01.01.00
Politika
03.06.2000.
Savremena poezija
Žudnja za očovečenjem
Autori Vuk Krnjević "Istočnik berlinski", s pogovorom Branka Jovanovića, izdavač: "Prosveta", Beograd, 1999.
Još bi malo da se mijenjaš, da se mudro pretvaraš u nešto drugo. Ali ni riječi više nikom ne trebaju, riječi od spasenja. Sve je već urađeno. Ostaje ti da se mirno predaš. Kao predmet. ("Pred sobom kao pred predmetom", 2) Stvarnost neće imati gde da prodre. Ništa u ništa. ("Istočnik berlinski"). Između ciklusa kojim se otvara i ovoga drugoga kojim se zatvara najnovija zbirka izabranih i novih pesama Vuka Krnjevića stoji gotovo četrdeset godina, a sedam celina koje se međusobno prelivaju, dopunjavaju i iznutra rasvetljavaju ("Pred sobom kao pred predmetom", "Berlinske balade", "Berlin, decembra 1983", "Barokna svita o padu berlinskog zida", "Zid", "Glasovi iz daljine", "Istočnici") tematski su objedinjeni asocijativnim raslojenim odnosima lirskog junaka prema istorijskoj, kulturološkoj i metafizičkoj vezanosti za nemački duhovni prostor.
On je za pesnika istovremeno i izvor večitog usuda destrukcije po srpski narod i pojedinačno, pa i lično bivtvovanje i određenje prema fenomenu neprolaznog zla, ali i podsticaj da promisli protivurečnosti velike nemačke kulture, koja posredno svedoči ne samo o krizi svekolike zapadnoevropske civilizacije, što je vidljivo osobito u dvadesetom veku, već i o rezingiranom saznanju da se stvarnost nepovratno preselila u ništa, a pojedinac, pesnik ostao da lebdi negde između krika, leleka, protesta i muka, postvaranja i izginuća.
Rupa sećanja
Kritika je svojevremeno uočila da je Krnjevićeva poezija pisana uvek u prisustvu ili sa podsećanjem na raznolike forme zla i smrti (N. Milošević), te da paralelno postojanje lirskog tona i kritičko-verističkog doživljaja sveta česta, upotreba groteskno-fantastičnih prizora, jezička, stilska i stihovna razuđenost upućuje na eksperesionističko nasleđe srpske književnosti (M. Pantić). Ovome bi svakako trebalo dodati još jednu važnu poetičku komponentu, vidljivu posebno u poslednjoj Krnjevićevoj knjizi: potpuno izmeštanje vremenskih i prostornih odrednica koje bi se, inače, mogle čitati kao niz "dokumentarnih, biografskih detalja", naslaganih u pesnikovom egzistencijalnom i jezičkom pamćenju.
U tom smislu, Vuk Krnjević je i komponovao knjigu koja se ne drži hronološkog principa nastajanja pojedinih pesama, ciklusa, zapisa, komentara ili dnevničko- autopoetičkih beležaka, već se u njoj vremenske i prostorne perspektive neprestano preoblikuju i nadograđuju aktuelnim, trenutnim pesnikovim motivima (recimo, trauma NATO bombardovanja), koja ga onda nanovo goni da preispita svoj prvobitni, detinji susret sa nemačkom okupacijom i genocidom, bilo u formi evokacije, bilo kao svesni, gotovo objektivni komentar uz neku pesmu (napr. u ciklusu "Glasovi iz daljine", osobito pesme "O Principu", "O Čabrinoviću", "Grob Blagoja Parovića", itd.).
Upravo ta rupa sećanja omogućava pesniku da ostvari osobenu strukturu Istočnika belrinskog, koja u formalnom pogledu predstavlja hibrid stiha i lirske proze (slobodnog stiha, rimovanog distiha i osmerca, pesme u prozi, dužih autobiografskih ispovesti i svedočenja).
Novi skok
Stalni motivski i značenjski paralelizam između kolektivne i pojedinačne sudbine srpskog i nemačkog naroda i njihovih tragičnih, ali i kulturno- istorijski iluminativnih veza kod Krnjevića je upravo prelomljeno u unutrašnjem iskustvu pesnika-putnika, nekoga ko se stalno vraća na "mesto zločina", ali i stalnog podsećanja na vrednosti nemačke kulture (posebno ciklus "Berlin, decembra 1983" i zanimljiva "Barokna svita o padu berlinskog zida"), koja ironijskom tehnikom preakcentuje svečanost i lepotu starih baroknih igara u forme poznate iz naše mitološko-usmene tradicije: "A na kraju i nož u srce,/konac vijeka baš bazdi na mrce". ("Menuet"). Ili: "Crvljivi svijet ište iscjeljenje/u nestanku zvijezda u tami vaseljene./Kad se ovde ruke uprljaju/kod nas se mrtve glave kotrljaju" (Alemanda").
Neoekspresionistička stilska rešenja upućuju nas na slike užasa i apokaliptičnih vizija koje u pesniku izaziva svaki ponovni susret sa "Germanijom", koja je jedina večna, kao "zlatna kraljica na umoru", ali uvek, poput otrovnice, spremna na novi skok, na novi krug umnožavanja zla. Germanija je ujedno i simbol za sve beskućnike, Ahasvere, žrtve, koji se na neki neobjašnjivi način vraćaju svome dželatu ("Moleb za sarajevskog izgnanika").
Svet koji je smrvio božansko načelo, sada je prazan i leden, a pesniku ostaje jedino nada da će se u "starom patniku Hristu" možda ponovo oživotvoriti onaj deo ljudskog lika, koji je, prema Ničeu, u najstrašnijim mukama, zaista i umro razapet na krstu.
Bojana STOJANOVIĆ-PANTOVIĆ
