu kao zanimljiv i osebujan autor, pri tome i dovoljno promišljen da svoju poetiku ne petrifikuje na onim (recimo, post-postmodernističkim) pozicijama sa kojih je krenuo, nego da odvažno istražuje dalje, ne hajući mnogo kuda će ga to odvesti, tj. kako će se "to" zvati.
"Ispod crte" nije baš sasvim roman, a nije zapravo ni zbirka priča; najpre će biti da je to kolekcija, iliti grozd, ili vez, ili niska, pripovedaka koje objedinjavaju isti junaci i isti mizanscen, tako da je prirodno da su priče povezane na onaj način koji u konačnici knjigu izmešta iz područja iole klasične pripovedačke zbirke i zg(r)ušnjava je u neposrednu blizinu romaneskne forme, ipak je nikada ne dosežući u potpunosti. Ovo je, dakako, samo pokušaj definicije, nikako vrednosni sud: to što je knjiga tako žanrovski hibridna nije posledica neuspeha autora da je strukturira nekako drugačije, nego je, naprotiv, forma koja ovoj knjizi najviše odgovara. A prema kojoj će, formi, i njenom "pravom" autorstvu, pisac do kraja zadržati izazivački otvoren stav, provocirajući različita tumačenja, i zovući čitaoca na igru zamišljanja.
Miki i Milka, omlađi bračni par, žive u jednom od onih tipičnih (polu)periferijskih novogradnja-naselja, zvanom (ni manje ni više nego) Mars. U Kikindi, dakako, i u Banatu, koji kao da je ceo kosmos ove knjige, prenapučene banatskim toponimima, a gotovo pa lišene bilo kojih drugih. Milka je novinarka Banatskog žurnala, rođeni fridom-fajter i aktivista, podjednako kroz pisanje kao i kroz život, dočim je Miki manje-više pasivni i introvertni Izbegavač Nevolja, nastavnik muzičkog i veronauke (!), i uopšte rasni maneken izokrenutog rodnog stereotipa (te nas neće mnogo iznenaditi kada otkrijemo, zajedno s Milkom, njegovu transvestitsku stranu...): Milka je, sve u svemu, nosilac "muškog principa", a njen mužić, hm, baš i nije, mada se par puta baš potrudi... Ambijent u kojem žive prepun je benignih i manje benignih čudaka, živopisnih likova koji kao da vapiju za ekranizacijom (ali samo u rukama znalca!) poput nepodnošljive babe Radinke s prvog sprata, njenih unuka Jelene i Vesne, poslastičara Caneta koji će Milku, okrivljujući je za smrt svog dobrotvora, mučiti prisilnim objedanjem tulumbama, a bogme i kvartovskih siledžija i krimosa u (ne)uspešnom pokušaju, koji će supružnicima prirediti scene uistinu dostojne Pasa od slame, i inih, ništa manje koloritnih. To su, od Mikija i Milke pa nadalje, svi ti ljudi tek malo ispod crte, olupane ljudske egzistencije koje su zastale negde pred samorealizacijom (šta god to bilo) i koje sada otaljavaju restlove svojih života na prašnjavoj periferiji, u malom prostoru u kojem zbijeni žive jedni drugima hodajući po glavama... Utoliko je Tešinov Mars uistinu bilo koji od naših životnih mikrokosmosa, a način na koji ga je ostvario pleni upravo jedinstvenim spojen začudnosti, one uvek negde za jedan polukorak lebdeće iznad proze "životnih realnosti", a istovremeno odišući nečim što tako lako prepoznajemo, što kao da je pozajmljeno direktno od nas – što od naše "realnosti", što još i više iz naših snova.
