12.12.09
Umetnost je cigareta
Dragiša Kalezić
Jednom mi je Stevan Raičković pred kraj života, dok smo razgovarali preko telefona o mom malom romanu ,,Bezdanica”, rekao „da ne prolazi onaj ko nema svog kritičara”. Ja sam jedan od takvih – kaže naš sagovornik Dragiša Kalezić
Nedavno je u izdanju „Albatrosa plus” izašao iz štampe novi rukopis Dragiše Kalezića „Još sam ovde (knjiga druga)”, čija je prva knjiga s istim naslovom, roman ,,Još sam ovde”, objavljena pre gotovo dve decenije, 1990. godine.
Obe knjige, koje čine vrstu Kalezićevog duhovnog dnevnika u rasponu od nekoliko decenija, ponovo su, zahvaljujući ovom izdavaču, pred čitaocem, i one su povod za razgovor sa njihovim autorom za naš list.
Da bi pisac izrazio sebe, on mora da nastoji da izrazi sve što ga određuje – kaže Kalezić. – To na određen način tvrdi i autor pogovora M. J. Višnjić... A sad bi možda bilo uputno da krenemo od one Borhesove: „Najteže je upoznati savremenike. Ima ih previše, a vreme još nije otkrilo njihovu antologiju.”
A ja bih krenuo od opaske Srbe Ignjatovića da je čudno da tako dobar pisac kao što ste vi ni posle deset objavljenih knjiga nema odgovarajuću kritičku recepciju. Ili to nije čudno?
Navedeni Borhesov stav mogao bi biti objektivna prepreka za to.S druge strane, književnikritičari danas i ovde – a možda i drugde – ne rade svoj odgovoran posao dovoljno odgovorno. Oni pretežno ocenjuju pisce a ne knjige, moglo bi se reći... A među kandidatima koji čekaju da budu „izmereni” ima dosta onih koje poznaju lično, s kojima se druže, koji ih vuku za rukav da ne moraju da zalaze u podzemlje – da se malo našalim... No istina je da niko nikog ne može obavezati da piše o njemu. Ja sam se trudio da nešto stvorim, i sad je to na raspolaganju drugima da se izjasne. Hoće li, neće li – to je njihova stvar. Jednom mi je Stevan Raičković pred kraj života, dok smo razgovarali preko telefona o mom malom romanu „Bezdanica” rekao „da ne prolazi onaj ko nema svog kritičara”. Ja sam jedan od takvih... Povremeno sam, ipak, imao sreću da zaplenim pažnju nekog kritičara, ali zakratko, jer su to prezauzeti ljudi. Živim povučeno, ne učestvujem u književnom životu, retko idem na skupove. Uostalom, vreme je majstorsko rešeto. Za sada nisam preterano nezadovoljan onim što sam uradio. Tu i tamo sam mogao i bolje, ali što je tu je.
Počeli ste kao esejist u „Vidicima”, univerzitetskom časopisu za književnost, umetnost i kulturna pitanja, koji više ne izlazi.
U „Vidicima” sam objavio prvi svoj ozbiljniji tekst (esej) – „Paradoks o samoubici”, 1965. godine. Godinu dana kasnije, postao sam član redakcije, zajedno s Nikolom Višnjićem i Slavkom Lebedinskim. Nešto kasnije pridružili su nam se Vidosav Stevanović i Boško Ranisavljević... Objavili smo i nekoliko pesničkih i proznih knjiga, tada mladih i darovitih, a danas glasovitih autora (Gojko Đogo, Milisav Savić, Pavle Kovačević, Živko Stojšić i Dušan Petričić).
„Vidici” su bili odličan časopis, sa sjajnom reputacijom. Kroz to sito su prošli bezmalo svi ugledniji beogradski stvaraoci raznih profila od 1954, kad su pokrenuti, tj. od prve redakcije (P. Džadžić, N. Milošević, I. Tartalja i drugi) pa nadalje. I zaista je živa šteta što je taj jedinstveni časopis ugašen.
Šta biste mogli reći o svojoj poetičkoj orijentaciji? U recenziji za ,,Radovo” izdanje vaše knjige ,,Još sam ovde” R. Kordić je konstatovao da je postmoderna za vas prirodno stanje stvari.
Možda... U svakom slučaju ja nisam dosledni pobornik nijedne poetičke orijentacije. Pišem kako mi padne... Važno mi je da ne budem dosadan čitaocu, jer onda se čitanje pretvara u kuluk. Ne kažem da nema puno dobrih knjiga koje su dosadne, jer dosada, smatraju teoretičari, nije estetska kategorija, ali ja ne želim ni da čitam niti da pišem dosadne knjige.Volim lep jezik i stil, to mi je veoma važno. I humor... Pogotovo onaj gogoljevski, pakleni...
Uzori?
Učio sam od mnogih. Kad je reč o našima, najviše sam učio i naučio od Andrića... Od stranih, tu su Man, Kafka, Kami... spisak je dugačak. Inače, ruskim klasicima se stalno vraćam. I Servantesu.
Danas i ovde se zaboravlja da i pisci moraju od nečega da žive.
Nije sasvim tako. Čujem da neki žive lepo, neki osrednje, dok dobar deo pomalo živi a pomalo izmišlja da živi...
Držim jutros u ruci novčanik moga davno preminulog oca, koji sam nasledio kao relikviju. Stariji je od mene, a meni se čini da nikad nije ni bio nov. Iz njega je za sve vreme očevog tegobnog života tukla studen siromaštva. U najskrivenijoj pregradi krila se svotica – za hleb i čorbu. Jutros ni za toliko nije bilo...
Ako neko ovoj zemlji donese neku korist, a da je pri tom ništa ne košta – eto ti čoveka!
Može li se od umetnosti očekivati da bitno doprinese afirmaciji određenog sistema vrednosti?
Da bi književnost nekom pomogla, on najpre treba da pokuša da se upusti u čitanje knjiga, i to predano. Pri tom nije svejedno koje knjige čita, jer pod imenom književnost objedinjena su mnoga štiva, a samo velika književna dela, prozna i poetska, mogu da deluju „na tajnu dubinu duše”. Ostalo je manje-više luk i voda.
U povodu ovog pitanja Vitold Gombrovič je rekao Žanu Dibifeu: „U krajnjoj liniji, umetnost je cigareta”. U to se svakodnevno i opasno uveravamo.
---------------------------------------------
Manjak države
Bojim se da nedavno doneti zakon o medijima, označen kao problematičan, ne izazove novinare da počnu da preteruju žešće no što su to činili dok je važio onaj stari zakon. Jednostavno opljunu dlanove i kažu: Dosta smo se šalili, gospodo! Ali mene trenutno opseda nešto drugo.
Srećem pojedince koji ne mogu da pomire potrebu za slobodom sa potrebom za sigurnošću. Žale se na višak države, a ovamo od nje očekuju pomoć i zaštitu.Meni recimo smeta manjak države, ali takve u kojoj je vlast iz centara moći definitivno preneta u institucije.
Slobodan Kljakić