Izgubljena ruža

24.11.07

Kada je prvi put objavljen, u Turskoj, 2003. godine, roman "Izgubljena ruža" mladog turskog pisca Serdara Oskana doživio je ogroman uspjeh i izazvao pravu senzaciju. Oskanov roman čitaoce vodi na putovanje iz stvarnog u svijet snova. Obraća se čitaocima koji su prestali da razumiju život i u njemu uživaju, podsjećajući ih na njihove sopstvene "izgubljene ruže", snove i ideale. Primijetivši sličnost Oskanovog romana sa poznatim romanima o pronalasku i smislu ljudskog puta, poput "Alhemičara" Paula Koelja, "Galeba Džonatana Livingstona" Ričarda Baha i "Malog princa" Antoana Sent Egziperija, kritičari su se složili da i Turska konačno ima djelo iz ovog popularnog žanra.
Serdar Oskan je rođen 1975. u Turskoj. Diplomirao je na Robert koledžu i završio postdiplomske studije iz marketinga i psihologije na Univerzitetu Lihaj, u Pensilvaniji. Po završetku studija, vraća se u Tursku i nastavlja studije iz psihologije na Bosforskom univerzitetu u Istanbulu. Od 2002. potpuno se posvećuje pisanju one vrste romana koji metaforama životnog puta i samootkrivanja pokušavaju da otkriju dublja značenja života.

O svojoj debitantskoj knjizi "Izgubljena ruža" koja je bila bestseler u Turskoj i prevedena na 17 jezika, na početku razgovora Serdar Oskan kaže:
- "Izgubljena ruža" je priča koja u sebi uporedo sadrži odjeke različitih kultura, filozofija, ali i savremenog života. To napraviti nije bio baš lak zadatak. U mom romanu, radije sam namjeravao da naglasim naše tačke spajanja nego što bih istakao naše različitosti. Ja priznajem razlike među ljudima koje dolaze iz različitih kultura, međutim, vjerujem da su i dalje naše sličnosti, sličnosti kao ljudskih bića daleko značajnije nego što su to različitosti. Uprkos tome, bio je izazov u jedan roman unijeti bajke, mitologiju, misticizam, antičku filozofiju, sufizam, pa i uticaje Vilijama Blejka, Nasradina Hodže i Sokrata.
Takođe, postojali su i izazovi druge vrste, koje se odnose na to kako je biti profesionalni pisac u naciji koja puno ne čita književna djela. To je bio moj prvi roman, i ja sam napustio moju službu da bih posvetio svo svoje vrijeme pisanju romana. Društveni pritisci, neizvjesnosti i druge stvari učinile su taj zadatak težim. Ali, priča je bila uz mene, gurala se da izađe, a ja sam je morao napisati uprkos izazovima.

"Izgubljenu ružu" često porede sa Egziperijevim "Malim princem" i "Alhemičarem" Paula Koelja. Da li su ta djela uticala na Vas?
- "Mali princ" i "Alhemičar", takođe i "Galeb Džonatan Livingston" Ričarda Baha, sva ova djela ističu univerzalnu stranu čovjeka. To čini i "Izgubljena ruža".
Vjerujem da je taj aspekt "Izgubljene ruže" podstakao kritičare i čitaoce da porede i nađu sličnosti između "Izgubljene ruže" i tih knjiga. Ubijeđen sam da je i iz tog razloga "Izgubljena ruža", iako prvi roman, prevedena na tako puno jezika i oduševila čitaoce iz najrazličitijih kultura. Roman se svodi na priču koja je sposobna da se poveže sa našom univerzalnom stranom, stranom koju posjeduje svaki ljudski stvor uprkos rasi, kulturi, religiji.
Druga stvar je da "Izgubljena ruža" posjeduje u potpunosti drugačiju priču, a čitaoci su zapazili da je ona veoma originalna. "Mali princ" me je posebno dirnuo, svaki put kada bih ga iznova pročitao i taj osjećaj se reflektovao i na "Izgubljenu ružu". Zbog toga sam u mom romanu pomenuo "Malog princa"; glavna junakinja mog romana napušta dom i upućuje se na putovanje pošto je poslije mnogo godina ponovo pročitala "Malog princa".

"Izgubljena ruža" je jedinstven roman o samootkrivanju. Zašto je ta sopstvena spoznaja toliko važna u savremenom svijetu?
- Samospoznaja je veoma važna u svakom vremenu, jer je neophodna ako neko sanja da živi u mirnom svijetu. I u unutrašnjem miru i u onom koji je izvan čovjeka. Svi ratovi, sve nepravde, sve nesreće se na neki način rađaju iz nepoznavanja nas samih.
Mnogi antički filozofi, proroci, gnostici, veliki mistici, sveti spisi i pisci su uvijek isticali važnost upoznavanja samog sebe. U stvari, mnogi od njih rekli su da je to pravi razlog zbog koga smo stvoreni - da bi spoznali sebe.
Samospoznaja je čak postala važnija u savremenom svijetu jer kulturni konflikt je u stalnom usponu, i postoji puno podjela i lomova. Kako egoizmi ojačaju, podjela između nas raste. Samospoznaja ima puno nivoa i ako idemo dublje, shvatićemo da smo zapravo jedno, uprkos rasi, kulturi, socijalnom statusu i religiji. Tako da je samospoznaja naročito važna, da bi nas držala na okupu; da hrani ljubav i razumijevanje među nama. Takođe i da potkrepljuje mir između nas i da nam oprašta.