Ispod crte je knjiga za probraniju i verziraniju publiku, mada je, opet, jako udaljena od svake nacifrane hermetičnosti i celomudrenosti. A Srđan V. Tešin je, dakako, pisac podosta iznad crte u savremenoj srpskoj prozi, gde god da tu crtu postavite.
teofil pančić
30.11.10 Politika
Životi pisaca
Srđan V. Tešin, Ispod crte
„Mrzeo sam babu sa prvog sprata. Što da se lažemo?“, kaže pripovedač na početku priče Srđana V. Tešina Vještici ne daj da živi. „Ličila je na nepodnošljivu kevu Denija Devita iz filma Baci mamu iz voza. Verujte mi na reč, svakome ko je gledao ovaj film jasno je zašto je moja užasna Momma morala da umre. Valjda je bilo zacrtano, i pre nego što smo kupili stan ispod babinog, da upravo ja postanem njen Oven Lift.“
Deni Devito, pri tom, neće biti jedini pop heroj koji će se uvući u pripovetke Srđana V. Tešina (Kikinda, 1971) koje čine njegovu najnoviju zbirku sa naslovom „Ispod crte“. U širokom luku od Burduša do Bičbojsa – „I ja mrzim Bičbojse. Ono njihovo unjkavo višeglasno pevanje stvarno mi ide na živce“, pročitaćemo na drugom mestu – pop heroji savršeno će se uklopiti u portrete njegovih bizarnih junaka. U portret Milke, na primer, novinarke lokalnog lista Banatski žurnal, koja piše reportaže o pacolovcima, a na kraju otkriva i svoj literarni dar, kad u prepisci sa lokalnim urednikom Budom napiše da je kratka priča samo ono što bi dozvolila da joj tupim nožem urežu u kožu. Ili Mikija, njenog supruga, malog provincijalnog nastavnika muzike i veronauke, za koga bi neko mogao da kaže da se plašio i sopstvene senke.
Bizarno (neobično, čudno, nastrano), kao žanrovska odrednica, rastegljiv je pojam koji u sebe usisava mnogo toga. Ipak, dve stvari, bez sumnje, čine njegov temelj. Prvo: uticaj umetnika koje prati underground, subverzivna ili transgresivna aura, i drugo – izuzetna obeleženost pop kulturom. Svoju odanost Holivudu, Srđan V. Tešin potvrđuje već uvodnom napomenom koja je ispisana na engleskom jeziku (znate već ono: Bazirano na istinitim pričama i stvarnim ljudima; imena, mesta i događaji su izmenjeni, recimo). Ovim holivudskim „telopom“ pisac kao da nam već na početku poručuje na kakav se filmski i muzički svet naslanja njegova knjiga, ali i poetika koja se, od knjige do knjige, okreće naglavačke.
Za razliku od prethodnih zbirki pripovedaka i romana, pripovedni venac koji nalazimo u knjizi „Ispod crte“ nije smešten u mesto M. sa početka Tešinovog opsusa – tajanstveno selo koje je u kasnijim delima postalo Mokrin. Ovoga puta priče su smeštene u imaginarno naselje Mars koje je deo Kikinde; „Ima li života na Marsu“, pita se pisac u naslovu jedne od najboljih priča. Toponim M. bio je, u literarnom smislu, najširi „geografski pojam“, a onda je ukidanjem inicijala postao nešto uži i precizniji. No, sada kada je svoje junake smestio u najpreciznije locirano mesto (užasnu periferiju Mars), čini se da okružje junaka (jedna zgrada, takoreći) nikad nije bilo stisnutije i zagušljivije. Što je mesto manje na geografskoj karti, to je sve veće u prozi – ispadne u nekim slučajevima.
No, kad smo već kod veličina, da ne propustimo glavnu stvar. U gotovo svakoj od priča, Srđan V. Tešin piše o provincijalcima kojima je malo falilo da budu iznad crte, a kroz ceo venac pripovedaka provlači se osnovni motiv koji je pisac zaista vešto postavio iza jezivih priča o nasilju, bandama mladih, gladi, trovanju... Kako su, dakle, ti „obični“ ljudi sa periferije života, kojima je zamalo u izmaklo da u životu postanu nešto veliko – ipak zauvek ostali veliki u tim malim sredinama, čime je otvoren problem iz naslova zbirke.
U prethodnim knjigama, junaci Srđana V. Tešina padali su s vremena na vreme, pričali o svojim strahovima, ali najčešće, ipak, mahali nazubljenim kuhinjskim nožem za hleb. U romanu „Kuvarove kletve i druge gadosti“ došlo je do ekspanzije zla i smrti, a zbirka priča „Ispod crte“ – pravi je kreščendo u tom smislu. Opasnost da priče postanu preopterećene zlom i umiranjem, Tešin je uspešno rešio bekstvom u grotesku; držao se valjda one stare: ako fantazija želi da bude trajna, mora da bude čudovišna! Zbog toga bismo kao jedinu manu, inače jezički savršene knjige, mogli istaći nerazrađenost najkraće „Nensine priče“, iako je Tešin i na to spremio odgovor: radi se o „fusnoti“ i skazu, tako da je već i sama zamerka dovedena u pitanje.
Mića Vujičić
22.10.10
Teško vreme za matore
“Ispod crte” Srđan V. Tešin
Novosti (Zagreb), broj 566
Srđan V. Tešin (1971., Kikinda) prešao je za književne prilike u Srbiji standardan put od postmoderniste koji obećava do autora stvarnosne proze. U svojim “ranim radovima” bio je atipični postmodernista koji se okušao u drami i poeziji, dok mu se proza odlikovala spojem humora, metateksta, fantastike i kritičkih natruha negativne utopije.
Poslednjih godina posvećen je časopisnoj esejistici (“Alternativni vodič kroz Vavilon”, 2008.) i prozi koja direktno referiše na raspad SFRJ i novije društvene turbulencije (romani: “Kroz pustinju i prašinu”, 2005. i “Kuvarove kletve i druge gadosti”, 2006.). Novo opredeljenje bez sumnje motivisano je i njegovim uredničkim radom u opozicionim “Kikindskim novinama” i činjenicom da je pod radikalskom upravom u Kikindi ostao nekoliko godina bez posla.
Amazonka i gitarista
Knjiga “Ispod crte” predstavlja ciklus od 11 priča povezanih istom grupom likova i istim mestom radnje, stambenom zgradom u izmišljenom prigradskom naselju Mars u Kikindi. Izmeštanje priča na gradsku periferiju nije signal da čitaoca čeka povest o zapuštenim i rustičnim fizionomijama i periferijskoj subkulturi. Koncept likova ukazuje na pomeranje pripovednog fokusa sa reprezentacije svakodnevice ka bizarnim afinitetima likova i neočekivanim situacijama koje ih snalaze uglavnom bez udela njihove krivice.
Među likovima kao glavni izdvaja se sredovečni bračni par, Miki i Milka. Ona je novinarka, autorka reportaža i kratkih priča, odvažna i tvrdoglava, fizički snažna poznavateljka džudoa. Svoje predispozicije za akcionu heroinu obilato koristi u istraživačkom novinarstvu kao i u obračunu sa muškim siledžijama. Nasuprot njoj, Miki je krhke građe i nižeg rasta, profesor muzičkog i veronauke u gimnaziji, bivši rok gitarista, sklon oblačenju ženske odeće i transrodnom eksperimentisanju. Princip kontrasta i zamena standardnih rodnih uloga (uobičajeno je da je muškarac taj koji ima monopol fizičke i intelektualne nadmoći), ovaj bračni par dovode u blizinu komičke travestije i porodične melodrame, što je tenzija koja neprekidno obeležava značenje svih priča.