"Izgubljena ruža" je most između Istoka i Zapada. U Vašem romanu mogu se naći uticaji: grčke mitologije, hrišćanstva, Sokrata, sufi pjesnika Junuza Emrea, engleskog pjesnika Vilijama Blejka, pa i stvarnog svijeta i svijeta snova. Otkud tolika raznolikost?
- Kao što sam i pomenuo, mi smo jedno, i pored toga odakle potičemo, sa Istoka ili Zapada. Naša srca ne znaju za geografiju i svi mi pripadamo istoj kulturi, kulturi Jedinstva u dubinama našeg srca. Kada je kritika uočila podjednak uticaj istočnih i zapadnih motiva u mojoj knjizi upitali su me: "Jeste li Vi Istočnjak koji piše o Zapadu ili Zapadnjak koji piše o Istoku?". Nijesam im mogao pomoći, već sam odgovorio: "Pa, ja mislim da sam ljudsko biće".
Sve dok je priča fokusirana na univerzalne aspekte, čini mi se da je neizbježno spajanje Istoka i Zapada, a to je velika radost za pisca da prikaže i pokaže te zajedničke veze između dva podneblja. Na kraju to je bio i slučaj sa mnom.

Vaš roman se odnosi i na dublje značenje životnog puta. To pitanje je oduvijek bilo značajno u svakoj kulturi i u bilo kom vremenu. Kako pronaći pravi odgovor na njega?
- Vjerujem da ne postoje takve stvari poput "pravog odgovora"; ali postoji pravi odgovor za svakog od nas. Svako od nas mora pitati sebe na šta mu se odnosi sopstveni životni put. Dokle god to pitanje postavljamo nama samima, nije bitno koji je odgovor pravi, ali ono što je bitno je da svako od nas vjeruje u njega. I to se takođe odnosi na samospoznaju i njenu važnost.

"Izgubljena ruža" je prevedena na 17 jezika u raznim zemljama širom svijeta. Šta Vas čitaoci najčešće pitaju u vezi sa tim romanom?
- Oni su vrlo zainteresovani da saznaju šta me je to inspirisalo da napišem takvu priču. Uprkos pripadnosti određenoj naciji i kulturi, čitaoci uvijek pronađu nešto za sebe u toj priči i nešto što im je važno. Tako da se oni pitaju kako priča koju je napisao jedan autor iz druge kulture može biti povezana sa njima na takav intiman način.
Svaki put me uzbudi kada dobijem mejl od čitaoca koji je na hiljade milja od mene, iz totalno drugačije kulture, ali sa kojim sam podijelio tu priču na jednom intimnom nivou. Te poruke i komentari čitalaca iz cijelog svijeta potvrđuju moje uvjerenje da naše sličnosti prevazilaze naše razlike i da se svi mi susrećemo na opštim mjestima.

Da li ruža ima nekakvo skriveno značenje u turskoj kulturi?
- Kroz istoriju turske kulture, ruže su korišćene kao metafora za različite stvari u umjetničkim djelima i u književnosti. Međutim, ruže u "Izgubljenoj ruži" su nezavisne od prethodnih upotreba i metafora. I takođe u priči one znače drugačije i čak označavaju suprotne stvari. Ali, ruže u "Izgubljenoj ruži" se blisko odnose prema "nama" i našem putu ka samootkrivanju.

Vi već pišete novi roman...
- Moj drugi roman je već gotov i opet se odnosi na samospoznaju, ali na drugačijem nivou. To je roman o nadi, bezuslovnoj ljubavi i čudu života. Priča je o jedinstvenom dječaku; posebnom prijateljstvu koje je on izgradio sa delfinom i njegovom iskustvu sa Anđelom smrti, dvadeset godina kasnije. Nadam se da će doprijeti do čitaoca poslije svih inostranih izdanja "Izgubljene ruže".

PAMUK NIJE DOVOLJNO CIJENJEN U TURSKOJ

Moderna turska književnost postala je poznata širom svijeta zahvaljujući djelima, prije svega, Orhana Pamuka. Šta Orhan Pamuk znači piscima Vaše generacije?
- Tačno je da su Orhan Pamuk i Nobelova nagrada pomogli da se probudi interes za tursku književnost. I vjerujem da je svaki turski pisac, čitalac i profesionalni izdavač srećan zbog toga. Umjetnost treba da se dijeli sa drugima, a usmjeravanje pažnje na nju, doprinosi tome. S obzirom na to, uspjeh Orhana Pamuka je veoma prijatan.
Međutim, ne smatram da je on dovoljno cijenjen u Turskoj, jer mnogo Turaka vjeruje da on iznosi kontroverzne političke stavove koji nijesu u interesu Turske, i da on to čini samo da bi dobio Nobelovu nagradu. I prema tome, oni ga okrivljuju da je "izdao svoju naciju". Po mom mišljenju ljudi bi trebalo da prevaziđu takve optužbe i političke stavove i da cijene udio Orhana Pamuka u turskoj književnosti.

PUT KA SAMOOTKRIVANJU

"Izgubljena ruža" je priča o Dijani - inteligentnoj i bogatoj mladoj ženi koja je upravo diplomirala na pravnom fakultetu. Iako Dijana posjeduje sve potrebne osobine da od strane onih koji je okružuju bude smatrana boginjom, osjeća se praznom i nezadovoljnom. Razočarana je u sebe samu, suočena sa spoznajom da je njena potreba za odobravanjem i pohvalama drugih sprečava da slijedi svoje snove i bude ono što zaista jeste. Nakon što joj majka na samrti saopštava da ima sestru bliznakinju, ona kreće u potragu za sestrom koju nikada nije upoznala, na put ka samootkrivanju, koji će ispuniti njena najdublja stremljenja i omogućiti joj da spozna smisao svog postojanja. Ovaj kratki roman predstavlja zanosno i univerzalno putovanje ka samootkrivanju i transcendentnoj čaroliji, oslanjajući se na liriku misticizma.

Vujica OGNJENOVIĆ