Tešin vešto varira mogućnosti priče. Menjaju se pripovedne perspektive i glavni junaci, oblik i efekat priča. Priča “Vještici ne daj da živi” koketira sa ezoterijom, sugeriše da je Miki instruirao dve učenice da dođu glave svojoj dementnoj babi koja je terorisala celu zgradu, ali nas ostavlja u nedoumici koliko treba verovati naratoru. Priča “Kako je par nenošenih cipela odlučio kojim ću putem ići”, ispripovedana je iz Mikijeve adolescentske perspektive i prelomljena kao pesma gde je svaka rečenica novi stih. Ova priča predočava čudan Mikijev put od maltretiranog gimnazijalca do kolege profesorke koja ga je kinjila.Priče u knjizi “Ispod crte” bave se posledicama tranzicije. Otuda likovi tajkuna (Mengele, vlasnik apoteke i šef ganga u naselju), socijalnih slučajeva, tabadžija i probisveta, alkoholičara i emigranata. Otuda slučajevi ksenofobije u vojvođanskoj sredini: lomi se inventar pekare čiji je vlasnik Goranac, napada poslastičara Stoleta Makedonca, buše se gume na kolima dođoša iz Bosne, psuju se kolonisti. U priči “Psi od slame”, uz kršenje načela realističke verovatnoće, predočen je pravi mali građanski rat i opsada Mikijevog stana. Mengele sa svojom ekipom batinaša napada stan zato što ih je Milka u kafani onemogućila da seksualno napastvuju jednu gošću.
Tetoviranje tupim nožem
Predimenzioniranost nasilja i zla bila bi neka vrsta primedbe koja se može uputiti pričama Srđana V. Tešina, posebno priči “Isus iz supermarketa” gde su svi likovi izloženi brutalnom nasilju i pobijeni. Što je čudan pekinpoovski preobražaj za autora koji se u ranim radovima klonio i pomisli da mu ijedan lik nastrada. Opet, možda se Tešin opredelio za postupak koji je David Albahari primenio u romanu “Pijavice”. Albahari je uvećao razmere antisemitizma u Srbiji 90-ih sa ciljem da skrene pažnju na ovaj problem koji će, paradoksalno, naporedo sa bujanjem nacističke šund literature postati šire uočljiv tek svrgavanjem Miloševića i uspostavljanjem demokratskog poretka.
Tešin posrednoj kritici izlaže nadobudno istraživačko novinarstvo koje ne vodi računa o posledicama senzacionalističke prezentacije svojih otkrića. Milkino otkriće o otrovanoj hrani nasilnim ksenofobima poslužiće kao okidač da napadnu sugrađane druge nacionalnosti, a ona sama biće primorana da pripremi i pojede ceo pleh tulumbi zbog fikcionalne priče u kojoj je napisala da je pekar urinirao u testo za tulumbe. I ovde se značenje priče obrazuje u preseku smešnog i strašnog, nerazumevanja umetnosti i agresivnog revanša.
“Priča je samo ono što bih dozvolila da mi tupim nožem urežu u kožu”, sažima Milka svoju poetiku kraće proze u priči koja ima epistolarni oblik i-mejl prepiske. Koliko ovaj uvid važi za knjigu “Ispod crte”? Nisam siguran. Iako nevelika, ova knjiga je preduga za tetoviranje na kožu autora ili čitaoca. Ali da može da ostavi trag i bez upotrebe zapuštenog kuhinjskog pribora, sasvim je izvesno.
Saša Ćirić
19.10.10 Blic
Srđan V. Tešin - Ispod crte
OVO JE KNJIGA PRIČA: u kojoj autor u centar ineresovanja stavlja fikcionalizovano kikindsko naselje Mars i stanovnike jedne zgrade. Vešto u pripovedanju mitologizujućih naočigled male stvari iz života svojih "običnih ljudi" (autorovog alter ega - profesora muzičkog i veronauke i njegove žene, novinarke lokalnog lista, koji su glavni junaci), Tešin stvara sliku sveta koja je blago ironična, ali pre svega duhovita. Isti junaci prelaze iz priče u u priču, nalaze se u mogućim, ali i neobičnim situacijama koje autor nizom suptilnih kulturoloških referenci asocijativno širi, pa tako nadilaze relativno skučen narativni okvir, a likovi postaju pravi heroji svakodnevice u knjizi koja se približila romanu.
ŠTA JE KVALITET OVE KNJIGE: To što iz toposa naše sumorne ovovremene stvarnosti na inventivan način izvlači i modeluje zanimljive, iako u suštini već mnogo puta obrađivane teme (međususedski odnosi, lokalni mangupi, školske dogodovštine itd). Oneobičavanje i - za naše vreme vrlo retki - nezlobivi i često lirizovani duhoviti obrti, kao i narativna ekonomija, omogućili su Tešinu da iz relativno jednostave pripovedne građe izvuče maksimum literarnih efekata.
PRVA REČENICA GLASI: "Sanjam da neki brkati muškarac sličan Burdušu naskače na moju Milku kao vepar."
POSLEDNJA REČENICA GLASI: "Htela sam samo da ti kažem da sam, pišući ti o pričama koje nikada neću napisati, shvatila da je priča samo ono što bih dozvolila da mi tupim nožem urežu u kožu, i izvini što sam ti svojim pismima zatrpala sanduče za elektronsku poštu."
KADA BI OVA KNJIGA IMALA UKUS: bio bi to ukus ćevapa, šopske salate i crnog piva koje glavni junaci naručuju u kafani "Šipak", jer nema sumnje da ćete biti čitalački siti i veselo raspoloženi nakon čitanja ove knjige.
PRONAĐITE SLIČNE KNJIGE: među prethodnim knjigama autora ili među knjigama Singera, Basare ili Vuleta Žurića.
PREPORUKA ZA ČITANJE: Sada, pred jesen, kada blago distorzična i ironična slika Tešinovog pripovedanja sveta može da baci nenametljivo lucidno svetlo na još jednu godinu ispod crte.
Mladen Vesković
10.10.10 e-novine.com
S ove strane dobra i zla
Srđan V. Tešin, Ispod crte
Moguće je „provozati“ lik kroz nekoliko narativnih situacija, i to je bezgranična autorska sloboda. Ipak, pisac nije frivolni i neodgovorni delatnik koji ne treba da se obazire na moral, na ono što nas čini ljudima. On ima obavezu, kao nosilac javne reči, da govori, koliko je to moguće glasnije, i da imenuje i dobro i zlo. Tešin je po tom pitanju neumoljiv i rigorozan, a to je ujedno i ono što ovu knjigu čini veoma vrednom. Iza razbarušene razigranosti i slobode spisateljskog stvaranja, iza maske demijurga koji svoje junake može da ubija i oživljava, da ih glorifikuje i da im se podsmeva, stoji odgovoran pisac koji nikako ne sme da padne ispod crte ljudskog
Pripovedanje kao događaj ili pripovedanje kao jezik – večita je dilema onih koji se upuste u hod po oštrici žileta, kako je neko nazvao umetnost kratke priče. Problem se naravno može i drugačije postaviti, ali bi me to odvelo u prirodu stvarnosti koja se posreduje kroz jezik, pa bih sada otišao predaleko ne uspevši da kažem ono što mi je namera – a ona je sledeća: knjiga priča Srđana V. Tešina Ispod crte (Stubovi kulture, 2010) njegova je najbolja knjiga, iako ću intimno ostati vezan za roman Kroz pustinju i prašinu. Radi se naime o jednoj strahovito pametnoj i duhovitoj zbirci koja se otkriva polako, da bi kulminirala u poslednje dve priče koje čitavo dotadašnje čitanje okreću naopačke i, bez obzira što se radi o već više puta korištenom postmodernističkom triku, na nov način osvetljavaju iskustvo pisanja i (evo ga opet) posredovanja stvarnosti, dakle ljudskosti, kroz književnost.
Pre svega treba reći da je Tešin u Ispod crte nastavio tamo gde je stao u Kuvarovim kletvama, s tim što je fikcionalni svet preselio iz Mokrina u Kikindu, što nije beznačajna razlika. Odabravši zgradu i njene stanare iz podurbanog limba kikindskog, fiktivnog naselja simboličkog naziva Mars, Tešin je preplitanjem sudbina i ponavljanjem likova uspeo da ispriča priču koja je univerzalnija od one koju je ponudio čitaocima baveći se fiktivnim Mokrinom. Foknerovsko-markesovsko-đukanovljevski pristup stvarnosti pomoću kojeg se mikrokosmosu solitera daje simboličko značenje čitavog sveta i njegovih odnosa, što je ambicija koja će se otkriti u poslednje dve priče, u slučaju Ispod crte razlikuje se u odnosu na roman i u tome što je u zbirci pripovedaka ostavljena mogućnost postojanja simpatičnih, ako ne i istinski pozitivnih likova. Milka i Miki, glavni likovi zbirke koja bi se možda, iako nategnuto, mogla čitati i kao roman, u pojedinim pripovetkama zaista su predstavljeni kao heroji.
U baratanju i travestiji pojma heroja i/ili (pozitivnog) književnog lika nalazi se i, čini mi se, najveća vrlina Tešinove knjige i ono već pominjano ispitivanje stvarnosti. Šetajući likove iz priče u priču i koristeći već poznate obrasce iz književnosti, filma i popularne kulture, Tešin ispituje granice dobra i zla svedenih na ljudsku meru provincijskog, ali i svakog drugog života. Kada se Miki u jednoj priči pojavljuje kao huškač i mastermind ubistva babe iz komšiluka, u drugoj kao Dejvid Samer (glavni lik čuvenog Pekinpoovog filma Psi od slame, po kojem je priča i dobila ime) koji brani svoju suprugu i iznenadnu gošću koja im se nenadano pojavila u stanu, u trećoj kao transvestit i konačno kao homoseksualac, onda se kroz njegov lik nudi varijetet ljudskog/muškog postojanja u svetu. Isto važi i za Milku, njegovu životnu saputnicu, spisateljicu, novinarku i balkansku prvakinju u džudou. Međutim, da se ne shvati pogrešno, nije za Tešina interesantno samo ispitivanje uloga koje muškarci i žene mogu preuzimati na sebe, iako se kroz njegovu knjigu ispituje obilje identiteta o kojima govore studije roda. Njegovo interesovanje je pre svega est-etičko.
U pretposlednjoj pripoveci Isus iz supermarketa koja nastaje kao replika Kovačevićevog Sabirnog centra, svi likovi iz knjige se susreću u tipično tešinovskoj ironičnoj viziji zagrobnog života, u ekspres restoranu benzinske pumpe i tamo saznajemo njihove sudbine. Svi su mrtvi, ubijeni na prilično surov način i kroz ovu pesimističku vizuru kao da se ponavlja čuveni grafit sa pošte u Vasinoj ulici u Beogradu: „Niko nije nevin. Svako je zaslužio da umre.“ Međutim, ovaj pesimistički pogled na stvari ima i svoju protivtežu koja je iskazana u poslednjoj priči simboličko-ironičnog naslova „Zato pišem kratke priče“. U njoj se nalazi katalog priča koje nisu ušle u zbirku koji, ako se čita metaforički, u stvari govori o sposobnosti pisca da ni iz čega stvori priču, odnosno da svojom selekcijom odabere ono što će dozvoliti da mu se, kako Milka kaže, „ureže tupim nožem u kožu“. Ova metafora „urezivanja u kožu“ koja svojom silinom i bolom potcrtava važnost književnosti, u stvari je (est)etička ravan koja je piscu Ispod crte toliko važna. Moguće je, dakle, „provozati“ lik kroz nekoliko narativnih situacija, i to je bezgranična autorska sloboda. Ipak, pisac nije frivolni i neodgovorni delatnik koji ne treba da se obazire na moral, na ono što nas čini ljudima. On ima obavezu, kao nosilac javne reči, da govori, koliko je to moguće glasnije, i da imenuje i dobro i zlo. Tešin je po tom pitanju neumoljiv i rigorozan, a to je ujedno i ono što ovu knjigu čini veoma vrednom. Iza razbarušene razigranosti i slobode spisateljskog stvaranja, iza maske demijurga koji svoje junake može da ubija i oživljava, da ih glorifikuje i da im se podsmeva, stoji odgovoran pisac koji nikako ne sme da padne ispod crte ljudskog.
Ova opsesivna tema odgovorne književnosti kojom se čitava generacija Psećeg veka bavila i bavi u Tešinovoj knjizi ponovo je dobila svoj reprezentativni uzorak koji se uzdiže visoko iznad crte srbijanskog književnog proseka.
Vladimir Arsenić